22. siječnja 2018. godine u ruskom Ministarstvu kulture organizirana je projekcija britanske filmske komedije Smrt Staljina koju je režirao poznati redatelj Armando Iannucci. Projekcija je organizirana kako bi se istaknuti kulturni radnici, među kojima je bio i čuveni ruski režiser Nikita Mihalkov, odredili prema pismu skupine pravnika iz Ministarstva kulture kojim su oni od ministra Medinskog zatražili da poništi dopuštenje za prikazivanje navedenog filma u ruskim kinima. Temeljem dopuštenja za to nadležnog držanog tijela film se trebao početi prikazivati 25. siječnja.
Ugledni javni radnici suglasili su se da navedeni film nema nikakvu ni umjetničku ni povijesnu vrijednost i podržali su zahtjev pravnika da se ne dopusti njegovo javno prikazivanje u Rusiji. Podržali su ocjenu pravnika Ministarstva kulture da je film „usmjeren na pobuđivanje mržnje i neprijateljstva, na vrijeđanje dostojanstva ruskog (sovjetskog) čovjeka, na promicanje neravnopravnosti čovjeka temeljem njegove društvene i nacionalne pripadnosti, a to su znaci ekstremizma“. Budući da je širenje ekstremizma zabranjeno Ustavom i zakonima Ruske Federacije, traži se od ministra da ukine već izdanu dozvolu za javno prikazivanje filma. Ministar je jučer donio traženu odluku.
Ako je namjera ruskih vlasti da onemogući svojim građanima gledanje te komedije, onda će postići samo djelomičan uspjeh. U Staljinovo vrijeme cjelokupni javni život bio je pod potpunom kontrolom i svaka zabrana prikazivanja filmova – kao i zabrana prikazivanja nepoćudnih kazališnih predstava ili objavljivanja nepodobnih knjiga – bila je uspješna. Hruščov i njegovi nasljednici su onemogućili objavljivanje Pasternakova romana Doktor Živago u Sovjetskom Savezu, a istoimeni holivudski film bio je sovjetskoj publici nedostupan i nepoznat. Ali danas takvo što nije moguće.
Potez koji je unaprijed osuđen na neuspjeh
Zabrana prikazivanja filma u kinima neće onemogućiti gledanje filma onima koji ga doista žele vidjeti. S velikom vjerojatnošću može se pretpostaviti da će strelovito porasti potražnja za tim filmom na svim raspoloživim internetskim portalima i da će ga pogledati tisuće onih ruskih građana koji radi tog filma možda i ne bi pošli u kino. Zašto se, dakle, ruska vlast odlučila na potez koji je unaprijed osuđen na neuspjeh?
Neimenovani pravnici Ministarstva kulture istaknuli su kao osobito problematično prikazivanje lika maršala Žukova koji je prikazan kao „vojni klaun, a on je, između ostalog, vodeći ratni zapovjednik, talentirani strateg, maršal Sovjetskog Saveza zahvaljujući čijem rukovodstvu je naša vojska pobijedila u Velikom otadžbinskom ratu i njegovo je ime neraskidivo povezano s Velikom pobjedom. Film je snimljen bez ikakvog poštivanja naše povijesti i sjećanja na prethodne naraštaje. (…) Mi smo uvjereni da je film napravljen zato da bi se izopačila, izobličila prošlost naše zemlje, da bi razdoblje života sovjetskih ljudi pedesetih godina izazivalo samo užas i odvratnost.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sjetimo li se nebrojenih primjera komedijaške obrade likova i događaja iz davne i nedavne britanske prošlosti u filmovima i televizijskim serijama, ocjena da su Britanci napravili komediju o Staljinovoj smrti samo zato da bi se izobličila sovjetska povijest ne može se shvatiti drukčije nego kao smiješna. Sam izbor riječi kojima pravnici Ministarstva kulture brane sovjetsku prošlost je simptomatičan. U duhu kulturnih kanona koje se uspostavio Staljin, oni smatraju da aktualno državno vrednovanje pojedinih povijesnih ličnosti u potpunosti određuje načine njihova prikazivanja u umjetničkim djelima.
