Pa i unatoč tomu što je bio kandidat SDP-a, stranke koja na jugu Hrvatske ne kotira baš najbolje. No, Krstičević kao da je predodređen da bude najbolji i da pobjeđuje. Između 45 primljenih specijalizanata u Klinički bolnički centar u Splitu, Krstičević je 2013. imao najviše bodova – 49,64. Potom je uvjerljivom većinom te iste godine izabran za predsjednika organizacije SDP-a u Pločama. Šira javnost čula je pak za njega prvi put kad je odbio primati gradonačelničku plaću.

‘Uzdržavali su me roditelji, kod kojih i danas stanujem’

“Pet mjeseci nakon izbora za gradonačelnika nisam imao nikakvih prihoda. Prije početka predizborne kampanje uzeo sam u bolnici neplaćeni dopust, a nakon pobjede odbio sam primati plaću pa i volontersku naknadu koja je al pari s primanjima koje imam u bolnici, a iznosi 50 posto gradonačelničke plaće. Na taj način pokazao sam da ne želim živjeti od političkog angažmana, ali istodobno sam htio razotkriti kakva je ovo država i kako je nakaradan sustav koji omogućuje da volonterska naknada za rad u malom gradu bude jednaka plaći liječnika”.

“Također, svojim sam primjerom želio pokazati da mi je primarni interes rad za opće dobro te da mi politička karijera, kao i opstojnost na političkoj sceni, nisu u fokusu interesa. Nije to populizam, naprosto nisam se kandidirao za gradonačelnika zbog titule, već zbog želje da napravim nešto za Ploče. Od 1. listopada ponovno primam plaću u bolnici, nemam nikakvih beneficija i popusta, radim punim kapacitetom i angažmanom, a poslije radnog vremena posvećujem se obvezama gradonačelnika. Zbog toga svakodnevno putujem na relaciji Split-Ploče-Split”.

U restoranu Duje, gdje smo razgovarali i ručali, samo od sebe nametnulo se pitanje kako je Krstičević živio tih pet mjeseci kad nije imao nikakvih prihoda. “Živio sam kao student: uzdržavali su me roditelji kod kojih i danas stanujem. Nažalost, pomažu mi i dalje, bez njih ne bih mogao ispuniti sve svoje obveze”.

Mama i tata baš nisu presretni što se počeo baviti politikom

Roditelji su, ističe Krstičević, imali veliku ulogu u njegovu životu. Za oca Mišu, koji je bio nogometaš i trener Hajduka, a igrao je i za reprezentaciju Jugoslavije, kaže da je iznimna osoba, jaka ličnost i karakter, kojemu je obitelj uvijek bila najvažnija. Uvijek su se sjajno slagali, jedino se roditelji sada teško mire s njegovom odlukom da postane gradonačelnik.

“Premda mi nikada ništa nisu predbacili niti su preda mnom komentirali tu moju odluku, čuo sam od ljudi sa strane što su mislili o tomu. A mislili su uglavnom vrlo loše. Otac, klasični pater familias, bio je s jedne strane ponosan što želim mijenjati stvari nabolje, ali s druge strane bio je zabrinut koliko će me taj novi angažman ograničiti u profesionalnom razvoju i napretku.

Moji roditelji, pogotovo majka Emi, oduvijek su bili vrlo brižni, maksimalno su se žrtvovali za sestru Tinu i mene, cijeli su nam život bili velika potpora i slobodno mogu reći da bez njihove pomoći ne bih uspio. Njima je sada žao što toliko radim i što se toliko trošim: ustajem u 5,30, u 6 krećem na posao i vraćam se kasno navečer. I još poslije toga učim, radim, čitam… Kad znaju da vozim, onda stalno strepe, zovu me pet puta i ispituju je li sve u redu, jesam li umoran, kad ću stići…”

Zbog dvije teške ozljede završio nogometnu karijeru

Da stvar po roditelje bude gora, Mišo Krstičević je na sličan način živio i kao student. Nakon što je u Pločama završio srednju školu, upisao se na medicinski fakultet u Splitu, nastavio je igrati nogomet u lokalnom klubu NK Jadran. Zbog toga se svaki petak vraćao u Ploče, kako bi u subotu mogao igrati utakmicu. U nedjelju prije podne je pak učio i nakon toga se navečer vraćao u Split. Izračunao je da tijekom šest godina studija samo dva vikenda nije proveo u Pločama. U Splitu je živio od ponedjeljka do petka, vježbao je s ekipama Hajduka, Stobreča, Splita, a kako je intenzivno studirao i trenirao, zapravo se nije uspio sroditi s tim gradom.

