Telegramov esej o nastanku crtića u Hrvatskoj (3. dio): nastanak 'Čudesne šume', 'Letećih medvjedića' i dolazak jedne nove generacije

U drugoj polovici sedamdesetih pojavili su se i neki novi autori, koji će dominirati hrvatskim animiranim filmom u narednom razdoblju. Osamdesete će pak donijeti daljnju pluralizaciju stilova, ali i prve naznake ozbiljnije krize poslovanja Zagreb filma. Razilaze se mišljenja o razlozima te krize, ali svi sugovornici s kojima smo porazgovarali slažu se u tome da su rat i raspad Jugoslavije, te osamostaljenje Hrvatske i privatizacija društvenih dobara itekako ostavili traga i na Zagreb filmu, koji se usprkos svim iskušenjima uspio održati i očuvati svoju tradiciju. Nakon razdoblja relativne stagnacije devedesetih, bogato nasljeđe zagrebačke animacije još jednom je procvjetalo u najnovije doba koje će biti tema posljednjeg nastavka ovog feljtona. No, krenimo redom.

Animirani dnevnik Nedjeljka Dragića

Može se reći da su se u ponajboljim animiranim filmovima sedamdesetih sjedinile dvije paralelne struje koje su dotad cvjetale u Zagreb filmu. Kako smo vidjeli, prva se temeljila na karikaturi, i to ne samo što se tiče stilizacije crteža, nego i u smislu originalnog pristupa humanističkim temama poput odnosa pojedinca i društva, pri čemu su se stvaraoci uvijek trudili da iz partikularnih lokalnih utjecaja izvuku univerzalna pitanja. Središnji autori ove struje sedamdesetih svakako su Dovniković, Dragić i Grgić. S druge strane, na temelju pristupa kojeg su u filmu uglavnom začeli Bourek i Štalter, u Zagreb film probila se i šira likovna tradicija tih nekadašnjih studenata kratkotrajne Akademije primijenjenih umjetnosti, koji su u animaciji počeli primjenjivati čitav niz slikarskih i grafičkih postupaka, obogativši njezin vizualni vokabular.

Poznati teoretičar animacije (i sam animator) Midhat Ajanović Ajan za Dragićev film “Idu dani” iz 1968. rekao je da “to nije samo možda najtipičniji film za cjelokupnu Zagrebačku školu već je reprezentativan primjer za ono što se u svijetu godinama nazivalo ‘Yugoslav style of animation'”. Dragić će na tom tragu smjelo stvarati dalje, tijekom doba koje Ajanović naziva “posljednjom etapom zlatnog perioda ‘Zagrebačke škole'”. Godine 1972. on završava jedno od svojih remek-djela, film “Tup-tup”, u kojem još više proširuje svoje spoznaje o animaciji, koristeći minimalistički zvuk kao jedan od konstitutivnih elemenata naracije. “Tup-tup” bio je drugi film nekog zagrebačkog animatora i redatelja nominiran za Oscara, i premda ga Dragić nije osvojio, dobio je priliku da iz prve ruke upozna SAD i Novi svijet, što će rezultirati njegovim najboljim filmom.

“Dnevnik” iz 1974. neki nazivaju i “crtanim dokumentarcem”, premda ta zanimljiva odrednica nije sasvim prikladna. Riječ je o žanrovski i rodno neukrotivom crtanom filmu-eseju u kojem je Dragić na briljantan način sabrao sva svoja iskustva crteža, karikature i animacije, stvorivši neponovljivo i nezaboravno djelo u jednom kadru, i dan-danas nevjerojatno impresivno. Radeći bez ikakvog scenarija i knjige snimanja, autor je maksimalno oslobodio svoju ionako prilagodljivu liniju, učinivši da ona sama postane središnji element filma, misaona i vizualna os oko koje se vrti neuhvatljivi misterij animacije. Dragić je neumorno crtački bilježio svoje impresije iz urbanih aglomeracija SAD, koje se u kontinuitetu neprekidno pokreću, bivajući čas veduta, čas ljudski lik, a čas slova ili uzvici u stilu lepršavih grafema. Bilo je to potpuno avangardno i na svoj način revolucionarno djelo. U animiranju “Dnevnika” sudjelovao je i mladi strip-autor Radovan Domagoj Devlić, budući član Novog kvadrata, strip grupe koja će svojom snagom presudno utjecati i na crtani film.