Što Ruse konkretno muči
Žukov – budući da je veliki vojskovođa, talentirani strateg i tvorac pobjede u Drugom svjetskom ratu – uopće ne može biti prikazan kao lik u komediji. Staljinov totalitarni inženjering života i smrti podrazumijevao je da pisci – definirani kao inženjeri duša – svu svoju kreativnost smiju izraziti samo u obliku hvalospjeva i divljenja njegovim projektima. Sve što se ne bi uklopilo u takve okvire spadalo je u neprijateljsku djelatnost. Prihvaćajući tako usko definiranu političko-socijalnu funkcionalnost kulture i umjetnosti, pravnici Ruskog ministarstva kulture ne mogu zamisliti da bi motiv za snimanje komedije o ozbiljnom razdoblju sovjetske i ruske povijesti moglo biti išta drugo osim neprijateljstva prema svemu što je što je ikad bilo i što danas jest sovjetsko i rusko.
Stavom neimenovanih pravnika prema komediji o borbi za vlast u krugu članova Politbiroa nakon Staljinove smrti, dakle o događajima od prije 65 godina, iskazan je stav aktualne ruske vlasti o tom povijesnom razdoblju, o Staljinu i staljinizmu i o tome što je danas u Rusiji dopustivo kao primjeren način obrade povijesnih tema. Istina je da su predstavnici Komunističke partije Ruske Federacije prosvjedovali protiv prikazivanja komedije Smrt Staljina u kinima. Budući da su oni idejni slijednici Lenjina i Staljina, od njih se takva reakcija mogla i očekivati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, malo je vjerojatno da bi vlast odlučila djelovati samo zato što ju na to nagovara opozicijska stranka koju vladajući smatraju najopasnijom konkurencijom. Radi se o tome da aktualna vlast pokušava uspostaviti svoju konzervativnu legitimaciju gradeći tradiciju na osnovi pozitivnih povijesnih tekovina sovjetske i ruske prošlosti. U takvom konceptu povijesna uloga Staljina je pozitivna jer je uspješno proveo industrijalizaciju i modernizaciju vojne proizvodnje što je omogućilo da SSSR izađe kao pobjednik u Drugom svjetskom ratu i da postane jedna od dviju supersila tijekom Hladnoga rata.
Vlast koja afirmira i brani Staljina
Desetak milijuna mrtvih kao rezultat intenzivne kolektivizacije poljoprivrede i golodomora u razdoblju od 1931. do 1934. godine, deseci milijuna zatočenih u Gulagu i nepoznat (ali znatan, vjerojatno osmeroznamenkasti) broj ubijenih bez krivnje i suda u tom su kontekstu samo kolateralne žrtve na putu ostvarenja velikih državnih zadaća. Kako je to Staljin jedanput primijetio, smrt pojedinca je tragedija, smrt milijuna je statistika.
Kao što je Staljin tridesetih godina – sluteći da se približava rat i da treba postići nacionalnu homogenost evociranjem slavne prošlosti – odlučio rehabilitirati Ivana Groznog kao cara zaslužnog za učvršćenje središnje vlasti i očuvanje ruske nazavisnosti od Zapada, tako i suvremeni ruski vlastodršci pritisnuti međunarodnom izolacijom nastoje rehabilitirati Staljina kao državnika čija je ambicija da Rusija bude svjetska sila identična ambiciji sadašnjeg ruskog predsjednika. Kao što je Staljin, naredivši da povjesničari, pisci i režiseri toga cara prikažu kao pozitivnu povijesnu ličnost, zapravo tražio da u liku Ivana Groznog budu prikazane njegove neshvaćene zasluge za sovjetski narod, tako i sadašnja ruska vlast – afirmirajući i braneći Staljina – inzistira na neupitnosti svoje misije onemogućavanja bilo kojoj opoziciji da joj ozbiljno konkurira u borbi za vlast.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Staljin je kritizirao Ivana Groznog zbog toga što nije bio dosljedan u provedbi svoje namjere da uništi sve moguće pretendente na vlast iz redova plemstva. Sebe je smatrao uspješnom varijantom Ivana Groznog jer je svojim čistkama u potpunosti eliminirao sve postojeće i nepostojeće konkurente u borbi za vlast u redovima Partije. Mogućnost da itko u tom pogledu nadiđe Staljina ne postoji. Toga su svjesni aktualni ruski lideri. Oni mogu samo s nostalgijom i tragičnim patosom evocirati vrijeme stabilnosti, jedinstva, državnih uspjeha i ratnih pobjeda kao tradiciju koju i oni danas pronose zanemarujući pritom da je to istodobno bilo vrijeme straha, terora, gladi i užasa.
