Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Politika & Kriminal

Sud u Strasbourgu danas je presudio da su nam zatvori nehumani. Ova priča zatvorenika to potvrđuje

Piše: Telegram Redakcija

Europski sud za ljudska prava donio je presudu protiv Hrvatske u slučaju bivšeg zatvorenika Kristijana Muršića. On je u prosincu 2012. tužio RH zbog nehumanih uvjeta u bjelovarskom zatvoru, preciznije nedovoljnog osobnog prostora. Telegram ovdje prenosi tekst anonimnog autora koji je nekoliko godina vodio dnevnik o svojim zatvorskim iskustvima na ovim prostorima, a koji pokazuje koliko je ova presuda važna

Europski sud za ljudska prava danas je objavio presudu prema kojoj je Hrvatska kriva za kršenje Članka 3 Europske konvencije o ljudskim pravima u slučaju Kristijana Muršića, bivšeg zatvorenika bjelovarskog zatvora. Gospodin Muršić je, naime, tužio Hrvatsku 2012. godine Sudu u Strasbourgu, između ostalog, i zato jer je proveo 27 dana u zatvoru u Bjelovaru s manje od 3 kvadrata “osobnog prostora”, koliko se smatra minimalno prihvatljivim za humani život zatvorenika. Slučaj ‘Muršić vs. Croatia’ vodio se po tri točke optužnice, po kojima se Muršić žalio da je u različitim razdobljima boravio u skučenom i neprikladnom smještaju.

No, jednoglasno mu je dano pravo samo po jednoj točki, koja se odnosi na razdoblje od 18. srpnja do 13. kolovoza 2010. Telegram je svojedobno naletio na prilično detaljan i na trenutke jeziv dnevnik anonimnog zatvorenika koji je prošao kroz većinu hrvatskih zatvora. On je svoje iskustvo u hrvatskim, bosanskim i srpskim zatvorima opisao na svome blogu, a jedan problem koji sustavno spominje je upravo prenatrpanost zbog koje zatvorenici na ovim prostorima, čini se, zaista često žive u nehumanim uvjetima.

U deset kvadrata četiri osobe

Ovdje prenosimo dijelove njegova dnevnika:

“U hrvatskim zatvorima dobijete sve što vam treba dok ste unutra. Doslovno sve – traper jaknu, hlače, cipele, papuče, donji veš, pribor za osobnu higijenu. Ukoliko nemate nimalo novca, uprava će vam odobriti povremeno korištenje telefona i slanje pisama o trošku zatvora. Naravno, u razumnim količinama. Sve navedeno možete samo sanjati, ako zaglavite u zatvorima u BiH ili Srbiji. U istražnom zatvoru u Sremskoj Mitrovici morao sam kupovati i sredstvo za čišćenje wc-a.

Zatvorenici u bjelovarskom zatvoru
Zatvorenici u bjelovarskom zatvoruDamir Spehar/PIXSELL

U Sisku je sa mnom boravilo stotinjak zatvorenika, iako je predviđen kao istražni zatvor i namijenjen za smještaj oko 50 ljudi. U sobama veličine deset kvadrata smještene su po četiri osobe. U tih deset kvadrata je i mali wc s paravanom umjesto vratiju. Samo metar od wc-a nalazi se stol za jelo. U ćeliji su četiri kreveta na kat, četiri ormarića, dvije stolice. Možete li zamisliti gužvu u kojoj morate provesti godine? Zakon kaže da svaki zatvorenik mora imati najmanje četiri kvadrata bez kreveta, a ja sam dijelio deset kvadrata s tri odrasle osobe. Kada se požalite na uvjete, dobijete jednostavan odgovor. Svi zatvori su pretrpani.

U tako malom prostoru mora doći do konflikta

Prenatrpanost zatvora najveći je problem zatvorskog sustava u zemljama bivše Jugoslavije. Prenatrpanost je uzrok čestih incidenata među zatvorenicima, tuča i verbalnih sukoba. Jednostavno, ne možete se pomaknuti, a da ne budete 50 centimetara od neke druge osobe. U tako malom prostoru mora doći do konflikta. Prema europskim standardima, koke nesilice moraju imati 750 centimetara prostora, odnosno 25 puta 30 centimetara. Mi smo imali dva i pol kvadrata po osobi 2010. godine,u državi koja je već tada aplicirala na članstvo u EU.

Ćelija za četiri zatvorenika u Sisku
Ćelija za četiri zatvorenika u SiskuŽeljko Grgurinović/Pixsell

U prizemlju je smještena kupaonica. To je najveća soba u zatvoru, ima oko dvadeset kvadrata. Tu se nalaze četiri tuša i četiri lavaboa s ogledalima. Kupaonica se odlično održava. Čisto je i odlično zagrijano i preko zime. Voda za tuširanje uglavnom je fino topla. Samo radno angažirani zatvorenici mogu se tuširati svaki dan. Ostali dvaput tjedno.

Prenatrpanost je uzrok čestih incidenata među zatvorenicima. Jednostavno, ne možete se pomaknuti, a da ne budete 50 centimetara od neke druge osobe. U tako malom prostoru mora doći do konflikta.

U Sisku je velik problem i nepostojanje prostora za otvorene posjete. Za one koji ne znaju, otvorene posjete su posjete u posebno odvojenoj prostoriji, bez nadzora, u kojoj možete imati seks sa ženom, curom i tako dalje. Prostor za posjete toliko je mali da je to smiješno. Događa se da mnogi ljudi koji su nekome došli u posjetu uopće ne dođu na red. Stoje pred vratima zatvora dok ih netko ne obavijesti da je vrijeme za posjete isteklo. A u sobi za posjete gužva je tolika da svatko čuje što pričate. Zatvorenici sjede jedan drugome rame uz rame.

Moj prvi posao

Nakon pet mjeseci boravka u zatvoru u Sisku i nakon mojih brojnih molbi da mi daju posao, napokon sam ga dobio. I bas taj dan slučajno sam se posjekao na noktaricu, dok sam slagao ormar. Tako da sam dobro zamotao prst, jer sam se bojao da se ne inficira u prljavoj vodi u koju sam trebao gurati ruke. Dobio sam posao redara. Čistača hodnika i kupaone. Ono što na slobodi ne bih nikada radio, ovdje sam veselo prihvatio. Posao znači više kretanja po zatvoru, više slobode i plaća se. Prvi radni dan, odnosno večer, prošao mi je brzo. Jedan zatvorenik pokazivao mi je što i kako trebam čistiti. Bio sam plaćen 3 kune po satu.

Taj posao radio sam oko dva mjeseca, nakon čega sam dobio novi posao. Napredovao sam. Dobio sam posao čišćenja svih službenih prostorija i kruga zatvora. Ulazio sam u sve prostorije i kancelarije, uključujući kancelariju upraviteljice, načelnika osiguranja i ambulantu. Moj posao bio je da uzmem crnu veliku vreću i istresem smeće iz kanti u tim prostorijama. Poslije toga počistio bih i krug za šetnju. Izvukao bih dva, tri kontejnera izvan zidina zatvora. I to je to. Tako da sam skoro svaki dan izlazio izvan zatvora. Svaki dan sam bio na slobodi po pet minuta. To je veliku uspjeh u zatvoru. Ovaj posao sam obavljao do zadnjeg dana.

Korištenje lijekova u zatvoru

Mnogi zatvorenici koriste razne tablete. Od onih protiv bolova pa do onih za spavanje i smirenje. Uzimanje tableta može predstavljati prepreku za dobivanje posla u zatvoru. A posao u zatvoru korak je više prema slobodnim vikendima i drugim pogodnostima. Zato predlažem da se ne uzimaju tablete, ako baš nije nužno. Naravno da ćete uzeti neku tabletu ako vas zaboli glava ili se prehladite, ali razni antidepresivi i ostale jače tablete nisu nikakav plus. Uzimanje tableta može vam poremetiti organizam. Može vam biti još gore.

Uzimanje tableta može predstavljati prepreku za dobivanje posla. A posao je korak više prema slobodnim vikendima i drugim pogodnostima. Zato predlažem da se ne uzimaju tablete, ako baš nije nužno.

Evo što se meni dogodilo. Spavanje mi nije bilo nikakav problem. Spavao sam kao beba. Vidio sam da mnogi uzimaju tablete za spavanje, svi su pričali da dobro spavaju. Onda sam i ja otišao doktoru i tražio neku tabletu za spavanje. S nadom da ću još bolje spavati. Međutim, dogodilo se obrnuto, potpuno sam prestao spavati. Svi su spavali a ja sam gledao TV. Onda sam poslije tri, četiri dana opet otišao doktoru i rekao mu da spavam još gore. Objašnjavao mi je kako treba proći malo vremena da tablete prorade i tako dalje.

Prošlo je sedam dana, a ja nisam spavao. Jako sam se zabrinuo jer sam prije uzimanja tableta dobro spavao. Odlučio sam prekinuti uzimati tablete. Poslije dva, tri dana uspio sam odspavati nekoliko sati dnevno. Petnaest dana otkako sam prestao uzimati tablete, opet sam se vratio u normalu i spavao cijelu noć. Ne znam, možda moj organizam ne podnosi tu tabletu. Uglavnom, bio sam sretan što opet spavam. Ne spavati u zatvoru znači produžiti sam sebi kaznu.

