Sutra je u ZKM-u praizvedba Noćnog života, novog komada čuvenog pisca Ivana Vidića. Pričali smo s njim

TELEGRAM: Vi niste tip autora koji će samodopadno sjediti u sedmom redu parketa, dok se uprizoruje njegov komad i kontrolirati svaku svoju rečenicu, kako je izgovorena.

VIDIĆ: Kazalište mora funkcionirati na povjerenju. Ako nema tog povjerenja, onda teško da će rezultat biti dobar. Ja imam veliko povjerenje u redatelja Magellija, a ansambl ZKM-a je jedan od najboljih u Hrvatskoj, koji ima sjajne pojedince, koji su predani poslu do maksimuma. Tako da osjećam određenu opuštenost. Inače, sam ambivalentan prema tome. Isto se ponašam kad vidim da predstava ide u krivom smjeru, da su stvari otišle predaleko i pisac tad može biti remetilački faktor. Ostalo je pitanje taštine. Ja nisam od onih koji su zaljubljeni u vlastitu riječ. Meni nije svaki tekst kao dijete. Neki tekstovi su za baciti, svi su za kratiti, tako da samozaljubljenost u vlastite riječi je često kontraproduktivna kako za predstave, tako i za knjige.

TELEGRAM: Zašto pišete duge tekstove?

VIDIĆ: Kad se čovjek bavi pisanjem, ako želi da to ispadne onako kako treba, da bude zanimljivo, ja si dopustim da napišem sve ono što želim, pri tom je bitno poznavanje raznih dramaturgija. Ja pišem dugačko da bi se taj tekst kao dramsko pismo mogao čitati i u knjizi. U prosjeku moji tekstovi imaju oko stotinjak stranica, izuzetak je tekst Dolina ruža, koji je imao 150 stranica, čiji je prvi dio prije nekoliko sezona postavio Dolenčić u Gavelli. Ti tekstovi moraju biti propušteni kroz pragmatizam proba, jer predstave ne mogu trajati satima.

TELEGRAM: Uvijek se reflektirate na aktualno vrijeme i probleme u društvu, koji nas svakodnevno opterećuju.

VIDIĆ: Jest , uvijek je tako. Ja ne pišem u zrakopraznom prostoru. Pišem o bolnim pitanjima svakodnevice, ali ne radim to aktualnim riječnikom svakodnevice. U stilu, jeziku i zaključku je to drugačije kako bi bilo , recimo, da pišem žurnalistički, ili na prvu loptu. Pokušavam zagrabiti dublje i dalje. Za široku publiku imam oblik govora, koji nije za svačije uho. Davnih dana sam odlučio da je pisanje moja vokacija i da to nema nikakve veze s popularnosti i komercijalnosti. Čak kad bih ja to i htio, to bi jako nagrdilo moje pismo, a dobio bih možda deset posto više publike. Podilaženje publici se u konačnici ne isplati.

TELEGRAM: Iako podilaženja publici ima mnogo.

VIDIĆ: Ima ga jako puno, slažem se. Dobro, ulizivao si se, ali uzalud. Isto je to kao činiti u životu razne kompromise. Kompromisi su nužni u određenim situacijama, ili intimnim prigodama, unutar društva prijatelja, ili obitelji. No, čim radite političke kompromise, postajete isprazna kreatura lišena svakog sadržaja.

TELEGRAM: Do koje mjere vi pristajete na kompromis?

VIDIĆ: U književnosti i teatru ne pristajem. Vrlo sam otvoren za suradnju i vrlo pažljivo slušam što drugi govore, ponekad to usvajam i radim korekcije vlastitog mišljenja. To je kulturno, civilizirano, ali bogme i intelektualno važno da čovjek sluša što kaže druga strana. Ali, to ne bih nazivao kompromisom. Zbog psihe ljudi koja se zadnjih godina rapidno mijenja, sve se mijenja, skraćuje, ubrzava, ljudi više nemaju vremena i koncentracije.

Dijalog više ne postoji, mi živimo u monološkoj kulturi. Za dijalog je dovoljan jedan, a s dvojicom već održimo kongres. Kad ulazimo u dijalog, nastaje bijesna kakofonija. Prekida se nekoga nakon treće riječi, ljudi se proglašavaju idiotima. Svi misle da su u pravu, svi su toliko narcisoidni i tašti, da misle da su svi ostali budale, stoka i da ih treba zatrti. Meni bi bilo lijepo vidjeti da se u ovoj zemlji stvori u političkom smislu kompromis, suvisao dijalog i konsenzus i da se jedna bolesno napeta situacija smiri. Kompromis slabijeg i jačeg postoji oduvijek. Slabiji gubi obraz, kičmu i vertikalu i pristaje podati se tuđoj ideologiji, konceptu i ideji.

TELEGRAM: Kako ovo društvo može napredovati kad se stalno vraćamo unazad, čeprkamo po povijesti, broje se krvna zrnca, preispituju vjeroispovijesti…?

VIDIĆ: Hrvatska je bila cijelu povijest pod nekim drugim, Romanima, Germanima, Mađarima, u jednom trenutku se emancipira i nakon toga više ne može pronaći vlastiti identitet. Naš se identitet pronalazi po mjeri količine mržnje prema Srbima. Ne brinemo sami za sebe i ne mislimo svojom glavom. Svjedoci smo nove nepismenosti i kulture. Društvo se poziva na tradicionalnost. Najeklatantniji primjer je ponašanje dobrog dijela ljudi iz katoličke crkve. Evanđelje u narodu je evanđelje od pojasa nadolje. Oni se bave ljudskim genitalijama zadnjih godina, a puštaju da duša zaraste u trnje i šikaru. Postoji inflatorna proizvodnja tradicije i pseduopovijesti. U nedostatku realnog suvereniteta, ovdje se uporno gradi simoblički suverenitet i identitet. U Hrvastkoj se sve institucije nazivaju hrvatskim. Kako bi se trebale zvati?

TELEGRAM: Mi sad sjedimo na hrvatskim stolcima, unutar hrvatskog kazališta, u hrvatskom glavnom gradu.

VIDIĆ: Upravo tako, kad nemamo vlast sami nad sobom, onda pokušavamo vladati simbolima. Padamo u proturječja. Značenje simbola se mijenja kroz vrijeme. Uzalud trud, jedino ako u potajici desno krilo HDZ-a nema već gotov, sklepan vremeplov, a mislim da nema, taj povratak u 1941. i ’45. nije moguć. Što prije to shvate, prije će se useliti mir u njihove duše.

TELEGRAM: Kako promišljate o odnosu desnice i ljevice na ovim prostorima?

VIDIĆ: Ne postoji više ljevica, ona je pala s padom berlinskog zida, s pojavom likova poput Blaira i Clintona. Sad imamo desnicu koja u Americi poslije pobjede Trumpa govori da će se boriti za radna mjesta i radnička prava. Marine Le Pen je rekla da je ideja ljevice bačena na pločnik i tamo leži već 25 godina, a bacili su je socijalisti. Imamo pseudoljevicu koja je globalistička nomenklatura, pojačana s ogromnim brojem birokrata i slugu. Danas se stvaraju hibridne ideologije. Danas u trgovačkim lancima na tim velikim stalažama ima namirnica koje dolaze u paketu. Ako želite kupiti deset deka parizera, prodavačica vam kaže: može, ali uz to ide deset kila govana! U Hrvatskoj se prodaju ideološki paketi. Danas postoje pojedinci, ne postoji niti jedna strukturirana lijeva stranka. SDP su liberali, koji gledaju kako što više privatizirati, dok hadezeovci imaju populistički nerv, kupuju socijalni mir za kredite.

TELEGRAM: Vi ste svojevrsni vuk samotnjak i niste ničiji igrač. Jeste li imali pritisaka s lijeve ili desne političke opcije, da postanete njihovi ?

