Učinilo nam se da dosta ljudi ne zna tko je zapravo Ivan Đikić. Kroz razgovore s njim i suradnicima, napravili smo veliki portret
Telegram donosi nepoznate detalje o odrastanju, činjenici da u Jugoslaviji nije primljen na stažiranje, iako je Medicinu završio u četiri i pol godine s prosjekom 5.0, financijskoj krizi zbog koje nije imao za kartu do Izraela gdje ga je čekala stipendija na Weizmannovom Institutu. Novac je na kraju dobio od jednog svećenika i tako je počela priča o briljantnoj karijeri u kojoj je, do danas, objavio 256 radova koji su citirani 20.310 puta, došao do otkrića zbog kojih je dvaput proglašavan najboljim mladim znanstvenikom u Europi, Amerika ga je nagradila za izvanredna dostignuća u istraživanju raka, primljen je u Leopoldinu i Europsku akademiju znanosti
Bila je jesen 1973. godine. Ivan Đikić krenuo je u prvi razred osnovne u Bugojnu. Njegova prva ocjena u imeniku bila je jedinica koju je zaradio jer se u školi pojavio bez domaće zadaće. Pokušao se opravdati, izmislio je da mu je ostala kod kuće. Učiteljica Branka naredila mu je da je donese. Dok je Ivan još hodao prema kući, učiteljica je kontaktirala njegovu mamu i saznala da je mali lagao.
“Neopisivo sam joj zahvalan na toj jedinici”, komentira u razgovoru za Telegram Ivan Đikić koji je u nastavku školovanja dobivao isključivo petice. Profesor se, inače, rodio 1966. godine u Zagrebu, ali se vrlo brzo s obitelji preselio u Bugojno, gdje je njegov otac Branimir dobio posao veterinara. “Naš život u Bugojnu bio je stvarno lijep. Tata je uživao u poslu, a ljudi su ga cijenili”, prisjeća se. Đikići su često putovali po Bosni. Mnogo vremena provodili su kod rodbine u Uskoplju, inače rodnom mjestu njegovog oca. Naučio je skijati na bosanskom Rostovu, gdje početkom 70-ih nije bilo sjedežnice pa su skijaši, među njima i on, skije nosili uzbrdo na leđima.
Kovrčava plava i neobičan bosanski naglasak
Đikići su u Bugojnu živjeli sedam godina. “Onda se moj otac, kao praktični katolik, našao u problemima sa sustavom”, prisjeća se. Zbog toga su otišli u Mariju Bistricu, rodno mjesto Ivanove majke. “Ono što me posebno formiralo kao osobu jest odrastanje u raznim kulturama, od Zagreba, Bugojna, do Marije Bistrice. Ali i obiteljski odgoj. Moji su inzistirali na radu i poštenju”, objašnjava.
Krajem 70-ih Ivan Đikić se, dakle, s tatom, mamom, bratom i sestrom preselio u Zagorje. “Marija Bistrica bila je veliko marijansko svetište, ali istovremeno i malo mjesto u kojem su se svi poznavali i osjećali sigurno”, kaže. U Zagorju je odskakao od ostale djece, ponajprije zbog kovrčave plave kose, ali i neobičnog bosanskog naglaska. U osnovnoj školi počeo se interesirati za prirodne znanosti, posebice kemiju i biologiju.
Sudjelovao je u brojnim natjecanjima i školskim eksperimentima. S ocem je često odlazio u veterinarske inspekcije. “Uvjeren sam kako je na moj interes za životne procese, što još uvijek predstavlja glavni cilj moje karijere, utjecao slobodan život u Zagorju, tatina veterinarska profesija i sjajni profesori u Mariji Bistrici”, objašnjava. Godine 1985. prijavio se na Medicinski fakultet u Zagrebu. Konkurencija je bila žestoka jer se na 270 mjesta prijavilo oko 1300 studenata. Na prijemnom ispitu bilo je mnogo takozvanih vezista, što je tada bio termin za djecu koja su se upisivala preko veze.
Kako je diplomirao u rekordnom roku s 5,0
Te godine fakultet je odlučio spriječiti dilanje testova izabranoj djeci pa su svi ispiti bili zaključani u zgradi gimnazije u Klaićevoj ulici. “Na kraju su ih, neposredno prije početka prijemnog, dovezli u blindiranom policijskom autu”, prisjeća se. Večer prije objave rezultata Đikić se našao u gradu sa svojim tadašnjim najboljim prijateljem Vladom Herakom. Cijelu noć su ružili, a ujutro su na motorima došli pred ulazna vrata zagrebačke Medicine. Đikić nikako nije uspio pronaći svoje ime na listi. Počeo je čitati imena s kraja popisa primljenih, odnosno od broja 51. “Ivane, ti si ovdje, na prvoj stranici”, viknuo mu je prijatelj. Bio je prvi na rang listi. Faks je na kraju završio u rekordnom roku, u prilično nevjerojatne četiri i pol godine, i to s prosjekom 5,0.