Putinovi istomišljenici u Hrvatskoj
Komedijaško prikazivanje jednostrano kanoniziranih povijesnih ličnosti za njih ne dolazi u obzir jer se time otvara mogućnost da se ismije i ono što današnji vlastodršci ističu kao svoje uzore iz prošlosti i kao svojevrsnu legitimaciju svoje vlasti. Nervoza ruske vlasti u povodu filma Smrt Staljina pružit će dobar materijal za još jednu komediju tim smješniju što je veći patos kojim se pokušava opravdati cenzura. Ta nervoza uvjetovana je činjenicom da se približava godišnjica Staljinove smrti 5. ožujka.
U trenutku kad vlast, vjerojatno, planira komemoracije u duhu novog pravovjerja koje Staljina čini pozitivnom povijesnom ličnošću, ismijavanje događaja nakon njegove smrti bilo bi u izrazitom nesuglasju s prigodničarskom ozbiljnošću. Činjenica da se 18. ožujka održavaju predsjednički izbori u Rusiji vjerojatno je bila presudna za akciju neimenovanih pravnika iz Ministarstva kulture. Ako državna propaganda radi na tome da sadašnjeg predsjednika prikaže kao svojevrsnog nastavljača onog pozitivnog što je Staljin napravio, svako masovno ismijavanje djela i lika velikoga vožda i njegovih suradnika moglo bi se shvatiti kao ismijavanje Putina i agitacija u korist njegovih oponenata na izborima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad bi članovi hrvatskih braniteljskih i ultrakonzervativnih udruga koje si daju za pravo da određuju termine održavanja kazališnih manifestacija, da onemogućuju prikazivanje kazališnih predstava i da pokušavaju zabraniti emitiranje filmskih komedija na nacionalnih televiziji imali pravo glasa na ruskim izborima, zasigurno bi glasali za Putina. Svaka vlast u Hrvatskoj ili izvan nje koja se oslanja na takvu izbornu bazu i koja podilazi shvaćanjima kulture samo kao instrumenta aktualne politike time pokazuje da slijedi prokušane obrasce koje je uspostavio veliki vožd Staljin.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je zajedničko Putinu, Staljinu i hrvatskim radikalima?
Rusko ministarstvo kulture zabranilo je britansku komediju Smrt Staljina
Pravnici ruskog Ministarstva kulture zaključili su da je film 'usmjeren na pobuđivanje mržnje i neprijateljstva, na vrijeđanje dostojanstva ruskog (sovjetskog) čovjeka, na promicanje neravnopravnosti čovjeka temeljem njegove društvene i nacionalne pripadnosti, a to su znaci ekstremizma'. Svaka vlast u Hrvatskoj ili izvan nje koja se oslanja na takvu izbornu bazu i koja podilazi shvaćanjima kulture samo kao instrumenta aktualne politike time pokazuje da slijedi prokušane obrasce koje je uspostavio veliki vožd Staljin
22. siječnja 2018. godine u ruskom Ministarstvu kulture organizirana je projekcija britanske filmske komedije Smrt Staljina koju je režirao poznati redatelj Armando Iannucci. Projekcija je organizirana kako bi se istaknuti kulturni radnici, među kojima je bio i čuveni ruski režiser Nikita Mihalkov, odredili prema pismu skupine pravnika iz Ministarstva kulture kojim su oni od ministra Medinskog zatražili da poništi dopuštenje za prikazivanje navedenog filma u ruskim kinima. Temeljem dopuštenja za to nadležnog držanog tijela film se trebao početi prikazivati 25. siječnja.
Ugledni javni radnici suglasili su se da navedeni film nema nikakvu ni umjetničku ni povijesnu vrijednost i podržali su zahtjev pravnika da se ne dopusti njegovo javno prikazivanje u Rusiji. Podržali su ocjenu pravnika Ministarstva kulture da je film „usmjeren na pobuđivanje mržnje i neprijateljstva, na vrijeđanje dostojanstva ruskog (sovjetskog) čovjeka, na promicanje neravnopravnosti čovjeka temeljem njegove društvene i nacionalne pripadnosti, a to su znaci ekstremizma“. Budući da je širenje ekstremizma zabranjeno Ustavom i zakonima Ruske Federacije, traži se od ministra da ukine već izdanu dozvolu za javno prikazivanje filma. Ministar je jučer donio traženu odluku.
Ako je namjera ruskih vlasti da onemogući svojim građanima gledanje te komedije, onda će postići samo djelomičan uspjeh. U Staljinovo vrijeme cjelokupni javni život bio je pod potpunom kontrolom i svaka zabrana prikazivanja filmova – kao i zabrana prikazivanja nepoćudnih kazališnih predstava ili objavljivanja nepodobnih knjiga – bila je uspješna. Hruščov i njegovi nasljednici su onemogućili objavljivanje Pasternakova romana Doktor Živago u Sovjetskom Savezu, a istoimeni holivudski film bio je sovjetskoj publici nedostupan i nepoznat. Ali danas takvo što nije moguće.