“Nisam imao slobodnog vremena pa za mene nije postojao društveni život. Prijepodne sam bio na fakultetu, popodne sam trenirao, a navečer po šest sati učio. Morao sam toliko raditi kako bih nadoknadio izgubljeno vrijeme koje sam provodio u Pločama. Moram priznati da sam se uklopio u društveni život Splita tek kad sam diplomirao i zaposlio se u bolnici. Do tada ništa, a to mnogim ljudima oko mene nije bilo drago”.

Premda ga otac nije gurao jer je želio da završi fakultet, Mišo Krstičević uporno je igrao nogomet od šeste godine. Premda je imao veliku želju igrati što duže, nakon druge teške ozljede i 10 odigranih prvotimskih sezona, u 26 godini završio je nogometnu karijeru.

Najbolji ne moraju uvijek biti u prvom planu, često su zakinuti

“Sport mi je uvelike pomogao u životu. Odmah među svojim kolegama prepoznam tko je bio sportaš. Ako si prošao sportski dril, doživio uspone i padove, uspjehe i neuspjehe, nepravde, povrede, ako si sve to prošao, onda se nećeš izvlačiti i predavati niti ćeš nakon prvog problema podviti rep. Sport pomaže izgraditi čovjeka, jača njegov karakter, usađuje mu disciplinu i odgovornost, priprema ga zapravo za sve ono što ga čeka u životu.

A to znači da najbolji ne moraju uvijek biti u prvom planu, da mogu iz razno raznih razloga biti zakinuti, otkrit će da je sustav nepravedan, no ako imaš čistu glavu onda ćeš sve to nadvladati. Kad bih mogao kreirati društvo, inzistirao bih da se djeca i mladi ljudi obvezno bave sportom”. U uredu gradonačelnika Krstičevića je dočekao minus od desetak milijuna kuna, što je oko trećina proračuna.

Na prvi pogled logična ideja o podjeli na Metković, Opuzen i Ploče

“Situacija koju smo naslijedili nije nimalo laka, moglo bi se reći da smo zatekli spaljenu zemlju. Naše su se sumnje obistinile: grad je kadrovski i financijski potpuno devastiran. Prve analize pokazuju da tek negdje oko 15 posto zaposlenih obavlja svoj posao na zadovoljavajući način i to je razlog zašto gradska uprava radi tako slabo. Uz to, godišnje se troši 4 milijuna više nego se zaradi. Prihodi su oko 16 milijuna, a rashodi samo za hladni pogon prelaze 20 milijuna kuna.

Bivša uprava upravljala je gradom na klasičan narkomanski način: neodgovorno je rasipala novac i rasprodavala gradsku imovinu. Zbog toga smo angažirali revizorsku kuću koja nam je napravila detaljnu analizu poslovanja, a istodobno smo dali napraviti prijedlog razvojne strategije grada Ploča koja će biti gotova za mjesec dana. Na temelju svih tih saznanja odredit ćemo kratkoročne i dugoročne planove i ciljeve.

Želim također razgovarati s gradonačelnicima Opuzena i Metkovića kako bismo se dogovorili koji će se grad koncentrirati na poljoprivredu, koji na prerađivačku industriju, a koji na transport poljoprivrednih proizvoda. Svjestan sam da moramo rješavati probleme koje smo naslijedili od HDZ-ove vlasti, no snagu mi daje tiha većina građana koja mi je dala povjerenje i koja je osjetila da sam spreman podrediti osobne interese za dobrobit društva”.

Ušao u SDP kad je iz njega izbačen Milan Bandić

Krstičević se prisjeća kako ga je politika počela zanimati za studija, kad je s kolegama i starijim, iskusnijim ljudima počeo raspravljati o stanju u društvu. Prije toga nije se previše zanimao za politiku, uostalom nitko od njegove obitelji nije bio politički angažiran, premda su imali jasan stav o politici.

“Počeo sam malo dublje sagledavati kako se razvijaju politički i društveni odnosi, što znači društvena pravda, koje su prednosti i mane određenog društvenog i ekonomskog sustava te pogleda na društvena zbivanja. Uvjerio sam se da stvari ne idu dobro, da je sustav loš, da su prevelike podjele u društvu, da se vodi negativna selekcija i da vlada nepotizam. Sve me to natjeralo da počnem razmišljati kako je moguće takvu situaciju mijenjati”.

