Haškom presudom kojom je potvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata na čelu s Franjom Tuđmanom, čiji je cilj, po mišljenju suda, bio ostvarivanje Herceg Bosne kroz etničko čišćenje muslimanskog stanovništva, a u čemu su sudjelovali danas osuđeni čelnici Herceg Bosne i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), težak je udarac hrvatskoj politici početkom devedesetih. Politici u kojoj je tada ključnu riječ imao Franjo Tuđman.
Njegova politika prema Bosni i Hercegovini, uostalom, izazivala je prijepore i dramatične potrese i na domaćoj sceni: tadašnji čelni ljudi Hrvatskog sabora, Stipe Mesić i Josip Manolić, razišli su se s predsjednikom Tuđmanom upravo zbog hrvatske politike u susjednoj državi. Ni kasnije, u Hrvatskoj, osobito među političkim elitama, nije postojalo suglasje oko uloge Zagreba u ratu u BiH. Današnja presuda, te će prijepore, sasvim sigurno, nastaviti i produbiti.
Veliki utjecaj na odnose Zagreba sa Sarajevom i Beogradom
Postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, kao i druga tvrdnja iz današnje presude Haaškog suda – da se iz Zagreba upravljalo ratnim zbivanjima u dijelu susjedne države, Bosne i Hercegovine – Hrvatsku označava agresorom. U smislu ”povijesne istine” na koju će se od danas mnogi pozivati, za Hrvatsku je to dugoročan teret. Točnije: teret hrvatskoj politici tog ratnog vremena, kada je i sama bila izložena velikosrpskoj agresiji, predvođenoj Slobodanom Miloševićem. Ta presuda Haškog suda imat će i velikog utjecaja na odnose Zagreba i Sarajeva koji ni prije nje nisu bili sjajni, ali i na tradicionalno loše odnose Zagreba i Beograda, jer će neki srbijanski čelnici, oni koji su to i do sada činili, mašući sudskom presudom, moći govoriti o Hrvatskoj kao agresoru u BiH.
No, za razliku od današnje presude Haškog suda, Srbija iz vremena Slobodana Miloševića nije proglašena agresorom ni u Bosni i Hercegovini, ni u Hrvatskoj. Mada je jasno da pobunjeni hrvatski Srbi, sasvim sigurno 1991. ne bi mogli stvoriti tzv. Republiku Srpsku Krajinu i preuzeti kontrolu nad trećinom hrvatskog teritorija bez svesrdne pomoći JNA (a kasnije i upućivanjem dobrovoljačkih jedinica iz Srbije), na koju je početkom devedesetih presudan utjecaj imao upravo Milošević. Slično je bilo i u Bosni i Hercegovini i ulozi Miloševićeve Srbije u stvaranju i pomaganju Karadžićevoj Republici Srpskoj.
Nedvojbeno je da su pripadnici HVO-a činili ratne zločine
Nedvojbeno je, međutim, da su pripadnici HVO-a počinili ratne zločine (Ahmići, Stupin Dol, Dretelj…). Znalo se to i puno ranije nego što je prije 13 godina bosansko-hercegovačka šestorka, predsjednik Vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, nekadašnji načelnici Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković, načelnik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić i predstojnik ureda za zatočeničke centre i razmjenu zatočenika Berislav Pušić, stigla u Haag.
Znalo se, također, i da je Tuđmanova Hrvatska pomagala Herceg Bosnu, no ništa više nego Miloševićeva Srbija Republiku Srpsku. I to, vojno, logistički, kadrovski, financijski, politički… To su činjenice i šta god tko mislio, teško je zanijekati da je Tuđmanova politika u Bosni bila isključivo diplomatske naravi. Što kriteriji Haškog suda, kad je u pitanju Miloševićeva Srbija, očito nisu bili isti, ide na dušu tom sudu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
ICTY je sud ispod razine svoje povijesne uloge
Kad je pak o zločinima riječ, može se, naravno, lamentirati jesu li osuđeni baš oni koji su ih počinili, naredili ili nisu ništa poduzeli kako bi bili kažnjeni stvarni počinitelji. Taj dio, valja biti iskren, jednako se odnosi i na postupke u suđenjima za ratne zločine vođene pred hrvatskim sudovima, ali i onima u Beogradu i Sarajevu. Dramatična scena ispijanja otrova nakon što je Slobodanu Praljku sud potvrdio 20 godina zatvora te njegova smrt, dodatno će kompromitirati ionako nevjerodostojan Haški sud. Kako je uopće bilo moguće da pored tolikog osiguranja Praljak u sudnicu unese otrovnu tekućinu i kako je ona u Scheveningenu mogla dospjeti do njega?
To pitanje, kao i mnoge kontroverzne odluke ICTY-ija, u ranijim slučajevima, obilježit će ga kao sud koji je bio daleko ispod svoje povijesne uloge i povjerenog mu zadatka prije gotovo četvrt stoljeća. On je, naime, svojim presudama, trebao kazniti glavne krivce za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji u ratovima devedesetih i tako pridonijeti otvaranju procesa pomirenja. Nažalost, mnogim svojim postupcima, Haški sud ne samo što to nije učinio, već je jaz između Hrvata, Srba i Bošnjaka dodatno produbio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Teško se praviti da je Tuđmanova politika u Bosni bila samo diplomatska, no problem su nejednaki kriteriji Haaga
Drago Hedl piše o značenju i posljedicama današnjih događaja na Haškom sudu
Današnji događaji dodatno će kompromitirati ionako nevjerodostojan Haški sud. To, kao i mnoge kontroverzne odluke ICTY-ija u ranijim slučajevima, obilježit će ga kao sud koji je bio daleko ispod svoje povijesne uloge. On je, naime, svojim presudama, trebao kazniti glavne krivce za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji u ratovima devedesetih i tako pridonijeti otvaranju procesa pomirenja. Nažalost, mnogim svojim postupcima, Haški sud ne samo što to nije učinio, već je jaz između Hrvata, Srba i Bošnjaka dodatno produbio
Haškom presudom kojom je potvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata na čelu s Franjom Tuđmanom, čiji je cilj, po mišljenju suda, bio ostvarivanje Herceg Bosne kroz etničko čišćenje muslimanskog stanovništva, a u čemu su sudjelovali danas osuđeni čelnici Herceg Bosne i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), težak je udarac hrvatskoj politici početkom devedesetih. Politici u kojoj je tada ključnu riječ imao Franjo Tuđman.
