Umro je Predrag Matvejević, podsjećamo vas na jedan od posljednjih istupa velikog profesora

Dodatnu nelagodu doživio sam pred ulazom u dom umirovljenika iz kojega su dopirali bolni jauci jedne štićenice. Dojam se nije popravio ni dok sam prolazio kroz dva dnevna boravka: u njima su sjedili stanari doma, mnogi odsutna pogleda, od kojih je većina odavno prešla osamdesete godine. No sve se promijenilo kada sam ugledao dobro poznato lice: Predrag Matvejević izgledao je iznenađujuće dobro, sjedio je za stolom s dvije stanarke i čim me opazio, pružio mi je ruku.

“Drago mi je da te vidim, kada smo ono bili posljednji put zajedno?”
Nakon što je prije desetak mjeseci doživio ozbiljan moždani udar Matvejević je nekoliko mjeseci zaista bio u vrlo teškom stanju, nije se mogao kretati, s njime se nije moglo dobro komunicirati… Iako je sad mnogo bolje, posljedice moždanog udara još su vidljive. Matvejević govori puno sporije nego prije, nižeg je tonusa, usporenih pokreta, lako se zamara, mora predahnuti nakon nekoliko rečenica, ponekad gubi misao, ne može se sjetiti svih detalja. Ali, ipak, kada uđe u ritam, govori vrlo smisleno, povezano…

Umberto Eco kao jedan od inicijatora

“Poslije udara bio sam vrlo loše, ali sada se, zahvaljujući liječničkoj njezi koju imam u domu, oporavljam, sve sam bolje. Bio sam nedavno na pregledima na Rebru, smjestili su me tamo u jednu lijepu sobu, ali ja sam tražio da me odmah vrate u dom jer tu se najbolje osjećam. Svi nalazi, od krvi do tlaka, vrlo su uredni tako da nemam drugih zdravstvenih problema. Jedino imam nevolje s vidom, ne mogu čitati… Ali sve bolje se krećem, navikao sam se na ljude u domu, tu su, među ostalim, i vaše nekadašnje kolege novinari Filip Svetić i Drago Antoniazzo”.

Nakon što smo do detalja razmotrili Matvejevićevo zdravstveno stanje, skrenuli smo razgovor na temu njegove kandidature za Nobelovu nagradu o kojoj su se posljednjih dana raspisali talijanski i hrvatski mediji. Šezdesetak uglednih talijanskih književnika, novinara, sveučilišnih profesora, filmskih i kazališnih djelatnika, direktora časopisa i kulturnih institucija potpisalo je inicijativu da se Predragu Matvejeviću dodijeli ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost. Jedan od začetnika te ideje bio je i glasoviti talijanski književnik Umberto Eco koji je umro prošli tjedan.

Kako mu se dugogodišnja bolest počela u posljednje vrijeme pogoršavati, Eco nije mogao aktivnije sudjelovati u promoviranju te ideje i prikupljanju potpisa. Matvejević se prisjeća kako ga je potkraj studenoga posjetio Nicolo Carnimeo, istaknuti talijanski pisac i docent na Sveučilištu u Bariju, koji ga je obavijestio o osnivanju komiteta koji će ga predložiti za Nobelovu nagradu.

Jutra uz Radio Vatikan

“Nisam bio sretan tom idejom, zamolio sam ga da odustanu, smatrao sam da ne zaslužujem takvo priznanje. Bio sam siguran da ga neću dobiti, pa sam mislio da nema smisla da me se predlaže. Iskreno sam to mislio, međutim, sada kada su emocije splasnule osjećam se vrlo počašćenim, ugodno je čuti da toliko ljudi smatra da zaslužujem to priznanje. To pokazuje da ipak nije bilo uzaludno ono što sam radio, da su to ljudi zamijetili, da cijene moj trud. Vidi se da je mojih 14 godina koje sam predavao na rimskom sveučilištu La sapienza ostavilo traga, da ljudi pamte moja predavanja, tekstove u časopisima, nastupe na tribinama koje sam držao po cijeloj Italiji. S jedne strane mi je, dakako, drago što su tu inicijativu pokrenuli talijanski intelektualci, ali mi je istodobno žao što takvo priznanje nisam dobio kod kuće, u Hrvatskoj.”

