Telegramov odabir: Najuspješniji ljudi u hrvatskoj kulturi u 2015.

Loša godina za kazalište

Zato je Dragan Despot postao nacionalnim prvakom u matičnoj nacionalnoj kući. Anjin slučaj podsjetio me na bivšeg nam predsjednika Ivu Josipovića, čiji su taktovi originalnih skladbi, čim je inauguriran, najednom počeli odjekivati na svim koncertima i priredbama po Lijepoj našoj, da bi danas, kad je dotični marginaliziran na užarenoj političkoj sceni, skladbe u rasponu od Ars diabolija do Žalobnog pjeva, ponovno javno utihnule. Bila je ovo godina u kojoj su u Lisinskom orili narodnjaci, estradnjaci, klape, sevdasi, plesao linđo, a u tu palaču glazbe, u koju su u doba Jugoslavije mogli ući samo oni najveći, sad ulaze baš svi koji mogu zakupiti dvoranu kod gospodina Siriščevića, da bi time djelomično osigurali predstojeća gostovanja eminentnih umjetnika poput letonske operne dive Eline Garanče.

Knjige se u Lijepoj našoj izdaju svaki tjedan, pisaca i izdavača imamo ko pljeve, ali kad moraš rezimirati koja je to knjiga zaslužila titulu domaćeg bestselera godine ili publicističkog naslova godine, onda shvatiš da je i nije bilo. Ni s kazalištem baš nismo imali sreće. Osim što su svakodnevno neki skribomani, vlasnici kazališta i uvijek ogorčeni kolumnisti ispisivali tisuće znakova i pjenili se zbog osobnih prepucavanja i interesa s neistomišljenicima, a Oliver Frljić u riječkom HNK-u svako malo bacao bombice iznerviranoj javnosti scenskim provokacijama o lijevima i desnima, ustašama i četnicima, Hrvatinama i Jugoslavenima, koje bi rezultirale jakim medijskim PR-om, no umjetnički slabim i brzo zaboravnim scenskim uradcima. U najvećoj nacionalnoj kazališnoj kući, pod novim vodstvom Dubravke Vrgoč, unatoč velikim najavama, baš ništa spektakularno nije se dogodilo.

Čudna repertoarna politika

Da, posjetila nas je Vanessa Redgrave, no ta genijalna glumica danas ionako putuje svijetom, drži predavanja i teoretizira o svemu, osim o onome što ljude najviše zanima – filmu, umjetnosti i oskarovskoj karijeri. U Baletu se nije ponovio uspjeh lanjske Ane Karenjine s trijumfom Edine Pličanić. Ni u Operi nije stanje ništa bolje, što govori da su neki ove godine zapaženi solisti nakon nastupa na otvaranju Igara i recitala u Kneževu dvoru, poput Domagoja Dorotića, iskakali s Titanica i skrasili se u mirnijim kazalištima (čitaj Osijeku). Pojavile su se na hrvatskim pozornicama nove zvijezde, poput Leona Košavića, no i oni će se tek morati dokazati u sezonama pred nama. Uprizorenja Borisa Liješevića i Bobe Jelčića bila su svojim finalnim produktom primjerenija za &TD nego za veliku scenu nacionalne kuće u kojoj ima čak 40 glumaca na plaći i četvero stipendista, dok u svakoj premijernoj predstavi viđamo na sceni njih pet, šest.

Razočarana, publika je izlazila nakon razvikanog Evanđelja Pippa Delbona, koji, u suštini, reciklira jedno te istu teatarsku estetiku. Ova će predstava ostati ponajviše upamćena po minici u kojoj se uvijek čedna, zakopčana do grla i vječno distancirana od medija, nacionalna prvakinja Drame Alma Prica pojavila na matičnoj pozornici. Radije bismo napokon na velikoj sceni voljeli vidjeti jednog velikog, raskošnog Čehova, Shakespearea ili Ibsena, čak bi i Čarobni brijeg Thomasa Manna bio primjereniji za veliku scenu i neiskorišteni ansambl u žutoj kući na Trgu maršala Tita nego u Teslinoj, što dovoljno govori o vječno pobrkanim lončićima u gradskim i nacionalnim repertoarnim kuhinjama.

