Kod nas grafiti promoviraju ustaštvo i nacizam. I to više nikoga ne čudi

Dragan Markovina o grafitima i vandalskom napadu na bistu Ive Lole Ribara

Gdje su nestale doista subverzivne poruke s gradskih ulica, koje bi mogle nervirati vladajuće i zbog čega je ulično propagiranje ustastva toliko rašireno? Nedostatak subverzivnosti možemo tumačiti s tri ključna faktora. Prvi je u sve prisutnijoj apolitičnosti dobrog dijela mladih ljudi, drugi u sve raširenijoj apatiji kod onih koji jesu politizirani, a treći u tome da preostali dio mladih ljudi dijeli radikalno desne političke vrijednosti

Grafitni napad ustaškim znakovljem na obnovljenu bistu Ivi Loli Ribaru i spomenik palim borcima NOB-a u Zagrebu ili na ploču Prvom splitskom odredu u Splitu, ne predstavljaju ništa novo, niti ikoga više čude. Štoviše, po zidovima svih hrvatskih gradova teško je više i pobrojati sve grafite u slavu ustaštva pa i nacističke Njemačke, zbog čega su se ljudi na njih nažalost i naviknuli.

No upravo to se nameće kao ozbiljna sociološka tema koje nije izravno vezana uz dubinsku moralnu i političku problematičnost tih poruka. Nastali kao izraz mladenačke supkulture u New Yorku 1968. godine, ulični grafiti su u pravilu bili odraz kontrakulture i avangarde, nužno suprostavljene dominantnom umjetničkom i političkom diskursu, kao i konzervativnom stanju svijesti.

Subverzivnost je nestala

Njihova kasnija umjetnička legitimacija do koje je došlo u posljednjih dvadesetak godina, ne mijenja bitnije tu temeljnu subverzivnu antiestablishment odrednicu. U Hrvatskoj to pak nije slučaj. Složimo li se s tezom da su dominantne vrijednosti u društvu nacionalističke i da je ustaško nasljeđe kroz posljednjih 27 godina, umnogome rehabilitirano ili posve relativizirano, a nju je doista teško osporiti, očito je kako u ispisivanju ustaškog znakovlja po zidovima i spomenicima nema ničeg subverzivnog.

Prava subverzivnost bi bila kada bi netko po zidovima ispisivao parole poput ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’ i sl. Međutim to se ne događa, osim u iznimno rijetkim slučajevima, dok se na stadionima ne događa uopće.

Dok se devedesetih godina još i moglo naći dosta grafita koji su se izravnim političkim porukama borili protiv Tuđmanove vlasti, pa je tako čitav Zagreb bio prekriven grafitima u slavu imena Dinamo, a u Splitu je policija znala čitavu noć dežurati na popularnoj Kenjari, unutar Dioklecijanove palače, nakon što su komunalci izbrisali sve postojeće grafite, uoči Tuđmanovog dolaska na to mjesto, na otvaranje Splitskog ljeta, danas je takvo što nezamislivo.

Ulično propagiranje ustaštva

Malo tko bi se u današnjim društvenim okolnostima mogao odvažiti na zaključak kako je ulično propagiranje ustaštva na bilo koji način subverzivno. Dovoljno je pogledati premijerovo oklijevanje da se oko toga jasno odredi ili debelo zakašnjelu odluku Ustavnog suda o imenima ulica pa da se oko toga rasprše bilo kakve iluzije.

Stoga nam se, imajući to u vidu, nameću dva pitanja vezana uz ovu temu. Prvo je gdje su nestale doista subverzivne poruke sa gradskih ulica, koje bi mogle nervirati vladajuće, a drugo je, zbog čega je ulično propagiranje ustastva toliko rašireno? Oba odgovora zapravo zvuče poražavajuće po društvo. Nedostatak subverzivnih poruka možemo tumačiti s tri ključna faktora.

Prvi je u sve prisutnijoj apolitičnosti dobrog dijela mladih ljudi, drugi u sve raširenijoj apatiji kod onih koji jesu politizirani, ali ne vjeruju da išta mogu promijeniti, niti osjećaju takvu energiju u društvu, a treći u tome da preostali dio mladih ljudi dijeli radikalno desne političke vrijednosti.

Trebamo li se zabrinuti za budućnost?

Iz tog trećeg dijela odgovora na prvo pitanje možemo izvući odgovor na drugo, koji je još problematičniji po društvo od prvoga. Mladi ljudi radikalno desnih političkih stavova, kojih očito nema malo, ne pišu grafite s motivacijom subverzivnosti, nego s pozicije avangarde dominantnih vrijednosti.

Drugim riječima, ti grafiti nisu upućeniji vladajućima, nego svim onima u društvu koji ne dijele njihove radikalno desne vrijednosti i koji, ako već nisu manjina, u što je opravdano sumnjati, svakako nemaju nikakvu političku moć.

Društvo koje se pak suživilo sa spoznajom da je normalno gledati takve poruke na ulicama prema onima na čijoj strani ne stanuje moć, teško može očekivati svijetlu budućnost, ili da parafraziramo poznatu izreku onoga koji je nedavno izgubio trg u centru Zagreba, narod koji ima ovakvu omladinu, s pravom bi se trebao zabrinuti za budućnost.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
13 članaka Više o autoru