Dovniković uči hodati, a Grgić smišlja lutku snova

I Borivoj Dovniković, popularni Bordo, sedamdesetih je godina, ali i poslije, režirao sve pustolovnije i eksperimentalnije filmove. Izdvaja se svojevrsna trilogija “Putnik drugog razreda” (1973.), “Škola hodanja” (1978.) i “Jedan dan života” (1982.). Riječ je o poetski intoniranim filmovima dosljedne karikaturalne stilizacije, u kojima autor možda nije probijao granice animacije tako silovito kao Dragić, ali je itekako pokazivao istančan senzibilitet za ritam i za dramaturgiju s tzv. malim čovjekom u središtu, sa svim njegovim problemima, preokupacijama i patnjama, uz sposobnost suptilnog komentiranja socijalne zbilje. Ako su Dragićevi filmovi najpotpunije izrazili težnje zagrebačkih autora u smislu avangardnih animatorskih postupaka, tada su Dovnikovićevi filmovi možda i arhetipski za njihove prepoznatljive teme, koje su najdosljednije i najpotresnije došle do izražaja baš u spomenutoj trilogiji, a pogotovo u posljednjem naslovu.

Zlatko Grgić u kolektivnoj svijesti domaće i svjetske publike ostao je upamćen ponajviše kao stvaralac koji je dao lik megapopularnom profesoru Baltazaru, te bio jedan od ključnih crtača i animatora u izvornoj kreativnoj ekipi serije, ali je također bio i član Zagrebačke škole koji je ostvario uspješnu karijeru u inozemnim studijima za animaciju, preciznije u Kanadi. Ne treba čuditi što se Grgić u Kanadi prvi put našao već 1970., nakon vrlo uspješne korežije filma “Scabies” s Pavlom Štalterom 1969., jer je Kanada odavno bila jedno od središta moderne animacije zahvaljujući nasljeđu velikog Normana McLarena, izrazitog duhovnog srodnika Zagreb filma. Grgić nije bio nimalo opterećen prestižnom aurom autorstva koja je dominirala Zagrebačkom školom, već je s podjednakim žarom radio na crtanim serijama, edukativnim i reklamnim filmovima te samoiniciranim ostvarenjima koja je vrlo često režirao i animirao u tandemu s drugim istaknutim autorima.

Nakon plodne suradnje s Dušanom Vukotićem i niza izvrsnih kratkih filmova realiziranih šezdesetih, Grgić je na poziv Nacionalnog filmskog vijeća Kanade 1971. režirao 9-minutni edukativni film “Hot Stuff” o korijenima ljudskog otkrića i korištenja vatre. Film je polučio velik uspjeh i bio višestruko nagrađivan, te je Grgić poslije sve češće boravio u Kanadi. U Zagreb filmu je pak od 1971. do 1976. samostalno realizirao novu crtanu seriju “Maxi Cat” od 24 epizode, svojedobno također vrlo popularnu i rado gledanu, u kojoj je svoj stil dramaturgije i animiranja gegova doveo do vrhunca. Ranih sedamdesetih nastavio je biti dio autorske ekipe “Profesora Baltazara” zajedno s Borisom Kolarom, Antom Zaninovićem i drugima, radeći na 11 epizoda iz prve sezone (1969.) i pet epizoda iz druge (1972.), nakon čega se posvetio daljnjim projektima.

Najveći međunarodni uspjeh Zlatka Grgića svakako je film “Lutka snova” (1979.), režiran u suradnji s poznatim britanskim kolegom Bobom Godfreyem, nastao u koprodukciji Zagreb filma i Godfreyeve producentske kuće, s kojim je dvojac nominiran za Oscara 1980. Bila je to treća nominacija za prestižnu nagradu Američke filmske akademije nekom zagrebačkom autoru, i to za krajnje maštovit i satiričan film koji se na šaljiv način bavio klišejima muške seksualnosti. U svijetu se Grgić proslavio i svojim vješto izvedenim reklamnim filmovima, koji su pokazali da je riječ o autoru podjednako snalažljivom u svijetu komercijalne i umjetnički intonirane animacije.