Jaki glumački transferi

Samo za usporedbu, u ovom trenutku na scenama Narodnog pozorišta u Beogradu, Jugoslavenskog dramskog pozorišta ili ljubljanskog SNG-a, igraju se klasični naslovi, od kojih neki ne silaze s repertoara godinama: Antigona, Dama s kamelijama, Derviš i smrt, Car Edip, Gospođica, Otelo, Višnjik, Kaligula, Mletački trgovac, Faust, Kralj na Betajnovi, a očekuju se premijere Ane Karenjine i Macbetha… Pa možda neki od hrvatskih ravnatelja dobiju inspiraciju za naslove u sljedećoj sezoni. A kad nagradu Tito Strozzi, koja se uvijek dodjeljivala zaslužnim pojedincima za prošlu sezonu HNK-a, dobije orkestar (!?), onda i to nešto govori. Na Gavellinim večerima gostovala je i zasluženo pobijedila Ibsenova Hedda Gabler u režiji Mateje Koležnik, mariborskog SNG-a s Natašom Matjašec Rošker u glavnoj ulozi, pa smo sa žaljenjem samo duboko uzdahnuli i konstatirali zašto u Hrvatskoj više nemamo tako divnih predstava. Da, bilo je i jakih glumačkih transfera: Nina Violić, Jadranka Đokić, Ksenija Marinković i Mislav Čavajda samo su neka od osvježenja u ansamblu HNK-a, no za glumce takvog rasnog kalibra treba i adekvatan repertoar.

Prva prigoda bit će im hrvatska praizvedba nagrađene drame Tene Štivičić Tri zime, o sudbinama žena iz četiriju naraštaja u jednoj kući, koju na kraju sezone, u svibnju, postavlja Ivica Buljan. Sjajan Rakaan Rushaidat i Nataša Dangubić pojačali su ansambl ZKM-a, na scenu se vratio Rene Medvešek, jedna od najurbanijih pojava hrvatskog glumišta posljednjih trideset godina, kakve nam i te kako nedostaju u moru ruralnih tipova koji caruju filmovima i serijama. S druge strane, glumačka pojačanja u Gavelli, desetljećima najjačem hrvatskom ansamblu, baš i nisu nešto na što bismo trebali biti previše ponosni.

Veliki uzlet filmaša

Tresla su se ovog ljeta brda, uzrujavala se Mani Gotovac, polemiziralo se na sve strane o zabranama, posve nepotrebno o islamizmu, povodom uprizorenja Houellebecquovih Elementarnih čestica na ljetnim igrama, a kad je Buljanova predstava izašla više se pričalo o masturbiranju Marka Mandiča i golotinji glumica nego o velikom umjetničkom događaju. A ni s novim uprizorenjem Dubrovačke trilogije nismo imali sreće, možda da je došao Nebojša Glogovac u ulozi Dživa, ukupni dojam ne bi bio toliko blijed. Izložbe se otvaraju svakodnevno, godinu su obilježili fenomeni Borisa Bućana i Davida Maljkovića (o čemu je Telegram opširno pisao), a pamtit ćemo je i po senzacionalnom Rodinu u Umjetničkom paviljonu.

Filmaši su doživjeli najveći uzlet, o čemu govori i najnoviji ulazak filma S druge strane Zrinka Ogreste na Berlinale, no hrvatski filmovi se ne mogu osloboditi konstantnih manjkavosti: neuvjerljivih dijaloga, jeftine estetike, površnih kostima, nemaštovitog castinga (u rasponu od braće Navojec do Ksenije Marinković), a kad ne znaju što bi s pričom i likovima, autori pribjegavaju jeftinim balkanskim efektima: psovkama, ždranjem i opijanjem. Sve u svemu, bila je to godina u kojoj smo ostali i bez mnogih velikih umjetnika, poput nenadmašnog Arsena Dedića, čija je rečenica: „ Da, mnogo se svira, ali gdje je tu glazba?“, najbolje primjenljiva i na aktualno stanje na hrvatskoj kulturnoj sceni.

Unatoč svemu navedenom, Telegram je odabrao svojih 7 veličanstvenih: umjetnike iz svijeta filma, kazališta, klasične glazbe, izdavaštva i arhitekture, pojedince koji su osobnim zalaganjem, projektima, energijom, trudom, marljivošću, kreativnim izgaranjem i upornošću obilježili 2015. godinu, osvajali značajne nagrade, pronosili svijetom ime naše zemlje. Stoga smo ih elegantne, sofisticirane, stilizirane, samosvjesne i ponosne stavili ispod svjetla reflektora, točnije ispod velikih kristalnih lustera u čarobnoj gornjogradskoj palači Dverce, na raskošnom photo sessionu našeg urednika fotografije Vjekoslava Skledara te vam ih s ponosom predstavljamo.

1. Dalibor Matanić, filmski redatelj

Nakon što je u gotovo rekordnom roku, za uvjete u hrvatskoj kinematografiji, snimio čak devet dugometražnih igranih filmova, u kojima je koketirao s vrućim društvenim temama, često prilično površno provocirajući javnost pričama o sukobu mentaliteta, lezbijskoj ljubavi, gluhonijemoj neshvaćenoj umjetnici, AIDS-u, ruralnim frustracijama ili fenomenu nasilja u obitelji, tek je desetim filmom Dalibor Matanić stekao sve ono što mu nije uspijevalo od početka karijere. Međunarodnu etabliranost, priznanja struke, ulazak na najvažniji svjetski filmski festival u Cannesu, u sekciji Un certain regarde, osvajanje brojnih nagrada, nominaciju za Europsku filmsku nagradu i Oscara i status na kojemu mu danas zavidi većina filmaša u regiji. Filmom Zvizdan, omnibusom od tri priče, kojega potpisuje i kao scenarist, u kojima se isprepliću tragovi rata, s ljubavnim pričama mladih ljudi u ruralnoj sredini, lansirano je i troje mladih glumaca, pred kojima je neosporna filmska budućnost: samozatajno sjajan Goran Marković, razvikana Tihana Lazović i zanimljiv Dado Ćosić.

Bit će zanimljivo pratiti u kojem će se smjeru nakon ovakvog megauspjeha dalje razvijati filmska Matanićeva karijera, koju od prvog dana podržava najagilnija filmska producentica Ankica Jurić Tilić. A zlobnici će i dalje, uz kavicu, odmahivati rukom i tipično hrvatski jalno komentirati: čemu takva medijska pompa kad mu film nije bio u glavnoj konkurenciji, nije osvojio Zlatnu palmu i ispao je već u utrci s briljantnim mađarskim filmom, gotovo sigurnim pretendentom za Oscara, Saulov sin Laszla Nemesa. U 40. godini, u kojoj je doživio najveće profesionalne uspjehe, oženio se i dobio dijete, Matanić ne spava na lovorikama nego intenzivno radi na prvoj seriji u karijeri, dramskom projektu Novine u produkciji Drugog plana. U njoj bi se u 12 epizoda pozabavio fenomenom hrvatskog novinarstva, prema scenariju Ivice Đikića, s dramaturškom savjetnicom Tenom Štivičić. U jednoj od glavnih uloga pojavit će se Branka Katić, poznata srpska glumica međunarodne reputacije, Goran Marković, Trpimir Jurkić, Olga Pakalović, Aleksandar Cvjetković, Edita Karađole…

2. Dubravka Turić, filmska redateljica i montažerka

Mogućnost da netko nakon završenog odsjeka filmske i televizijske montaže na Akademiji montira više od dvadeset igranih, eksperimentalnih i animiranih filmova te 200-ak reklamnih spotova, a onda jednog dana sjedne za laptop, napiše scenarij za kratkometražni igrani film, ode do producentske kuće Spiritus movens, preda ga u ruke producentici Zdenki Gold da ga pročita, onako bez obveze, te u munjevitom roku dobije povratnu informaciju kako je scenarij Belladonne odličan i kako kreću u realizaciju, zvuči prilično neobično. No sve to dogodilo se Zagrepčanki Dubravki Turić. Okupila je malenu, uglavnom žensku ekipu – scenografkinju Željku Burić, kostimografkinju Moranu Starčević, snimateljicu zvuka Dubravku Premar, glumice Aleksandru Naumov, Lanu Barić, Nadu Đurevsku i Anitu Matković – te uz pomoć direktora fotografije Branka Linte i snimatelja tona Hrvoja Peteka u svega četiri dana snimanja interijera i jednog dana eksterijera uspjela snimiti film koji traje u konačnici svega 17 minuta.

Ova priča o tri žene različite životne dobi i podrijetla, koje se odjednom nađu u jednoj oftalmološkoj čekaonici, izazvala je oduševljenje svih koji su ga uspjeli pogledati. Stoga, nimalo nije čudna odluka žirija prestižnog festivala u Veneciji da ga uvrsti u program Horizonti. No, kad je obznanjeno da je Dubravka Turić osvojila Zlatnog lava za najbolji kratkometražni film u Veneciji, bilo je jasno da hrvatska kinematografija, osim Matanića, dobiva još jedno jako međunarodno ime. Vijest, obznanjena nedavno, kako je Belladonna ušla u konkurenciju jednog od najprestižnijih svjetskih filmskih festivala Sundance potkraj siječnja 2016., otvorit će vrata festivala sve kvalitetnijim autorima nezavisne kinematografije koja odolijeva pritiscima Hollywooda. „Ovo je ostvarenje svih mojih snova i sav uloženi trud sad mi se isplatio“, tvrdi Dubravka Turić dok samosvjesno pozira našem fotografu kao jedna od žena koje su obilježile ovu kulturnu godinu. I dok već u mislima pakira kovčege, ali i zatvara financijsku konstrukciju za odlazak na prestižni američki festival, već je spremna za nova dva projekta koja je ponudila HAVC-u na odvojenim natječajima. Sigurni smo da će barem jedan dobiti zeleno svjetlo od komisije i Dubravki Turić pružiti priliku za ostvarenje još jednog sna: snimanje dugometražnog igranog filma.

3. Seid Serdarević, izdavač

Nakon što je Seid Serdarević, osnivač i glavni urednik najuspješnije hrvatske nakladničke kuće Fraktura, u tekućoj godini izbacio zapažene naslove kao što su Što nas ne ubije Davida Lagercrantza, Sarajevo, plan grada Miljenka Jergovića, Dora i minotaur Slavenke Drakulić, HhhH Laurenta Bineta, Vrtoglave godine Philipa Blooma, ili netom objavljenu publicističku knjigu eseja Vuka Perišića Od Weimara do Vardara, uspjehe je požnjeo i Festival svjetske književnosti, pokrenut na njegovu i inicijativu supruge Sibile Serdarević. Ovaj ozbiljni književni festival na samom početku sezone posjetilo je pet tisuća ljudi, koji su ostvarili izravnu interakciju sa stotinjak pisaca i umjetnika. Već se radi na pripremama za festival dogodine, na kojem će se još više prostora dati novouvedenim programima stripa i filma te dovođenju još etabliranijih gostiju iz inozemstva.