VIDIĆ: Ja pokušavam i dalje ne biti ničiji. Ja egzistencijalno nisam bogat, ali nisam ni ugrožen. Imao sam takvih ponuda, one su se godinama otvarale. Nekad sam o njima kratko promislio, a nekad sam ih u startu zalupio. Prva predstava mi je igrana tek kad sam diplomirao, onda sam otišao u rat. Po povratku su stigle mnoge ponude kako sam sad hrvatski ratnik, dobar pisac, imao sam ponude da odmah postanem njihov, no ja sam se distancirao. Na ljevici imam prijatelje i sugovornike, ali ne u smislu partija. Svatko tko se ovdje proda proda se za siću, za neku privremenu fotelju, proda svoju dušu. Jako puno ljudi okreću kapute i na kraju završe kao odbačeni pajaci.

TELEGRAM : Slažete li se kako ovo društvo ne voli samosvojne likove koji su se izborili za prostor svoje autorske slobode?

VIDIĆ : Da i to je naš povijesni problem. On dolazi do izražaja u vrijeme nastajanja kulture. Ako se prisjetimo zapleta najpoznatijih romana iz hrvatske baštine, poput Posljednjih Stipančića ili U registraturi, oni su za glavnog junaka imali uvijek usamljenog pojedinca, intelektualca, koji se pokušavao izdignuti iznad svoje sredine, ali ona bi ga usisala natrag i on bi skončao nesretan, lud, samozapaljen… Sjetite se kako su završili naši veliki umjetnici, poput A.B. Šimića, ili Janka Polića Kamova, potencijalni mali dijamanti, koji nikad nisu uspjeli posve zasjati, jer su njihovi životi prekinuti u ranim godinama. Ja sam sebi rekao: ja ću biti hrvatski pisac i moraš Ivane opstati kao čovjek, unaprijeđeni borbeni model.

Meni se nije dalo polemizirati s primitivcima. Treba ih udariti šakom u glavu, to je jedini način na koji im se možete oduprijeti. Mi na ovim prostorima ne volimo svoje ljude čije glave strše. Zanimljivo je gledati kod istočnih i zapadnih Slavena, kako ti Poljaci, Ukrajinci, Rusi imaju potpuno drugi pogled na kulturu, oni svojim pjesnicima, piscima i skladateljima podižu spomenike, a ne političarima. Ovdje, u Hrvatskoj danas imate mase ljudi koji se autsorcaju, u ruci imaju gadgete, odlaze u outlete, gdje piše sale… Dozvoljava se da deformirani anglizmi ulaze na otvorena vrata i to nikoga ne smeta. Ali jako smeta, ako se nekom omakao neki srbizam. Ljudi ne znaju, ili su zaboravili, da su i hljeb i hartija hrvatske riječi.

TELEGRAM : Kako ste se uspjeli oduprijeti da ne radite u medijima, ili marketingu?

VIDIĆ: Imao sam par izleta u tom smjeru. Ali, rano sam shvatio kad sam ulazio u svijet književnosti, kazališta i filma kako dosta pisaca živi od marketinških poslova. Ja na marketing gledam s gađenjem. Za mene je on parazit rada. I pitanje je koliko ljudi, zapravo, vjeruju tom marketingu, koji nas puca sa svih strana. I dalje za neki proizvod pitamo prijatelje, a ne vjerujemo kampanji. Da sam pristao na marketing, to bi me kao pisca otupilo. Kada ne bih imao novaca, odlazio sam van i radio. To su bile moje bauštele. Znam nešto stranih jezika, da se razumijemo, nisam kopao jarke, nego sam snimao neke dokumentarce. Iako ne podcjenjujem bilo kakav fizički posao. Ja nisam želio prodati dušu vragu, korporacijskim interesima i kapitalu.

TELEGRAM: Je li jedan od razloga što ste ostali živjeti ovdje, taj što se rano etablirali ?

VIDIĆ: Povremeno odlazim vani, radio sam vani predstave i film, o čemu se relativno malo zna. Krajem devedesetih sam imao predstave u Londonu, recimo Ospice su igrane u Gate Theatru, izašle su dan poslije kritike u najrelevantnijim britanskim medijima, ali nisam ostao, jer novac koji mi je ponudio agent nije mi bio dovoljan. Imao sam postavljenu predstavu u Čileu, u Santiagu. Ako ne gledaš istinu u lice, samo se zavaravaš. Mi smo skloni laži i pretjerivanju. Ja sam bio oduvijek protiv lažnih izvještaja i napuhanih CV-ova. Mogao sam i ja napisati da sam radio dvadesetak dokumentarnih filmova u CV-u, iako to baš nije tako, realno bilo ih je sedam, osam. Čim netko nastupi u nekom pajzlu ili na misi bilo gdje preko granice, odmah se to plasira kao veliki internacionalni uspjeh.