Izdvojeni slučaj ‘Satiemanie’

Neobični izdvojeni slučaj genijalnog animiranog filma sedamdesetih predstavlja “Satiemania” (1978.) scenarista i redatelja Zdenka Gašparovića, koji je po sudu Midhata Ajanovića “uz “Surogat”, “Idu dani” i “Don Kihot” najbolji film ikad nastao u Zagreb filmu”. Objektivnije sagledano, “Satiemania” je definitivno vrhunsko ostvarenje koje je do određenog vrhunca dovelo prepoznatljivi “zagrebački” pristup tehnici klasične cel-animacije, te istodobno na originalan način ujedinilo dvije spomenute tendencije njezinog razvoja. Zbog toga se “Satiemania” u povijesnim prikazima vrlo često uzima kao neformalni međaš kronologije Zagrebačke škole, s kojim je jedno dugo razdoblje napokon zaključeno, a primat su preuzeli mlađi autori tzv. ‘treće generacije’, ponikli prvenstveno na suvremenom stripu. Oni će animaciju odvesti u prilično drugačijem smjeru od dotadašnjeg, dok će se stariji autori nastaviti povremeno javljati novim ostvarenjima u okvirima svojih prepoznatljivih stilova.

Kako joj i samo ime kaže, osnova “Satiemanie” je glazba avangardnog francuskog kompozitora Erika Satiea. Prema glazbenom ritmu i motivima Gašparović je kreirao nezaboravnu vizualnu igru iznimne ljepote, zahvaljujući raskošnom crtačkom talentu i neprikosnovenom zanatu koji je pekao ne samo u Zagreb filmu, već i u komercijalnim inozemnim studijima. Mada se prije “Satiemanie” nije pročuo kao samostalni autor crtića, nataloženo i promišljeno iskustvo crtača i animatora Gašparoviću je omogućilo da u svom trećem režiranom filmu (ne računajući nekoliko epizoda “Profesora Baltazara”) stvori zaokruženu audiovizualnu cjelinu u vremenu, po kojoj će zauvijek ostati upamćen.

Novi kvadrat – novi kadar filma

Kao i na samim počecima animiranog filma u Hrvatskoj, u drugoj polovici sedamdesetih ključni utjecaj koji je udahnuo novu svježinu produkciji Zagreb filma ponikao je sa stranica stripa, odnosno iz novog jezika devete umjetnosti koji je u Jugoslaviju uvela progresivna strip grupa Novi kvadrat. Ona se okupila tijekom sezone 1976./77. paralelno u klupama zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i na stranicama obnovljenog omladinskog lista Polet, zahvaljujući uredniku Peri Kvesiću koji je široko otvorio vrata novom stripu.

Uz neke iznimke poput beskompromisnih autora Ivice Bednjanca i Julesa Radilovića, koji su djelovali u dječjem tisku i na stranom tržištu, domaći strip je nakon zalaska Plavog vjesnika neko vrijeme stagnirao, sve do pojave Novog kvadrata. Skupina talentiranih mladića (Mirko Ilić, Igor Kordej, Krešimir Zimonić, Radovan Domagoj Devlić, Joško Marušić, Ninoslav Kunc i drugi) osluškivala je utjecaje američkog i francusko-belgijskog underground i avangardnog stripa, post-hipi i punk supkulture, rock glazbe i drugih grana umjetnosti. Postupno su stvorili vlastitu autentičnu inačicu svega toga, a neki od njih intenzivno su se posvetili animiranom filmu u okrilju Zagreb filma.

Riblje oči, ljubav i neboderi

Devlić je u Zagreb filmu radio kao animator još od ranih sedamdesetih, surađujući s nekima od najvećih autora tog vremena, no premda je imao napretek i talenta i ideja, tada nažalost nije dobio priliku raditi samostalni crtani film, afirmirajući se uskoro u potpunosti kao vrhunski strip-autor. S druge strane, prekaljeni i vrlo originalni crtači Zimonić i Marušić sasvim su brzo nakon spontanog dolaska na tzv. šegrtovanje u Zagreb filmu počeli raditi na svojim prvim kratkim filmovima – i oduševili rezultatima. Izvorno karikaturist kao i većina središnjih autora Zagrebačke škole, Marušić je režijski debitirao već 1978. filmom “Iznutra i izvana” prema vlastitom scenariju, a iste godine realizirao je još jedan film, “Perpetuo”. Kritičari i teoretičari filma slažu se da je možda najveće domete postigao već svojim trećim animiranim ostvarenjem, bizarnim i psihodeličnim “Ribljim okom” (1980.), filmom mračne i napete atmosfere s elementima horrora i znanstvene fantastike, realiziranom prema scenariju Gorana Babića.

