Prijava me ozbiljno uzdrmala – ne zato što sam se smatrao osobito uzornim ili uspješnim studentom, što i letimični pogled na indeks lako demantira, već zbog istaknute stupidnosti zadataka u pitanju. Naime, iako je predmet bio dobar i pun zanimljivih knjiga, predavanja i detalja, radovi koje smo morali producirati često su bili rubno besmisleni (što je ponekad bio i cilj, pa smo, recimo, morali napisati, odglumiti i inscenirati dadaističku predstavu).

Sporne rečenice nisu se odnosile na originalne teze

U ovom konkretnom slučaju, u eseju je trebalo odabrati jednu impresionističku sliku, bilokoju, i zatim na nju pokušati aplicirati stihove Ezre Pounda. Ideja zadatka bila je pronaći vezu između impresionizma u slikarstvu i modernizma u književnosti, i unutar tog okvira smisliti nekakvu tezu, kontratezu, argumente i dokaze. Ukratko, nekoliko sam noći u ozbiljnom očaju drobio o Poundu i Manetu, i bio dosta ponosan na količinu gluposti koje sam unutra uspio uvaljati.

Bio je to, uistinu, nereprezentativno labav zadatak pa mi nije bilo jasno što sam mogao isplagirati. Po povratku na kampus, mentorica mi je uručila spis koji je išao uz prijavu, u kojem su bili podcrtani sporni dijelovi rečenica. Nisam mogao vjerovati – asistentica s predmeta označila je rečenice koje su bile na samom početku rada, koje nisu sadržavale nikakve originalne ideje, i koje su bile tehničko iznošenje općih činjenica.

Doslovno, pisalo je koje je godine Manetov Doručak na travi predstavljen, kada je i zašto odbijen, tko je autor i koji je bio originalni naziv slike (Kupka). Asistentica je tvrdila kako su dijelovi tih rečenica iskopirani s Wikipedije, bez navođenja izvora, te kako su zatim kasnije korištene za razradu argumentacije – što je tehnički bilo točno, jer se Doručak na travi zbog prirode eseja spominjao u gotovo svakom paragrafu. Bio sam šokiran, ali i malo bijesan, jer mi se činilo očitim kako nema govora o krađi nečije ideje.

Službeno očitovanje koje sam morao poslati

Započeo je formalni disciplinski proces zbog mog navodnog plagiranja, kroz koji sam vrlo dobro naučio koliko su ova pitanja esencijalna za akademski život ondašnjih škola. Zbog eseja o impresionizmu od 4 stranice, koji je i sam često ulazio u kategoriju impresionizma – dakle, nikakvog završnog rada – prošao sam ozbiljnu torturu, a ishod je bio neizvjestan.

Moguća kazna također je ukazivala na ozbiljnost situacije: prijetilo mi je trajno izbacivanje s fakulteta, odnosno u boljoj varijanti prisilna pauza od dva ili jednog semestra, tijekom koje se ponekad nalaže da student pronađe društveno koristan posao. Tjedan dana prije saslušanja bio sam dužan poslati službeno očitovanje o cijelom slučaju.

Morao sam sastaviti službenu izjavu, referirajući se na sadržaj prijave, te priložiti sve dodatne materijale koji mi mogu poslužiti u obrani, poput bilješki koje sam vodio tijekom pisanja rada. S mentoricom sam imao nekoliko sastanaka na kojima smo radili na izjavi i generalnoj strategiji. Moja obrana morala se zasnivati, složili smo se, na tome što su prijavljeni dijelovi opće činjenice, a ne autorske ideje ili argumenti.

Marginalna podudarnost u opisivanju općih činjenica

Poanta nije u sličnom redosljedu riječi poput “Slika je predstavljena u Parizu…”, koji uistinu jest bio sličan u dijelovima navedenih rečenica, već u tome što se radi o opće poznatim činjenicama. “Zemlja je udaljena od Mjeseca…”, stalno smo ponavljali kao primjer opće činjenice za koju nije potrebno navoditi izvor.

