Kada se polovinom listopada priča o uspješnoj borbi protiv koronavirusa potpuno raspala u eksponencijalnom rastu novih slučajeva ni premijer Plenković, ni njegovi glavni operativci nisu smogli hrabrosti kazati javnosti: „Pogriješili smo, nismo očekivali ovako naglo širenje zaraze.“ Umjesto toga građanima je ponuđena dnevna doza iritacije sažeta u deset najvažnijih laži koje smo u proteklim tjednima ili čak mjesecima imali prilike slušati.
U ovih deset mjeseci pandemije imali smo jedinstvenu prigodu uspoređivati napore različitih nivoa vlasti u svladavanju zdravstvene, a posljedično ekonomske i opće društvene krize bez presedana u novijoj povijesti civilizacije. Na kraju će se sigurno pokazati da su se s pandemijom i njenim posljedicama najbolje nosile one zemlje, ili u decentraliziranim državama pojedine regije, koje su imale hrabru upravljačku strukturu sposobnu da svojim građanima obećaju „krv, znoj i suze“.
Hrvatska nažalost nije imala tu sreću. Premijer Andrej Plenković jednostavno nije tip političara koji će javnosti kazati kako će najprije biti jako loše da bi nam sutra bilo puno bolje. Premijer gleda na svoju vladavinu kao na neprekinuti niz velebnih političkih i ekonomskih uspjeha, pa zbog nasušne potrebe za daljnjim nastavkom toga niza ni pandemija nije mogla promijeniti taj njegov pogled i posljedičnu mu retoriku.
Proljeće je bilo puno pobjeda
Kako smo proljetos poput svih ostalih istočnoeuropskih država, zahvaljujući ranom zatvaranju dijela gospodarstva, prometa i javnih djelatnosti, bili pošteđeni patnji i umiranja, premijer Plenković mogao se pohvaliti da je u Hrvatskoj „koronavirus pobijeđen“. Nakon te pobjede uslijedila je nova, ona na mediteranskim ljetnim turističkim igrama. Sve te silne pobjede uz odgovarajuću podršku plaćeničke i interesne mašinerije stvorile su uvjerenje kako pandemija kod nas nema neke naročite šanse.
Kada se polovinom listopada ta brižno njegovana uspješnica potpuno raspala u eksponencijalnom rastu novih slučajeva ni premijer Plenković, ni njegovi glavni operativci nisu smogli hrabrosti kazati javnosti: „Pogriješili smo, nismo očekivali ovako naglo širenje zaraze.“ Umjesto toga građanima je ponuđena dnevna doza iritacije sažeta u deset najvažnijih laži koje smo u proteklim tjednima ili čak mjesecima imali prilike slušati.
1. ‘U Hrvatskoj rast broja novih slučajeva stagnira’
Hrvatski epidemiolozi potpuno su izgubili uvid u širenje zaraze polovinom listopada kada se broj novih dnevnih slučajeva počeo udvostručivati svakih sedam dana uz dvoznamenkasti postotak pozitivnih testova. Sve druge europske države koje su se našle u sličnoj situaciji reagirale su uvođenjem manje ili više rigoroznih mjera, a hrvatske su vlasti znale da će zbog vrlo limitiranih kapaciteta testiranja, među najmanjima u Europi u odnosu na broj stanovnika, eksponencijalni rast vrlo brzo doći svome kraju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je već u zadnjemu tjednu listopada svaki četvrti testirani bio pozitivan, a u prošlome tjednu čak svaki treći, što najbolje pokazuje razmjere širenja zaraze i evidentiranje samo manjeg broja novih slučajeva, a bilo kakve ozbiljne napore u njenome suzbijanju čini izlišnima. Budući da vlast i njeni trbuhozborci smatraju da je većina javnosti nesposobna povezati drastično povećanje udjela pozitivnih u uvijek istom ukupnom broju tjednih testiranja, 56 do 60 tisuća, svakoga dana smo mogli slušati poruku kako „broj novih slučajeva stagnira, ali na visokom broju novih slučajeva.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako smo u prošlome tjednu zabilježili rast novih slučajeva od 15 % u odnosu na prethodni i to uz 5 % manje testiranja, ali i uz povećanje udjela pozitivnih testova s 28 % na 33,9 %, vladini eksperti i njihovi tajni savjetnici sigurno su već u potrazi za novom definicijom stagnacije rasta.
2. ‘Imamo 1400 kreveta na odjelima intenzivne njege’
Prije tjedan dana naveo sam podatak o broju kreveta iz znanstvene studije objavljene početkom rujna ove godine prema kojemu Hrvatska raspolaže s 396 kreveta na odjelima intenzivne njege. Premijer Plenković i ministar Vili Beroš trebali bi javnosti kazati u kojim se to bolnicama nalazi tih 1400 kreveta, koliko je njih namijenjeno COVID-19 bolesnicima te točan broj trenutno dostupnih kreveta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako rade Česi, sve je vidljivo u realnom vremenu na mrežnim stranicama njihovoga ministarstva zdravstva. Kada bi taj podatak o 1400 kreveta bio istinit Hrvatska bi bila prva u svijetu po broju kreveta na 100 000 stanovnika, a ključna i najveća COVID bolnica KB Dubrava ne bi 22. studenoga 2020. imala samo 85 kreveta na odjelima intenzivne njege.
3. ‘Imamo 800 respiratora’
Prva uzbuna zbog nedostatnoga broja respiratora nastala je početkom studenoga kada je ukupan broj pacijenata na respiratorima u cijeloj Hrvatskoj bio manji od 120. Tada je Varaždinska županija po hitnom postupku kupila pet komada za bolnicu u Varaždinu. Nitko nije zatražio od ministra Beroša da javnosti predoči gdje se nalazi tih 800 respiratora i kako je moguće da pri popunjenosti svega 15 % od ukupnog broja jedna županija mora nabavljati nove. U ponedjeljak smo saznali da je ministarstvo kupilo novih 10 respiratora i za KB Dubrava iako je u cijeloj Hrvatskoj toga dana bilo zauzeto „svega“ 223 respiratora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
4. ‘Smrtnost na respiratorima je 63-65 posto’
U razdoblju od 15. travnja do 23. studenog na respiratore je ukupno stavljeno 817 bolesnika. Njih 476 je preminulo je do nedjelje, 118 pacijenata je ozdravilo, a njih 223 nalazilo se i dalje na respiratorima. Znači od zaključenih 594 slučaja njih 476 ili 80,1 % završilo je fatalnim ishodom.
Prošli tjedan citirao sam vrlo opsežan znanstveni rad koji analizira uspješnost liječenja u 920 njemačkih bolnica u ožujku i travnju ove godine gdje je uz medijan starosti pacijenata na respiratoru od 72 godine i Charlson Comorbidity Indeks (CCI) = 0 za 22 % oboljelih, preminulo 53 % svih pacijenta. Ukoliko nismo kadri javno priznati ovako veliku razliku u smrtnim ishodima onda nećemo moći ni ustanoviti razloge zbog kojih su naše bolnice toliko manje uspješne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
5. ‘Bolnički sustav bio je pripremljen za jesenski val i nije u opasnosti od kolapsa’
COVID bolnice krajem rujna primale su zaražene štićenike domova za starije i nemoćne čak i u slučajevima kada im nije trebala bolnička njega. Od prošloga tjedna te iste bolnice primaju samo one pacijente kojima je potreban kisik ili neki drugi hitan tretman. U Hrvatskoj je prošloga tjedna COVID-19 bio uzrokom svake četvrte smrti, a po smrtnosti u 14 dana na 100 000 stanovnika. Hrvatska je na šestome mjestu europske ljestvice.