Tijekom osamdesetih, ali i kasnije, Marušić je bio nevjerojatno produktivan, režirajući i animirajući u godinama do 1991. čak sedam samostalnih filmova, kao i špicu za Animafest 1982. Ističu se antologijski “Neboder” (1981.), osebujni geg-film u kojem se autor pozabavio problemom otuđenja u velikim urbanim sredinama, te djelo “I Love You Too” (1991.), koje je ugledni teoretičar animacije Gianalberto Bendazzi uvrstio u svoj popis 84 najbolja filma u povijesti animacije. Marušić je u dva navrata bio i umjetnički direktor Studija za animirani film Zagreb filma (od 1987. do 1990., te od 1995. do 1998.), a bio je i među osnivačima Odsjeka za animirani film i nove medije pri ALU u Zagrebu, gdje je profesor sve do danas. Uza sve to, nije se prestao baviti karikaturom, a vrlo su zanimljive i njegove ilustracije dječjih knjiga, osebujne i pomalo apsurdne, poput slikovnice “Mačak u trapericama” Enesa Kiševića koju je ilustrirao 1979.

Autentičan i svjež autorski svijet

Krešimir Zimonić u istom je razdoblju razvijao posve drugačiji pristup. Njegov je debitantski rad na crtanom filmu bila animacija “Kugine kuće” redatelja Zlatka Pavlinića, vrsnog filmaša koji je kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih radio na čitavom nizu tzv. mini filmova, dok se u nešto duži filmski metar bacio krajem tog desetljeća. Zimonić je crtač iznimno detaljnog, razrađenog i grafički gustog stila kojeg prema njegovom vlastitom priznanju nije nimalo lako animirati, stoga nije ni čudo što je vrlo brzo dobio priliku da se samostalno prihvati i režije i animacije. Kroz njegove filmove utjecaji suvremenog stripa prodrli su još snažnije u estetiku Zagrebačke škole nego kod Marušića. U Zimonićevim ostvarenjima elementi karikature bili su neznatni, a prednjačila je vrlo plastična stilizacija bliska velikanima stripa poput Sergija Toppija, Guida Crepaxa, Dina Battaglie, Philippea Druilleta i Jeana Girauda Moebiusa, sve samih prvaka europskog avangardnog stripa sedamdesetih.

Međutim, u Zimonićevom su likovnom jeziku svi ti utjecaji provučeni kroz posve originalnu optiku, vrlo suptilnu i poetičnu. Čitajući njegove rane kratke stripove objavljene u godinama Novog kvadrata, kao i prvi duži strip-serijal “Luna”, slikovit melanž poezije i znanstvene fantastike, u kojem su sve dramaturške konvencije uobičajenih serijala naprečac odbačene, uvučeni smo u autentični autorski svijet. Pažljiviji čitatelj postupno počinje uočavati elemente koji se pojavljuju u gotovo svim Zimonićevim djelima neovisno o mediju ili žanru, poput naglašene ali i promišljene erotike, misterija vječnog odnosa muškarca i žene, problema odrastanja i adolescencije, kao i raznovrsnih citata iz različitih medija i povijesti umjetnosti, te pritajene prijetnje ubrzanog razvoja visokotehnološke, dehumanizirane civilizacije. Dodajte tome sveprisutnu bajkovitost i dobili ste jedan od prvih pravih primjera postmodernizma u hrvatskom stripu, koji će vrlo brzo obuzeti i animirani film.