Ušao je u SDP na nagovor prijatelja kad je Zoran Milanović izbacio iz stranke Milana Bandića, a predsjednik države postao Ivo Josipović. To ga je definitivno privuklo socijaldemokratima koje je od ranije simpatizirao. Nije imao namjeru baviti se politikom jer nije htio ugroziti svoju profesionalnu medicinsku karijeru, ali je ipak pristao da ga 2013. izaberu za predsjednika SDP-a Ploča.

Prilično je siguran da se neće dugo baviti politikom

“Kad je oporba u Pločama ostala bez vođe, osjetio sam poriv i poziv, a i stvari su se tako posložile, da sam shvatio da trebam ući u tu priču. Nakon toga moji stranački kolege procijenili su da se moram kandidirati za gradonačelnika. Smatrali su da će me ljudi prihvatiti zbog obiteljskog sportskog nasljeđa, zbog nogometa kojim sam se intenzivno bavio, ali i zbog činjenice da sam liječnik, a ne profesionalni političar. Prihvatio sam kandidaturu i krenuo u predizbornu kampanju opušteno, s osmjehom na licu.

U kampanji nisam strančario, kao što to ne radim ni danas. Naprosto, lokalna sredina nije mjesto za to. Želim biti primjer, hoću svojim ponašanjem, načinom komunikacije, odgovornošću prema zadacima i društvenim problemima pokazati kako funkcionira socijaldemokracija. Znate, boja i stranački simboli malo znače ako iza njih nema socijaldemokratskog sadržaja i želje za boljitkom i temeljitim promjenama.

U kampanji nisam pričao o velikoj politici, nisam napadao političke konkurente, nastojao sam biti potpuno iskren te ostvariti korektnu suradnju s potencijalnim koalicijskim partnerima. Još i danas imam taj isti osjećaj poziva i odgovornosti koji sam imao i na početku kampanje. Ali u jedno sam ipak siguran: ne želim se duže baviti politikom, na politički angažman ponukao me osjećaj odgovornosti, želja da iza sebe ostavim nešto dobro, ali i da sam budem zadovoljan. Kad obavim tu misiju onda ću se ponovno u potpunosti posvetiti medicini”.

Kapitulacija Dalmacije pred ekstremnom desnicom

Pobjeda Krstičevića na izborima ima poseban značaj za SDP jer se u Dalmaciji u najvećoj mjeri glasuje za desne političke opcije. Krstičević je taj fenomen objasnio na sljedeći način:

“Dalmacija je nažalost kapitulirala pred promjenama koje su se dogodile u sastavu stanovništva. Nekoć je izazov za svakog Dalmatinca bio otići raditi u Zagreb, a za one iz Dalmatinske Zagore i BiH doći u Dalmaciju. Zbog promjena u etničkoj strukturi došlo je do radikalnih promjena u načinu razmišljanja i političkim opredjeljenjima. Split i Dalmacija koji su nekada po mnogo čemu bili avangarda, sad su zbog toga otklizali prema desnom radikalizmu. Valjda Dalmacija sada prolazi kroz, kako je to govorio Einstein, razdoblje nacionalizma koji je dječja bolest svakog naroda”.

Premda to danas nije odviše oportuno, Mišo Krstičević ne krije da je pravi ljevičar. No, to ne treba posebno isticati jer se na njegovom Facebook profilu nalazi fotografija bivšeg grčkog ministra financija Janisa Varoufakisa, a da ne bi bilo nikakve zabune oko njegovih političkih i ideoloških opredjeljenja, Krstičević je na ramenu dao tetovirati lik Che Guevare. Njegovu fotografiju drži i na mobitelu.

Opasni su oni koji pretjerano žele vlast i moć

Tijekom razgovora uvjerili smo se kako Krstičević kod Che Guevare najviše cijeni njegov idealizam, predanost radu, zanos, želju za promjenama, neukrotivi duh, bunt koji je nosio u sebi. Istodobno, ističe kako mu posebno imponira njegova borba sa strahom: nije hrabrost nemati straha, ističe Krstičević, hrabrost je otpor spram straha.

Kad smo mu ispričali kako je nekoliko liječnika ustvrdilo da je njegov politički angažman šteta za medicinu, ali dobro za politiku, Krstičević je ustvrdio kako nema straha da će se ostaviti liječničkog poziva jer je medicina njegova prva ljubav i životno opredjeljenje.

