Promjena u retorici je dramatična, iako naizgled tanušna. Od “lockdown ne dolazi u obzir”, što smo slušali mjesecima, do “napravit ćemo sve da ne dođe do lockdowna”, što od nadležnih slušamo posljednjih dana. Za to vrijeme, “ples s koronavirusom” postaje sve masovnija pojava.
Dosta europskih zemalja već uvodi stroge mjere, Irci zatvaraju sve, osim škola, cijele regije i gradovi u Njemačkoj i Francuskoj uvode karantenu, Slovenija policijski sat… S obzirom na rast broja zaraženih u Hrvatskoj, kao i činjenicu da zima tek dolazi, veliko je pitanje koliko će se dugo moći ostati na maskama, pranju ruku i održavanju distance.
Lako je moguće da će vrlo, vrlo skoro, hrvatska vlast morati razmišljati o mnogo strožim mjerama. A tu bi se mogli naći u dramatičnom problemu, dramatičnijem čak i od onog u zemljama u kojemu su prosvjedi zbog strogih mjera postali nasilni.
Kredibilitet u minusu
Ljudi u Hrvatskoj su, jasno, kao i drugdje, umorni od pandemije i nenormalnog života kojeg sami sebi marketinški uljepšavamo izrazom “novo normalno”. Nesigurnost građana kod nas je, kao i drugdje, ukorijenjena u krajnjoj nestabilnosti u pogledu bliske financijske budućnosti. Ljudi se, kao rijetko u mirnodopskim uvjetima, u isto vrijeme boje za vlastitu fizičku i materijalnu egzistenciju.
Tako je, eto, svugdje. U Hrvatskoj je, međutim, još gore. Glavni Vladin alat u borbi protiv pandemije, Stožer kojem se nekad tepalo da ga vode stručnjaci i da nas spašava od korone, je temeljito potrošen. Kredibilitet ljudi koji pozivaju na ono što nitko ne želi čuti, nova odricanja i još strpljenja, odavno je u minusu.
Otpor herojima
Krenulo je još u travnju s čudesno dvostrukim kriterijima u vrijeme stroge izolacije, da bi se nastavilo u izbornoj kampanji u kojoj se Stožer sveo na ulogu HDZ-ovog predizbornog pratećeg vokala. Kad se na to nadoda očiti nedostatak predvidive i dugoročnije strategije u borbi s pandemijom i bizarni organizacijski propusti koji rezultiraju, primjerice, biblijskim gužvama na testiranjima na koronu u Zagrebu, slika je potpuna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Beroš, Markotić, Capak i ostali odavno više nisu heroji nacije, već lica koja izazivaju indignaciju, otpor i bijes. Valja ponoviti da dio krivnje nije samo na njima (i političkoj vlasti), već i na očekivanom i globalnom zamoru ljudi pandemijom i “novonormalnim” ograničenjima. Ali, za dobar dio nepovjerenja su sami krivi.
Fitilj koji šišti
I tu dolazimo do dramatičnog problema koji iščekuje Hrvatsku u tjednima koji slijede. Uvođenje značajno strožih mjera nije isključeno; nije isključeno strogo ograničenje kretanja, zatvaranje svega osim trgovina prehrambenim proizvodima, nije isključen policijski sat, nije isključeno zatvaranje škola.
Mogu li Beroš, Capak, Markotić, Božinović i ostali biti oni koji će ljude i dalje uspješno pozivati na odgovornost? Ili će, pak, baš oni biti inicijalna kapisla za detonaciju baruta nezadovoljstva čiji fitilj već neko vrijeme glasno šišti?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako stvari stoje s povjerenjem koje je nužno da bi se od nekoga tražilo odgovorno ponašanje pokazuje potpuni (i potpuno predvidivi) debakl domaće antikorona aplikacije. A instaliranje aplikacije na mobitel je daleko, daleko jednostavnija stvar od prihvaćanja dodatnog ozbiljnog ograničavanja ljudskih sloboda na, lako je moguće, svoja četiri zida. I novo normalno, naime, ima svoje granice, pogotovo onda kad ih rišu ljudi kojima se više – ne vjeruje.
Vlada sve glasnije spominje strože mjere. Kako ih misle uvesti uz potrošeni Stožer kojem ljudi ne vjeruju?
Kredibilitet ljudi koji pozivaju na ono što nitko ne želi čuti, nova odricanja i još strpljenja, odavno je u minusu
Mogu li Beroš, Capak, Markotić, Božinović i ostali biti oni koji će ljude i dalje uspješno pozivati na odgovornost? Ili će, pak, baš oni biti inicijalna kapisla za detonaciju baruta nezadovoljstva čiji fitilj već neko vrijeme glasno šišti?
Promjena u retorici je dramatična, iako naizgled tanušna. Od “lockdown ne dolazi u obzir”, što smo slušali mjesecima, do “napravit ćemo sve da ne dođe do lockdowna”, što od nadležnih slušamo posljednjih dana. Za to vrijeme, “ples s koronavirusom” postaje sve masovnija pojava.
Dosta europskih zemalja već uvodi stroge mjere, Irci zatvaraju sve, osim škola, cijele regije i gradovi u Njemačkoj i Francuskoj uvode karantenu, Slovenija policijski sat… S obzirom na rast broja zaraženih u Hrvatskoj, kao i činjenicu da zima tek dolazi, veliko je pitanje koliko će se dugo moći ostati na maskama, pranju ruku i održavanju distance.
Lako je moguće da će vrlo, vrlo skoro, hrvatska vlast morati razmišljati o mnogo strožim mjerama. A tu bi se mogli naći u dramatičnom problemu, dramatičnijem čak i od onog u zemljama u kojemu su prosvjedi zbog strogih mjera postali nasilni.
Kredibilitet u minusu
Ljudi u Hrvatskoj su, jasno, kao i drugdje, umorni od pandemije i nenormalnog života kojeg sami sebi marketinški uljepšavamo izrazom “novo normalno”. Nesigurnost građana kod nas je, kao i drugdje, ukorijenjena u krajnjoj nestabilnosti u pogledu bliske financijske budućnosti. Ljudi se, kao rijetko u mirnodopskim uvjetima, u isto vrijeme boje za vlastitu fizičku i materijalnu egzistenciju.
Tako je, eto, svugdje. U Hrvatskoj je, međutim, još gore. Glavni Vladin alat u borbi protiv pandemije, Stožer kojem se nekad tepalo da ga vode stručnjaci i da nas spašava od korone, je temeljito potrošen. Kredibilitet ljudi koji pozivaju na ono što nitko ne želi čuti, nova odricanja i još strpljenja, odavno je u minusu.
Otpor herojima
Krenulo je još u travnju s čudesno dvostrukim kriterijima u vrijeme stroge izolacije, da bi se nastavilo u izbornoj kampanji u kojoj se Stožer sveo na ulogu HDZ-ovog predizbornog pratećeg vokala. Kad se na to nadoda očiti nedostatak predvidive i dugoročnije strategije u borbi s pandemijom i bizarni organizacijski propusti koji rezultiraju, primjerice, biblijskim gužvama na testiranjima na koronu u Zagrebu, slika je potpuna.
Beroš, Markotić, Capak i ostali odavno više nisu heroji nacije, već lica koja izazivaju indignaciju, otpor i bijes. Valja ponoviti da dio krivnje nije samo na njima (i političkoj vlasti), već i na očekivanom i globalnom zamoru ljudi pandemijom i “novonormalnim” ograničenjima. Ali, za dobar dio nepovjerenja su sami krivi.
Fitilj koji šišti
I tu dolazimo do dramatičnog problema koji iščekuje Hrvatsku u tjednima koji slijede. Uvođenje značajno strožih mjera nije isključeno; nije isključeno strogo ograničenje kretanja, zatvaranje svega osim trgovina prehrambenim proizvodima, nije isključen policijski sat, nije isključeno zatvaranje škola.
Mogu li Beroš, Capak, Markotić, Božinović i ostali biti oni koji će ljude i dalje uspješno pozivati na odgovornost? Ili će, pak, baš oni biti inicijalna kapisla za detonaciju baruta nezadovoljstva čiji fitilj već neko vrijeme glasno šišti?
Kako stvari stoje s povjerenjem koje je nužno da bi se od nekoga tražilo odgovorno ponašanje pokazuje potpuni (i potpuno predvidivi) debakl domaće antikorona aplikacije. A instaliranje aplikacije na mobitel je daleko, daleko jednostavnija stvar od prihvaćanja dodatnog ozbiljnog ograničavanja ljudskih sloboda na, lako je moguće, svoja četiri zida. I novo normalno, naime, ima svoje granice, pogotovo onda kad ih rišu ljudi kojima se više – ne vjeruje.