Zimonić je posvuda pobrao hvalospjeve već svojim prvim režiranim filmom “Album”, fluidnom pričom o odrastanju jedne djevojke, čija animacija i montaža funkcioniraju podosta po principu toka svijesti. O tom ostvarenju Dušan Vukotić je rekao da je najbolji debitantski film ikad napravljen u Zagreb filmu. Istodobno, “Album” je još jedna značajna i dan-danas svježa sinteza dotadašnjih iskustva Zagrebačke škole i sasvim novih pravaca, te je u velikoj mjeri odredio smjer kojim će se domaća animacija kretati osamdesetih, ali i poslije. Također, zahvaljujući Zimoniću praktički je cijela jedna generacija strip autora i autorica počela raditi na animiranom filmu, upravo ona koja se i u stripu afirmirala tog desetljeća. U svom sljedećem filmu “Utakmica” (1987.) kao animatore je angažirao Magdu Dulčić, Helenu Klakočar, Milana Trenca, Stanka Bešlića i Vladana Kordu, a Dulčić i Klakočar ubrzo će postati istaknute samostalne filmske autorice, prve u dominantno muškoj postavi Zagreb filma. Bilo je to vrijeme značajnog širenja autorske ekipe.

Kasni filmovi iskusnih veterana

Borivoj Dovniković, Nedjeljko Dragić i Pavao Štalter tri su veterana Zagrebačke škole koji su prijeratno razdoblje zaokružili svaki s ponekim izvrsnim filmom, zadugo njihovim posljednjim nenamjenskog karaktera. Štalter se 1984. vraća režiji s filmom “Kuća br. 42”, u kojem je još jednom pokazao vitalnost svoje prepoznatljive tehnike slikane animacije, dok je 1987. prema scenariju Pere Kvesića animirao i režirao mračan metaforički film “Posljednja stanica”, priču o jednom vlaku i njegovim putnicima koji završavaju padom u bezdan. Dovniković i Dragić 1989. obojica realiziraju dva vrsno animirana, sjetna i krajnje dirljiva filma – “Uzbudljivu ljubavnu priču” i “Slike iz sjećanja”, koji se mogu gledati i kao vrhunski stilizirane intimne ispovijesti svojih autora, ali i kao posveta desetljećima koja su proveli na vruncima Zagreb filma. Stvaranje tako dojmljivih crtića nakon toliko vremena provedenog u animaciji samo je po sebi dojmljiv pothvat.

Leteći medvjedići, sove i lasice

S druge strane, godine 1988. u koprodukciji Zagreb filma i kanadske kuće CinéGroupe otpočeo je rad na najpopularnijem projektu domaćeg studija nakon “Profesora Baltazara”, crtanoj televizijskoj seriji “Mali leteći medvjedići”, koja je obilježila odrastanje generacije djece rođene osamdesetih. Danas već legendarni serijal kreiran je na inicijativu Dušana Vukotića, koji je pozvao Peru Kvesića i Nevena Petričića da budu koautori. Nakon što su razrađeni sižei i likovi te napravljene dvije pilot epizode duge 15 minuta, kontaktirani su mogući inozemni koproducenti, među kojima su se Kanađani odmah odlučili na suradnju. Tako je rođeno šaroliko šumsko pleme fantastičnih letećih medvjedića koje predvode mladi Tina i Dado te mudri stari medvjed Platon (on, zanimljivo, ne posjeduje krila), a savjetuje ih i sova imenom Grga.

No, kao i u svakoj odličnoj seriji za djecu, najviše smo voljeli i pamtili antagoniste, među kojima je samo zastrašujuća paučica Grozela bila zaista negativna, dok su nezaboravni Smradac i Smucalo bili trapavi duet lasica sklonih kojekakvim spletkama, što bi im se najčešće obilo o glavu. U njihovim nepodopštinama sudjelovala je i zbunjena zmija Sliniša, također jedan od popularnijih likova. “Mali leteći medvjedići” premijerno su prikazani neposredno uoči rata, s 1990. na 1991., a realizirane su dvije sezone s po 18 epizoda u trajanju od 26 min. Iako su leteći medvjedići, naravno, bili iznimno popularni, te su distribuirani u stotinjak zemalja diljem svijeta, s ratom i raspadom Jugoslavije proizvodnja je stala, kao što se zbog tih tragičnih povijesnih događaja mnogo toga promijenilo i u samom Zagreb filmu. Danas uspomenu na “Male leteće medvjediće” čuvaju plakati sa samoljepljivim sličicama koji se još uvijek nalaze u ormarima odrasle djece, kao i Internet koji ih je, dakako, prepun.

Prvi dugometražni crtići u Hrvatskoj

Međutim, prije ratne kalvarije ostvaren je još jedan veliki pothvat, doduše ne u produkciji Zagreb filma, ali s jednim od njegovih autora za kormilom. Milan Blažeković, iskusni animator i redatelj koji je u Zagreb filmu bio prisutan još od 1960., a režirao je i animirao mnogo mini-filmova, kao i nekoliko epizoda “Profesora Baltazara” (za kojeg je intenzivno pisao i scenarije), 1986. postao je redatelj prvog hrvatskog dugometražnog crtića – “Čudesne šume” u produkciji Croatia Filma. “Čudesna šuma” svojom se punom animacijom, bajkovitom melodramskom pričom i glazbenim brojevima podosta razlikovala od gotovo svega što je u Zagrebu dotada napravljeno, a svojim je klasičnim karakterom više podsjećala na filmove Walta Disneya nego avangardna ostvarenja Zagrebačke škole – više od trideset godina nakon što je odlaskom braće Neugebauer naš animirani film krenuo u sasvim drugom smjeru.

No, “Čudesna šuma” dobro je prošla u inozemstvu i bila itekako popularna, dovoljno popularna da se 1990. realizira još bolji i ekstravagantniji nastavak “Čarobnjakov šešir”, mada je i produkcija dugometražnih animiranih filmova, dakako, zadugo onemogućena ratom i ekonomskim kolapsom.

Dakle, osamdesetih je još jednom dokazano da se u okrilju Zagreb filma mogu proizvoditi komercijalno uspješni animirani serijali za globalne televizijske kuće, te da su koprodukcije s inozemnim kolegama pravi put prema realizaciji takvih opsežnih, dugotrajnih i skupih projekata. Naravno, takav je pristup dizao troškove produkcije i povećavao ljudske kapacitete, i to u zemlji koja je ekonomski polako ali sigurno tonula (stoga je indikativno da su “Mali leteći medvjedići” i “Čarobnjakov šešir” ostvareni u vrijeme kratkoročno uspješnih reformi Ante Markovića, posljednjeg saveznog premijera Jugoslavije), a bio je i u raskoraku s bogatom tradicijom autorskog kratkometražnog animiranog filma. Usprkos svojoj odličnoj komercijalnoj prođi, toj je tradiciji beziznimno pripadao i “Profesor Baltazar”. Premda animirana serija kreirana za dug televizijski život, Baltazar je nesumnjivo nosio prepoznatljivi pečat svoje autorske ekipe, a i stilski je izrastao izravno iz eksperimentalnog iskustva zlatnog razdoblja Zagrebačke škole.

Svršetak jednog doba i kriza na pomolu

Unatoč svim uspješnim filmovima koje smo u ovom nastavku spomenuli, konsenzus među strukom kaže da se polovicom osamdesetih svojevrsna kriza Zagrebačke škole već počela osjećati. Različita su mišljenja o tome kako se to zbilo. Midhat Ajanović Ajan smatra da filmski dometi osamdesetih “najavljuju zapravo jednu novu fazu razvoja zagrebačke i uopće hrvatske animacije kada se postupno odstupa od istrošenog i u osnovi hladnoratovskog estetskog modela zasnovanog na globalnoj metafori izraženoj karikaturom. Značajni zagrebački autori instinktivno napuštaju taj koncept i pridružuju se traganju za novim formama i drugačijim tematskim područjima od onih koja su obilježila glavnu struju zagrebačkog i hrvatskog animiranog filma tijekom zlatnog perioda”.

Prema Ajanoviću, priča o distinktivno Zagrebačkoj školi crtanog filma s osamdesetima zapravo završava, jer u narednom razdoblju taj termin definitivno više ne opisuje adekvatno hrvatsku animaciju kao takvu, koja se napretkom digitalne tehnologije i promjenom društvenog sustava postupno disperzirala, a nicanjem drugih, manjih producentskih kuća i udruga nakon problematičnog razdoblja devedesetih, ona se napokon decentralizirala i u produkcijskom smislu demokratizirala. K tome, osamdesetih se dio problema krio u iscrpljivanju kreativnih mogućnosti klasične cel-animacije, koja je zadugo bila osnovno tehničko određenje filmova Zagrebačke škole. Prerana smrt Zlatka Grgića u Torontu 1988. kao da je simbolički obilježila završetak jednog velikog razdoblja.