Na stolu ispred Matvejevića, koji je bio odjeven u sivu trenirku i svijetlo zeleni prsluk, bio je mali tranzistor, naočale, novine… “Kako ne mogu čitati, po cijele dane slušam radio. Rano ujutro slušam vijesti na Radio Vatikanu na hrvatskom. Sa zadovoljstvom pratim tu stanicu jer u potpunosti slijedi i podržava politiku pape Franje. Posebno mi je drago što papa Franjo i ja dijelimo gotovo identična stajališta o mnogim pitanjima, on na duhovnom, a ja na svjetovnom planu.

Otvoreno pismo papi

Mnogi su mi predbacivali da sam protiv Crkve i njenog nauka što nije točno. U osnovnoj školi časnih sestara u Mostaru najbolje sam znao latinski, pa sam, kao ministrant, stavio na glavu mitru Petra Čule, kad je proglašen biskupom. Osim toga, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studente sam poticao da se upoznaju sa stvaralaštvom francuskih katoličkih književnika”. Matvejević priča kako redovito prati vijesti, sve političke i kulturne događaje, ali da se više ne uzrujava: sve što se sada događa kod nas, kaže, već je viđeno i to po nekoliko puta. Najviše ipak uživa slušajući klasičnu glazbu koja na njega djeluje umirujuće.

Za razgovora, Matvejević se prisjetio kako je 1998. uputio otvoreno pismo papi Ivanu Pavlu II. prije njegova posjeta Splitu. Upozorio ga je da se u crkvi u Zagrebu održava misa za ustaškog zločinca Antu Pavelića pa ga je zamolio da to spriječi, jer je riječ o zločincu odgovornom za stradanja stotina tisuća ljudi.

“Vrlo brzo dobio sam odgovor iz Papine kancelarije u kojem se zahvaljuju na pismu te prenose kako je Papa upoznat sa sadržajem moje zamolbe. Bio sam jako dobar sa slovenskim piscem Edvardom Kocbekom koji je studirao teologiju, koji je bio vođa katoličke kulturne ljevice u Sloveniji, predstavnik kršćanskih socijalista u partizanima. Uživao sam u raspravama s njima premda su bili, kada je riječ o Crkvi i religiji, različitih uvjerenja. Žao mi je što se u nas potpuno marginalizira uloga i značaj monsinjora Svetozara Rittiga, katoličkog svećenika koji je sudjelovao u Narodnooslobodilačkoj borbi. Nisam protiv Crkve i vjere, ali sam protiv vjerskog ekstremizma, isključivosti, netrpeljivosti prema drugim vjerama…”

Što sve dugujemo Matvejeviću

Matvejević je ovih dana dobio još jedno priznanje: list La Voce del Popolo pokrenuo je akciju da ga grad Trst imenuje počasnim građaninom. Prošle je godine Matvejević također doživio veliku počast: do sada je, naime, na maturi u Italiji bilo uobičajeno da učenici dobivaju zadaće razrađivanja tema iz knjiga klasika, no prošle godine odustalo se od tog pravila, pa se jedno od tri pitanja, odnosilo na Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića.

U obrazloženju kandidature za Nobelovu nagradu, među ostalim, stoji da je Predrag Matvejević “sinteza Europe i Istočne Europe, koja se prepoznaje po Mediteranu i njegovoj povijesti: njegovom životu, njegovoj obitelji, njegovom književnom i književno-političkom opusu, u vremenima željezne zavjese, gdje se susreću pripadnici svih etničkih grupa, svih religija, nacionalnosti i kultura, i koji danas kao i jučer neki žele pretvoriti u regiju sukoba”.

Sva Matvejevićeva djela, ali posebno nenadmašni Mediteranski brevijar, bave se tim navodnim razlikama, dokazujući, i to na način na koji to još nitko nije napravio, osim njega i Braudela, koliko su one naše, i pripadaju svakom od nas; i time ih mijenjajući u razloge suživota, obogaćivanja, razmjene. Ali, prije svega, Matvejeviću dugujemo jedan visoko vrijedan koncept poetike u kojoj se gube i nestaju granice između sposobnosti da se osjećaju i one u kojoj se razumiju mjesta i ljudi njegove Europe. On je taj koji je elaborirao teoriju “geopoetike”, nagovješćujući nam da se zapravo radi o mjestima, prostorima koja sedimentiraju povijest i sentimente mnogih naroda, te zrače poezijom; nju ne stvaraju pjesnici, dakle, oni je, posjedujući jedan izraženiji senzibilitet, samo upijaju i “prevode” u svojim stihovima, prepuštajući je na raspolaganje ostalima.