Da sam bez navođenja izvora uzeo dijelove iz radova profesora Samuela Huntingtona, čuvenog politiologa koji je u ono vrijeme još predavao na Harvardu, i kojeg je nekoliko godina kasnije plagirao hrvatski ministar, ne bih imao nikakve šanse obraniti se. Drugo, radilo se o uistinu marginalnoj podudarnosti u dijelu spornih rečenica; da sam, recimo, bez navođenja izvora iskopirao nekoliko paragrafa tuđeg rada, pred komisiju bih išao bez izgleda.

Na stranicama pariškog muzeja d’Orsay, u kojem je slika izložena, uspio sam pronaći opis gotovo identičan onom iz mog rada, a slično je bilo na još nekoliko općih izvora. Informacije o godini nastanka i predstavljanja slike pojavljivale su se u tisućama članaka na webu, uvijek u iznimno sličnim jednostavnim proširenim rečenicama, što sam rigorozno skupljao, evidentirao i uspoređivao s vlastitim radom. Sve to prikupio sam i stavio u svoj službeni odgovor na prijavu, a uskoro sam dobio datum saslušanja.

Vrlo dobro pamtim stubište po kojem sam se penjao

Dvorana u kojoj je zasjedao takozvani administrativni odbor fakulteta nalazila se na drugom ili trećem katu jedne od zgrada sveučilišta; vrlo dobro pamtim stubište kojim se ide do nje, pošto sam ozbiljno trtario na putu do gore. Po nalogu mentorice, odjenuo sam košulju, sako i kravatu, i tako čekao ispred vrata. Za nekoliko minuta vratila se po mene i ušli smo u dvoranu.

Stolovi su bili spojeni u gigantsko slovo “U”, svi osim jednog – onaj za kojim ću sjediti nalazio se usred sobe, nasuprot svih ostalih. Trideset i nešto – mislim da su rekli 34 – dekana i profesora Harvarda sjedili su ispred mene. Gledali su u papire i nisu međusobno komunicirali. Nisu kimnuli, pozdravili, niti na bilokoji drugi način iskazali interes za moju prisutnost u sobi.

Predsjedavajući dekan predstavio se i kazao: “Imamo ovdje vašu službenu izjavu. Želite li je pročitati?”. Po naputku mentorice, rekao sam da želim, ustao sam i pokušao zvučati sigurno, žustro, gotovo pa uvrijeđeno što me se proziva. Nije upalilo. Osjećao sam da jedva govorim, a okupljeni dekani i profesori nisu reagirali na izgovoreno. “Hvala Vam”, kazao je predsjedavajući dekan nakon što sam završio. Ukratko je iznio okolnosti mog slučaja, s osnovnim tehničkim podacima.

Analogija s policijom koja me nije ispunila mirom

“Želite li odgovarati na pitanja odbora?”, pitao je. Opet, po naputku mentorice, kazao sam da želim, ustao i čekao. Judith mi je ranije bila objasnila da dobar dio optuženih studenata, sigurnih u vlastiti krivnju, ovaj dio preskoči kako se ne bi dodatno inkriminirali (koliko se sjećam, koristila je neku analogiju s korištenjem šutnje na policijskom ispitivanju, što me i nije ispunilo mirom).

Krenula su pitanja. Morao sam detaljno i precizno objašnjavati točan proces pisanja eseja; što sam čitao u pripremi, koje sam knjige i članke proučavao, jesam li konzultirao asistente ili profesora, što sam guglao, u kojoj sam fazi bio kad sam počeo zapisivati bilješke uz esej, imam li još te bilješke i mogu li ih dostaviti odboru, zašto sam za predmet eseja odabrao to što sam odabrao i tako dalje.

