TELEGRAM: Nedavno ste “Ustav Republike Hrvatske” predstavili na prestižnom univerzitetu u Standfordu, a 20. listopada imali ste projekciju na Harvardu, najuglednijem američkom univerzitetu. Što takve projekcije znače za film, a što za vas kao autora?

GRLIĆ: Univerziteti u Americi su ne samo glavni istraživački centri u raznim oblastima znanosti i medicine, već i centri kulture. Teško je naći američkog bogataša koji na nekom od univerziteta nije izgradio velebnu kazališnu zgradu, muzej, galeriju, kino dvoranu, atelje, ostavio fond za stipendije… Za razliku od naših ovdašnjih to smatraju elementarnom obavezom prema društvu u kojem su se obogatili. Naravno, uz to računaju i na malu besmrtnost: te dvorane i prostori nositi će njihova imena i onda kada će ih se malo tko više sjećati.

Na primjer, na University of Notre Dame, gdje je zadnjih desetak godina života radio kipar Ivan Meštrović, sagrađen je, upravo novcem jednog takvog bogataša, mega kulturni centar s dvije kino dvorane, tri kazališne, dvije velike i dvije manje koncertne dvorane…. Ali, da ne duljim, univerziteti ovdje imaju drugačiju poziciju i ulogu od naših. I zbog toga, ili i uz sve to, što je izuzetno važno za dignitet profesora i studenata, ne moraju se kao naši umiljavati politici i crkvi, ne moraju za rektore postavljati popove.

Prikazivao sam filmove, držao režijske radionice i predavanja na mnogim ovdašnjim univerzitetima. Svaki poziv je neka vrsta priznanja onome što radiš. Od 4.200 univerziteta, koliko ih je kažu u SAD-u, Stanford i Harvard stoje na vrhu piramide. Na Stanfordu sam prikazao tri filma i jednom držao radionicu, na Harvardu sam četiri puta prikazivao filmove. Nakon projekcije, Ustav je doživio standing ovation. Harvard Film Archive ima prekrasnu kino dvoranu koju je projektirao čuveni Le Curbisie. Razgovor nakon “Karaule” trajao je gotovo dva sata. S jednim starim harvadskim profesorom više od pola sata rasčiščavao sam pojmove kao što su eros, erotika, pornografija. Da, to su izuzetno zanimljivi razgovori koji idu puno dalje i puno dublje od sviđa mi se ili ne.

TELEGRAM: Koliko su nagrade koje je film dobio na festivalima u Santa Barbari i na SEEfest filmskom festivalu jugoistočne Europe u Los Angelosu, utjecale na američke distributere da otkupe prava za prikazivanje “Ustava” u kinodvorana?

GRLIĆ: Mislim da je presudnu ulogu imala nagrada iz Montreala. Ona je ponukala distributere da dođu u Santa Barbaru vidjeti film s publikom. Jer, golema je razlika gledati film koji ti pošalju sales agenti na kompjuteru ili u velikoj dvorani s publikom. A publika, kao da je znala da je u glavnoj ulozi, sjajno je odigrala to što se od nje očekivalo. Prve dvije projekcije bile su rasprodane i na traženje gledatelja organizirane su još dvije. Nakon prve dvije imao sam razgovor s publikom. I to je bilo više no dobro. Vjerujem da nam je taj interes publike, to njihovo neskriveno oduševljenje, zapravo donijelo distribuciju.

TELEGRAM: Rijetki su europski autori koji se mogu pohvaliti da im je film ušao u distribuciju u SAD?