Brevijar je nastao gotovo slučajno

Događaji koji se zbivaju ovih posljednjih dana, uopće ovih posljednjih godina, čine da ponovno postaje aktualno upozorenje Predraga Matvejevića: “izbijaju na vidjelo proturječja koje karakteriziraju različite kulture i mediteranske kulture, stare i nove” te nastavlja dodajući kako ga “izdajemo pokušavajući ga staviti u isti koš s eurocentrizmom”. Mediteranski brevijar objavljen je 1987., preveden je na 23 jezika, u Italiji je prodan u više od 300.000 primjeraka, dok je njegova knjiga Druga Venecija prodana u više desetaka tisuća primjeraka.

Inače, Brevijar je nastao gotovo slučajno. Nekadašnji urednik u Slobodnoj Dalmaciji Bože V. Žigo zamolio je Matvejevića da napiše jedan tekst o Mediteranu. Matvejević je poslao u redakciju članak od 14 kartica, no potom je taj tekst počeo postupno proširivati da bi na kraju od toga napravio knjigu koja sada kandidira za Nobelovu nagradu. A u njemu posebnu vrijednosti imaju Matvejevićeve misli, od kojih neke citiramo:

♦ Mediteran su gradili sklad i mjera, geometrija i logika, zakon i poetika. Rušili su ga suparništvo i nesnošljivost, bezakonje i mržnja, nasilje i fanatizam.
♦ Mediteran je podizao spomenike vjeri i praznoverju, veličini i taštini.
♦ Na Mediteranu duh stari sporije od tijela.
♦ Više su znoja prolili oni koji su krčili vinograde, nego sužnji koji su podizali piramide.
♦ Sunce juga prosvjetljuje duh, ali ponekad oduzima pamet.
♦ Demokracija, rođena na jugu, teže je na njemu rasla nego na sjeveru.

Ujak zatočen u jednom ruskom gulagu

Zanimljivo da je i ideju za knjigu Kruh naš svagdašnji Matvejević dobio od drugih, odnosno od ujaka koji je bio zatočen u jednom ruskom gulagu. Zamolio ga je da napiše knjigu o kruhu jer su ljudi, koji su umirali, imali samo jednu želju, da dobiju koricu kruha. Za razgovora Predrag Matvejević se prisjetio kako je zapravo oduvijek bio disident i protiv vlasti, a jedno od svojih poznatih otvorenih pisama uputio je 1974. tadašnjem predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu.

“Bilo je to vrlo uljuđeno pismo u kojemu sam predložio Titu da se povuče sa svih funkcija te prepusti upravljanje državom mladim ljudima. Kako sam u to vrijeme mnogo pisao za francuske novine i časopise, posebice za ugledni Le Monde, nitko me zbog toga pisma nije dirao”. No, Matvejevićeva supruga Mirjana prisjetila se kako nije znala da je njezin suprug napisao pismo Titu, a saznala je za njega na poslu kada su je prijateljice upitale kako je Predrag. Rekle su joj da su čule da je završio u bolnici, zapravo u ludnici.

Pretrnuli od straha zbog pisma iz Beograda

Ljudi su, naime, kaže Mirjana Matvejević, u to doba bili uvjereni da se na taj način Titu može obratiti samo lud čovjek. “I zato se proširilo da je završio u ludnici. Bila sam očajna, bojala sam se za Predraga, obitelj, no on je bio posve miran. Nakon nekog vremena poštar nam je donio pismo na kojemu je pisalo da dolazi iz Maršalata u Beogradu. Pretrnuli smo, no pismo je bilo vrlo uljudno napisano: u njemu je kratko stajalo da je Maršal pročitao pismo koje mu je poslao Matvejević. Prije desetak godina Dušan Dragosavac, nekadašnji visoki partijski dužnosnik, napisao je Predragu pismo u kojemu je opisao kako je, nakon što mu je stiglo Matvejevićevo pismo, Tito u vili Weiss u Zagrebu okupio uže vodstvo Hrvatske.