Daniel Šuljić, umjetnički direktor Animafesta i istaknuti autor i animator u poratnom razdoblju, o tome kaže: “Stariji autori tvrde da je pad kvalitete došao s nabujalom birokracijom u Zagreb filmu, kada su autori izgubili glavnu riječ. To je sigurno jedan od razloga. Drugi bi mogao biti nefleksibilnost. Zagreb film se držao ustaljenih produkcijskih principa baziranih uglavnom na crtačkoj cel-animaciji, a to je tehnika koja je polako gubila kreativnu svježinu. Postoji mišljenje da je jedan od razloga i to što su glavni autori polako ostajali bez inspiracije, a možda im je bilo i jako ugodno u toplom krilu državno financiranog Zagreb filma. Kada ti je ugodno i kada se ne moraš boriti za svoju umjetnost, oštrica zna otupjeti.”

Svježa inspiracija s umjetničke scene

U svakom slučaju, prijeko potrebna svježa krv došla je od ekipe izvornih stripaša okupljene oko Krešimira Zimonića. Bili su to autori koji su objavljivali stripove u požeškom časopisu Patak, a neki su se još ranije proslavili kao ilustratori i grafički dizajneri. Primjerice, Milan Trenc, diplomant Akademije dramske umjetnosti, smjer režija, poznat po izvrsnim ilustracijama u tjednicima Start i Danas, kao i strip serijalu “Milan Blenton”, po općem sudu je režirao posljednji antologijski prijeratni crtić u Zagreb filmu, “Veliki provod”. Magda Dulčić je s već zamjetnim iskustvom strip-autorice iza sebe zajedno sa Zimonićem kao koscenaristica i animatorica kreirala zapaženi film “Leptiri” (1988.), da bi se u redateljske vode ozbiljno upustila u sljedećem desetljeću.

Helena Klakočar u Zagreb film je stigla kao vizualna umjetnica već afirmirana na lokalnoj, ali dijelom i na međunarodnoj sceni, članica eksperimentalne strip grupe ZZOT (koju su pored nje činili i svestrani multimedijalni umjetnik Željko Zorica Šiš, te kolege s ALU Nina Haramija, Milan Manojlović Mance, Kruno Mavar i Miljenko Sekulić). Grupa se kretala na rubnom području između stripa, filma, instalacije i raznovrsnih umjetničkih akcija, stoga nije ni čudo što se njena istaknuta predstavnica okušala u animiranom filmu. Nakon rada na animaciji Zimonićeve “Utakmice” dobila je priliku samostalno animirati i režirati film. Bio je to “Tai-chi Zoot” (1989.), za koji je scenarij napisala skupa s Manceom. U filmu su vidljivo došli do izražaja utjecaji eklektične lokalne umjetničke scene osamdesetih i sprega između slike i glazbe (komponirao ju je Damir Prica Capri, član brass sekcije popularnog Haustora).

Sve te karakteristike predstavljaju anticipaciju tendencija koje će se jasnije realizirati potkraj devedesetih, ali i poslije, kada se neki eksperimentalni filmaši i praktičari novijih medija poput videa ili digitalne slike ozbiljnije posvećuju animaciji. U tom smislu su pojedini filmovi ostvareni kasnih osamdesetih definitivno bili ispred svog vremena, a njihovog ćemo se utjecaja prisjetiti kada dođemo do najnovijeg razdoblja hrvatske animacije, čijim velikim uspjesima upravo svjedočimo. No, za to se strpite do sutra, do pretposljednjeg nastavka našeg feljtona, kada ćemo se polako približiti sadašnjosti ove epske priče koja u kontinuitetu traje još od dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Idući nastavak feljtona o povijesti crtića objavljujemo sutra u 20.30 h

Literatura:
– Ajanović Ajan, Midhat: “Važno poglavlje priče o animaciji: Vožnja petom brzinom kroz historiju Zagrebačke škole crtanog filma”; u Subversive Film Festival 2010. – Socijalizam (katalog); Baras, Dora (ur.); Udruga Bijeli val; Zagreb 2010.
– Zimonić, Krešimir: “Tupko protiv Šilje… a i šire”; u Surogat stvarnosti: pola stoljeća hrvatske animacije (katalog izložbe); Kiš, Marta i Pudar, Karla (ur.); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika; Zagreb 2011.