“Kad čovjeku bavljenje politikom postane jedini izvor prihoda i stvar egzistencije, tada postaje ovisan o politici i mora se pod svaku cijenu i u svim okolnostima, održavati na političkoj pozornici. Premda je to normalna ljudska reakcija, ne namjeravam tako živjeti. Dogodilo se pametnijima i iskusnijim, koji su bili na čelu nekog sustava, da su zastranili, da se nisu znali nositi s izazovima koji im je donijela neka funkcija”.

Za privatni život mu ostaje svega pet posto vremena

“Moram priznati da već brojim dane kad će završiti cijela ova moja priča s političkim angažmanom, ali to nikako ne znači da ću odustati od svojih ideja i ideala. Znate, kad netko ima pretjeranu želju za vlašću ili moći onda iza toga moraju stajati neke prikrivene namjere. Pa tko želi vlast koja iscrpljuje, tko želi biti stalno na udaru javnosti, tko uživa u donošenju nekih teških odluka… Svaki je čovjek, pogotovu kod nas u Dalmaciji, sklon lijepom i opuštenom životu”.

Kad smo ga podsjetili da je upravo on jedan od onih koji ne stigne uživati u ljepotama Mediterana i ležernijem životu u Dalmaciji jer je sve podredio medicini i poslu gradonačelnika, Krstičević je objasnio:

“Točno, ali to neće dugo trajati. Zaista nemam slobodnog vremena ni vremena za privatni život, opuštanje i zabavu. Za ono što zovemo privatni život ostaje mi u prosjeku pet posto vremena. Sve ostalo posvećeno je radu i učenju. Nisam zbog toga nesretan, svjestan sam da radim nešto dobro za društvo, vjerujem u samoga sebe, vraćam se na početne pozicije od čega sam krenuo u život i to neću nikada zaboraviti. Kad idem na neki duži put i kad me vozi vozač, tada na laptopu pišem doktorsku radnju, učim, čitam literaturu”.

Znam da će mi obitelj, sasvim sigurno, posve promijeniti život

“Mora se uvijek ići naprijed, biti korak ispred. Zbog toga ne zapostavljam znanost. I ostaje mi vremena za učenje, iako ne onoliko koliko bih htio. Zadovoljan sam jer radim dobru priču za javni život i za sebe. Da imam obitelj zasigurno bih drugačije razmišljao i vjerojatno bih se drugačije ponašao. Sigurno bi mi obitelj bila u prvom planu, koncentrirao bih se na njih, a ne bih sebe davao toliko drugima. Obitelj će mi sigurno izmijeniti karakter, morat ću živjeti i raditi ponajprije za njih”.

I kad smo pomislili da je Krstičević zaista nepopravljivi vuk samotnjak, našem stolu prišla je jedna mlada dama. Nakon što smo se upoznali, sjela je s nama i strpljivo dočekala kraj razgovora. Nakon toga mladi liječnik i njegova prijateljica zajedno su napustili restoran i krenuli u kišnu splitsku noć.

Krstičević je smiren i ugodan sugovornik, elokventan, govori po splitski, lako i brzo formulira odgovore. Umjesto mediteranskog temperamenta, ostavlja dojam iznimno mirnog i skromnog mladog čovjeka, a tek bijela košulja, koju nosi uz traperice i tenisice, razlikuje ga od većine vršnjaka te odaje da možda obavlja i neku javnu funkciju.

Tješim se da će mi karijera trajati, ako bude zdravlja, još 35 godina

Krstičević priznaje kako je svjestan da je zbog njegovog političkog angažmana najviše zakinuta medicina, pa i on osobno. Najveći je problem što ne može putovati u inozemstvo i posjetiti vrhunske svjetske medicinske institucije kako bi se upoznao s tamošnjim načinom rada, kako se razvija i dokle je stigla vrhunska medicina, koja su nova otkrića i pristupi i onda sva ta znanja primijeniti kod kuće.

“A što ćemo se lagati, naravno da politički angažman usporava moj profesionalni napredak. Osim što koristim svaki trenutak da učim, tješim se da će mi karijera trajati, ako bude zdravlja, još 35 godina, tako da ovo razdoblje sada predstavlja tek 10 posto moje karijere pa vjerujem da me ipak ne može previše unazaditi. Zbog silnih obveza nemam vremena baviti se drugim stvarima, jedva čekam dan kad ću moći čitati više nečega što nije medicina”.