TELEGRAM: Imate li još uvijek agente u inozemstvu ?

VIDIĆ: Otkazao sam njemačkom agentu, jer za mene nije učinio ništa dobro. Nedavno sam imao u Danskoj premijeru komada Kroz sobe, to je mali komad koji bih volio ovdje igrati. Knjiga drama mi je objavljena u Francuskoj, ja te vanjske veze održavam donekle u životu. Ali, nisam tip koji je agresivan, stalno šalje mejlove i radi na nekoj vrsti osobnog marketinga. Meni je to odbojno, jer je narcisoidno i zahtjeva laganje. Meni se ne da lagati da sam u svojoj zemlji senzacionalno poznat, a da će taj moj projekt donijeti producentu vani jako puno novaca.

Jer, to nije tako. Moji projekti su često na rubu čujnosti. Raditi od toga komercijalni spektakl nije moguće. Stranci ni nemaju veliku potrebu za umjetnicima iz malih sredina, osim ako se ne uklapaju u klišeje. Ovdje se prodavao dugo vremena kliše koji je Balkan predstavljao kao divljake i krvoloke, sklone prodaji bubrega, Cigane, tipove sklone krvoproliću, silovanjima, zlostavljanjima raznih vrsta…. Kad su vidjeli moje Ospice u Londonu, britanski kazališni kritičari bili su osupnuti sa mnom kao piscem koji, gle, ne piše o ratu na Balkanu, već su mi komplimentirali da ih podsjećam na Camusa i Lincha.

TELEGRAM: Je li postojao interes za postavu vaših komada u Srbiji?

VIDIĆ: Ne, bilo je to samo na razini osobnih kontakata i interesa pojedinaca. Naše kulturne institucije ne surađuju, ovdje surađuju političari, krupni kapital i bande. Neka kulturna razmjena se čak zamjera. Ako radite mutan posao sa Srbima, to će biti dobro popraćeno. Ako vi napravite prodor predstavom, ili filmom, proglasit će te za izdajnika. Postoje opći, niži oblici zabave, poput turbo folk kulture, koja postoji s naše i njihove strane. Takve stvari lakše putuju.

Toga ima i po svijetu. Ja ću biti toliko drzak i reći da su meni srpske cajke privlačnije i bolje od američkih cajki, tipa Beyonce, ili Shakire. To je puno gore, jer iza toga stoji monstruozna industrija, one mi izgledaju kao frankenštajnovska stvorenja, koja su skrpana u nekom laboratoriju. Njihova glazba je projektirana da dohvati što veći komad publike. Da bi se ostvario komercijalni efekt, mora se ići i ide se do maksimalnog pojednostavljenja.

TELEGRAM: Što vi danas slušate?

VIDIĆ: Postoje platforme na kojima se dobra glazba mogu naći, recimo You Tube, otkad sam kupio bolji kompjutor i zvučnike puno više koristim, CD-ove više uopće ne koristim. Zašto bih kopao da nađem jednu izvedbu Beethovenove simfonije, kad ću naći na jednom mjestu pet najboljih izvedbi te iste simfonije ? Ja slušam i klasiku i rock i alternativu istovremeno. Da mi je netko prije 20 godina rekao da ću nositi u džepu tehnološku napravu koja mi omogućuje da slušam glazbu, gledam filmove, čitam vijesti i dopisujem se, ja bih se smijao. Pri tom shvaćam koliko je takav čovjekov izum, istovremeno, savladao i skršio samog čovjeka.

TELEGRAM: Nije li zastarjelo poimanje, ali ipak ljepši osjećaj sjesti u fotelju, čitati novine, ili knjigu, dok na gramofonu svira ploča?

