Vijeće za suočavanje s prošlošću moglo je jedino proizvesti tragičan cirkus, a to se, očito, i dogodilo

Markovina o odluci Vijeća da svima osim HOS-u zabrani pozdrav 'Za dom spremni'

Uvođenje bilo kakvih iznimki i toleriranje ustaške identifikacije jednostavno je nerazumno i govori samo o tragičnom nedostatku građanske hrabrosti i potpunoj intelektualnoj i moralnoj nedoraslosti onih članova Vijeća koji su ispod takve odluke stavili svoj potpis. To je jedan aspekt problema, a drugi ništa manji je onaj da se bilo tko, bilo kao pojedinac, grupa građana ili institucija, može staviti iznad zakona

Ako je vjerovati medijskim najavama, Plenkovićevo Vijeće za Suočavanje s prošlošću sutra će obznaniti svoje preporuke, a one će izgledati potpuno očekivane. Upravo onakve kakve je u tom sastavu i s idejom s kojom je nastalo jedine moglo i donijeti. Dosljedno domobranski, osudit će se ustaški režim i socijalističko razdoblje kao totalitarni, zabranit će se ustaška simbolika, petokraka pak neće, ponajprije zbog svojevremene presude Europskog suda koja je to izričito otklonila, dok će se istovremeno današnjim ustašonostalgičarima okupljenim oko nekadašnjih boraca HOS-a dopustiti nastavak ustaševanja.

Drugim riječima, kao što je bilo od prvog dana jasno, rad ovog Vijeća neće rezultirati ničim, tj. sve će ostati doslovno isto kao što je sada. Ne bismo, štoviše, bili daleko od istine, zaključimo li kako Vijeće najvjernije prikazuje opće učinke Plenkovićeve Vlade. Ona, besmisleno poput hrčka, vrti obješeno kolo, trošeći energiju uludo i ne proizvodeći ništa konkretno. Takvo djelovanje Vlade, kao i promatranog Vijeća zapravo je štetočinsko i izrazito cinično.

Nijedno vijeće ne može državu suočiti s prošlošću

Pokušat ćemo to objasniti na ovom konkretnom primjeru. Prvo, ni u jednom društvu nikakvo vijeće, makar bilo sastavljeno i od najkompetentnijih ljudi, što ovdje svakako nije bio slučaj, ne može suočiti društvo s prošlošću. To je moguće jedino konstantnim djelovanjem državnih institucija, masovnih medija, forsiranjem tih tema u obrazovnom sustavu i zajedničkim nastojanjem svih ljudi koji u društvu nešto predstavljaju.

Sve je to ovdje izostalo i svelo se na premijerovo osnivanje vijeća koje je trebalo služiti kao pokriće za njegovo nečinjenje u situaciji koja je bila očita i neodrživa. Sad kad smo izgubili bespotrebnih godinu dana, doduše i fino se zabavili činjenicom kako članovi Vijeća i premijer sebe ozbiljno shvaćaju u čitavoj situaciji, smo opet došli na isto. Konkretnije, na odobravanje premijerovog nečinjenja i legalizaciju aktualnog društvenog raspoloženja.

Hrvatska nastala nasuprot ustaškoj tvorevini

Međutim, kad sve ovo stavimo na stranu, ono s čim ćemo se zapravo morati suočiti je iskren razgovor o vlastitoj povijesti. Prvo, Republika Hrvatska je, ne samo ustavno određena kao pravna sljednica Socijalističke Republike Hrvatske, nego to i činjenično jeste. Nalazi se u granicama koje su određene ZAVNOH-om i AVNOJ-em, proglasila je nezavisnost po važećem zakonu SFRJ, naslijedila je sve državne i javne institucije posve normalno i zapravo je, braneći se u ratu, branila svoje zakonsko pravo i zadani suverenitet.

Povrh svega navedenog, Hrvatska je nastala nasuprot ustaškoj tvorevini, a partizanska antifašistička borba kojom je stvorena vodila se pod zvijezdom petokrakom. Nikakve verbalne akrobacije, pokušaji izjednačavanja socijalističkog razdoblja i ustaškog kolaboracionizma i simoličko oživljavanje NDH ne može promijeniti ove činjenice. To konkretno znači, čak i kad kompletno zanemarimo civilizacijsku i vrijednosnu dimenziju cijele priče, što ne bismo trebali, da je bilo kakvo simboličko pozivanje na tradiciju NDH izravno neprijateljski usmjereno prema Hrvatskoj. Jednako početkom devedesetih, kao i danas.

Vijeće koje se stavilo iznad zakona

Stoga je uvođenje bilo kakvih iznimki i toleriranje takve identifikacije jednostavno nerazumno i govori samo o tragičnom nedostatku građanske hrabrosti i potpunoj intelektualnoj i moralnoj nedoraslosti onih članova Vijeća koji su ispod takve odluke stavili svoj potpis. To je jedan aspekt problema, a drugi ništa manji je onaj da se bilo tko, bilo kao pojedinac, grupa građana ili institucija, može staviti iznad zakona.

Kilometri novinskih tekstova su ispisani nakon 1990. godine, u kojima su kritizirani Titov kult ličnosti i nedodirljivost partije te koji su ismijavali onu njegovu izjavu o tome da se suci ne moraju držati zakoni kao pijani plota, da bi sada vijeće veleuvaženih mudraca, bez imalo srama donijelo istu takvu odluku, i to zbog straha od ustašonostalgičara ili, još gore, zbog identifikacije s njima. Naravno, ukoliko su medijske najave o sadržaju odluke točne. Na pitanje, može li gore od toga, odgovor je negativan.