Jedan profesor, matematike, čini mi se, bio je ekstremno uporan s pitanjima oko bilješki – nekoliko je puta tražio da ponovim kako sam točno zapisivao materijale za svoj rad, jesam li zapisivao na kojoj se stranici knjige koju citiram nalaze navedeni citati, ili sam naknadno tražio stranicu s koje sam uzeo materijal. Po prirodi i tonu pitanja pokušavao sam procijeniti šanse za preživljavanje; u prvih dvadesetak minuta bilo je to vrlo teško, s obzirom na to da su sva pitanja bila lišena vrijedonosnih stavova.

Učinilo mi se da moj slučaj rapidno ide nizbrdo

Obratio mi se profesor s lijeve strane dvorane, stariji tamnoputi gospodin u crvenom džemperu kojeg se još uvijek vividno sjećam. Odmah, u prvom pitanju koje mi je uputio, kazao je kako moj propust smatra krajnje ozbiljnim. Ponavljao je kako sam morao točno navesti izvor svake rečenice, bez obzira o kakvom se tekstu radi. Bio je razmjerno agresivan u pristupu, prekidao me u odgovorima i ponavljao kako je plagijat uvijek plagijat, bez obzira na detalje prepisanog.

U početku njegovog ispitivanja mislio sam da moj slučaj rapidno ide nizbrdo. Ostali u sobi šutjeli su i gledali kako me čovjek masakrira – no, na neki način, upravo takav napad trebao mi je da se pomalo naljutim i oslobodim treme. Uspio sam ga zaustaviti u izlaganju i vratiti fokus na suštinu svoje obrane: da, rečenice u pitanju slične su, ali riječ je o potpuno općim informacijama, bez natruhe originalne ideje, teze, istraživanja ili argumenta. A upravo to suština je akademskog plagijata.

Profesor se usprotivio i kazao da sam morao promijeniti redosljed riječi u spornim dijelovima rečenica, kako bih izbjegao sličnosti s originalnom. Time mi je dao dobar prostor za kontraudar: odgovorio sam kako to zapravo i nije točno, jer u pravilima sveučilišta i priručnicima za citiranje jasno stoji da promjena riječi, u slučaju prenošenja tuđe ideje, i dalje predstavlja plagijat. Da sam, dakle, ukrao nečiju ideju, i prepričao je s ponešto izmijenjenim riječima, to bi još uvijek bila krađa. U mojem slučaju, u kojem nije bilo prenošenja ideja, već općih činjenica, promjena riječi ne bi imala nikakvog smisla, niti bi promijenila moju situaciju. Zemlja je od Mjeseca udaljena…

Jedna od većih ludorija u pokušaju obrane Barišića

Kontraudar je bio razmjerno učinkovit, smatrao sam, jer je napadno ispitivanje ubrzo završilo. Čovjek je inače predavao fiziku; u jednoj od većih ludorija tijekom obrane ministra Barišića, naletio sam na komentar kako je nedopustivo što rad g. Barišića komentiraju i profesori koji nisu filozofi, dakle, nisu stručni za područje kojim se ministar bavi. Akademsku ispravnost mog eseja o modernizmu, Ezri Poundu i Manetu, ocjenjivao je profesor fizike.

Razmijenili smo nekoliko rečenica, nakon čega se javilo još dvoje ili troje prisutnih, i postavilo još načelnih pitanja o prirodi zadatka, mojoj tezi, argumentaciji i dokazima za tu argumentaciju. “Hvala Vam”, kazao je dekan na čelu stola i proglasio raspravu zaključenom. “Želite li iznijeti završnu riječ?”, pitao je. Judith me bila upozorila kako se za ovo nužno unaprijed pripremiti, ali je također rekla da bi bilo dobro uključiti elemente iz rasprave, ukoliko se pojavi nešto problematično ili dobro za poentiranje.

Nisam primijetio takve točke tijekom rešetanja, ali osjetio sam potrebu ponoviti nekoliko stvari iz službene izjave, što sam i napravio. Tu i tamo pogledao bih prema profesoru u crvenom džemperu, ali u njegovom pogledu i izrazu lica nisam naišao na puno razloga za zadovoljstvo.

Ne sjećam se gdje sam otišao tako neobično odjeven

“Hvala Vam”, kazao je dekan nakon moje završne izjave, i to je bilo to. Dekani i profesori za stolom nisu pokazivali nikakvu emociju ni reakciju na moje izlaganje, niti na cijeli moj slučaj; osim nekoliko intenzivnijih rasprava u dijelu u kojem su me ispitivali, procedura utvrđivanja akademskog plagijata nalagala je da sjednici pristupe hladno poput sudaca. Ispraćen sam iz dvorane, a moja Judith samo mi je rekla da će se s odlukom javiti kroz sat-dva. Članovi administrativnog odbora fakulteta povukli su se na vijećanje i glasanje.

Ne znam gdje sam ni kako sam, tako neobično formalno odjeven, proveo tih nekoliko sati; znam da sam razmatrao alkohol, od čega sam brzo odustao, u slučaju da se ponovno moram pojaviti pred odborom. Mislim da sam vrijeme proveo u bezumnom lutanju po ulicama oko kampusa; 2006. godine studenti su još uvijek pili kavu i čitali novine. Bilo je to nešto manje od godinu dana prije lansiranja prvog iPhonea, što je značilo da nisam mogao na smartphoneu nervozno čitati vijesti ili pregledavati feed na Twitteru. Bio sam osuđen sam na sebe.

Zemlja je od Mjeseca udaljena… Da sam bez potpisa uzeo teze Samuela Huntingtona, ili bilokojeg drugog autora, da sam njihove ideje uklopio u vlastite, bez jasne distinkcije što je čije, da sam, poput Boba Dylana u tradiciji američkog folka, prepisao nekoliko paragrafa i zaboravio napomenuti da nisu moji, bio bih instantno izbačen. U najboljem slučaju, uklonili bi me na neko vrijeme i poslali na društveno korisni rad.

Niske manipulacije s uvaljivanjem teze o nemaru

U niskim manipulacijama o slučaju ministra, jedna od istaknutijih bila je ona da je za utvrđivanje plagijata potrebno, kao kod kaznenog djela, utvrditi postojanje namjere autora da ukrade nečiji rad (ovu tezu prozirno je provukao jedan istaknuti dopisnik). U harvardskom priručniku, koji sam tada opsesivno izučavao, vrlo precizno stoji da plagijat predstavlja krađu, “bez obzira je li počinjeno s namjerom ili slučajno”. U mom konkretnom slučaju, uopće se nije raspravljalo o postojanju namjere, niti se spominjala nekakva kategorija nemara.

Također sam, kod istog i kod drugih autora, naletio na cinična tumačenja kako članak g. Barišića nije bio zamišljen kao “originalni znanstveni rad”, već kao “pregledni članak”, odnosno, da narav rada umanjuje značaj eventualnog prepisivanja. Razmjerno sam siguran kako ne postoji manje važan akademski uradak od mog nadrobljenog eseja o modernizmu; ipak, i on, kao i svaki drugi oblik produkcije u školi ili na fakultetu, ravnopravno ulazi u konkurenciju.

O Barišiću govore kao da je nekoga trknuo u tramvaju

Još je redikuloznija tvrdnja da je isprika dovoljna za mirno rješavanje situacije, kao da je riječ o slučajnom trkanju u tramvaju. Problem plagijata nije samo u eventualnoj – duhovnoj, materijalnoj – šteti koju plagijat nanosi onom od koga se krade; plagijat je, u prvom redu, vrijednosna ocjena samog plagijatora. Ljudi koji su odlučivali o mojoj akademskoj sudbini nisu to činili zato što su bili zabrinuti za stanje onog od kojeg sam navodno prepisao.

Judith me nazvala tri sata nakon sjednice. Optužbi sam oslobođen, nisu me izbacili niti me slali na prisilnu pauzu; ipak, uputili su me na pohađanje jednokratne radionice o citiranju izvora u akademskom radu. Manetov Doručak na travi prvom sam prilikom otišao pogledati u muzej.