Telegramov dopisnik u reportaži s Krima objašnjava zašto velika većina Rusa podržava okupaciju u Ukrajini
Cijenjeni ruski novinar, pisac i publicist prisjeća se svog odlaska na Krim krajem veljače 2014. godine, neposredno prije eskalacije Krimske krize, odnosno tamošnjeg dubioznog referenduma. Do Simferopolja je iz Kijeva putovao minibusom, budući da je zračna linija do Krima upravo ukinuta
Sjedio sam na podu čekaonice kijevske zračne luke, punio telefon i shvatio da nikud neću otputovati. Liniju za Simferopolj nisu otkazali, nego ukinuli. Desetak putnika gurali su se na šalteru informacija i interesirali kada mogu odletjeti, a ja nisam ni ustao s poda – nisam imao što pitati, sve sam znao. Liniju su ukinuli zato što od te večeri, 28. veljače 2014. godine, ukrajinska zrakoplovna luka Simferopolj na poluotoku Krimu više nije postojala. Moj kolega koji je uspio doći u taj grad prije mene napisao mi je sms da su na pistu te zrakoplovne luke sletjela samo dva ruska ratnotransportna zrakoplova.
Ja sam pisao o tim zrakoplovima već prije dan i pol, oni su polijetali iz ratnih zrakoplovnih luka iz Krasnodarske oblasti, a u njemu su se nalazili desantni vojnici i mornarička pješadija iz Pskova i Kalinjingrada, kojima su rekli da lete na obuku na Daleki Istok. Daleki Istok pokazao se malo bliže nego su mislili. Proći će nekoliko sati i ukrajinski novinari saznat će detalje – direktor zrakoplovne luke reći će im da su njegov ured zauzeli ruski vojnici u uniformi bez službenih obilježja. On će ponavljati – ne, nikakvog nasilja nije bilo, oni su se ponašali vrlo učtivo, pristojno. Pristojni ljudi, taj naziv za rusku armiju mnogima će se pokazati vrlo praktičan. Njega će upotrebljavati i ruski novinari.
Mikro autobus koji vozi na Krim
Njihovim ukrajinskim kolegama taj izraz, naprotiv, zvučat će preblago, oni će smisliti svoj – zeleni ljudi. Uniforma bez epoleta i našiva na rukavu zelene boje, aluzija je na zelene ljude kako smo u mojem djetinjstvu nazivali vanzemaljce. Ruski vojnici sada su vanzemaljci. U Kijevu je bila noć, izašao sam na ulicu razmišljajući imam li u ukrajinskom glavnom gradu neke poznanike kod kojih bih mogao prespavati. Obratio mi se neki nepoznati čovjek: „Ti si također Krimljanin?“. Kimnuo sam. Možda je to ukrajinski oficir koji skuplja ljude za zauzimanje Krima? To mi je zazvučalo zanimljivo, pridružit ću se odredu i napisati o tome senzacionalnu reportažu.
No, pokazalo se jednostavnijim, preda mnom je bio vozač direktne linije (maršrute). Na cijelom prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza maršruta (puni naziv je „maršrutni taksi“, no tako odavno više nitko ne govori) najdemokratičnije je i najrasprostranjenije sredstvo javnog prijevoza. Mali, bolje rečeno mikro autobus kojim možete putovati bilo kuda u bilo koje vrijeme. Ova maršruta vozila je u Krim. Karta je koštala sto dolara u bilo kojoj valuti. Ja nisam imao ukrajinske grivne pa sam vozaču dao cijelu zalihu švicarskih franaka koje sam našao u novčaniku (došao sam iz Švicarske). On je pokazao mjesto na kraju čekaonice, ali ja se nisam žurio sjesti, ostao sam pušiti pored vozila.
Odmazda neonacista za vješanja
Fotografirao sam broj registarske tablice mikrobusa i poslao ga ženi, za svaki slučaj. Pokazalo se da je vozilo došlo iz Ivano-Frankovskog, starog austrougarskog gradića koji trenutno pripada zapadnoj Ukrajini, a koja u Rusiji prednjači u mržnji prema svemu ruskom i u pravoj je suprotnosti proruskom Krimu. Pomislio sam da s tom registracijom najvjerojatnije nećemo doputovati, no novac sam već dao pa sam sjeo na svoje mjesto u minibus. Vozilo je krenulo, vozač je uključio televizor na kojem se prikazivao ruski film „Mi iz budućnosti“, fantastika o suvremenim mladim ljudima koji su se okupali u čarobnom jezeru i našli se u 1943. godini gdje se bore se s bandijeristima, ukrajinskim separatistima koji ratuju protiv SSSR-a na strani nacističke Njemačke.