Hodnik zatvora u Lepoglavi
Hodnik zatvora u LepoglaviMarko Jurinec/Pixsell

Osuđeni za ratni zločin

U zatvoru u Sisku boravilo je nekoliko Srba optuženih za ratne zločine. Imali su identičan tretman kao i ostali zatvorenici. Bez problema. Ponašanje prema njima bilo je korektno, koliko sam ja vidio. U Sisku u zatvoru nije bilo Hrvata osuđenih za ratni zločin, dok sam ja bio tamo, ali u drugim zatvorima čuo sam da imaju bolji tretman od ostalih.

Svijeće u sobi

Sedam dana prije Dana mrtvih zatvorenici su pisali molbe da im se odobri kupovina svijeća. Stigla je čudna reakcija: “dozvolit će vam se da svijeće zapalite na dvorištu, za vrijeme šetnji”. A zašto na dvorištu kad ih mi želimo zapaliti u sobi? Bojali su se da bi netko nogao zapaliti sobu, valjda. Kakav argument. Pa u svakoj sobi ima po pet upaljača. Nisu popustili pa smo kupili svijeće i zapalili ih za vrijeme šetnje, na dvorištu. Tako je uz ogradu bilo poredano desetak lampaša. Lijepo su svijetilili kad je pala noć.
Iako sam Srbin, i ja sam kupio svijeću i zapalio je. Bog je jedan, a kršćanstvo je nekada bila jedinstvena vjera.

Gumenjara

U većini zatvora postoji soba obložena gumom u kojoj je klima uređaj i koja se zove gumenjara. Gumenjara je velika desetak kvadrata. Tamo se ide po kazni.Tamo čovjeka skinu do gola i pojačaju ili smanje temperaturu i to rade naizmjenično. Tu mogu držati čovjeka i po dva dana. Tako lako može doći do teških zdravstvenih problema. Niko vas nije takao a raspadate se. Tortura u zatvorima nije dozvoljena. Na tome insistira i EU. Ali koga briga kad nitko ne vidi. Za vrijeme mojih zatvorskih dana zbog dvije loše riječi strpali su u gumenjaru jedinog crnca u hrvatskim zatvorima. Rasizam ili ne, nemam pojma, ali mislim da nije moralo biti tako. Ipak, svi zatvorenici u njegovoj sobi napisali su izjave u korist straže. Svi osim jednog. Mene! Ja sam jednostavno napisao kako je stvarno bilo.

Gumena soba u Sisku, namijenjena zatvorenicima sklonim samoozlijeđivanju
Gumena soba u Sisku, namijenjena zatvorenicima sklonim samoozlijeđivanjuMarko Jurinec/Pixsell

Biblioteka zatvora u Sisku

Biblioteka je, zapravo, hodnik s ormarom za knjige. Nalazi se u prizemlju zgrade u kojoj su ćelije. Bibliotekar je jedan zatvorenik. On izdaje knjige i zapisuje tko je uzeo koju. Za posuđivanje knjiga ne trebaju nikakve posebne dozvole. Stražari dvaput tjedno – ponekad prije, ponekad nakon večere – obilaze ćelije i ispituje zatvorenike žele li u biblioteku. Oni koji odgovore potvrdno, silaze u prizemlje u pratnji stražara, odaberu knjigu i vrate se u ćeliju. Biblioteka je opremljena s, otprilike, 250 knjiga. Uglavnom su to stare knjige koje na slobodi nitko ne bi čitao.

Dosta je naslova o vjeri. To su uglavnom donacije crkve. Donose ih svećenici koji u zatvoru održavaju mise. Ima i knjiga koje su ostavili zatvorenici. Ponijeli su ih sa sobom, ili im ih je kasnije netko poklonio za vrijeme posjeta. Iz te zatvorske biblioteke pročitao sam samo nekoliko knjiga. Više sam čitao one koje sam naručio iz gradske biblioteke. Napisao bih molbu s naslovom koji želim i ubacio je u sandučić u sobi. Za nekoliko dana stiglo bi mi sve što sam naručio. O vraćanju se ne morate brinuti. Čuvari sami dolaze po knjige kad ih treba vratiti. Knjige iz gradske biblioteke obično je donosila jedna zaposlenica zatvora. Lijepa plavuša. Njoj nismo mogli zamjeriti ni kad bi donijela krivu knjigu.

Peti odjel zatvora u Zagrebu

Na petom odjelu zatvora u Zagrebu bio sam u rujnu 2009. godine. Tamo dolaze svi zatvorenici iz cijele Hrvatske koji su osuđeni na kazne duže od šest mjeseci. Tu ostajete do 30 dana. Tako će vam reći kad dođete ali poznajem ljude koji su tamo proveli i više od tri mjeseca. Uglavnom osuđeni na velike kazne. Tu vas pregledaju doktori. Vade vam krv i urin. Fotografiraju i uzimaju otiske. Slikaju i pluća. Rješavate razne testove, ispituju vas pravnici, socijalni radnici. Na osnovu svega toga, Središnji ured uprave za zatvorski sustav donosi odluku u koji će vas zatvor poslati na izdržavanje kazne.

Njihova odluka nema veze s ičim što ste radili na ovom odjelu. Poslat će vas tamo gdje ima mjesta. Ali trebaju i ovi zaraditi plaću. U svakoj sobi postoji zatvorski TV. Uglavnom to je starudija bez daljinskog koja jedva radi, često nedostaje pola tipki. Tv program gleda se od 7 ujutro pa do 11 navečer. Stražari u svom uredu pale i gase struju u sobama. U sobi nas je bilo osmero. Na sredini prostorije bio je stol, oko njega dvije klupe. Nema stolica. Na jednu klupu mogu stati dva do tri čovjeka. Ostali sjede po krevetima dok jedu. Poslije jela, jedan zatvorenik (uglavnom pedofil) ocisti stol. Ostali se bacaju po krevetima da se hrana slegne.

Krug za šetnju u zagrebačkom zatvoru u Remetincu
Krug za šetnju u zagrebačkom zatvoru u RemetincuŽeljko Lukunić/Pixsell

Ćeliju smo čistili svaki dan. Mora se. Nitko od nas to ne voli, ali se mora. Bilo nas osmero i jako bi zaudaralo da nismo redovito čistili. Čišćenje ide ovako. Prvo se klupe dignu na stol. Izvuku se i crne vreće koje stoje ispod kreveta, tako da što manje stvari smeta. Onda se metlom pomete cijela soba i opere pod. WC se pere posebnim krpama i sredstvima. Pravilo je oštro što se tiče WC-a: svatko mora za sobom detaljno očistiti. I mora vršiti nuždu tako da drugi ne čuju i da im ne smrdi. To je izvedivo jer se voda u WC školjki može pustiti da jako teče dok god se vrši nužda. Jako nelagodna situacija, ali čovjek se navikne.

Ćeliju smo čistili svaki dan. Mora se. Nitko od nas to ne voli, ali se mora. Bilo nas osmero i jako bi zaudaralo da nismo redovito čistili. Meli smo cijelu sobu i prali pod. WC smo čistili posebnim krpama i sredstvima.

Inače, cijeli zatvor u Remetincu izgleda jako tmurno i sivo. Čini vam se da ima milijun hodnika, milijun soba. Čini se ogroman kad ste tamo prvi put. Kantina u Remetincu podsjeća na omanju prodavanicu. Ima frižidere i blagajnu. Izađete s vrećicom u ruci i računom. Osjećate se slobodno. U kantinu se ide dvaput tjedno. Organizirano, pod pratnjom, nekoliko soba odjednom. Napravi se kolona ispred kantine. Što cemo, kad je to jedina prodavaonica.

Zatvorski hodnik u Lepoglavi
Zatvorski hodnik u LepoglaviMarko Jurinec/Pixsell

Bijeg iz zatvora

Iskreno da vam kažem, o bijegu sam razmišljao nekoliko puta. Nije me pritom bilo briga hoće li me uhvatiti ili ne. Nije ni poanta da bijeg uspije. Mislim, ako uspije, dobro, ako ne, ništa. Ja sam želio filmski bijeg. Nije mi bilo zanimljivo da pobjegnem lako. U zatvoru sam radio kao smetlar. Da bih bacio smeće u kontejner, morao sam izlaziti van zatvorske zgrade, otprilike pedeset metara od ograde. Tada sam lako mogao pobjeći. Čuvar je bio jako debeo, nije me mogao stići. Ali nisam htio pobjeći baš zbog njega, čovjek bi izgubio posao.

A nije me, kažem, ni privlačio takav bijeg. Htio sam pobjeći na teži način. Da se moj bijeg pamti i prepričava. Idealno bi bilo da sam presijekao rešetke. Ili da sam se preobukao u čuvara. Ili da sam se zakačio za auto kad je izlazio. Da sam iskopao tunel. Na kraju ništa. Nisam se proslavio. Izašao sam kroz vrata. Pustili su me nakon što sam odradio kaznu.”

, , ,

Podijeli 7 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani