Nekad je nužno odabrati stranu

U proglasu o Istanbulskoj konvenciji, biskupi napadaju zdrav razum i temelje moderne Europe

Biskupi su doslovno kazali da samo njihova verzija školstva može ljude, kroz vjeronauk, učiti istinskim vrijednostima

Cjelokupnu nekatoličku filozofsku tradiciju i društvenu znanost hrvatski biskupi nazivaju iskrivljenom antropologijom. Smatraju se pozvanima upozoriti da u suvremenoj školi ne bi smjelo biti mjesta „za ideologije oslonjene na materijalizam, individualizam i etički relativizam“. Prema tim ideologijama treba biti osobito kritičan dok bez ikakva propitivanja treba prihvatiti rigidno konzervativnu ideologiju hrvatskih biskupa. Samo škola kakvu zagovaraju biskupi, u kojoj je osobito važan vjeronauk, pruža „vrijednosni okvir za odgoj u poštivanju drugoga, nesebičnosti i u istinskoj čovječnosti, u onome što se s pravom može zvati ´solidarnim humanizmom´". Biskupi vrijeđaju zdrav razum tvrdeći da su samo oni sposobni za solidarni humanizam - a upravo to tvrde kad kažu da samo vjeronauk „odgaja za istinske moralne vrijednosti“

Hrvatska biskupska konferencija napokon se i službeno oglasila o problemu nasilja u obitelji i o mogućoj ratifikaciji Istanbulske konvencije. Za razliku od udruga koje se deklariraju kao katoličke i koje je Katolička crkva u nizu akcija koje su poduzimale otvoreno podupirala, biskupi nisu posegnuli za demonizacijom konvencije i njezinih mogućih posljedica putem zlonamjerno iskonstruiranih primjera koji s nasiljem u obitelji nemaju nikakve veze. No, kao i spomenute udruge, biskupi su zabrinuti zbog rodne ideologije koju konvencija navodno promiče i pokušava nametnuti nacionalnom zakonodavstvu.

Premda su birali riječi i pokušavali iznalaziti argumente, biskupi ipak nisu uspjeli objasniti što je to toliko opasno u onom što oni zovu rodnom ideologijom. Prema njihovom shvaćanju, rodna ideologija tvrdi da „muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkom spolu, nego se razvija unutar određenog društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima te dva roda, muški i ženski, nisu više čovjeku prirodno urođeni već su mu na neki način nametnuti“. Istodobno biskupi naglašavaju da su svjesni „da se previše krut pristup zdravoj ´razmjeni´ poslova može pretvoriti u pretjerano naglašavanje muškosti i ženskosti koje onemogućava ravnopravnost spolova, a djecu i mlade ne odgaja za istinsku uzajamnost koja je utkana u stvarne okolnosti bračnog života“.

Nasilje u obitelji i društvena segregacija žena

Ovom drugom konstatacijom biskupi su, zapravo, priznali da je točno ono što oni odbacuju kao neprihvatljivu rodnu ideologiju. Inzistiranje na rigidnoj podjeli na muške i ženske poslove može dovesti do problema, priznaju biskupi. Drugim riječima, neke poslove koje su tradicionalno obavljale žene mogu obavljati muškarci, a još više poslova koje su u prošlosti obavljali samo muškarci danas s uspjehom obavljaju i žene.

Tradicionalna društvena podjela rada, odnosno društvena hijerarhija koju je Crkva tisućljećima zastupala tvrdeći da je žena drugotna i da se mora pokoravati muškarcu te da određene poslove mogu obavljati samo žene, a druge poslove – one javno vidljive i javno cijenjene – samo muškarci, pokazala se kao puka društvena konstrukcija sračunata na dominaciju muškaraca. Ono što biskupi nazivaju rodnom ideologijom i što smatraju opasnim je, zapravo, shvaćanje da su žene i muškarci moralno, pravno, društveno i politički ravnopravne osobe i da biološke razlike između njih ne mogu više biti tolerirane kao opravdanje za društvenu segregaciju žena.

Biskupi izbjegavaju problematizirati činjenicu da je nepokoravanje žena ulogama koje im namjenjuje patrijarhalna tradicija nerijetko uzrok nasilja u obitelji. A uzmicanje pred nasilnicima često je uvjetovano nespremnošću žena da dovedu u pitanje brak koji Crkva smatra svetim. Inzistiranje biskupa na zakonskom propisivanju posredovanja u slučaju nasilja u obitelji u praksi se nerijetko svodi na nagovaranje maltretiranih žena i djece da i dalje žive s nasilnim muškarcima samo zato što ih na to obvezuju bračni zavjeti. Premda osuđuju nasilje, biskupi ne odobravaju ono što je u mnogim slučajevima jedino učinkovito: rastava od nepopravljivog nasilnika.