Ranije mi se činilo da je na razini običnih ljudi Ukrajina vrlo slična Rusiji. No, nije. U ruskoj provinciji većina ljudi nikada nije iz Rusije izašla, a u Ukrajini siromašni provincijalci najčešće odlaze zarađivati upravo na Zapad i pritom, kako sam se uvjerio, na sasvim različite poslove, ne samo fizičke
Bandijeristima je sada ruska televizija nazivala nove lidere Ukrajine, a Moskvi je bilo važno da se ruska javnost odnosi prema ukrajinskoj revoluciji, ne kao pokretu koji svrgava korumpiranu upravu, nego kao prema odmazdi neonacista za vješanja na koja su osuđeni poslije Drugog svjetskog rata. To je cinična propaganda, ali vrlo uspješna jer u Rusiji nikada nisu voljeli bandijeriste. Ukrajina nije baš dobro opremljena za cestovni promet, neravni putevi u neprekidnoj su tami. Brzo sam zaspao. Povremeno se budeći osjećao sam se kao junak avangardnog autorskog filma, zato što se tama izmjenjivala čas s beskonačnim redovima prodavača plišanih igračaka duž ceste, čas s mračnim kafićima u kojim nam debela žena nalijeva u tanjure predivan ukrajinski boršč.
Razlike ruske i ukrajinske provincije
Sunce je izašlo slijeva što je značilo da putujemo ravno na jug. Pored cestovnog putokaza „Armjansk“ vozilo su zaustavili naoružani ljudi u kamuflažnoj uniformi i maskama – upravo ti „zeleni ljudi“ ili „pristojni ljudi“. Ja sam se već uspio upoznati s mojim suputnicima, rusku putovnicu sam imao jedino ja, ostali su bili građani Ukrajine koji su se vraćali kući iz Europe gdje žive i rade. Jedan je bio mornar, drugi inženjer, pa menadžer, čak i jedan umjetnik. Brbljali su među sobom na ruskom pa sam mogao slušati njihove razgovore o jeftinom šopingu u outletima Pariza i Milana, povoljnim avio-kartama i načinima kako možeš izbjeći dvostruko oporezivanje.
O takvoj Ukrajini nikada nisam razmišljao, pojavila se preda mnom tek u toj maršruti. Ranije mi se činilo da je na razini običnih ljudi Ukrajina vrlo slična Rusiji, no u Rusiji bi takva maršruta vozila s privremenog rada iz Moskve. U ruskoj provinciji većina ljudi nikada nije iz Rusije izašla, a u Ukrajini siromašni provincijalci najčešće odlaze zarađivati upravo na Zapad i pritom, kako sam se uvjerio, na sasvim različite poslove. Često uopće nevezane s fizičkim radom. Sada su te ljude ispraćivali ljudi u maskama, nije bilo teško dosjetiti se što oni traže od pripadnika Majdana, koji su spremni s oružjem u rukama boriti se za Krim.
Što mi je u djetinjstvu značio Krim
No takvih u našem minibusu nije bilo. Moja ruska putovnica razveselila je ljude na kontrolnoj točki, rekli su da je sad to najbolja propusnica za Krim i ništa me drugo nisu pitali. Naš mali autobus vozio je dalje i nitko sad nije više razumio kako se zove država u kojoj se vozimo – Rusija ili Ukrajina? O Rusiji cijeli svijet zna da je to velika i jako hladna zemlja. Upravo je bila završila Olimpijada u Sočiju, gradiću na malenom komadu ruske obale Crnog mora. To je jedinstveno mjesto u Rusiji gdje rastu palme i gdje zimi gotovo nema snijega. U mom djetinjstvu takvih mjesta bilo je malo više i među prvima u tom redu bio je Krim – suptropski poluotok sa svih strana okružen toplim morem.
Poslije Staljinove smrti na vlast je došao Hruščov koji je prije toga više godina rukovodio sovjetskom Ukrajinom. Slaveći tristotu godišnjicu ujedinjenja Ukrajine i Rusije diktator je (a Hruščov je to bez sumnje bio) odlučio pokloniti rođenoj pokrajini nešto dragocjeno i lijepo.