Krstičević međutim ističe kako ne želi živjeti i raditi u inozemstvu i pri tomu rabi zanimljivu argumentaciju. “To je zadnje što bih si dopustio, premda je neophodno ići po znanje u inozemstvo. Premda nemam statističkih podataka, iz Splita liječnici i medicinske sestre također odlaze van, ali siguran sam da to nisu tako velike brojke kao drugdje. Ipak su benefiti života na Jadranu i u Splitu preveliki da bi se čovjek svega toga tek tako odrekao. No, to je teško objasniti nekomu tko tu ne živi”.

Želi biti vrhunski kirurg, ali i znanstvenik i predavač

Na traumatologiji KBC Split dnevno se obave tri do četiri operacije, a Krstičević, kao specijalizant, asistira pri tim zahvatima. Kaže kako neki iskusniji liječnici daju mladim specijalizantima više prilika i mogućnosti, neki manje, što najčešće ovisi o odnosu s liječnikom, jeste li stekli njegovo povjerenje. Krstičević napominje kako je zadovoljan svojom pozicijom, a kad govori o svojim ambicijama objašnjava da u medicini možeš biti dobar stručnjak, dobar znanstvenik i dobar predavač, no rijetki su oni koji mogu zadovoljiti sva ta tri kriterija.

Krstičević ne krije da je upravo to njegova ambicija, premda smatra da treba naći neku sredinu te da je najvažnije biti dobar stručnjak, što u njegovom slučaju znači biti vrhunski kirurg. Priznaje da na sva ta tri područja nastoji koračati naprijed i spreman je uložiti maksimalne napore da mu to pođe za rukom. Smatra da odabir specijalizacije, ako se ima ta mogućnost, ponajviše ovisi o karakteru čovjeka.

Uvjeti rada u KBC-u su dobri, ali nedostaje novca

Krstičević je odabrao traumatologiju i kirurgiju jer je ona dinamična, opipljiva, konkretna. Uz to, kao bivši sportaš, smatrao je da sport i ortopedija predstavljaju idealnu simbiozu. Želja mu je usredotočiti se na kirurgiju kralježnice. Žao mu je što država ne posvećuje više pozornosti Kliničkom bolničkom centru u Splitu.

“Cijela srednja Dalmacija gravitira prema Splitu tako da je naša bolnica desetak puta opterećenija od prosjeka. Naš hitni prijem svakodnevno je zatrpan pacijentima, a ljeti se, zbog sve većeg broja turista, događa prava katastrofa. Iako imamo zadovoljavajuće uvjete rada, svi bi mi voljeli više, imamo ideje kako unaprijediti posao, imamo i znanje, ali nedostaje novaca. U liječenju mnogih bolesti naša je bolnica među najboljima, ponegdje drži primat, pa je tako, primjerice, po saniranju ozljeda kod prijeloma kuka, broj 1 u Hrvatskoj.”

Liječnici su bolji političari od drugih profesija

Krstičević ima zanimljivo objašnjenje zašto je toliko doktora u politici. “Liječnici su u prednosti pred ostalima zbog karaktera svog posla, posebice u odnosu na one koji su se bavili društvenim znanostima. Liječnicima je usađena želja i ambicija, ona poželjna zavist da budu bolji od drugih, oni su nešto poput arhitekata i inženjera koji se stalno nadmeću. Stoga će na političkim funkcijama i u sustavu također nastojati biti što bolji. Liječnici po prirodi stvari žele ostvariti napredak, dok oni koji su završili društvene znanosti nemaju drugih ambicija osim očuvati postojeće stanje. Liječnik je naučen da se mora usavršavati i napredovati inače će ga preteći netko drugi, posao ga je naučio da komunicira s drugim ljudima, da bude siguran i uvjerljiv u svom nastupu, a sve su to vrline koje moraju posjedovati političari”.

Ističe da kao gradonačelnik nastoji gurati u prvi plan ljude koji žele promijeniti društvo, da takvima daje bolji status kako bi mogli efikasnije mijenjati postojeće stanje. “Oni koji nisu dovoljno sposobni, koji nemaju dovoljno znanja i volje raditi, trebaju biti zamijenjeni. Moraju se maknuti jer koče promjene i ne dopuštaju da se sustav unaprijedi. A konačnim unapređenjem sustava doći će bolji trenuci i za one zbog kojih danas sustav nazaduje. Slična je situacija i u SDP-u koji nije doživio promjene koje je trebao, koji nije prošao kroz neophodnu evoluciju. SDP naprosto dugoročno ne pokazuje konkretno da ide u dobrom smjeru i ne nudi onaj poticaj kakav se od nas očekuje”.