Irska je bila među teže pogođenim zemljama u proljetnome valu pandemije te je do 1. rujna zabilježila smrt 1772 osobe. U Hrvatskoj je u istome razdoblju preminulo 187 osoba. Proljetnu lekciju Irska je vrlo ozbiljno shvatila te je zahvaljujući rano poduzetim rigoroznim mjerama i odgovarajućoj pripremi zdravstvenoga sustava u jesenskome valu zabilježila 250 smrtnih ishoda, a Hrvatska čak 1166. Vlada i Stožer bili su zaslužni za proljetni uspjeh, vrijeme je da saznamo tko je odgovoran za jesenski fijasko i stotine, a ako ovako nastavimo, i tisuće fatalnih ishoda koji su boljom pripremom i drugačijim pristupom mogli biti izbjegnuti?
Članak se nastavlja ispod oglasa
COVID-19 je bolnički terminator, ljudske živote ne mogu spašavati samo nabacani kreveti i nužna oprema. Bez odgovarajuće educiranih timova liječnika i medicinskih sestara sve će završiti kolapsom sustava koliko god premijer i njegov ministar zdravstva to negirali. Ako je prema spomenutoj studiji stopa smrtnosti u njemačkim bolnicama ovoga proljeća bila 22 %, a u KB Dubrava ona trenutno iznosi 32 %, ako je u Njemačkoj na respiratoru umrlo 53 % pacijenata, a u Hrvatskoj 80,1 %, netko će jednog dana ipak morati odgovoriti na pitanje što su sve bili uzroci tih tragičnih razlika.
Taj netko možda zna i zašto u KB Dubrava na 400 pacijenata rade samo dva liječnika infektologa, jedan na dva sata, a drugi na pola radnoga vremena, a u Bolnici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević s ukupno 270 kreveta njih više od 30. Ukoliko će se hrvatska protupandemijska politika i dalje nastaviti kao igra skrivača kako vladajuća partija ne bi izgubila pokoji bod u svojoj popularnosti onda će i konačni rezultat biti u skladu s takvim pristupom.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Velika analiza: 10 najvećih neistina o koroni koje smo slušali od Stožera i Vlade (I. dio)
Javnost ne dobiva točne informacije o trendovima kretanja zaraze niti stanju zdravstvenog sustava
Kada se polovinom listopada priča o uspješnoj borbi protiv koronavirusa potpuno raspala u eksponencijalnom rastu novih slučajeva ni premijer Plenković, ni njegovi glavni operativci nisu smogli hrabrosti kazati javnosti: „Pogriješili smo, nismo očekivali ovako naglo širenje zaraze.“ Umjesto toga građanima je ponuđena dnevna doza iritacije sažeta u deset najvažnijih laži koje smo u proteklim tjednima ili čak mjesecima imali prilike slušati.
U ovih deset mjeseci pandemije imali smo jedinstvenu prigodu uspoređivati napore različitih nivoa vlasti u svladavanju zdravstvene, a posljedično ekonomske i opće društvene krize bez presedana u novijoj povijesti civilizacije. Na kraju će se sigurno pokazati da su se s pandemijom i njenim posljedicama najbolje nosile one zemlje, ili u decentraliziranim državama pojedine regije, koje su imale hrabru upravljačku strukturu sposobnu da svojim građanima obećaju „krv, znoj i suze“.
Hrvatska nažalost nije imala tu sreću. Premijer Andrej Plenković jednostavno nije tip političara koji će javnosti kazati kako će najprije biti jako loše da bi nam sutra bilo puno bolje. Premijer gleda na svoju vladavinu kao na neprekinuti niz velebnih političkih i ekonomskih uspjeha, pa zbog nasušne potrebe za daljnjim nastavkom toga niza ni pandemija nije mogla promijeniti taj njegov pogled i posljedičnu mu retoriku.
Proljeće je bilo puno pobjeda
Kako smo proljetos poput svih ostalih istočnoeuropskih država, zahvaljujući ranom zatvaranju dijela gospodarstva, prometa i javnih djelatnosti, bili pošteđeni patnji i umiranja, premijer Plenković mogao se pohvaliti da je u Hrvatskoj „koronavirus pobijeđen“. Nakon te pobjede uslijedila je nova, ona na mediteranskim ljetnim turističkim igrama. Sve te silne pobjede uz odgovarajuću podršku plaćeničke i interesne mašinerije stvorile su uvjerenje kako pandemija kod nas nema neke naročite šanse.
Kada se polovinom listopada ta brižno njegovana uspješnica potpuno raspala u eksponencijalnom rastu novih slučajeva ni premijer Plenković, ni njegovi glavni operativci nisu smogli hrabrosti kazati javnosti: „Pogriješili smo, nismo očekivali ovako naglo širenje zaraze.“ Umjesto toga građanima je ponuđena dnevna doza iritacije sažeta u deset najvažnijih laži koje smo u proteklim tjednima ili čak mjesecima imali prilike slušati.
1. ‘U Hrvatskoj rast broja novih slučajeva stagnira’
Hrvatski epidemiolozi potpuno su izgubili uvid u širenje zaraze polovinom listopada kada se broj novih dnevnih slučajeva počeo udvostručivati svakih sedam dana uz dvoznamenkasti postotak pozitivnih testova. Sve druge europske države koje su se našle u sličnoj situaciji reagirale su uvođenjem manje ili više rigoroznih mjera, a hrvatske su vlasti znale da će zbog vrlo limitiranih kapaciteta testiranja, među najmanjima u Europi u odnosu na broj stanovnika, eksponencijalni rast vrlo brzo doći svome kraju.
Tako je već u zadnjemu tjednu listopada svaki četvrti testirani bio pozitivan, a u prošlome tjednu čak svaki treći, što najbolje pokazuje razmjere širenja zaraze i evidentiranje samo manjeg broja novih slučajeva, a bilo kakve ozbiljne napore u njenome suzbijanju čini izlišnima. Budući da vlast i njeni trbuhozborci smatraju da je većina javnosti nesposobna povezati drastično povećanje udjela pozitivnih u uvijek istom ukupnom broju tjednih testiranja, 56 do 60 tisuća, svakoga dana smo mogli slušati poruku kako „broj novih slučajeva stagnira, ali na visokom broju novih slučajeva.“
Kako smo u prošlome tjednu zabilježili rast novih slučajeva od 15 % u odnosu na prethodni i to uz 5 % manje testiranja, ali i uz povećanje udjela pozitivnih testova s 28 % na 33,9 %, vladini eksperti i njihovi tajni savjetnici sigurno su već u potrazi za novom definicijom stagnacije rasta.
2. ‘Imamo 1400 kreveta na odjelima intenzivne njege’
Prije tjedan dana naveo sam podatak o broju kreveta iz znanstvene studije objavljene početkom rujna ove godine prema kojemu Hrvatska raspolaže s 396 kreveta na odjelima intenzivne njege. Premijer Plenković i ministar Vili Beroš trebali bi javnosti kazati u kojim se to bolnicama nalazi tih 1400 kreveta, koliko je njih namijenjeno COVID-19 bolesnicima te točan broj trenutno dostupnih kreveta.
Tako rade Česi, sve je vidljivo u realnom vremenu na mrežnim stranicama njihovoga ministarstva zdravstva. Kada bi taj podatak o 1400 kreveta bio istinit Hrvatska bi bila prva u svijetu po broju kreveta na 100 000 stanovnika, a ključna i najveća COVID bolnica KB Dubrava ne bi 22. studenoga 2020. imala samo 85 kreveta na odjelima intenzivne njege.
3. ‘Imamo 800 respiratora’
Prva uzbuna zbog nedostatnoga broja respiratora nastala je početkom studenoga kada je ukupan broj pacijenata na respiratorima u cijeloj Hrvatskoj bio manji od 120. Tada je Varaždinska županija po hitnom postupku kupila pet komada za bolnicu u Varaždinu. Nitko nije zatražio od ministra Beroša da javnosti predoči gdje se nalazi tih 800 respiratora i kako je moguće da pri popunjenosti svega 15 % od ukupnog broja jedna županija mora nabavljati nove. U ponedjeljak smo saznali da je ministarstvo kupilo novih 10 respiratora i za KB Dubrava iako je u cijeloj Hrvatskoj toga dana bilo zauzeto „svega“ 223 respiratora.
4. ‘Smrtnost na respiratorima je 63-65 posto’
U razdoblju od 15. travnja do 23. studenog na respiratore je ukupno stavljeno 817 bolesnika. Njih 476 je preminulo je do nedjelje, 118 pacijenata je ozdravilo, a njih 223 nalazilo se i dalje na respiratorima. Znači od zaključenih 594 slučaja njih 476 ili 80,1 % završilo je fatalnim ishodom.
Prošli tjedan citirao sam vrlo opsežan znanstveni rad koji analizira uspješnost liječenja u 920 njemačkih bolnica u ožujku i travnju ove godine gdje je uz medijan starosti pacijenata na respiratoru od 72 godine i Charlson Comorbidity Indeks (CCI) = 0 za 22 % oboljelih, preminulo 53 % svih pacijenta. Ukoliko nismo kadri javno priznati ovako veliku razliku u smrtnim ishodima onda nećemo moći ni ustanoviti razloge zbog kojih su naše bolnice toliko manje uspješne.
5. ‘Bolnički sustav bio je pripremljen za jesenski val i nije u opasnosti od kolapsa’
COVID bolnice krajem rujna primale su zaražene štićenike domova za starije i nemoćne čak i u slučajevima kada im nije trebala bolnička njega. Od prošloga tjedna te iste bolnice primaju samo one pacijente kojima je potreban kisik ili neki drugi hitan tretman. U Hrvatskoj je prošloga tjedna COVID-19 bio uzrokom svake četvrte smrti, a po smrtnosti u 14 dana na 100 000 stanovnika. Hrvatska je na šestome mjestu europske ljestvice.
Irska je bila među teže pogođenim zemljama u proljetnome valu pandemije te je do 1. rujna zabilježila smrt 1772 osobe. U Hrvatskoj je u istome razdoblju preminulo 187 osoba. Proljetnu lekciju Irska je vrlo ozbiljno shvatila te je zahvaljujući rano poduzetim rigoroznim mjerama i odgovarajućoj pripremi zdravstvenoga sustava u jesenskome valu zabilježila 250 smrtnih ishoda, a Hrvatska čak 1166. Vlada i Stožer bili su zaslužni za proljetni uspjeh, vrijeme je da saznamo tko je odgovoran za jesenski fijasko i stotine, a ako ovako nastavimo, i tisuće fatalnih ishoda koji su boljom pripremom i drugačijim pristupom mogli biti izbjegnuti?
COVID-19 je bolnički terminator, ljudske živote ne mogu spašavati samo nabacani kreveti i nužna oprema. Bez odgovarajuće educiranih timova liječnika i medicinskih sestara sve će završiti kolapsom sustava koliko god premijer i njegov ministar zdravstva to negirali. Ako je prema spomenutoj studiji stopa smrtnosti u njemačkim bolnicama ovoga proljeća bila 22 %, a u KB Dubrava ona trenutno iznosi 32 %, ako je u Njemačkoj na respiratoru umrlo 53 % pacijenata, a u Hrvatskoj 80,1 %, netko će jednog dana ipak morati odgovoriti na pitanje što su sve bili uzroci tih tragičnih razlika.
Taj netko možda zna i zašto u KB Dubrava na 400 pacijenata rade samo dva liječnika infektologa, jedan na dva sata, a drugi na pola radnoga vremena, a u Bolnici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević s ukupno 270 kreveta njih više od 30. Ukoliko će se hrvatska protupandemijska politika i dalje nastaviti kao igra skrivača kako vladajuća partija ne bi izgubila pokoji bod u svojoj popularnosti onda će i konačni rezultat biti u skladu s takvim pristupom.