Nekada je ovdje bila tatarsko-mongolska imperija, njezin posljednji ostatak, koji je najduže ratovao s Rusijom. Tek je u 18. stoljeću carica Katarina uspjela zauzeti Krim načinivši ga svojom najdražom provincijom. Povjesničarka s početka 19. stoljeća, Aleksandra Išimova, nazvala je Krim ruskom Italijom jer pejzaži na tom poluotoku doista izgledaju kao talijanski. Tu se se nalazili ljetni dvorci ruskih careva, mnogu ruski pisci i umjetnici provodili su ovdje svoj odmor ili cijelu godinu. Tu je, na primjer, bolovao Anton Čehov. Za tih dvjesto godina na Krimu je svaki Rus odmarao barem jednom. Jedinstveni i dostupni komadić Sredozemlja, koji smo oduvijek voljelli i cijenili, predviđen za moj narod.
Deportacija Tatara stočnim vlakovima
Krimski grad Sevastopolj kojeg je osnovala Katarina Velika od početka je bio i glavni grad ruske ratne mornarice. U sredini 19. st. za vrijeme Krimskog rata taj status bio je zapečaćen krvlju ruskih mornara. Do Drugog svjetkog rata većinski dio stanovnika ovdje su bili Tatari, potomci imperije koju je srušila Katarina Velika. Svjetski narod koji daje prednost gorama i stepi nad morem, ovdje je uzgajao žitarice i stoku. Kasnije, 1944. godine, Staljin je naredio svojoj tajnoj policiji da iseli Tatare s poluotoka te ih deportira u srednju Aziju i to stočnim vagonima te su im zabranili vratiti se sve do kraja osamdesetih godina.
Poslije Staljinove smrti na vlast je došao Hruščov koji je prije toga više godina rukovodio sovjetskom Ukrajinom. Slaveći tristotu godišnjicu ujedinjenja Ukrajine i Rusije diktator je (a Hruščov je to bez sumnje bio) odlučio pokloniti rođenoj pokrajini nešto dragocjeno i lijepo. Izabrao je Krim i iako su poslije deportacije Tatara ovdje živjeli većinom Rusi, nitko se nije usudio suprostaviti Hruščovu. Tim više što nitko nije vidio ni razlog – Rusija i Ukrajina tada su bile jednostavno pokrajine jedne velike države – Sovjetskog Saveza. Ipak, 1991. godine Sovjetski Savez se raspao.
Zašto su Ukrajinci skidali svoje zastave
Vođe republika htjeli su čim prije raščistiti s oronulom imperijom i zato nitko prema nikome nije iskazivao teritorijalne pretenzije. Ruski predsjednik Boris Jeljcin priznao je Ukrajinu u granicama koje su postojale unutar SSSR-a. Krim je postao za Rusiju vangranični teritorij. Preko granice našlo se mnogo zemalja – gorje Pamira, srednjoazijski stari gradovi, bjeloruske šume, pribaltičke luke i azerbajdžanski naftni izvori. Zbog tih gubitaka nitko nije žalio – da, to nije Rusija, od toga se može mirno oprostiti. No Krim je važno mjesto ruske povijesti i kulture, područje s većinom ruskog stanovništva i to je moj narod shvatio kao ogromni gubitak.
U kultnom ruskom filmu iz 2000. godine, zvao se Brat 2, romantizirani junak ubijajući svoje ukrajinske neprijatelje govori „Još ćete vi meni za Sevastopolj odgovarati“. „Sevastopolj će ostati ruski!“, pjevao je ruski bard Aleksandar Gorodnicki. Moskovski gradonačelnik Jurij Luškov gradio je u Sevastopolju stambene zgrade financirane iz moskovskog budžeta i pobijedio na izborima u Moskvi, birači nisu protiv toga imali ništa, jer Sevastopolj nije Moskvi strani grad. Imam znance koji su se prije dvadeset godina tukli s ukrajinskom policijom, podizali u Sevastopolju rusku zastavu, a zatim sjedili u ukrajinskom zatvoru osjećajući pritom apsolutnu moralnu pravdu jer da, to je ruski grad.