Zatražio je od njih mišljenje o zahtjevima da podnese ostavku i povuče se iz politike. Na sastanku je bio i Miroslav Krleža, koji je zajedno s ostalima uvjeravao Tita kako bi to bila glupost i velika pogreška jer ga nema tko naslijediti, pa bi došlo do raspada zemlje.” Predrag Matvejević posto je poznat široj javnosti po otvorenim pismima, koja je, među ostalima, 1990. uputio Slobodanu Miloševiću tražeći od njega da počini samoubojstvo jer jedino tako može spasiti obraz. Tražio je da se iz zatvora puste Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Vlado Veselica…

‘Vi ste pravi policijot’, govorio mu je Krleža

Matvejevićeva supruga Mirjana tvrdi da je njezin suprug imao fantastičnu memoriju. “To mu je priznao i sam Krleža. Nakon svakog razgovora s Krležom, Predrag se vraćao kući i onda pravio bilješke o tim susretima. Kada bi te zapise donio Krleži na autorizaciju, on bi se uvijek iznenadio koliko je vjerno Predrag prenio njegove riječi. Stoga mu je stalno govorio: “Matvejević, vi ste pravi policijot, kako ste mogli tako dobro zapamtiti što sam govorio”.

Jedno od najvećih priznanja koje je do sada dobio Matvejević svakako je nagrada Strega, najveće priznanje za književnost u Italiji. Mediteranski institut iz Venecije naručio je od Matvejevića knjigu o Veneciji, no on nije prihvatio taj prijedlog uz obrazloženje da je o Veneciji sve rečeno i napisano te da on tomu nema što dodati. No, kada je jednom prilikom sa suprugom obišao otoke i lagune oko Venecije, odjednom je dobio inspiraciju te napisao knjigu za koju je 2000. godine dobio nagradu Stresa. To priznanje dodjeljuje se talijanskim književnicima ili pak autorima koji pišu na talijanskom jeziku. U odnosu na Matvejevića učinjena je iznimka: dobio je nagradu unatoč tome što je knjigu Druga Venecija napisao na hrvatskom jeziku.

Svakodnevno vježbanje joge

Inače, Matvejević je uvijek govorio kako mu je najlakše pisati na francuskom jeziku, da taj jezik poznaje bolje od hrvatskoga. Matvejević je uvijek govorio kako ga je u životu odredila francuska književnost te moto jednakost, bratstvo, sloboda… Na fakultetu gdje je predavao francusku književnost, Matvejević je vrlo brzo napredovao, u svega nekoliko godina postao je profesorom. Njegova supruga kaže kako je bio iznimno predan profesorskom pozivu, da je bio samoprijekoran, unosio je cijelog sebe na predavanjima, pa bi poslije njih, potpuno iscrpljen, odlazio na Sljeme kako bi se smirio.

Svakodnevno je, također, vježbao jogu; tvrdio je da se tako najbolje opušta. Kako se na fakultetu strašno trudio, nerijetko je dolazio kući pomalo razočaran: za koga ja to rasipam snagu, pitao se, pa te zagrebačke djevojke žele naučiti francuski samo da bi se mogle dobro udati. Međutim, kaže supruga Mirjana, to nije bila istina: puno njegovih studenata i studentica napravili su kasnije sjajne znanstvene i poslovne karijere. Matvejević se uvijek jadao da teško piše, da se jako muči, a kako je bio perfekcionist, trudio se sročiti što bolju i ljepšu rečenicu.

Zbog toga je stalno mijenjao, ispravljao i dorađivao svoje tekstove, beskončano je radio na njima, križao riječi i rečenice, zamjenjujući ih boljim formulacijama. Kako je uvijek sumnjao u sebe i ono što radi, nije želio kolumne i tekstove koje je objavljivao u časopisima i medijima, skupiti u knjigu, govoreći kako to što on radi nikoga ne zanima. Pogađalo ga je kada je čuo primjedbe što se taj profesor gura u literaturu, bio je svjestan da ga u Zagrebu kolege nisu dobro primili, da su ga dugo ignorirali kao književnika. Iako je bio žestoki polemičar, Matvejević je zapravo bio vrlo osjetljiv i ranjiv čovjek, patio je kada su ga napadali, pa je zbog toga jako pazio da u polemikama ne prijeđe granicu pristojnosti i tolerancije.