VIDIĆ: Jest, to vam je kao s malim djetetom. Ako ima samo nekoliko igračaka, sretno je i s njima se stalno igra. A danas kad dobivaju more toga, njihovi interesi mjere se za svaku novu igračku u sekundima. Divno je sjesti, zapaliti cigaretu i pročitati novine, daleko ljepše nego bezgranično surfati po internetu. Isto kao ako se moraš potruditi da dođeš do neke knjige. Ja sam znao raditi research u Sveučilišnoj biblioteci, ako nađem neki naslov u moru toga što tamo ima, veća je šansa da ću ga odmah i pročitati, nego da mi nešto padne s neba. Ljudi su danas siromašni. Ne idu u kino, kazalište, ne kupuju novine, ne kupuju knjige, sve se iščitava na brzinu, s mobitela i ekrana…

TELEGRAM : Je li se tijekom proteklih godina promijenio vaš način rada?

VIDIĆ : Ne. Ja sam relativno rano, kao klinac, došao u prvi dotjecaj s kompjutorima, bilo je to već 1978. I ja sam već osamdesetih imao svoj prvi kompjutor. Cijeli život se koristim njime. Inače, prvo pišem rukom, radim dugačke skice, nekad stoje i po dvadeset godina. Imam ogromnu količinu neobjavljenih tekstova koje držim po ladicama i računalima. Kanim objaviti dogodine dvije knjige proze. No, desio se na ovim prostorima još jedan fenomen. Nemamo više velikih izdavača, postoje samo mali izdavači entuzijasti, ovi veliki postali su prodavači magle, koji su firme namjerno odveli u stečaj, a većina se, zapravo, bavi nekretninama.

Meni je pisanje proze sve milije kako sam stariji. Poeziju možeš pisati kad si vrlo mlad, sa 16 ili 20 godina. Jedan Buchner je umro s 24 godine i ostavio tri remek djela. Dramsko pismo mogu pisati mladi ljudi. Skeptičan sam, pak, prema mladim piscima proze, jer nemaju životnog iskustva. To važi i za redatelje i filmaše. Grozno je kad mlad čovjek muči papire, umjesto da ode van i proživljava. Jedan od preduvjeta da se zna pisati, jest i da se zna čitati. Ne vjerujem u to kad klinci pišu debele knjige. Izuzetak je, recimo, Mann koji je vrlo rano napisao Buddenbrookove, prikrivenu obiteljsku povijest. Bio je skriboman, ali za tako nešto, bazično, moraš imati iskustva i životnog safta.

TELEGRAM : Imate 50 godina. Nekad su se vaši vršnjaci smatrali starima, danas ljudima u naponu životne snage i zrelosti.

VIDIĆ: Ja sam dobrog zdravlja, živim fizički aktivno. Zadnjih desetak godina provedem nekoliko mjeseci, van sezone, u svojoj kući na moru, na Krku, gdje plivam i pišem. Opasne veze, roman de Laclosa su, recimo, dobar primjer i to malo ljudi zna. Glavni likovi su tridesetogodišnjaci, koje mladi junaci, koji imaju četrnaest godina u tom romanu, nazivaju starcima. Dakle, postojala je starost od 35 godina. Ljudski vijek se razvukao na stoljeće i ide prema tome.

Stogodišnjaci su sve manje čudo. Osamdesetgodišnjaci su danas vitalni. Dugovječnost ništa ne znači ako je nekvalitetna. Alzheimer nitko nije nekad percipirao, nije se prepoznavao kao specifična bolest. Europa je stara. To ima veze sa starošću Zapada. Ja sam napisao tekst Posljednji dani mira, komad kojeg je nedavno postavila u Tetaru ITD Dora Ruždjak Podolski, koja govori o prividnoj majci i kćeri koje žive i rade u nekom pansionu na obali, koje se, zapravo, nalaze usred labirinta kao mitološka bića, kao dva božanstva, kao plave boginje iz indijske mitologije. Znate, ja zadnjih godina strepim.

TELEGRAM: Od čega strepite ?

VIDIĆ: Očekujem povijesni pad Zapada. Živimo u vremenu laži, nesigurnosti i balansiramo na jednoj nozi, tako da bi se sve to, čini mi se, prilično brzo moglo urušiti.