“Nikada nisam bubao gradivo. Na ispitima sam profesorima pokušao objasniti ono što sam naučio. Prihvatili su moj način polaganja ispita i na tome sam im neizmjerno zahvalan”, komentira s odmakom. Profesorica anatomije, Ana Marušić, potakla ga je na prve eksperimentalne korake. Naučila ga je znanstvenom moralu i testiranju vlastitih ideja. “Naučila me kako da postavljam pitanja kao znanstvenik”, objašnjava. Na trećoj godini faksa, 1988. godine, Ivanu je preminuo tata Branimir, tijekom operacije premosnice na srcu. “To nam je bilo jako teško razdoblje. Mama je ostala s troje djece, svi smo bili na fakultetima ili u srednjoj školi. Našli smo se u teškoj financijskoj situaciji”.
Tijekom tog razdoblja, Đikić je odlučio da se neće baviti kliničkom medicinom. Posvetit će se znanosti. Ubrzo je dobio stipendiju za znanstveno usavršavanje u Weizmannovom Institutu u izraelskom Retohovu. Međutim, stipendija je pokrivala sve troškove boravka u Izraelu, ali nije uključivala avionsku kartu. Đikić je bio očajan, znao je da mu mama ne može financirati let. Naposljetku se povjerio kapelanu Vladi Bogdanu u župnom uredu u Mariji Bistrici. “On mi je darovao vlastiti novac za tu kartu”, kaže Đikić. Svećenik mu je rekao kako u njemu vidi ogroman potencijal.
Kako su ga uporno odbijali za stažiranje
Upravo se u Izraelu, na Weizmannovom Institutu, Đikić oduševio molekularnom medicinom. Diplomirao je u svibnju 1991. godine, tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. “To su bili turobni i teški dani. Moja mama je tijekom rata u našoj kući u Mariji Bistrici primila preko 20 izbjeglica iz Nuštra, Marinaca, Jajca i Uskoplja”, kaže. Nakon diplome, Đikić se prijavljivao na brojne natječaje za stažiranje. Svaki put je bio odbijen. U nekom trenutku na razgovor ga je pozvao ugledni ravnatelj jedne zagrebačke bolnice. Đikić se ponadao, pomislio je da će ovaj razgovor možda upaliti. Ravnatelj mu je na kraju rekao da ga je samo htio upoznati. “Želio sam vidjeti tog genijalca s prosjekom 5,0”. Naposljetku mu je u razgovoru priznao da je natječaj namješten za drugog kolegu.
Sljedećih nekoliko mjeseci Đikić je volontirao u nekoliko zagrebačkih bolnica i u Sanitetskom stožeru, gdje se bavio istraživanjem broja civilnih žrtava u ratu. Jednom je s kolegom doktorom Radom Žicom putovao prema Baranji, gdje su trebali prikupiti podatke o ranjenima. U nekom trenutku su zalutali i približili se pobunjeničkim barikadama. Uhvatila ih je panika. “Umrli smo od straha. Srećom, pobunjenici su bili pripiti i samo su nam mahnuli da prođemo”, kaže Đikić. Dok je radio u Sanitetskom stožeru, u Croatian Medical Journalu objavio je dva znanstvena rada o civilnim žrtvama u ratu.
Godine 1992. Đikića je kontaktirao dr. Joseph Schlessinger, direktor Instituta na Sveučilištu New York. Njih dvojica upoznali su se na studijskom usavršavanju u Izraelu. Schlessinger je očito bio oduševljen mladim studentom medicine iz Hrvatske. Inače, Schlessinger je rođen u okolici Topuskog, ali se njegova obitelj 1948. godine preselila u Izrael. Đikić je prihvatio Schlessingerov poziv i za nekoliko mjeseci otputovao je u Ameriku. Njegov prvi projekt odnosio se na strukturalnu biologiju. “Za ovo područje uopće nisam bio školovan, pa sam morao puno učiti o atomima, proteinima, ali i načinu na koji strukturalne promjene definiraju životne procese”, objašnjava Đikić.
Znanstvena kriza u koju je upao u Americi
Priznaje kako je vrlo brzo nakon dolaska u Ameriku upao u znanstvenu krizu, koja je trajala tri godine. Za to vrijeme u laboratoriju nije imao gotovo nikakav značajan rezultat. “Često sam sumnjao jesam li na pravom putu ili se trebam vratiti u kliničku medicinu”, priznaje. Stvari su se počele mijenjati 1995., kada je imao 29. godina. “Odjednom mi je krenulo. U sljedeće dvije godine objavio sam dva rada u uglednim časopisima Nature i Science. Ti radovi su označili prekretnicu i otvorili mi vrata najboljih sveučilišta na svijetu”, kaže. U radovima je opisao otkriće posebnih gena, odnosno onkogena, koji odlučuju o diobi stanica. Oni se kod raznih tumora mogu blokirati određenim lijekovima.
“Desetak godina kasnije moj bivši mentor Schlesinger je na temelju mojih, ali i brojnih drugih otkrića, razvio lijek protiv tumora bubrega, Sutent, i lijek protiv melanoma, Vemurafenib”, objašnjava. Za vrijeme boravka u Americi Đikić je upoznao Janoša Terzića, sadašnjeg profesora na splitskom Medicinskom fakultetu. S njim surađuje posljednjih 20-ak godina. “Upoznao nas je doktor Zoran Bogdanović, Ivanov kolega s medicine, s kojim sam ja u to vrijeme radio na University of Connecticut”, prisjeća se profesor Terzić u razgovoru za Telegram. Njihov prvi susret bio je u Đikićevom podstanarskom stanu u New Yorku. Terzić se slabo sjeća tog stana, u pamćenju su mu ostali samo plakati Vukovara i Omiša koji su visili na zidu.
“Ivan nikada nije bio štreber. Samo iznimno vrijedan i pametan tip, a kako je vrlo srdačan i otvoren, odmah sam ga počeo doživljavati kao prijatelja”, kaže Terzić. U Americi je Đikić često igrao tenis u dvorištu svoje zgrade, gutao je ogromne količine sladoleda i Coca Cole. Godine 1993. Terzić se vratio u Hrvatsku, na splitski Medicinski fakultet, gdje je sa suradnicima pokrenuo Laboratorij za tumore. U Splitu tada zbog rata nije bilo nikakvih preduvjeta za razvoj ozbiljne znanosti. Jednoga ljeta Terzić je sa svojom obitelji došao posjetiti Đikiće, koji su bili na ljetovanju u Brelima. Dvojica znanstvenika sjedila su na plaži, dok su im se djeca kupala u moru.
Znanstveni razgovori na plaži u Brelima
“Bili smo, sasvim sigurno, jedini ljudi na plaži koji pričaju o centrifugi, odnosno laboratorijskom aparatu koji uz pomoć centrifugalne sile razdvaja čestice u otopini”, smije se Terzić. Požalio se Đikiću kako nema uvjeta za rad i zamolio ga za pomoć. Đikić mu je pomogao u nabavci centrifuge, a i kasnije je ostao involviran u splitskom labosu. Godinama im je ozbiljno pomagao. Svaki godišnji Đikić provodi u Hrvatskoj, uvijek je aktivan, odlazi na raftinge, trči i igra nogomet. “Na početku nogometne utakmice Ivan često govori da nema smisla trčati za loptom, ako nećeš pobijediti”, kaže Terzić.
Ameriku je Đikić napustio 1997. Iste godine obranio je doktorat na Sveučilištu u Zagrebu, onda se sa ženom Ingom Ivanković Đikić doselio u švedski grad Uppsalu, gdje je dobio posao na Ludwigovom institutu za istraživanje tumora. “U Uppsali smo naučili živjeti na švedski način, a to znači poštivati slobodu i jednakost među partnerima”, kaže Đikić. Njegova žena Inga u Švedskoj je završila svoj doktorat, a Đikić je u labosu predvodio ekipu od šest znanstvenika. U Uppsali je otkrio kako protein ubikvitin sa stanične površine uklanja druge proteine, koji mogu pokrenuti rak – onkogene. Slično djeluje lijek Herceptin koji uništava zloćudne stanice tumora dojke.
U radu na ovom portretu kontaktirali smo i Ivanu Novak Nakir, profesoricu na splitskom Medicinskom fakultetu. Ona je Đikića upoznala 2002. godine, nedugo nakon što je upisala doktorat na Karolinska Institutu u Stockholmu. Prije toga je završila studij molekularne biologije na zagrebačkom PMF-u. Svojeg budućeg mentora upoznala je preko svećenika u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stockholmu. Jedne nedjelje pojavila se na misi koja se održavala na hrvatskom. “Svećenik je poznavao svakog člana zajednice. Pretpostavljam da je s oltara primijetio novo lice pa mi je prišao na zajedničkoj kavi nakon mise. Zanimalo ga je kako sam završila u Švedskoj”, kaže.
“Ne inzistira na tituliranju i ne povisuje ton”
Kada mu je objasnila, svećenik joj je spomenuo Ivana Đikića. “Moraš ga upoznati”, rekao joj je i ubrzo organizirao prvi susret. Pozvana je na druženje kod Đikićevih. “Bio je neopisivo pristupačan, tek sam kasnije shvatila da je on ogromna faca u svijetu znanosti”, prisjeća se. Sredinom 2002. godine Đikići su tragično izgubili kćer Karlu. Odlučili su napustiti Uppsalu, gdje ih je sve podsjećalo na nju. “Kada je odlazio, Ivan mi je rekao da mu se javim ako ikada nešto zatrebam. Prilikom naših kasnijih susreta često je ponavljao tu rečenicu”, kaže znanstvenica.
Nakon doktorata, Ivana Novak Nakir vratila se u Hrvatsku, kratko je radila u istraživačkom institutu GlaxoSmithKline, a onda se 2008. godine priključila Đikićevoj ekipi znanstvenika u splitskom Laboratoriju za molekularnu biologiju tumora u MedILS-u. Trenutno radi kao izvanredni profesor na splitskoj medicini i desetak godina surađuje s Ivanom Đikićem. “Ivan je poseban tip šefa. Od svojih suradnika uvijek traži temeljit pristup poslu, ali istovremeno ne inzistira na tituliranju i vrlo rijetko povisuje ton”, kaže. Kada nekoliko puta godišnje dođe u Split, u labosu se uvijek pojavljuje u ležernom izdanju, u trapericama i nekoj sportskoj majici. Kada zbog posebnih prilika mora odjenuti sako, onda jedva čeka da ga skine.
Što to profesor Đikić, ustvari, radi u laboratoriju
U Frankfurt su Đikići, nakon smrti kćeri Karle, doselili 2002. godine. Doslovno je uzeo prvi posao koju mu je bio ponuđen. Prihvatio je poziciju na Medicinskom fakultetu J. W. Goethe u Frankfurtu. “U Njemačkoj sam dočekan vrlo kolegijalno. Fakultet mi je omogućio vrhunske uvjete za rad, a ja sam to vraćao tako da sam iz raznih zaklada za naša istraživanja svake godine privukao više od 3 milijuna eura”, objašnjava.
Godine 2004. njegova je ekipa znanstvenika otkrila mehanizme kojima se stanice štite od nastanka tumora. Ovaj je rad 2005. godine objavljen u Sciencu, a predstavljen je kao najznačajnije medicinsko otkriće za prethodnu godinu. “U posljednjih pet godina sa svojim suradnicima radim na bakterijskim upalama i neurodegenerativnim bolestima. U vodećem znanstvenom časopisu Cell, 2016. godine objavio je istraživanje o nepoznatom mehanizmu kojim se bakterija legionela koristi kako bi preuzela kontrolu nad stanicama, što ponekad uzrokuje smrtonosne upale pluća.
U suradnji sa švedskim kolegama u Frankfurtu je dokazao kako nastaje Lou Gehringova bolest, inače najagresivnija neurodegenerativna bolest. Đikić je, posve je evidentno, trenutačno najuspješniji hrvatski znanstvenik u svijetu. Bavi se molekularnom biologijom i radi na otkrivanju mehanizama pomoću kojih nastaju karcinomi i ostale bolesti. Objavio je 256 radova, koji su citirani 20.310 puta. Na početku karijere primio je dvije nagrade kao najbolji mladi znanstvenik Europe. Američka udruga za istraživanje raka mu je 2006. godine dodijelila nagradu za izvanredna dostignuća.
‘Ponekad sam naivan, ali vjerujem da činim dobro’
Godine 2013. u Njemačkoj je primio nagradu Gottfried Wihelm Leibniz, čija novčana vrijednost iznosi 2,5 milijuna eura. Godinu dana poslije dobio je nagradu njemačke zaklade Ernst Jung za medicinu. Đikić je član najstarije akademije prirodnih znanosti u svijetu, njemačke Leopoldine, zatim Europske akademije znanosti i jedan od najmlađih članova Europske organizacije za molekularnu biologiju, u kojoj se nalazi 30-ak nobelovaca. Svejedno, još uvijek ga nisu primili u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.
Godine 2010. godine tadašnji predsjednik Stjepan Mesić odlikovao ga je Redom kneza Branimira. Nedavno se, kako kaže, zbog brojnih uvreda i neistina iznesenih u javnosti povezanim sa slučajem plagiranja ministra Barišića, povukao iz znanstvenog života u Hrvatskoj. “Istinski sam htio pomoći Hrvatskoj, ponekad naivno i slijepo, ali uvijek s uvjerenjem da činim dobro. Moje domoljublje potječe iz zahvalnosti Hrvatskoj na cjelokupnom školovanju, ali i iz potrebe pomaganju mojoj obitelji, prijateljima i mladim ljudima koji žive i rade u Hrvatskoj”.