Ambiciozan je i izdavački program Frakture za 2016., koji sadrži sedamdesetak naslova, među kojima knjigoljupci najviše očekuju nove romane Amosa Oza, Davida Grossmana, Karla Markusa Gaussa, Daše Drndić, Gorana Vojnovića i drugih. Vječno u speedu, Seid Serdarević, taj sitni tip s velikim naočalama, osmijehom i nekim kreativnim nemirom u sebi, spada u one radoholičare čiji radni dan traje najmanje 18 sati. Nitko ne zna kad pronađe vremena čitati nove rukopise kojima je zatrpan, voditi još i promocije svojih naslova, te recentno pratiti sve premijere u gradu na kojima je redovan gost kao dio hrvatske kulturne elite.

4. Davor Mateković, arhitekt

„Tko je to?“, bilo je najčešće pitanje na zajedničkom upoznavanju sedmero odabranih profesionalaca, prije početka snimanja editorijala, a odnosilo se na visokog, prosijedog, elegantnog, pomalo šutljivog i samozatajnog, neosporno jednog od najuspješnijih hrvatskih arhitekata Davora Matekovića, osnivača i glavnog projektanta zagrebačkog arhitektonskog ureda Proarh, svojevrsne multidisciplinarne radionice koja se bavi projektima različitih funkcija, tipologija i dimenzija. Ovo je doista bila njegova fantastična godina, u kojoj su pokrenuti projekti koji predstavljaju nove izazove, dinamiku projektiranja i rada općenito. Istodobno, projekti na kojima s timom radi posljednjih nekoliko godina u 2015. okrunjeni su prestižnim svjetskim priznanjima: na World Architecture Festivalu u Singapuru , na kojemu je u 30 kategorija sudjelovalo više od 350 svjetski etabliranih arhitekata, Mateković je dobio nagradu za projekt Issa groto/hill house, u kategoriji kuća budućnosti. Njegova Villa Materada osvojila je treće mjesto u kategoriji stambenih građevina, na 24. Graditeljskoj nagradi CEMEX u Meksiku. Na German Design Awardu Mateković je nagrađen za projekte Kamene kuće i Ville Materada, za koju je nagrađen i na 50. Zagrebačkom salonu arhitekture. Proslavio se projektom stambene građevine u Strojarskoj ulici, uvrštene i u prestižni kalendar Archipendium 2016., koji prezentira najbolje svjetske arhitektonske uratke.

Ništa, misli Mateković, ne bi mogao učiniti sam, bez sjajnog tima: Vedrane Jančić, Tomislava Stojana, Tine Havranek, Oskara Rajka, Jadranka Kerekovića, Vedrana Pavličevića, Maje Horvat, Bojane Benic, Mirne Malez i Martine Krznar Srbljanin. I dok traje blagdanska euforija oni požrtvovno rade na novim zahtjevnim projektima: sudjelovanju na venecijanskom Bienallu, početku realizacije Hrvatskog atletsko-nogometnog centra na Sveticama, Islamskog centra u Osijeku i dvadesetak drugih projekata. Čini se kako će Davor Mateković teško ponoviti izvanrednu i plodonosnu godinu s kojom se opraštamo, no moguće je da se i dogodine ponovno nađemo, na istom mjestu, istim povodom.

5. Aljoša Jurinić, pijanist

Da vam je netko prije godinu dana rekao ime Aljoše Jurinića, zasigurno biste se upitali o kome je riječ. Danas je najveća hrvatska pijanistička zvijezda, kojoj predviđaju vrhunsku svjetsku karijeru u rangu Ive Pogorelića. Ovaj 26-godišnji Zagrepčanin zrači nekom pozitivnom energijom i aurom zvijezde, a pritom nije nimalo bahat nego prizeman, skroman i samosvjestan mladi glazbenik koji će sasvim sigurno pomno birati svaki sljedeći potez u blistavoj karijeri koju mu predviđaju. Nakon što je bljesnuo na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Frederic Chopin u Varšavi (na kojemu je, gle slučajnosti, 1980. započela i karijera Ive Pogorelića), na kojemu je ušao među deset najboljih, nekoliko dana kasnije održao je u prepunoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda briljantan koncert kojim je pred svojim Zagrepčanima pokazao što može magičnim prstima i talentom učiniti od dijela repertoara s varšavskog natjecanja, poput Treće sonate i Chopinove Četvrte balade svirajući jednostavno bravurozno. Bio je posve oznojen poslije koncerta, od stresa i treme, ali uspio je osvojiti publiku koja mu je uzvraćala dugotrajnim iskrenim, a ne kurtoaznim pljeskom.

Onako nježan, azurnih očiju, kovrčave kose (za koju se bojao da mu je na setu naš frizer ne ukroti), elegantan, u odijelu sa svilenom košuljom i maramicom u džepu, Aljoša Jurinić djeluje kao da je izašao iz Viscontijevih filmova. Ima neku prirodno urođenu eleganciju, manire dobro odgojenog zagrebačkog dečka, ali i pritajeni šarm i vrckavost, kojom zapršti u sekundi. No, Aljoša Jurinić, koji trenutačno polazi najviši stupanj poslijediplomske naobrazbe na Visokoj školi za glazbu Franz Liszt u Weimaru, u razredu Grigorija Gruzmana, nakon odlaska s našeg snimanja, sada već sjedi za klavirom i po nekoliko sati dnevno vježba novi repertoar, koncentriran na brojne ugovorene profesionalne obveze koje ga čekaju u godini pred nama, poput još jednog ispita pred zagrebačkom publikom, na koncertu 4. travnja u Lisinskom.

6. Nataša Janjić, glumica

Kad je u dugoj haljini boje pijeska, s trendovski valovitom frizurom, besprijekornom šminkom i napućenih usana, Nataša Janjić izašla iz garderobe i na visokim potpeticama sigurnim elegantnim koracima zakoračila prema setu u palači Dverce, kao jedina glumica koju smo odabrali u Telegramu da predstavlja svoju profesiju, ostavljala je dojam istinske filmske dive. Da, reći će zlobnici: pa što tu ona radi, kad nije dobila ni Arenu, ni nagradu glumišta, niti je grčevito lobirala da postane buduća ministrica kulture? Baš zato. Nataša Janjić glumica je koja je cijelu godinu provela radno, uglavnom na setovima, pod užarenim svjetlima reflektora, od Hrvatske do regije. Uloga u kojoj je ostavila najveći dojam zasigurno je ona u filmu Ti mene nosiš i nedavno emitiranoj seriji HRT-a Da sam ja netko Ivone Juke, kao hladna, antipatična šminkerica sa seta sapunice, udana za nesretnog kriminalca i ovisnika, majka dvoje djece, prema kojima ne gaji gotovo nikakve emocije, koncentrirana isključivo na zadovoljenje strasti s producentom na istom projektu, zgodnim, oženjenim tipom, kojeg tumači Sebastian Cavazza. Za ovakvu glumački zrelu ulogu svaki filmski žiri dodijelio bi joj Arenu, no ovoljetni pulski ju je preskočio.

Prilika za ispravak bit će već dogodine. Već je snimila glavnu žensku ulogu u filmu Goran, vrlo talentiranog autora Nevija Marasovića, u kojem tumači slijepu Lindu koja u okrutnim zimskim uvjetima snijegom zametenog Gorskog kotara doživljava noćnu moru, okružena rasnim muškarcima: Franjom Dijakom, Goranom Bogdanom, Jankom Popovićem Volarićem, Milanom Štrljićem, Bojanom Navojcem i Filipom Križanom. Uskoro na HRT-u kreće i petodijelna dramska serija Patrola na cesti Zvonimira Jurića, prema književnom predlošku Jurice Pavičića, u kojemu tumači glavnu žensku ulogu, a već za Valentinovo 2016. najavljuje se dugo očekivana premijera nezavisnog filmskog prvijenca Anđela Jurkasa Zbog tebe, u kojoj Nataša ima zapaženu ulogu celebrityja, ogrezlu u opijate. Priznaje kako odavno priželjkuje takvu almodovarsku ulogu.

Nakon dugo vremena, na setu sitcoma Komšije, srela se u Beogradu s najvećom divom jugoslavenske kinematografije Milenom Dravić i, tvrdi, sjajno su se zabavljale u stankama snimanja. Prije nekoliko godina bile su izravne partnerice u filmskoj drami Sveti Georgije ubiva aždahu Srđana Dragojevića, koja nije opravdala velika očekivanja. No, Nataša već ima u rukama scenarij novog Dragojevićeva filma Bodljikavo prase, za koji se čeka zatvaranje financijske konstrukcije. Kako u matičnom kazalištu nije odigrala ništa novo (odbila je ulogu Laure u Harjačekovoj U registraturi), još uvijek igra Ritinu školu, hit komediju Willyja Russella s Markom Torjancem u Planetu art, nagrađenu ljetos na festivalima u Vinkovcima i Makarskoj. Nakon upoznavanja s Igorom Vukom Torbicom i zajedničkim čik-pauzama, dok se mijenjao set, sigurni smo da će potencijalnom suradnjom na Pričama iz bečke šume ova britka, seksi, komunikativna Splićanka, koja je odavno izgubila prepoznatljiv južnjački naglasak, još jednom pokazati da je posve zasluženo u samom vrhu hrvatskog glumišta.

7. Igor Vuk Torbica, kazališni redatelj

„Vidjet ćete, bit će to jedan od najboljih redatelja u regiji“, upozorio me kultni beogradski glumac i producent Svetozar Cvetković tijekom gostovanja s predstavom Razbijeni krčag Jugoslavenskog dramskog pozorišta u Zagrebu, na spomen imena kazališnog redatelja Igora Vuka Torbice koji ju je potpisao, Rovinjanina s beogradskom adresom i, upravo odabranog, Telegramovog kazališnog redatelja godine. Uprizorivši Hinkemanna, tragičnu tročinku njemačkog pisca i dramatičara Ernsta Tollera, nastalu 1923., Igor Vuk Torbica, na poziv nove ravnateljice Snježane Abramović Milković, dolazi prvi put u zagrebačko kazalište i postavlja mračnu, uznemirujuću, šokantnu, slikovitu, ekspresivnu, mučnu, glazbeno i vizualno bombastičnu predstavu koja baš nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. „Možda smo mi ludi zato što svijet nije normalan“, samo je jedna od briljantnih misli iz ove predstave koje vas tjeraju na razmišljanje pri izlasku iz dvorane.

Torbica, u cijelom skladnom ansamblu ZKM-a, postiže najveću interakciju s novim članom Rakanom Rushaidatom u naslovnoj, bolno teškoj ulozi Hinkemanna, koji je na najbolji mogući način probio led, dok je gostujući Ozren Grabarić iz Gavelle, u ulozi monstruoznog Majstora ceremonije, napravio životnu ulogu i zaslužio sve nagrade glumišta koje postoje u ovoj zemlji. Još dok se na premijernoj izvedbi u ZKM-u vidno nervozan Igor Vuk Torbica skrivao iza duge brade i duge kose svezane u pundžu, na snimanje našeg editorijala u Dvercima pojavio se u posve novom izdanju, svježe obrijan, s novom, kraćom, pomalo ekscentričnom frizurom koja pristaje umjetniku njegova kalibra. I prema procjeni našeg fotografa, nekako najviše pozitivno zračio pred aparatom. Torbica je trenutačno dnevno okupiran kao asistent na Fakultetu dramskih umetnosti, ali već intenzivno radi na dva velika kazališna projekta u sljedećoj godini: Carstvu mraka L.N.Tolstoja, koji postavlja u beogradskom Narodnom pozorištu, te Pričama iz bečke šume Odona von Horvatha, pučkog igrokaza u dva dijela, koji je još 1975. postavio s velikim uspjehom u Gavelli legendarni Kosta Spaić s 30 vrhunskih glumaca iz tadašnjeg ansambla.

---

Ovaj tekst izašao je u tiskanom izdanju Telegrama 24.12.2015. godine