SDP još nema jasno razrađen program

“Stranka mora smoći snage i napraviti iskorak, premda je teško dobiti potporu i za najmanje reforme, pogotovo što one podrazumijevaju i kadrovske promjene. Zbog toga je jedina nada radikalan odmak od dosadašnje politike. Nažalost, SDP danas još nema jasan program, ne znamo gdje smo ideološki, rastrzani smo unutarnjim borbama. Imamo demokratski izabrano vodstvo, no još je pitanje koliko ono želi istinske promjene i je li do kraja svjesno njihove neophodnosti. Problem je što još nisu donesene najnužnije odluke. Ako ne bude temeljite promjene u načinu političkog djelovanja, bojim se da SDP neće uspjeti.

Evolucijski jako loše stojimo pa nas sad ugrožavaju stranke stare godinu ili dvije. Rezultati lokalnih izbora pokazali su da su SDP-u donijele pobjede one organizacije koje su ponudile nova lica i promjene. S isključivo starim kadrovima nema reformi niti nove politike. Znam da je teško napraviti svaku pa i najmanju promjenu, da je to ponekad bolno, ali onaj tko želi učiniti nešto dobro za društvo, mora mijenjati stranku. Netko mora preuzeti odgovornost, mora donijeti odluke makar i apsolutističkim stilom te reći kojim smjerom valja ići”.

Milanoviću zamjera kadrovsku politiku

Krstičević je svjestan da je SDP u krizi identiteta, da ovo nije baš najpovoljnije vrijeme za stranku te da je socijaldemokracija u većini europskih država u sličnim problemima. “Osim u Velikoj Britaniji gdje je šef Laburističke stranke Jeremy Corbyn, napravio goleme promjene, srušio neke standarde i za to dobio potporu ne samo u stranci nego i među biračima. A na početku je dočekan unutar stranke, u javnosti i među biračima s velikim sumnjama i otporima. Nakon što je počeo mijenjati stranku te napravio radikalan zaokret od dosadašnje politike, povjerenje se počelo vraćati te je na posljednjim izborima zadao vrlo neugodan udarac premijerki Theresi May.”

Bivšem predsjedniku stranke Zoranu Milanoviću najviše zamjera kadrovsku politiku, a od Davora Bernardića očekuje da će pozvati sve da zajedno naprave nužne promjene. Ako Davor u tomu ne uspije, a do sada nažalost nije, tada će izgubiti stranka, ali i on osobno. Kao zanimljivost valja spomenuti da je Mišo Krstičević daljnji rođak potpredsjednika SDP-a i bivšeg ministra zdravlja Rajka Ostojića. Premda vuku podrijetlo iz istog sela, Peračkog Blata, upoznali su se tek nakon što je Krstičević izabran za šefa SDP-a Ploča.

Mladi se osjećaju bespomoćno jer sustav ne dozvoljava promjene

Inače, Krstičević kao mlad čovjek koji o tomu ipak nešto zna, ne slaže s tvrdnjama da mladu generaciju ne zanima politika.

“Mladih ljudi malo je u politici, jer im isluženi i potrošeni kadrovi ne daju nikakvu nadu da mogu nešto promijeniti i učiniti. Mladi imaju poriv i potrebu za politikom, ali se osjećaju bespomoćno jer je uspostavljen sustav koji kažnjava svakog tko želi napraviti promjene. Mlade ljude iz politike tjera pesimizam i osjećaj da se ništa ne može mijenjati jer imaju dojam da ne mogu maknuti s političke scene ljude koji nemaju na umu opće dobro, već isključivo vlastiti probitak.

Stoga je svima, pa i mladim ljudima, najlakše reći ne želim se baviti i prljati politikom. Nekoć su studenti bili nositelji promjena, danas oni ne postoje jer su potpuno dekuražirani. Iako se posljednjih dvadesetak godina u našem društvu malo toga pozitivno dogodilo, na funkcijama su i dalje ljudi koji su najviše krivi za takvo stanje i koji su zapravo utjelovljenje svih promašaja i slabosti”.