Njegova politika prema Bosni i Hercegovini, uostalom, izazivala je prijepore i dramatične potrese i na domaćoj sceni: tadašnji čelni ljudi Hrvatskog sabora, Stipe Mesić i Josip Manolić, razišli su se s predsjednikom Tuđmanom upravo zbog hrvatske politike u susjednoj državi. Ni kasnije, u Hrvatskoj, osobito među političkim elitama, nije postojalo suglasje oko uloge Zagreba u ratu u BiH. Današnja presuda, te će prijepore, sasvim sigurno, nastaviti i produbiti.
Veliki utjecaj na odnose Zagreba sa Sarajevom i Beogradom
Postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, kao i druga tvrdnja iz današnje presude Haaškog suda – da se iz Zagreba upravljalo ratnim zbivanjima u dijelu susjedne države, Bosne i Hercegovine – Hrvatsku označava agresorom. U smislu ”povijesne istine” na koju će se od danas mnogi pozivati, za Hrvatsku je to dugoročan teret. Točnije: teret hrvatskoj politici tog ratnog vremena, kada je i sama bila izložena velikosrpskoj agresiji, predvođenoj Slobodanom Miloševićem. Ta presuda Haškog suda imat će i velikog utjecaja na odnose Zagreba i Sarajeva koji ni prije nje nisu bili sjajni, ali i na tradicionalno loše odnose Zagreba i Beograda, jer će neki srbijanski čelnici, oni koji su to i do sada činili, mašući sudskom presudom, moći govoriti o Hrvatskoj kao agresoru u BiH.
No, za razliku od današnje presude Haškog suda, Srbija iz vremena Slobodana Miloševića nije proglašena agresorom ni u Bosni i Hercegovini, ni u Hrvatskoj. Mada je jasno da pobunjeni hrvatski Srbi, sasvim sigurno 1991. ne bi mogli stvoriti tzv. Republiku Srpsku Krajinu i preuzeti kontrolu nad trećinom hrvatskog teritorija bez svesrdne pomoći JNA (a kasnije i upućivanjem dobrovoljačkih jedinica iz Srbije), na koju je početkom devedesetih presudan utjecaj imao upravo Milošević. Slično je bilo i u Bosni i Hercegovini i ulozi Miloševićeve Srbije u stvaranju i pomaganju Karadžićevoj Republici Srpskoj.
Nedvojbeno je da su pripadnici HVO-a činili ratne zločine
Nedvojbeno je, međutim, da su pripadnici HVO-a počinili ratne zločine (Ahmići, Stupin Dol, Dretelj…). Znalo se to i puno ranije nego što je prije 13 godina bosansko-hercegovačka šestorka, predsjednik Vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, nekadašnji načelnici Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković, načelnik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić i predstojnik ureda za zatočeničke centre i razmjenu zatočenika Berislav Pušić, stigla u Haag.
Znalo se, također, i da je Tuđmanova Hrvatska pomagala Herceg Bosnu, no ništa više nego Miloševićeva Srbija Republiku Srpsku. I to, vojno, logistički, kadrovski, financijski, politički… To su činjenice i šta god tko mislio, teško je zanijekati da je Tuđmanova politika u Bosni bila isključivo diplomatske naravi. Što kriteriji Haškog suda, kad je u pitanju Miloševićeva Srbija, očito nisu bili isti, ide na dušu tom sudu.
ICTY je sud ispod razine svoje povijesne uloge
Kad je pak o zločinima riječ, može se, naravno, lamentirati jesu li osuđeni baš oni koji su ih počinili, naredili ili nisu ništa poduzeli kako bi bili kažnjeni stvarni počinitelji. Taj dio, valja biti iskren, jednako se odnosi i na postupke u suđenjima za ratne zločine vođene pred hrvatskim sudovima, ali i onima u Beogradu i Sarajevu. Dramatična scena ispijanja otrova nakon što je Slobodanu Praljku sud potvrdio 20 godina zatvora te njegova smrt, dodatno će kompromitirati ionako nevjerodostojan Haški sud. Kako je uopće bilo moguće da pored tolikog osiguranja Praljak u sudnicu unese otrovnu tekućinu i kako je ona u Scheveningenu mogla dospjeti do njega?
To pitanje, kao i mnoge kontroverzne odluke ICTY-ija, u ranijim slučajevima, obilježit će ga kao sud koji je bio daleko ispod svoje povijesne uloge i povjerenog mu zadatka prije gotovo četvrt stoljeća. On je, naime, svojim presudama, trebao kazniti glavne krivce za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji u ratovima devedesetih i tako pridonijeti otvaranju procesa pomirenja. Nažalost, mnogim svojim postupcima, Haški sud ne samo što to nije učinio, već je jaz između Hrvata, Srba i Bošnjaka dodatno produbio.