GRLIĆ: Kada sam devedestih došao u Ameriku 5 posto ovdašnjih kino ekrana pokrivali su ne-američki filmovi, takozvani “oni s titlovima”. Prije nekoliko godina naletio sam na podatak da se ta brojka dramatično smanjila i da je sada negdje oko 0.5 posto. Ali to nije sudbina samo ne-američkog filma. Već dugo i američki nezavisni film ima isti problem. I njemu je gotovo nemoguće ući u kina jer je cijena tog ulaska jednostavno prevelika da bi bila isplativa. U mutiplekse ne mogu jer njih direktno ili indirektno drže veliki hollywoodski studiji, a malih dvorane je istodobno sve manje. Zato su Netflix, HBO, Amazon i drugi pokupili sve koji rade i koji bi radili filmove i s njima proizvode serije, ali i filmove koje, više iz gušta nego radi novaca, ponekada puste i u kina.

Sve ovo pričam ne bi li se nekako samo-pohvalio i rekao da nije mala stvar imati ovdje film u kinima. Koliko za sada znam film će na istočnoj obali biti premijerno prikazan 2. ožujka slijedeće godine u New Yorku. I to u Lincoln Centru, vrlo prestižnom mjestu, gdje će nakon toga i igrati. Na drugoj obali, u Los Angelosu i vjerojatno San Franciscu, biti će prikazan dva dana ranije. Nakon toga bi trebali bi ići u Boston, Chicago… Prvotno se sve to trebalo dogoditi u studenome ove godine, jer su očekivali da će film biti hrvatski predstavnik za Oskara. Ali, kako se to nije dogodilo, čini im se da je ovo ipak najbolja varijanta.

TELEGRAM: Nije li čudno da se film koji se probio na teško i zahtjevno američko tržište nije izabran za hrvatskog predstavnika u konkurenciji za Oscara?

GRLIĆ: Da, malo je čudno. To naravno ne znači da bi, i da ima hrvatsku nominaciju, nešto dobio, ali film je sigurno imao tu milimetarsku šansu da uđe u trku. On, naime, ima neke pretpostavke koje se rijetko, ili gotovo nikada, ne događaju hrvatskom filmu: ima tri američka Grand Prixa i sjajne američke kritike. Razgovarao sam s gledateljima nakon desetak projekcija i uvjerio se kako američka publika reagira na “Ustav”. Uz sve to, i, naravno najvažnije, film ima američkog kino distributera koji je u tu kampanju bio spreman uložiti pristojan novac.

TELEGRAM: Koliko ima istine u pričama da je na prvom glasovanju “Ustav Republike Hrvatske” pobijedio, a onda je naknadno, nakon drugog izjašnjavanja, izabran drugi film?

GRLIĆ: Da, i do mene su, i to s nekoliko strana, došle te priče. Kažu da je to “hrvatski jal”, ali pokušavam u to ne vjerovati. Jer vrlo slična priča prije više od 35 godina dogodila se i u Beogradu. “Samo jednom se ljubi” na festivalu u Cannesu proglašen je “filmom iznenađenja”, a potom je dobio američku kino distribuciju i sjajne kritke. U glasanju za jugoslavenskog predstavnika isto je tako prvo pobijedio, ali je na kraju, kao državni predstavnik i izabranik, kao kandidat za Oscara, nominiran drugi film.

TELEGRAM: “Ustav” je osvojio 28 nagrada, koje biste izdvojili po značaju?

GRLIĆ: Točno, neki dan stigle su nam još dvije nagrade – obje su nagrade publike. Prvu je dobio u Vinkovcima na Festivalu filmskih glumaca, a drugu u Poljskoj na Festival europskih filmskih koprodukcija. A što se značenja za film tiče – mislim da je montrealska “Grand Prize of Americas” ne samo uzela nevinost filmu, nego mu i okrenula sudbinu.

TELEGRAM: Osim 28 nagrada, na nekoliko najvećih festivala Ustav je proglašen i najboljim filmom. To mu međutim nije uspjelo u Puli. Kako tumačite tolike razlike u vrednovanju i percepciji vašeg filma u inozemstvu i kod kuće?

GRLIĆ: Uvijek se najteže dokazivati kod kuće. Pula je u mojoj mladosti bio veliki i meni vrlo važan festival. Danas je kinematografija puno bolja od svog nacionalnog festivala. Ovogodišnje izdanje zaista nije uspjelo. Otjeralo je i publiku i one koje rade filmove. Pula mora nešto dramatično promijeniti ako stvarno želi biti od pomoći hrvatskom filmu. Ovako skrojena samo mu odmaže.

A što se nagrada u Puli tiče, one su uvijek bile stvar “kompromisa”, najčešće političkog, ali isto tako često i cehovskog. Predsjednik ovogodišnjeg žirija, moj mlađi kolega Zrinko Ogresta, profesor na Akademiji, čovjek čije filmove iznimno cijenim, rekao je da je sretan što je nagrade mogao podijeliti svojim studentima. Na to mogu samo dodati da sam imao sreću da nisam studirao na toj školi.

TELEGRAM: S obzirom na političku osjetljivost teme, vjerojatno ste unaprijed znali da “Ustav Republike Hrvatske” u nekim društvenim krugovima neće biti dobro primljen te da će se manje govoriti o njegovim estetskim kvalitetama, a puno više o političkim porukama. Jeste li iznenađeni negativnim reakcijama na temu koju ste obradili u filmu?

GRLIĆ: Ante Tomić je predviđao da će nas prešutiti, a ja da će nas žestoko popljuvati. Nije se dogodilo ništa od toga, barem ne u većem obliku. Zaista ljute i krvi željne kritike vidio sam samo u “Hrvatskom Tjedniku”, listu ekstremne desnice i “Novostima”, listu srpske manjine. Izvan Hrvatske nisam pročitao, a ima ih zaista podosta, niti jednu negativnu kritiku. Dapače. Evo film je neki dan krenuo u desetak kina u Poljskoj i kritike su zaista fantastične. Tomu vjerojatno pomaže i to što je Poljska u gotovo istom neo-fašitičkom sranju kao i mi.

TELEGRAM: Kako ste uopće zadovoljni ocjenama domaće kritike i prijemom kod domaće publike?

GRLIĆ: To dvoje nikako ne treba miješati. Publika ima svoju logiku gledanja i ne gledanja. Ona, za razliku od kritike, nije uvijek tako lako predvidljiva. Na drugoj strani, prečestim pisanjem pozitivnih kritika prijateljima, a ne tako pozitivnih onima koji im to nisu, kritika se kod nas podosta devalvirala u očima publike. Zato su danas društvene mreže i njene “instant istine” u potpunosti preuzeli primat u takozvanoj “javnoj prosudbi filma”. Što se publike tiče meni je gledanost važna. Jedan sam od onih izumirajućih dinosaura koji misle da se film radi za kina. Nakon što ga radim četiri ili pet godina nije mi svejedno hoće li ga netko vidjeti ili ne.

Evo jedne lijepe priče o publici. Na samom početku distribucije javio mi se prijatelj Mladen Martić koji je sa suprugom otišao pogledati film prvog dana prikazivanja u Blatu na Korčuli. Za Blato je, kaže, bio rekordan posjet, gotovo tridesetak ljudi, ali što je još čudnije, svi nakon projekcije ostali su u dvorani i pljeskali. Istu priču o aplauzu na regluranim projekcijama u multipleksima čuo sam zatim od prijatelja iz Ljubljane, Novog Sada, Zagreba, Beograda…. Ali da skratim ovu nepristojnu samohvalu; film je igrao pet mjeseci u Zagrebu i u Beogradu i to mi više znači od svih nagrada koje smo za njega dobili.

TELEGRAM: Film je prikazan u Srbiji, BiH i Sloveniji. Kako je primljen u tim sredinama?

GRLIĆ: Za Sloveniju i BiH nemam podatke. Što se Srbije tiče kažu mi da je, nakon “Karaule” 2006., primjerice u “Kulturnom centru” u Beogradu, nešto kao naše kino “Europa”, bio ne samo najgledaniji film godine već i najgledaniji film u njihovih dvadeset godina postojanja.