Odluku je, umjesto građana, donijela vojska
I sada sam ja hodao Sevastopoljem u kojem je, kako se moglo primijetiti, počeo jesenski karneval. Građani s ruskim zastavama pjevali su, plesali, grlili se s nepoznatim ljudima i međusobno si čestitali što grad više nije ukrajinski. Iznad ureda ukrajinskih specijalnih službi i policije više se nije vijorila ukrajinska zastava. Svako jutro ruskih zastava nad gradovima Krima bilo je sve više, to se moglo nazvati revolucijom da se za svakim korakom stanovnika Krima nisu pojavljivali oni Pristojni ljudi. Ja sam već znao da su krajem veljače oni zaposjeli ne samo zrakoplovnu luku, već i zgradu uprave i Krimski parlament, čak su i deklaraciju o nezavisnosti poluotoka od Ukrajine zastupnici prihvaćali u prisustvu ruskih vojnika.
Što kad zemlja nije strana, kad je tamo živio ruski car i bolovao Čehov? Ako je lokalni pravoslavni episkop u vrijeme Staljina postao profesor medicine, a Hruščov ga je stavio u zatvor i sada ikona tog profesora episkopa visi u crkvi u kojoj se Rusi u Moskvi mole? Mnogima je teško zemlju tog episkopa prihvatiti kao stranu.
Spremao se referendum, no odluku koju su trebali donijeti birači, već su donijeli ruski vojnici. Oni su već postali gospodari te zemlje jednostavno po pravu jačega. Pravo jačega podudaralo se sa voljom žitelja regije, ali to sada više ništa nije značilo. Poluotok je Rusija prvo okupirala, a tek zatim su stanovnici Krima rekli Rusiji „DA“. I to je vrlo nezgodan redoslijed.
Naši tenkovi u stranoj zemlji
Godine 1968., kada se Vlada Čehoslovačke pokušala osamostaliti od Moskovske politike, Brežnjev je ušao u Čehoslovačku sa sovjetskim tenkovima. Žestoka i nečovječna agresija protiv malene evropske države jedna je od najsramotnijih stranica sovjetske povijesti. „Građani, domovina je u opasnosti, naši tenkovi su na tuđoj zemlji“, pjevao je 1968. godine ruski pjesnik i bard Aleksandar Galić. „Tenkovi idu po vojnicima koji sjede unutar tih tenkova“, pisao je tada pjesnik Jevgenij Jevtušenko. Znam napamet Galićevu pjesmu i Jevtušenkove stihove i ja sam naravno na strani Praga pregaženog sovjetskim tenkovima.
No, kada je Putin ušao s tenkovima u Prag, Rusima se bilo jednostavnije odrediti. Pjevala se Galićeva pjesma, čitali su se Jevtušenkovi stihovi, pisali manifesti koji osuđuje agresiju. „Naši tenkovi na stranoj zemlji“ – to je vrlo razumljivo i jednostavno. No, danas je teže. Jer, što kad zemlja nije strana, kad je tamo živio ruski car i bolovao Čehov? Ako je lokalni pravoslavni episkop u vrijeme Staljina postao profesor medicine, a Hruščov ga je stavio u zatvor i sada ikona tog profesora episkopa visi u crkvi u kojoj se Rusi u Moskvi mole? Mnogima je teško zemlju tog episkopa prihvatiti kao stranu.
„Još ćete vi meni za Sevastopolj odgovarati“ – puno sam puta gledao taj film i moje su simpatije, priznajem, uvijek bile na strani ruskih, a ne ukrajinskih bandita. Stajao sam na Sevastpoljskom trgu nazvanom po ruskom admiralu Nahimovu. Razmišljao sam o tome zašto je mnogima tako teško naći u sebi snagu da osude okupaciju poluotoka. I počeo sam ih zbog toga manje osuđivati.
Oleg Kašin (1980), ruski je novinar, pisac i politički aktivist. Autor je romana “Rusija u banani”, “Gorbi san” i “Rubikova kocka” te publicističkih knjiga o ruskoj politici. Bio jedan od organizatora prosvjeda protiv Putina u Moskvi i član koordinacijskog odbora ruske opozicije. Radio kao novinar u listovima Komersant i Izvjestija te magazinima Ekspert, Ruski život i rusko izdanje Forbesa. Danas izdaje novine Kasin te piše za Deutsche Welle i za nekoliko ruskih magazina. Za Telegram surađuje od travnja 2015. godine, kao dopisnik i analitičar.