Poznaju ga svi gradski prosjaci

Govorio je kako nikada nije napadao ljude da bi im nanio bol ili ih uništio, nego im je želio ukazati na pogreške i popraviti ih. Matvejević nije bio zlopamtilo, pamtio je, ali i praštao. Nekima od onih s kojima je vodio najžešće polemike, znao je, kada su ga zatražili, pomoći. Jednom ga je nazvao Goran Babić, koji ga je više puta teško izvrijeđao. Zamolio ga je za neku uslugu. Predrag je odmah ustao od stola, ostavio pola ručka i požurio na sastanak, govoreći kako mora vidjeti što Babić traži od njega.

Matvejević kod kuće drži pedesetak značajnih nagrada, priznanja i medalja. Zbog toga se često znao našaliti govoreći kako je to najbolji dokaz da više nije teško dobiti nagrade. Nije, međutim, imao pojma što će s tim nagradama, ali i golemom bibliotekom. Imam dojam, govorio je, da to ovdje nikoga ne zanima. Supruga Mirjana pak kaže kako je Predrag mnogo knjiga podijelio, neke je dao Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neke je pak dao prijateljima i znancima. Dio je čak darovao čovjeku koji u Zagrebu na ulici prodaje knjige: dolazio je svako toliko i onda bi mu Matvejević dao hrpe knjiga za koje je pretpostavljao da će ih moći prodati. A što se tiče goleme arhive, koja nije sređena, i koju, kako kaže Matvejević, više nitko ne može dovesti u red, zatražio je od supruge Mirjane da ju jednostavno spali.

Zbog svega toga supruga Mirjana kaže kako bi za Predraga bilo najbolje da je bio negdje župnik. “Predrag je prije svega skroman čovjek, pun milosrđa i suosjećanja s drugim ljudima, nikada nije težio materijalnom bogatstvu. Iako smo dobro zarađivali, nikada nismo uspjeli nešto uštedjeti. Predrag je stalno dijelio novac, pomagao je sve i svakoga, poznaju ga svi prosjaci u Zagrebu. Još uvijek me presreću na ulici i pitaju kako je Predrag. Jednom punih pet godina nismo išli na more koje je Predrag toliko volio, jer je podijelio sav novac koji je zaradio”.

U školi kod časnih u Mostaru

Čak i u obrazloženju kandidature za Nobelovu nagradu stoji kako “neizmjerna Predragova skromnost skriva njegovu vrijednost. Skromnost je jedna velika vrlina, ali kada se pretjeruje postaje zločin jer šteti dobru”. Matvejević potječe iz skromne obitelji i to ga je,očito, obilježilo za cijeli život. Rođen je u Mostaru 1932., otac Vsevolod Matvejevič bio je Rus iz Odese u Ukrajini, a majka Angelina Pavić bila je Hrvatica. Otac se nikada nije odrekao boljševičkih uvjerenja premda su mu otac i brat umrli od gladi u gulagu. Majka Angelina bila je Hrvatica i njezina je obitelj zaslužna što se Matvejević upisao u osnovnu školu koju su vodile časne sestre u Mostaru. Kada se majka udala za njegova oca imala je samo 18 godina, dok je otac imao 51 godinu.

Kad je otac umro obitelj nije dobila njegovu penziju: prema tadašnjim zakonima nije na to imala pravo budući da je otac, prije nego što je umro, otišao u mirovinu. Stoga su živjeli zaista skromno, ali su sva djeca, uz pomoć rodbine, završila škole. Matvejević je doktorirao na Sorbonni, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao je francusku književnost od 1959. do 1991. godine, na Trećemu pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne), predavao je slavenske književnosti od 1991. do 1994., a od 1994. do 2007. srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost na rimskom sveučilištu La Sapienza. Matvejević je primio počasne doktorate u Francuskoj, BiH, Italiji. Počasni je doživotni potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba u Londonu i jedan od najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu.