Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Kultura

Miljenko Vikić o jednoj od famoznijih karijera s ovih prostora, fatalnim ljubavima i životu nakon svega

Piše: Boris Homovec

Legendarni baletan, danas prilično vitalan 86-godišnjak, s Borisom Homovcem razgovarao je o svojoj golemoj, često kontroverznoj karijeri, Dubrovačkim igrama (i svemu što s njima ne valja) te nepoznatim detaljima iz svog života. Recimo, priznao je kako je nekada, kao i Bogdanić, urlao na balerine da su krave, kako si je oduvijek isključivo ugađao i kako danas mrzi svoj odraz u ogledalu. Toliko da redovito pljune na njega

“Bio sam najveća prostitutka na svijetu. Volio sam mnoge ljude, imao brdo veza na različitim stranama svijeta, upoznao sve rase. Seks i ljubav održali su me na životu – i moj duh i moje tijelo. A danas, ako ništa drugo, barem imam uspomene. Osjećam se pristojno, da kucnem o drvo, osim što me bole stopala. Svi moji kolege operirali su kukove, ja nisam. Ali stopala me zezaju. To je odvratno težak danak, koji, nakon šezdesetak godina karijere, plaćam zato što sam većinu života proveo u neprirodnom položaju kičme i tijela, na vršcima prstiju. Sve je u baletu posloženo protiv prirode. Trebao bih i danas vježbati, ali ne da mi se više…”, prokomentirao je samokritično Miljenko Vikić, legendarni i najkontroverzniji hrvatski baletni umjetnik, dok me uvodio u stan svog prijatelja, gospodina Kolara, u kojemu provodi već godinama rijetke zagrebačke dane. Očekivao sam oronulog starca, dočekao me prpošan, nasmijana lica, s kojeg mu nitko, da ne zna točan podatak, ne bi mogao očitati 86 godina.

Kosa mu više nije ugljeno crna, već sijeda, malo kovrčava i duža na ramenu, jedino što se sam na sebe ljuti što se udebljao, pa više nema besprijekornu liniju, kakvu je održavao cijelog života. Uzbuđen je, iako to ne želi baš priznati, zbog promocije dugo iščekivane monografije “Miljenko Vikić, trubadur Talije” u Hrvatskom narodnom kazalištu, koju su mu priredili Ljiljana Gvozdenović i Mladen Mordej Vučković, u izdanju Hilariona, radeći na njoj punih godinu dana. Vikić priznaje kako se potrudio autorima iz bogate osobne arhive izdvojiti što više fotografija i kritika, i faktografski nadopuniti, kad bi ga nazvali, dijelove osebujne biografije nekim detaljima. Bio je uzbuđen i kad je primio Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo. Pripremio je lijep govor, a na kraju, kad je izašao na pozornicu HNK-a, i cijeli teatar je ustao i pljeskao mu, od uzbuđenja je samo uspio izustiti: „Hvala.“

‘Najvažnije mi je dobro papati, spavati, malo remija igrati…’

„Danas su druga vremena, u svemu, u teatru, politici. Nikako mi se ne sviđa, sve je otišlo k vragu! Moj SDP dok je bio Milanović još nekako, a sad nikako. Znate, prije su političari bili finiji ljudi, a sad već na prvi pogled vidite da su bezveznjaci i nemaju kinderštube. Zato nam i ide sve k vragu. Ja sam jako informiran, sve vijesti slušam svaki dan, već od sedam ujutro. Danas mi je najvažnije samo dobro papati, spavati, malo remija igrati, pogledati nešto na televiziji i dan mi brzo prođe. Sve dođe s vremenom na svoje. Puno je proživjeti 86 ljeta, znate, nije to šala. Svi moji kolege su mi pomrli, a najviše mi je bilo žao Damira Novaka, prvaka Baleta HNK-a, koji mi je bio predivan prijatelj i partner, tužno je završio.“

Iako se šuškalo kako će Vikić tijekom burna života kad-tad napisati autobiografiju, koja bi bila puna pikanterija i anegdota, to se ipak nije usudio. „A da sam to iskreno napravio, bilo bi ubojstava! Moj je život bio baš sočan. Ne znam ni sam kako sam to sve izdržao!“ Je li namjerno izazivao toliku pozornost i podizao prašinu, zahvaljujući jakoj karizmi? „Ne. To je u meni. Znate, mene je publika jako voljela. Kad sam bio u Parizu, moj prijatelj koji je tamo živio, pariški slikar koji je gledao moju predstavu, skinuo je u jednom trenu sa sebe u restoranu krzneni dugački kaput, kojim sam bio fasciniran i poklonio mi ga. Ja sam tako bio prvi muškarac u dugom krznjaku u Zagrebu! Kakav je to bio ogroman škandal! Čak su me i pljuvali. Baš me briga! Držao sam se svojih zakona, smatrao sam da sam sve pristojno odradio u životu. Da mogu, ponovio bih sve u životu isto. Zašto ne? Nikad mi nije bilo važno što su ljudi pričali o meni. A pričali su…“

Sve je počelo statiranjem u jednoj filmskoj koprodukciji

Success story Miljenka Vikića započinje u Dubrovniku, gdje je rođen 1931. godine u siromašnoj konavoskoj obitelji, kao najmlađi od četvero braće i dviju sestara. Sudbina je htjela da taj markantan, mršav, visok dečko crne kose, pravilnih crta lica i zavidne konstitucije statira u jednoj filmskoj koprodukciji, koja se snimala u rodnome mu gradu. Pokazao je prirodnu darovitost za glumu i odlučio otići na beogradsku Akademiju za pozorišnu umetnost. Između ostalog, pohađao je satove baleta pokazavši izniman talent za ples.

Pedagoginje Sima Laketić i Nina Kirsanova predložile su mu da zanemari glumačku karijeru i prebaci se na balet. Ubrzo dobiva prvi angažman u beogradskom Narodnom pozorištu, a potom angažman u Sarajevu, gdje se nije zadržao dulje od godine dana. Kako kaže, zbog primitivizma koji ga je okruživao. Kao solist dolazi u Balet riječkog HNK-a, a potom prelazi u zagrebački HNK, gdje postaje baletnim prvakom i djeluje sve do mirovine. Balet mu je, tvrdi, dao baš sve, s njim je proputovao cijeli svijet, osvajavši van scene i žene i muškarce, koji mu nisu mogli odoljeti. Bio je, naprosto, fatalan. „Znate, sve sam u životu uzimao punim bićem“, zagonetno odgovara, dok ispija čašu mineralne vode. Jedno vrijeme progonila ga je misao da se poslije plesne i koreografske, posveti i redateljskoj karijeri.

‘Ima nas svakim danom sve manje, sjedimo u bivšem Taliru i klaframo’

„Nije mi se dalo, bilo mi je draže učiti od velikog Žorža Para. Napravio je takve antologijske predstave, poput Areteja, Glorije, Kolumba. A danas svakog ljeta neki redatelji eksperimentiraju i na kraju podbace.“ Kako doživljava svoj grad danas, koji kao svjetska turistička meka, postaje tijekom špice sezone odbojan strosjediocima, koji su u njemu proveli život? „Što toliki ljudi koji nahrupe s kruzera uspiju vidjeti u gradu? Ja, koji stanujem skoro na Stradunu, pored Pila, do kojih mi treba minuta, usred ljetnih gužvi trebam po petnaest minuta da se probijem kroz onu masu. To su idiotizmi. Oni ništa ni ne troše, samo stvaraju beskonačnu gužvu… To je maslo gradonačelnika, kojeg će valjda sad napokon maknuti. S Jagodom Buić se ne viđam, jer ona ne izlazi iz Kolorine.

To je prava smrt za svakog umjetnika, da kapneš na pozornici. To sam ja kao mlad želio, onako blesav! Znate, treba u karijeri znati stati na loptu. Ja sam znao kad se treba povući. Bio sam na vrhu kad sam otišao. Nisam želio dopustiti da mi se smiju kako više ne mogu napraviti neku figuru.

S Mišom Martinovićem pijem kavu u istom kafiću, kad mu to dozvoli zdravlje, no, ima nas svakim danom sve manje. Nedavno nam je otišao Vlaho, sjedimo svakog jutra kao posljednji dubrovački gospari u Tinelu, bivšem Taliru i klaframo… Odem potom doma, ručam, ubijem oko svako popodne, točno sat vremena, potom si skuham sutrašnji ručak i gledam televiziju. Ni Milku Podrug Kokotović ne viđam, ali vidim da još uvijek glumi. Ne zamjeram joj ništa. Možda i umre na sceni! To je prava smrt za svakog umjetnika, da kapneš na pozornici. To sam ja kao mlad želio, onako blesav! Znate, treba u karijeri znati stati na loptu. Ja sam znao kad se treba povući. Bio sam na vrhu kad sam otišao. Nisam želio dopustiti da mi se smiju kako više ne mogu napraviti neku figuru.“

Kako mu danas izgledaju Dubrovačke ljetne igre – slabo

Kako mu posljednjih godina izgledaju Dubrovačke ljetne igre, u komparaciji s vremenima kad je cijeli grad živio 24 sata s festivalom, a umjetnici se družili poslije koncerata i predstava, do jutarnjih sati ?„Slabo. Muzički dio Igara je pristojan, ali dramski već godinama jako slab. Zašto ne daju već godinama najvećem našem redatelju Paru da režira? Ma, to su prljave igre. Fuuuj! Čujem da će ovo ljeto postavljati Glembajeve Zlatka Svibena, koji je pristojan redatelj, s Anjom Šovagović kao barunicom.

Muzički dio Igara je pristojan, ali dramski već godinama jako slab. Zašto ne da daju Paru da režira? Ma, to su prljave igre. Fuuuj! Čujem da će ovo ljeto postavljati Glembajeve Zlatka Svibena, s Anjom Šovagović kao barunicom. Nije ona loša glumica, ali to nije rola za nju. I šlus

Ma, nije to uloga za nju, onako, malu, sitnu. Nije ona loša glumica, ali to nije rola za nju. I šlus. Bila su divna vremena kad su Igre bile u topu. Prije bi svi skupa sjedili, danas nitko ni s kim ne razgovara, svi šute i bulje u mobitele. Nema atmosfere, nema odnosa među ljudima, nema komunikacije. Gledam neki dan kako zgodan dečko i cura sjede u kafiću, svatko kucka po svom mobitelu, pilji u svoj drek i šute. To je tužno. Žao mi je te mlade generacije. Inače, ja sam idiot za tehnologiju. Nemam nikakav odnos prema tehnici. Znam samo nazvati nekoga na mobitel, o kompjutorima nemam pojma.“

‘Balet mi je dao ljubav, bila je ogromna, na sceni i privatno’

Što je balet gosparu Vikiću, zapravo, dao u životu?„Balet mi je dao 86 godina postojanja. Boga mi. Cijela moja generacija je pomrla. Balet mi je dao vitalnost, ja bih preporučio svim ljudima da malo vježbaju. Dao mi je i ljubav, bila je ogromna, na sceni i privatno. Jer, čovjek kad ljubi, onda je kreativno bogat. Ako ne voliš ono što radiš, kako možeš kreativno napraviti dobre stvari?“ Kakve uspomene ima na svoje plesne partnerice?„Vesna Butorac Blaće bila je svjetska balerina, mogla je plesati na bilo kojoj pozornici, od Moskve, do Njujorka.

Nju sam jako volio kao partnericu. Ali, bila je idiotkinja, baš kao ja. Gdjegod smo plesali, samo je čekala da se vrati doma. Mi smo bili tako skrojeni, umjesto da smo bili pametni i namlatili pare vani! Znate, tad je balet imao dignitet, nije bilo televizije, red za karte bio je od Kazališne kavane do blagajne HNK-a. Danas više nema tolikog interesa, previše se toga dešava svaki dan, ljudi su zasićeni ponudom… Za sebe smatram da sam najbolji bio kao karakteran i moderan plesač, recimo u Đavlu u selu, ili Čudotvornom Mandarinu, a prinčevi i Romeo su mi išli na živce, iako su me obožavateljice najviše zbog njih voljele.“

Nevidljiva povezna nit između Miljenka Vikića i Dinka Bogdanića

Postoji određena nevidljiva povezna nit između Miljenka Vikića i Dinka Bogdanića, kojeg, također, tijekom karijere prate brojne kontroverze u javnosti. „Dinko Bogdanić je talentiran dečko. Njega, baš kao i mene, ili vole, ili ne podnose. Bit ću vam iskren, ja sam isto balerinama tijekom proba vikao: ‘Kravo!’ ‘Kozo!’ i ‘Tele!’ jer je to bilo normalno u poslu. Nikad me nijedna kolegica zbog toga nije tužila, ili prijavila. Jednom sam čak udario veliku beogradsku balerinu Kirsanovu, desilo se to nehotice tijekom probe. A Bogdanića konstantno prati glas da je nasilnik prema balerinama. Mislim da mu se to osvećuju netalentirane cure, koje nikad neće plesati naslovne role. Žao mi je što mu ne daju dovoljno raditi. Pristojne predstave je napravio“.

Bogdanića, kao i mene, ili vole, ili ne podnose. Bit ću vam iskren, ja sam isto balerinama tijekom proba vikao: ‘Kravo!’ ‘Kozo!’ i ‘Tele!’ jer je to bilo normalno u poslu. Nikad me nijedna zbog toga nije tužila, ili prijavila. Jednom sam čak nehotice udario veliku beogradsku balerinu Kirsanovu

Zanimalo me zašto se svojedobno, u bivšoj Jugoslaviji, toliki broj balerina udavao za generale „To je istina, kako to znate? Zvali su ih Generalice! To je bila moda. Dok sam bio u angažmanu u Beogradu, gostovali smo jednom u Švicarskoj, dva gospodina su nas vodila po večerama i muzejima. Baš nam je bilo lijepo. Kad smo se vratili, dočekao nas je hladan tuš. Naime, izašla je u novinama fotomontaža da je gdje god smo bili u Švicarskoj na zidu visjela slika Draže Mihajlovića. To je bilo baš odvratno! A Tita obožavam, on je nešto napravio za ovu zemlju, za razliku od mnogih. Ja sam stopostotni SDP-ovac. Prestanimo se dijeliti na ustaše, četnike i partizane, to samo govori koliki smo danas primitivci. Takve podjele su glupe, ružne i negativne, okrenimo se budućnosti. Ipak smo u 21. stoljeću, zaboga!“

‘Ujutro stanem pred zrcalo, pogledam se i s gađenjem pljunem’

Tijekom karijere nije prošao nijedan napis u medijima, da se u njemu nije komentirala tajna mladenačkog izgleda gospara Vikića. Jesu li doista za njega zaslužni specifični kozmetički tretmani? „Moji pokojni braće i sestre su izgledali božanstveno. Cijela mlađa familija danas jako vodi brigu o meni, svaki dan me zovu i kontroliraju u kakvom sam stanju, što sam papao… A te priče o mojim tretmanima, ma to sam ja izmišljao! Jednom sam provalio da se služim Kleopatrinim receptom: isiječem živog goluba, stavim ga na lice i pustim da umire na mojoj koži. I to je postala legenda.

Priče o mojim tretmanima, ma to sam ja izmišljao! Jednom sam provalio da se služim Kleopatrinim receptom: isiječem živog goluba, stavim ga na lice i pustim da umire na mojoj koži. I to je postala legenda. Ili, da sam miješao goveđi mozak s mlijekom i time mazao lice. Sve to su bile moje podvale!

Ili, da sam miješao svježi goveđi mozak s litrom punomasnog mlijeka i lavandom i time mazao lice. Sve to su bile moje podvale! Stavljao sam najobičniju Nivea kremu poslije brijanja. Danas mi više nije stalo kako izgledam, brijem se svaki peti dan. Danas sam se obrijao samo iz poštovanja prema vama. Sram me kako danas imam veliki drob i kako otromboljeno izgledam. Fuuuj! Znate, u mom domu, u hodniku mi je banja, prije nego se odem okupati, svako jutro stanem pred veliko zrcalo, pogledam se i s gađenjem pljunem u njega. A bio sam nudist cijeli život, jako mi je bilo stalo kako izgledam. Znate što ću vam reći: sve u svoje vrijeme…“

O svojoj jedinoj supruzi, predivnoj Ani Hercigonji

Kao čovjek koji je podjednako bio fatalan za žene i muškarce, s kakvim se uspomenama prisjeća jedine supruge, glumice Ane Hercigonje, koja je preminula još 1980.-e, u 58. godini? „Moja Ana je bila predivan čovjek. Sjećam se kad smo iz Rijeke došli zajedno u Zagreb na angažman. Ana je igrala i kod velikog Bojana Stupice. Osam godina smo bili u braku, a kad smo se razišli, ostali smo do njezine prerane smrti ogromni prijatelji. Ja sam joj ostavio stan. Dao sam teatru ultimatum: ili ćete mi dati drugi stan, ili idem van. I dali su mi stan. Bila je lijepa žena, imala šarma, poseban alt. Baš sam neki dan gledao neke zajedničke fotografije, pored kreveta i danas mi stoji Anina slika.“

Neki dan pogledao sam na Klasik Tv-u film Tomislava Radića Živa istina, koji je lansirao Božidarku Frajt u veliku filmsku zvijezdu, poseban po tome što je djelomice sniman i u Vikićevom negdašnjem stanu, u Radićevoj ulici. „Da, bio je to baš lijepi stan u Radićevoj, tamo smo rusvaje radili, to je bilo mjesto tulumarenja i ljubljenja. Tamo sam proživio intenzivne godine, za više života. Bože, kakve su ljepotice bile Božidarka Frajt i Astrid Turina, koje su igrale u tom filmu! Obje su bile luckaste, ali divne. Bio je veliki skandal, kad smo Astrid i ja radili Samsona, u kojem je ona pokazala divne grudi. Astrid je bila divna plesačica i dobra osoba. Damir Novak joj je bio partner, bio je polugol, imao najljepšu guzu na svijetu i divno isklesano tijelo, zbog bavljenja sportom. Ta predstava me poprilično koštala, godinu dana sam imao zabranu rada. Poslije našeg Samsona, gostovali su u HNK-u Holanđani, njih 20 potpuno golih hodali su među publikom, s pimpekima i pipicama. Prema toj predstavi, naš Samson je bio mačji kašalj. Tadašnji intendant Mladen Škiljan mi se poslije izvinjavao, bio je, zapravo, bogobojazan čovjek.“

‘U ovakvoj malograđanskoj sredini potreban jedan Frljić’

Kakav mu je danas stav prema najvećoj baletnoj zvijezdi dvadesetog stoljeća Rudolfu Nureyevu? „Nisam imao sreću gledati Nureyeva uživo. Ali, gledao sam nedavno na televiziji neke njegove koreografije. Ostao sam neugodno iznenađen, primijetio sam puno pogrešaka, nije baš bio tako savršen. Čak je Barišnjikov bio bolji tehničar. Nekad je Margot Fonteyn bila velika plesačica, danas po tehnici ne bi mogla plesati ni u jednom ansamblu. Edini Pličanić svojedobno sam dao da nauči Carmen, ali ne znam zašto se to nije realiziralo. Žao mi je, ona je dobra balerina. Čuo sam da je bila dobra kao Ana Karenjina. Kako sam rijetko u Zagrebu, više ne pratim recentnu produkciju. Vidim da danas u HNK-u imaju samo Rumunje i Ruse u ansamblu. Hrvata nema. I dalje se smatra da smo svi u baletu homoseksualci. Ali, ima više pedera u politici i skrivenih u brakovima, nego u baletu!“

Koliko prati aktualnu aferu s Oliverom Frljićem, najvećim provokatorom u hrvatskom glumištu ? „Frljić je za mene hrabar tip. Paro ga smatra jednim od svojih najboljih učenika, ali i on prizna kako je pomalo zastranio. Znate, provokacija je dobra do jedne mjere, dok ne postane degutantna. A čini mi se da je najnovijom predstavom prešao mjeru. Gledao sam jednu njegovu lošu predstavu u Dubrovniku, nije me nimalo uzbudila. Ali, mislim da nam je u ovakvoj malograđanskoj sredini potreban jedan Frljić.“

‘Ja sam sebi ugađao u životu i ne bojim se smrti, neka me uzme u snu’

Kao jedan od najvećih hrvatskih baletnih umjetnika, koji je u dugogodišnjoj karijeri plesao s Nevenkom Biđin, Sonjom Kastl, Đurđicom Ludvig, Vesnom Butorac-Blaće, Damirom Novakom, briljirao u zahtjevnim rolama u Đavlu u selu, Licitarskom srcu, Čudesnom mandarinu, Trorogom šeširu, Čovjeku pred zrcalom, Vragolastoj djevojci, Romeu i Juliji, Grand hotelu, koji je koreografirao, između ostalog, Baladu o ženi bodežu, Carmen, Kentaur XII, Papisu Ivanu, Tezeja…, plesao u Londonu, Parizu, Salzburgu, Edinburghu i Ateni, glumio kod Ljubiše Ristića i Veljka Bulajića, kao kontroverzan, simpatičan čovjek koji je više no intenzivno proživio bogati umjetnički i intiman život, je li spreman suočiti se sa smrću?

„Ja sam ugađao sebi u životu! Nije to sebičnost, nego velika komocija. I hedonizam. A na tom putu mora netko i stradati sa strane. Znam da mi se život bliži kraju. Bojim li se smrti? Ma kakvi, znam da mora doći. Volio bih da me uzme u snu. To je najljepša smrt. Možda i noćas, baš me briga, samo da se ne mučim. Pa da mi se umjesto promocije u HNK-u održi komemoracija.“

, ,

Podijeli 137 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani