Nekad je nužno odabrati stranu

Zamolili smo nekoliko ljudi da nam fotkaju svoje ožiljke i detaljno ispričaju kako su ih točno dobili

Zamolili smo jedanaest ljudi da nam detaljno i iskreno prepričaju priče koje stoje iza njihovih ožiljaka. Neki od događaja su zabavni i smiješni, a neki potpuno užasavajući. I dok jedan dio njih o svemu priča potpuno opušteno, možda i ponosno, ipak ima i onih čiji ožiljci još nisu posve zacijelili, a ni osjećaji koji su došli s njima

Iza ožiljaka znaju stajati neke dosta nevjerojatne priče. Ponekad fora, ponekad prilično užasne. Tom idejom smo se vodili kad smo svoje čitatelje, prijatelje, kolege, braću i sestre zamolili da nam otkriju kako su dobili svoje.

Jedanaest ljudi za Telegram je fotkalo svoje ožiljke i prepričalo detaljno i iskreno događaje koji su doveli do njih. Neki su smiješni, dječje simpatični, a neki su potpuno užasavajući.

Napad nožem na studentskom tulumu, stravična nesreća tijekom operacije (sa samo tri mjeseca) i proletavanje kroz staklo zbog bratove ljubomore samo su neke od crtica iz njihovih priča o kojima danas, uglavnom, pričaju opušteno, neki i ponosno.

Još uvijek bolno

Ipak, ima i onih čiji ožiljci još nisu posve zacijelili, a ni osjećaji koji su došli s njima.

Iako je cijela stvar počela inspiracijom umjetničkim pothvatom Nijemca Martina Rosta, o kojem je pisao Vice a koji je kroz 100 dana ljude koje je upoznavao ispitivao o njihovim ožiljcima, ovaj naš mali projekt je dobio neki svoj život. A ovo su ljudi, ožiljci i priče koji stoje iza njega.

‘Jedan dan sam napipao kvržicu na ramenu’ (Adis Čorhodžić, 26, staklar, Zagreb)

ado2
‘Najgore mi je bilo što nisam mogao pušiti’ Adis Čorhodžić

Prije nekih pet godina napipao sam nešto na lijevoj ruci kod ramena. Kako sam se tad aktivno bavio košarkom, pretpostavljao sam da je od nekog udarca i nisam previše obraćao pažnju na to. Tri mjeseca kasnije, bio sam kod doktora zbog nečeg drugog, ali sam se sjetio spomenuti i to. Njemu se to nije činilo baš kao nešto nebitno pa me poslao na snimanje.

Čim su stigli nalazi, završio sam u bolnici. Imao sam košćanu izraslinu, dobroćudni tumor. Liječnici su me uspavali, izrezali ga van i zakrpali, ali nisam mogao odmah kući. Morao sam ostati još par dana na promatranju. Najteže u svemu tome mi je, zapravo, bilo to što nisam mogao zapaliti cigaretu ili popiti kavu.

‘Izvadili su mi pola metra crijeva’ (Lukica, 28, turistički agent, Zagreb)

lukica
‘Imam Chronovu bolest, pojavile su se neke komplikacije’ Lukica

Godinama imam Chronovu bolest. To ponekad znači užasne bolove, poseban način prehrane i općenito načina života. Tako izbjegavam komplikacije, upale crijeva i slično. Ali eto, ponekad ipak dođe do komplikacija. Kod mene su se pojavile 2008., pa su mi doktori odlučili izvaditi pola metra tankog crijeva. Stavili su mi masku, zaspao sam, a kad sam se probudio imao sam ovu prekrasnu uspomenu. I pola metra crijeva manje. Ali, danas sam opet isti, crijevo se s vremenom rastegne.

‘Bio sam na tulumu, tip mi je zabio nož u vrat. Samo mu se odjednom izobličilo lice’ (Stjepan Balent, 47, novinarski urednik, Zagreb)

Prvi ožiljak:

20160525_145748
‘Krv je počela štrcati po zidovima’ Stjepan Balent

Jedan od bivših cimera slavio je rođendan u Tulumari u Studentskom domu Cvjetno naselje. Tulum kao tulum do trenutka dok nisam prolazio pored nekog lika koji se sâm pozvao na feštu. Kad sam prošao pored njega, osjetio sam da me nešto zapeklo. Pogledao sam ga u oči. Vrijeme se usporilo, njegovo se lice izobličilo, a iz ruke je ispustio kuhinjski nož.

Kad sam u nevjerici izgovorio: ‘Nisi me valjda nožem?’, rukom sam se uhvatio za mjesto koje me zapeklo i čim sam zakoračio krv je počela štrcati po zidovima. Kroz glavu mi je jedino prošlo da imam par minuta prije nego iskrvarim do smrti… Srećom, to sam preživio, kao i nesnalažljivost policajaca koji su otkazali dolazak hitne jer su nekako zaključili da nisam teže ozlijeđen i prije nego što su me vidjeli, a i operaciju nakon koje je na bolničkom kartonu stajalo da su mi nadoknadili 4,8 litara krvi.

Drugi ožiljak:

20160525_145803 (1)
‘Radio sam si zvrk’ Stjepan Balent

Prvi razred osnovne škole. Sjekirom pokušavam komad drveta oblikovati u šesterokut, koji je kasnije, nakon fine obrade trebao postati zvrk. Dan ranije isti je napravio stariji brat, ali mi se nije dalo igrati s njim. Zato sam morao napraviti svoj. Drugi udarac sjekirom završio je u lijevom kažiprstu, kojeg sam gotovo otfikario.

Zbog čudnovate ozljede, gdje su trebale zarasti kosti i tkivo dobio sam samo longetu ispod prsta i zavoj oko svega. Posljedica danas nemam nikakvih, ali sam tada, što zbog longete, što zbog odvratnog okusa joda, alkohola i ostalih medicinskih pripravaka, napokon prestao sisati palac.

‘Skršio sam koljeno na terenu, najgore je ovo čekanje da opet mogu igrati’ (Mihael Pongračić, 23, profesionalni nogometaš, Đakovo)

IMG_3113 (1)
‘Samo sam osjetio kako mi je koljeno ispalo’ Mihael Pongračić

Prije otprilike dva mjeseca bio sam na posudbi iz NK Osijek u NK Belišće i igrali smo utakmicu protiv NK Koprivnice. Pred kraj utakmice, a bilo je baš napeto jer je rezultat bio 1:1, uhvatio sam sprint i samo u jednom trenutku osjetio kako mi je koljeno ispalo. Samo sam pomislio – nemoj da ja to vidim! No, nije izgledalo strašno, koljeno se samo vratilo kad sam ispravio nogu. Ali je zato strašno boljelo.

Čak sam htio sam izaći s terena da bi moji imali više vremena za zabiti gol, jer smo već bili u 88. minuti utakmice, ali nisam mogao. Imao sam osjećaj kao da mi noga ostaje na mjestu dok ja idem. Kad sam osjetio pucketanje znao sam da moram u bolnicu. Tamo sam dobio longetu.

Ali, kad sam nakon dva tjedna skinuo longetu sve je bilo natečeno pa se krv morala punktirati. Igla je bila, ne lažem, 30 centimetara velika. Strašno nešto! Doktori su me nakon toga poslali na magnetnu gdje se vidjelo da su oštećeni prednji križni ligamenti i meniskus pa sam završio i na operaciji. To je boljelo. Pet dana nakon operacije su mi bili najgori u životu. Sad se oporavljam, ali moram u toplice na četiri tjedna rehabilitacije. Trebat će mi nakon toga još četiri mjeseca treninga prije nego što budem opet mogao na teren. Možda je to čekanje ipak najgore od svega.

‘Bio sam beba od tri mjeseca na operaciji, nitko nije kužio da čitavo vrijeme polako gorim’ (Petar, 30, montažer, Osijek)

13233340_10208413766358334_122210650_n (2)
‘Dobio sam opekotine 4. stupnja, i danas me ubijaju’ Petar

Kad sam bio beba od 3 mjeseca od plakanja sam dobio sam kilu. Odvezli su me u bolnicu u Osijek na operaciju. Oprali su me (dezinficirali) nakon čega su mi na tijelo stavili električni termofor da ne gubim temperaturu tijekom operacije. No, kako je koža bila vlažna, a termofor nije bio ispravan, došlo je do kratkog spoja.

Operacija je trajala 29 minuta. I tih 29 minuta tijelo mi je polako gorjelo i nitko to nije kužio. Dobio sam opekline 4. stupnja na leđima i guzovima. Onda je jedna medicinska sestra rekla mojima da, ako me odmah ne odvedu u drugu bolnicu, neću preživjeti. Preporučila im je Ljubljanu. No, iz bolnice me nisu htjeli pustiti.

Na kraju je moj djed doslovno razbio vrata bolnice i inzistirao da me voze za Sloveniju, dok su se oni pravdali da sam dobio svu moguću skrb. Kad smo napokon dobili vozilo Hitne pomoći i otišli za Ljubljanu, tamo su odmah krenuli s autotransplantacijom kože s leđa i vađenjem živaca iz zglobova na rukama i nogama. Deset dana sam bio u komatoznom stanju. Za moje je to bilo strašno jer sam bio beba, koža me stalno svrbila pa sam je stalno kidao. Mama kaže kako je svako previjanje pelena bilo strašno.

Svih svojih 30 godina imam probleme zbog toga, ožiljci svrbe, zatežu, koža oko njih je ispucana i puna strija. I danas znam istrgati ožiljke do krvi koliko me svrbe. Jedna dlaka mi može uzrokovati toliku bol i neugodnost da to zna biti užasno. Na to mi utječu i svaka nagla promjena vremena i temperature. Nakon 30 godina navikao sam se nositi s fizičkom boli, ali sa svrbežom nikako. Dosta dugo me bilo sram tih ožiljaka, ali onda sam u jednom trenutku shvatio da je to moje tijelo i da uživam u njemu.

‘Cijeli život padam na isto mjesto’ (Đurđica Sarjanović, 28, voditeljica digitalnog marketinga, Jelsa)

20160523_214436 (1) (1)
‘Igrala sam se s klincima po uskim hvarskim uličicama’ Đurđica Sarjanović

Od svih ožiljaka iz djetinjstva, ovaj na koljenu je jedini ostao uporan nakon puno godina. Star je otprilike 23 godine, a odličan je podsjetnik na glupiranje i trčanje po uskim hvarskim uličicama dok sam bila u vrtiću. S ekipom sam vjerojatno trčala bez ikakvog razloga, a sjećam se da sam se prosula koliko sam duga i široka i da sam imala kamenčiće u koljenu.

Naravno, plačući sam otrčala na pjacu i nono me odveo doma i zavio mi koljeno. Vjerujem da je ožiljak toliko uporan jer sam minimalno još sedam puta tijekom djetinjstva pala na isto mjesto. Ali vrijedilo je.

‘Razbio sam se s motorom, komadić čašice koljena mi je negdje odletio na cesti’ (Marko Duvnjak, 26, student, Osijek)

Prvi ožiljak:

noge
‘Imao sam 17 godina’ Marko Duvnjak

Imao sam 17 godina i vozio sam se na motoru (imao sam vozačku). Dok sam ga zaobilazio, auto ispred mene je krenuo skretati. Zabio sam se u njega i letio nekoliko metara. Osim što sam imao vanjski prijelom kosti, ostao sam i bez većeg dijela čašice koljena. A ni slezena mi nije prošla baš najbolje.

Završio sam u osječkoj bolnici gdje su odmah krenuli sa sređivanjem noge, a kako mi je komadić čašice koljena negdje odletio na cesti, odlučili su da će mi izvaditi ostatak i prespojiti ligamente i tetive na mišić.

Drugi ožiljak:

'Izvadili su mi slezenu'
‘Izvadili su mi slezenu’ Marko Duvnjak

A onda su shvatili da mi slezena prejako krvari i da nema šanse da se oporavi. Da im ne bi umro, odmah su je izvadili van.

Nakon 14 dana su me već pustili iz bolnice, ali morao sam zbog noge na rehabilitiaciju. To mi je zapravo bilo najgore od svega. U početku jedva da sam mogao pomaknuti nogu. Kad je to sve prošlo u teretani sam nastavio jačat mišiće da ne bih više šepao kao na početku Sad hodam normalno, samo mi se zna ponekad dogoditi da mi, dok hodam, noga propadne. Ljudi onda misle da sam se malo spotaknuo.

‘Samo sam skidao madež, ali se sjećam mlade medicinske sestre’ (Antonio Hrupek, 33, grafički dizajner, Zagreb)

20160523_214512-1 (3) (1)
‘Moj mali pozdrav’ Antonio Hrupek

Moja uspomena od skidanja madeža ili poseban pozdrav medicinskoj sestri koja se tada, prije par godina, posebno žurila taj petak poslijepodne da iz Kliničke bolnice Dubrava stigne na petu godišnjicu mature.

‘Brat me gurnuo kroz balkonska vrata, a ja sam onda doktora dva puta nabila nogom u glavu’ (Rašeljka Zemunović, novinarka, Zagreb)

20160525_145826
‘Dok me doktor šivao udarila sam ga dva puta nogom snažno u glavu’ Rašeljka Zemunović

Ožiljak na lijevoj strani čela dobila sam kao petogodišnja djevojčica. Tada smo još živjeli u malom stanu u Dubravi. Samog događaja se nejasno sjećam, ali sam kasnije doznala sve važne detalje. Bilo je oko četiri sata poslijepodne. S prozora sam ugledala tatu kako se vraća s posla. Počela sam vikati: “Dolazi tata, dolazi tata”. To se nije svidjelo mojem godinu dana starijem bratu Zvonku. Pretpostavljam da je bio ljubomoran.

Počeo me loviti po stanu. Kada me je ulovio, gurnuo me kroz zatvorena balkonska vrata. Krv mi se slijevala niz glavu. Mama se uspaničila i glasno vikala. Tata me odmah odvezao u bolnicu. Za vrijeme šivanja bila sam toliko nemirna da sam doktora tijekom šivanja u dva navrata snažno udarila nogom u glavu. Naposljetku mi je doktor uspio staviti dva šava. Doma smo se vratili za dva sata. Čekale su me palačinke s maminim pekmezom od marelica. I brat u pokajničkoj pozi.

‘Bilo mi je malo dosadno pa sam se vješao po golu. Pao mi je na glavu, tjedan dana nisam mogao govoriti’ (Ivan Matković, 26, komercijalist, Đakovo)

buraz__sminkica
‘Rekli su nam da 1 na 1000 klinaca preživi ovako nešto bez posljedica’ Ivan Matković

Bio sam klinac, čekao sam na igralištu u ulici prijatelje da se skupe jer smo se dogovorili za nogomet. Bilo mi je malo dosadno pa sam se vješao po prećki od gola i gol je u jednom trenutku pao na mene. Zapravo, pao mi je ravno na glavu. Imao sam desetak godina. Mame koje su nešto dalje čuvale klince na ljuljačkama i klackalicama dotrčale su odmah do mene, a jedan susjed je taman prolazio autom pa me odmah ubacio u njega i odvezao na hitnu.

S hitne su me odmah odvezli u bolnicu u Osijek gdje sam prvih nekoliko dana bio na intenzivnoj njezi jer nisam mogao niti ustati niti pričati. Dobio sam teški potres mozga, nekoliko ozljeda glave, a napuklo mi je i par prednjih zubi. Kad se se napokon mogao ustati iz kreveta pustili su me kući. Godinu dana nakon toga nisam smio biti na jakom suncu, igrati nogomet ni vježbati tjelesni u školi. To mi je bila grozna godina. Inače, rekli su mojim roditeljima da sam imao sreću jer 1 na 1000 djece preživi takvo nešto bez posljedica, a meni je ostao samo ovaj ožiljak na glavi.

‘Operirala sam štitnjaču, zanimljivo mi je gledati taj ravan rez na vratu’ (N.S., 55, ekonomistica, Split)

IMG_0678 (1)
‘Operirala sam cistu’ N.S.

Prije 15 godina operirala sam cistu na štitnjači u splitskoj bolnici. Zahvat nije bio toliko drastičan i brzo sam se oporavila, ali moram priznati da je zanimljivo nakon toliko godina gledati ravan rez na vratu. Danas kad me netko pita od čega mi je rez šalim se da me netko toliko udavio pričom, da mi je ostao ožiljak na vratu.