Potez koji je unaprijed osuđen na neuspjeh
Zabrana prikazivanja filma u kinima neće onemogućiti gledanje filma onima koji ga doista žele vidjeti. S velikom vjerojatnošću može se pretpostaviti da će strelovito porasti potražnja za tim filmom na svim raspoloživim internetskim portalima i da će ga pogledati tisuće onih ruskih građana koji radi tog filma možda i ne bi pošli u kino. Zašto se, dakle, ruska vlast odlučila na potez koji je unaprijed osuđen na neuspjeh?
Neimenovani pravnici Ministarstva kulture istaknuli su kao osobito problematično prikazivanje lika maršala Žukova koji je prikazan kao „vojni klaun, a on je, između ostalog, vodeći ratni zapovjednik, talentirani strateg, maršal Sovjetskog Saveza zahvaljujući čijem rukovodstvu je naša vojska pobijedila u Velikom otadžbinskom ratu i njegovo je ime neraskidivo povezano s Velikom pobjedom. Film je snimljen bez ikakvog poštivanja naše povijesti i sjećanja na prethodne naraštaje. (…) Mi smo uvjereni da je film napravljen zato da bi se izopačila, izobličila prošlost naše zemlje, da bi razdoblje života sovjetskih ljudi pedesetih godina izazivalo samo užas i odvratnost.“
Sjetimo li se nebrojenih primjera komedijaške obrade likova i događaja iz davne i nedavne britanske prošlosti u filmovima i televizijskim serijama, ocjena da su Britanci napravili komediju o Staljinovoj smrti samo zato da bi se izobličila sovjetska povijest ne može se shvatiti drukčije nego kao smiješna. Sam izbor riječi kojima pravnici Ministarstva kulture brane sovjetsku prošlost je simptomatičan. U duhu kulturnih kanona koje se uspostavio Staljin, oni smatraju da aktualno državno vrednovanje pojedinih povijesnih ličnosti u potpunosti određuje načine njihova prikazivanja u umjetničkim djelima.
Što Ruse konkretno muči
Žukov – budući da je veliki vojskovođa, talentirani strateg i tvorac pobjede u Drugom svjetskom ratu – uopće ne može biti prikazan kao lik u komediji. Staljinov totalitarni inženjering života i smrti podrazumijevao je da pisci – definirani kao inženjeri duša – svu svoju kreativnost smiju izraziti samo u obliku hvalospjeva i divljenja njegovim projektima. Sve što se ne bi uklopilo u takve okvire spadalo je u neprijateljsku djelatnost. Prihvaćajući tako usko definiranu političko-socijalnu funkcionalnost kulture i umjetnosti, pravnici Ruskog ministarstva kulture ne mogu zamisliti da bi motiv za snimanje komedije o ozbiljnom razdoblju sovjetske i ruske povijesti moglo biti išta drugo osim neprijateljstva prema svemu što je što je ikad bilo i što danas jest sovjetsko i rusko.
Stavom neimenovanih pravnika prema komediji o borbi za vlast u krugu članova Politbiroa nakon Staljinove smrti, dakle o događajima od prije 65 godina, iskazan je stav aktualne ruske vlasti o tom povijesnom razdoblju, o Staljinu i staljinizmu i o tome što je danas u Rusiji dopustivo kao primjeren način obrade povijesnih tema. Istina je da su predstavnici Komunističke partije Ruske Federacije prosvjedovali protiv prikazivanja komedije Smrt Staljina u kinima. Budući da su oni idejni slijednici Lenjina i Staljina, od njih se takva reakcija mogla i očekivati.
No, malo je vjerojatno da bi vlast odlučila djelovati samo zato što ju na to nagovara opozicijska stranka koju vladajući smatraju najopasnijom konkurencijom. Radi se o tome da aktualna vlast pokušava uspostaviti svoju konzervativnu legitimaciju gradeći tradiciju na osnovi pozitivnih povijesnih tekovina sovjetske i ruske prošlosti. U takvom konceptu povijesna uloga Staljina je pozitivna jer je uspješno proveo industrijalizaciju i modernizaciju vojne proizvodnje što je omogućilo da SSSR izađe kao pobjednik u Drugom svjetskom ratu i da postane jedna od dviju supersila tijekom Hladnoga rata.
Vlast koja afirmira i brani Staljina
Desetak milijuna mrtvih kao rezultat intenzivne kolektivizacije poljoprivrede i golodomora u razdoblju od 1931. do 1934. godine, deseci milijuna zatočenih u Gulagu i nepoznat (ali znatan, vjerojatno osmeroznamenkasti) broj ubijenih bez krivnje i suda u tom su kontekstu samo kolateralne žrtve na putu ostvarenja velikih državnih zadaća. Kako je to Staljin jedanput primijetio, smrt pojedinca je tragedija, smrt milijuna je statistika.
Kao što je Staljin tridesetih godina – sluteći da se približava rat i da treba postići nacionalnu homogenost evociranjem slavne prošlosti – odlučio rehabilitirati Ivana Groznog kao cara zaslužnog za učvršćenje središnje vlasti i očuvanje ruske nazavisnosti od Zapada, tako i suvremeni ruski vlastodršci pritisnuti međunarodnom izolacijom nastoje rehabilitirati Staljina kao državnika čija je ambicija da Rusija bude svjetska sila identična ambiciji sadašnjeg ruskog predsjednika. Kao što je Staljin, naredivši da povjesničari, pisci i režiseri toga cara prikažu kao pozitivnu povijesnu ličnost, zapravo tražio da u liku Ivana Groznog budu prikazane njegove neshvaćene zasluge za sovjetski narod, tako i sadašnja ruska vlast – afirmirajući i braneći Staljina – inzistira na neupitnosti svoje misije onemogućavanja bilo kojoj opoziciji da joj ozbiljno konkurira u borbi za vlast.
Staljin je kritizirao Ivana Groznog zbog toga što nije bio dosljedan u provedbi svoje namjere da uništi sve moguće pretendente na vlast iz redova plemstva. Sebe je smatrao uspješnom varijantom Ivana Groznog jer je svojim čistkama u potpunosti eliminirao sve postojeće i nepostojeće konkurente u borbi za vlast u redovima Partije. Mogućnost da itko u tom pogledu nadiđe Staljina ne postoji. Toga su svjesni aktualni ruski lideri. Oni mogu samo s nostalgijom i tragičnim patosom evocirati vrijeme stabilnosti, jedinstva, državnih uspjeha i ratnih pobjeda kao tradiciju koju i oni danas pronose zanemarujući pritom da je to istodobno bilo vrijeme straha, terora, gladi i užasa.
Putinovi istomišljenici u Hrvatskoj
Komedijaško prikazivanje jednostrano kanoniziranih povijesnih ličnosti za njih ne dolazi u obzir jer se time otvara mogućnost da se ismije i ono što današnji vlastodršci ističu kao svoje uzore iz prošlosti i kao svojevrsnu legitimaciju svoje vlasti. Nervoza ruske vlasti u povodu filma Smrt Staljina pružit će dobar materijal za još jednu komediju tim smješniju što je veći patos kojim se pokušava opravdati cenzura. Ta nervoza uvjetovana je činjenicom da se približava godišnjica Staljinove smrti 5. ožujka.
U trenutku kad vlast, vjerojatno, planira komemoracije u duhu novog pravovjerja koje Staljina čini pozitivnom povijesnom ličnošću, ismijavanje događaja nakon njegove smrti bilo bi u izrazitom nesuglasju s prigodničarskom ozbiljnošću. Činjenica da se 18. ožujka održavaju predsjednički izbori u Rusiji vjerojatno je bila presudna za akciju neimenovanih pravnika iz Ministarstva kulture. Ako državna propaganda radi na tome da sadašnjeg predsjednika prikaže kao svojevrsnog nastavljača onog pozitivnog što je Staljin napravio, svako masovno ismijavanje djela i lika velikoga vožda i njegovih suradnika moglo bi se shvatiti kao ismijavanje Putina i agitacija u korist njegovih oponenata na izborima.
Kad bi članovi hrvatskih braniteljskih i ultrakonzervativnih udruga koje si daju za pravo da određuju termine održavanja kazališnih manifestacija, da onemogućuju prikazivanje kazališnih predstava i da pokušavaju zabraniti emitiranje filmskih komedija na nacionalnih televiziji imali pravo glasa na ruskim izborima, zasigurno bi glasali za Putina. Svaka vlast u Hrvatskoj ili izvan nje koja se oslanja na takvu izbornu bazu i koja podilazi shvaćanjima kulture samo kao instrumenta aktualne politike time pokazuje da slijedi prokušane obrasce koje je uspostavio veliki vožd Staljin.