Iz škola izbaciti materijalizam, individualizam i relativizam

Navodno univerzalne istine s pozicija kojih biskupi ocjenjuju Istanbulsku konvenciju i rodne ideologije samo su njihova uvjerenja o kojima se, kao i o svim drugim uvjerenjima, može raspravljati. Činjenica da različiti ljudi imaju različita uvjerenja nameće imperativ tolerancije, uvažavanje drukčijih uvjerenja i poštivanje prava ljudi različitih uvjerenja da se ponašaju u skladu s tim uvjerenjima ne ugrožavajući i ne vrijeđajući ostale. Premda su daleko od toga da bi ikoga htjeli uvrijediti, biskupi se ipak smatraju pozvanima upozoriti da u suvremenoj školi za kakvu se oni zauzimaju ne bi smjelo biti mjesta „za ideologije oslonjene na materijalizam, individualizam i etički relativizam“.

Prema tim ideologijama treba biti osobito kritičan dok bez ikakva propitivanja treba prihvatiti rigidno konzervativnu ideologiju hrvatskih biskupa. Samo škola kakvu zagovaraju biskupi, u kojoj je osobito važan vjeronauk, pruža „vrijednosni okvir za odgoj u poštivanju drugoga, nesebičnosti i u istinskoj čovječnosti, u onome što se s pravom može zvati ´solidarnim humanizmom'”. Pripadnici starijih naraštaja, kojima biskupi nisu krojili kurikule ili uputnike, kao i novi ateisti, agnostici i sekularisti valjda nisu osposobljeni za poštivanje drugoga, za nesebičnost i za istinsku čovječnost. Premda se trude nikoga ne uvrijediti, biskupi ipak vrijeđaju zdrav razum tvrdeći da su samo oni sposobni za solidarni humanizam. A oni upravo to tvrde kad kažu da samo konfesionalni vjeronauk „odgaja za istinske moralne vrijednosti“.

Napad na nekatoličku filozofsku tradiciju i društvenu znanost

Crkva je gotovo dva tisućljeća inzistirala na božanskoj legitimaciji svjetovne vlasti i na svom pravu da ona određuje tko može, a tko ne može vladati. Najčešće je Crkva bila jedan od instrumenata kojima je svjetovna vlast osiguravala poslušnost obespravljenih podanika. Prosvjetiteljstvo je donijelo spoznaju da ljudi mogu sami odlučivati o tome kako će biti uređeno društvo u kojem žive. Krajnji izraz takvih modernističkih shvaćanja, suprotnih tradicionalnom poimanju Crkve, je demokracija zasnovana na univerzalnom pravu glasa i jednakosti svih pred zakonom te sekularizam, ustavom određena odvojenost crkve od države.

U stoljećima poslije Vestfalskog mira 1648. godine i osobito nakon Francuske revolucije Crkva se teško mirila s tim da se države u sve manjoj mjeri podređuju njezinom shvaćanju obitelji, braka i uloge Crkve u društvu. Premda su svjesni da bi bilo uzaludno pokušavati poništiti rezultate posljednjih nekoliko stoljeća društvenog i političkog razvoja europskih društava, biskupi ipak cjelokupnu nekatoličku filozofsku tradiciju i društvenu znanost nazivaju iskrivljenom antropologijom. Put prema ispravnoj antropologiji je podređivanje društvenih i humanističkih znanosti teologiji naglašavanjem važnosti vjeronauka kao ključa za pristup tim znanostima.

Shvaćajući da je ipak prošlo vrijeme kad su samo oni mogli odlučivati o čemu će se u školi učiti biskupi predlažu kompromisno rješenje. Oni smatraju „da je od iznimne važnosti omogućiti provođenje vrijednosno različitih programa, osobito iz zdravstvenog, spolnog i građanskog odgoja“. Ako se roditeljima-vjernicima omogući da oni određuju koji dio nastave iz repertoara iskrivljene antropologije njihova djeca neće slušati, biskupi će biti zadovoljni jer će time barem dio djece biti lišen spoznaja o tome da neće postati invalidi ako masturbiraju, da nema ničeg neprirodnog u zadovoljavanju spolnih potreba prije ili bez braka i da se seksualni život ne mora svoditi samo na pravljenje djece pri čemu od pomoći može biti uspješna kontracepcija.

Odmak od tona agresivnih fundamentalističkih udruga

Barem dio tih koji neće shvatiti da je i katolički brak samo vrsta ugovornog odnosa iz kojeg se može istupiti ako su partneri izgubili interes jedno za drugo i, osobito, ako je jedan od partnera nasilan, nastavit će promicati učenje Katoličke crkve vjerujući da time slijede jedini ispravan put.

Ton kojim su napisali svoju izjavu i otvoreno iskazana spremnost na kompromis pokazuju stanoviti odmak od agresivnog nastupa fundamentalističkih katoličkih udruga. Nadam se da nije riječ samo o taktičkom uzmaku nego o uvažavanju činjenice da je u modernom demokratskom društvu Crkva tek jedna od mnogih udruga koju treba uvažavati, ali joj se država ni građani ne moraju pokoravati.