Zašto i nije toliko čudno što su baš Amerikanci počistili Fifu (odnosno, kratka povijest nogometa u Americi)

Prvi američki nogometni klub osnovan je 1862. godine, godinu dana prije nego je osnovan engleski nogometni savez. Nogomet se, prilično masovno, igrao po vodećim američkim fakultetima i srednjim školama. Organizirali su se turniri, izdavale knjižice s pravilima, formirali savezi i asocijacije, igrale međufakultetske i međunarodne utakmice.
Razvoj nogometa, nogometnih pravila i nogometnih klubova odvijao se istim tempom u Engleskoj i Americi tijekom većine 19. stoljeća, ali u jednom, vrlo preciznom trenutku, Amerika je u potpunosti napustila nogomet i bacila se na ragbi, pa danas, kad FBI istražuje Fifu, govorimo o naciji nogometnih laika, neznalica i marginalaca.

Prva britanska kolonija koja je igrala nogomet

Kamo je utekao sjevernoamerički nogomet? Kako su se Justice Department i FBI našli u zemlji sastavljenoj od imigranata, Engleza, Iraca, Talijana, Meksikanaca, Nijemaca, Nizozemaca, Čileanaca, Škota Hrvata, zemlji koja je, dokumentirano, voljela nogomet i zatim ga napustila. “Sjedinjene Američke Države bila su prva britanska kolonija koja je počela s igrama sličnima današnjem nogometu”, kaže David A. Litterer u knjizi The History of Professional Soccer in New England, objavljenoj 2001. godine u izdanju nakladničke kuće Rowman & Littlefield Pub Inc. Litterer je napravio vrlo preciznu kronologiju razvoja nogometa u Sjedinjenim Američkim Državama, a koja, iz naše, europske perspektive, pokazuje sličnost razvoja nogometa na oba kontinenta.

Rane varijante nogometa zabilježene su 1609. godine u Jamestownu, prvom kolonijalnom naselju što su ga Britanci utemeljili na američkom kontinentu. Po nekim zapisima iz tog vremena, tvrdi Litterer, moguće je da su rani kolonijalisti ideju nožne igre s napuhanom loptom preuzeli od Indijanaca, odnosno da su ih gledali kako naganjaju lopte u naseljima duž obale današnje savezne države Massachusetts. “U svakom slučaju”, kaže Litterer, “bila je to zabavna narodna igra koja se mogla vidjeti po ulicama i trgovima prvih američkih naselja”.

Jasno, po europskim selima nogomet se igrao znatno duže, u nekim zapisima, tvrdi se, još od antike, a definitivno od srednjeg vijeka, no poanta je u tome da rane američke kolonije nisu znatno kasnile za europskim kolegama. Što je i logično, obzirom na znatnu trgovinsku, putničku, gastronomsku i kulturološku razmjenu Britanije i njene kolonije.

Prvi val popularnosti 1820-ih

Do 1820-ih nogomet se počeo igrati na nekoliko američkih fakulteta, a bio je, piše dr. Nathan Abrams u online izdanju St. James Encyclopedia of Pop Culture, “nasilna i neorganizirana igra”. Fakultet Dartmouth iz New Hampshirea igrao je neku svoju verziju igre, kombinaciju ragbija i nogometa, sve od 1890-ih, čime je pomalo popularizirao nogomet na sjeveroistoku Amerike; termin popularizirao pomalo je nespretan, pošto se radilo o malom, zatvorenom krugu bogatih obitelji koje su u to vrijeme jedine slale djecu na fakultete.

Studenti prve i druge godine Harvarda organizirali su 1827. godine neslužbeno sveučilišno natjecanje: igralo se jednom godišnje, prvog ponedjeljka na početku svake školske godine, a studenti su ovu prigodu, zbog iznimnog nasilja i čestih tučnjava, nazivali “Bloody Monday”. Princeton je početkom 19. stoljeća igrao svoju modificiranu verziju nogometa, “ballown”, odnosno, što bi rekli u rodnom gradu moje majke, balun; jedina razlika bila je u tome što su na Princetonu bili nešto manje dedicirani međusobnom mlaćenju, a više igranju i zabijanju golova. U isto vrijeme po Engleskoj su se okupljale amaterske grupe fanatika koje su počele organizirati susrete po kvartovima i gradovima, što će, za nekoliko desetljeća, dovesti do formiranja prvih nogometnih klubova.

Ključna sociološka razlika dva kontinenta

Ključna razlika američkog i engleskog nogometa prve polovice 19. stoljeća bila je sociološka, a ne sportska: u Engleskoj su nogomet po ulicama igrali radnici, a u Americi se primarno hvata po elitističkim fakultetima i srednjim školama, u boljim gradskim kvartovima i među bogatijim slojevima. Taj nogometni elitizam, vidjet ćemo kasnije, dovest će to propasti naše, europske verzije nogometa u Americi, i razvoja verzije koja je bliža ragbiju.

Prvi engleski nogometni klub utemljen je 1857. godine u Sheffieldu, a 1861. godine odigrali su prvu utakmicu klubova iz različitih regija u povijesti, protiv kluba koji se tada zvao “London”. Susret igrača iz Sheffielda i igrača iz Londona bio je važan pošto su, vrlo brzo po početku susreta, ustvrdili da imaju posve različitu ideju o tome što bi nogomet trebao biti.
Odnosno, piše Litterer, klubovi iz različitih dijelova Engleske nisu se mogli usuglasiti oko ključnih pravila po kojima bi trebali igrati, pa su se, u sljedećih nekoliko mjeseci, igrači intenzivno sastajali i pokušavali sastaviti međusobno usuglašeni termsheet, set obvezujućih pravila po kojima bi se nogomet igrao svuda po Engleskoj.

Utakmice u glavnom bostonskom parku

Rezultat tih intenzivnih sastanaka nogometnih zaljubljenika jest osnivanje Nogometnog savez Engleska (FA) 1863. godine, no pokret standardizacije i uređivanja nogometnih pravila nije bio ekskluzivno engleski; godinu dana prije nastanka FA, u Bostonu se utemeljio nogometni klub Oneida, prvi, smatra se, formalni nogometni klub u Americi koji je djelovao sa stalnom igračkom postavom. “Uglavnom se radilo o srednjoškolcima iz elitnih bostonskih škola poput Boston Latina i Boston Englisha”, piše Litterer, “a u prvih četiri godine postojanja nisu izgubili ni jednu utakmicu”. Zapisi iz tog vremena pokazuju da su koristili glavni javni bostonski park , Boston Common u centru grada, za odigravanje utakmica.

Boston Oneida bio je prvi nogometni klub osnovan van Engleske, formiran prije klubova u, na primjer, Škotskoj, a u tom trenutku činilo se da će nogomet u Americi biti izniman hit. Igrao se na sve većem broju utjecajnih sveučilišta, od Yalea, njujorške Columbije i Cornella, a 1866. godine, po uzoru na Englesku, usuglašena su pravila igre što su je Amerikanci nazivali “Association Football”. Pravila je, kao knjižicu, objavila nakladnička kuća Beadle & Company iz New Yorka, a radi se, uglavnom su, o pravilniku preuzetom od Engleskog nogometnog saveza.

Zatim je, 7. studenog 1869. godine, u New Brunswicku u New Jerseyju, odigrana prva službena utakmica između dva fakulteta, Princetona i Rutgersa. “Igralo se po pravilima nogometnog saveza Engleske, koja su u to vrijeme postala svjetski standard, pa tako i američki”, piše Paul Gardener, danas 85-godišnji nogometni novinar, u knjizi The Simplest Game: An Intelligent Fan’s Guide to the World of Soccer, izdanje kuće MacMillan iz New Yorka.

Što se zatim dogodilo, zašto je nogomet, u tom trenutku popularan u Americi barem kao u Engleskoj, nestao iz relevantne američke pop-kulture do početka 20. stoljeća? Dogodila se sociologija, odnosno, društvena dinamika. Baš kako je nogomet počeo dobivati strahovit momentum po srednjim školama i fakultetima, Harvard je 1871. godine odlučio da se ne želi igrati s ostalima. Naslanjajući se na tradiciju onih “Bloody Monday” utakmica iz 1820-ih, Harvard je odbacio standardizirana pravila i izmislio svoja, a autor ovog teksta proveo je nezdravu količinu vremena u arhivskom dijelu knjižnice navedenog sveučilišta, proučavajući službene dokumente i pisma iz tog vremena.

Amerikanizirana verzija s rukama i nogama

Harvardov modificrani nogomet iz 1871. godine bio je sličan engleskom, osim što je igračima eksplicitno dopuštao bacanje i nošenje lopte u rukama. Susreti Bloody Monday uvijek su se igrali rukama, nogama i svim ostalim dijelovima tijela, a ponekad i anorganskim pomagalima, no, po sudu sociologa Jasona Kaufmana s kojim sam tamo pričao o razvoju nogometa, tradicija nije pravi razlog što je Harvard odlučio to što je odlučio. Htjeli su, naprosto, kao i u svemu, biti drugačiji od ostalih fakulteta koje smatraju, i oduvijek su smatrali, inferiornima. Ta su pravila, piše Abrams, postala temelj onog što će u 20. stoljeću postati amerikanizirani nogomet s rukama i nogama.

Reakcija ostalih predvodnika sjevernoameričkog nogometnog vala ubrzo je stigla. Iako su čelnici Princetona, Yalea i Columbije prvo razmišljali o prihvaćanju novih pravila što ih je Harvard nametnuo, u strahu da će njihova, engleska igra biti precipirana kao manje prestižna od one što je gura utjecajno sveučilište iz Bostona, uskoro su se predomislili.

Čelnici Princetona, Yalea i Columbije organiziraju sastanak u New Yorku 1873. godine, na kojem donose set zajedničkih nogometnih pravila, odnosno, potvrđuju odanost tradicionalnoj verziji nogometa koja se desetljećima pomalo razvijala po njihovim kampusima. Uz to uvode neke inovacije kako bi se ipak ponešto razlikovali od Engleske, i reguliraju neke detalje koji su možda bili malo nejasni. Svaku nogometnu momčad čini 20 igrača, za razliku od engleske verzije s 11 igrača, piše u zaključcima sastanaka iz 1873. godine.

Prvi službeni anglo-američki nogometni susret

Nogometno polje mora biti dugačko 120 metara, a široko 76 metara, dok će golovi biti široki 7 metara i 60 centimetara. Za pobjedu je potrebno šest golova, a u evidentnom obračunu ostalih fakulteta s harvardskom intervencijom u pravila, nošenje lopte najstrože je zabranjeno. Nekoliko mjeseci nakon ovog osvježavanja pravila i odbijanja krucijalne promjene što ju je Harvard zagovarao, nošenja lopte u rukama, Yale igra prvu utakmicu protiv Princetona i dominira. No, ubrzo nakon toga organizira se prvi službeni anglo-američki nogometni susret, međunarodna utakmica studenata američkog Yalea i engleskog Etona (momčad Etona nije imala pretjerano maštovito ime: Eton Players), a Yale ovu utakmicu uvjerljivo gubi.

Rukovoditelji sveučilišta bili su zabrinuti. Popularnost nogometa u Sjedinjenim američkim državama, kulturološki i sasvim konkretno, ne dolazi s ulica i tvorničkih dvorišta, kao u Engleskoj, već s vrhunskih sveučilišta i srednjih škola, a to znači da su prestiž i društveno pozicioniranje često važniji od sadržaja igre. Poraz u prvom međunarodnom susretu dovoljno je zabrinuo čelnike Yalea da se odlučuju na ponovnu promjenu pravila, ovaj put na preuzimanje engleskog pravila o 11 umjesto 20 igrača na terenu, što će do 1880-ih postati svjetski standard, no ono što slijedi temeljito će promijeniti status i razvoj sjevernoameričkog nogometa.

13. studenog 1875. u New Havenu, Yale je protiv Harvarda odigrao najvažniju utakmicu u svojoj povijesti, i, ispast će, jednu od važnijih utakmica u povijesti ranog američkog nogometa. U tom prvom službenom susretu između novoengleskih akademskih rivala Harvarda i Yalea, Yale se prilično osramotio. Izgubio je s 4-0 u golovima i 4-0 u touchdownovima (polaganjima), a igralo se po nekim hibridnim pravilima koja su, smatrali su, zadovoljavala obje strane.

Promjena orijentacije nakon sramotnog poraza

“Bio je to, doslovno, sudbonosni događaj koji će zauvijek promijeniti smjer razvoja američkog nogometa, piše Literrer. Poraz je bio toliko devastirajući, a Harvardova tehnika toliko nadmoćna, da su čelnici Yalea odmah zaključili kako je prvotna, engleska verzija nogometa, sa zabranom korištenja ruku, ipak inferiorna. U prvoj utakmici protiv velikog rivala doživjeli su takav boraz da su šefovi Yaleove administracije za nekoliko mjeseci odbacili nogomet i preuzeli Harvardov miks ragbija i nogometa.

Na tribinama utakmice 1875. godine bili su i studenti s Princetona, također impresionirani onim što su vidjeli, pa su se vratili na kampus i počeli kampanju protiv tradicionalnog nogometa. Samo godinu dana nakon Yaleovog uvjerljivog poraza i pet godina nakon Harvardovog grubog odbacivanja standardizirane verzije nogometa, Harvard, Yale i Princeton formirat će Intercollegiate Football Association, Međufakultetsku nogometnu organizaciju, u kojoj više nema engleskih pravila, a igra se u potpunosti temelji na harvardskom ragbiju.

Jasno, čim je veći broj fakulteta počelo gurati amerikaniziranu verziju igre, to je predstavljalo neki novi nogometni val, a ostali fakulteti ni studenti nisu htjeli ostati van njega. Do kraja 1876. godine nogomet, pravi nogomet, praktički nestaje s američkih kampusa. Nevjerojatnom brzinom američke obrazovne ustanove zaključile su kako nogomet ne valja. Ako se veliki, moćni Yale toliko osramotio u okršaju nogometa i rabija, kako bi tek prošli manje bogati i utjecajni fakulteti? Nogomet je kapitulirao.

Sociološki okvir za objašnjenje nestanka nogometa

The New York Times u broju od 1. svibnja 2005. objavljuje prilično fascinantan članak američkih sociologa Orlanda Pattersona i Jasona Kaufmana o globalnom razvoju kriketa, odnosno, popularnosti tog tradicionalnog engleskog sporta u geografski nasumičnim zemljama poput Južne Afrike, Pakistana, Australije ili dijelova karipskog otočja. Patterson i Kaufman odbacuju popularne i trivijalne zablude o razlozima širenja ili neširenja kriketa u pojedinim kulturama: klimatske uvjete, atraktivnost same igre, etnička pripadnost ili odnos kolonija prema nekadašnjim britanskim kolonijalistima.

Klima, etnička pripadnost ni trajanje jedne partije ne objašnjavaju izostanak kriketa u najvećim britanskim kolonijama, Kanadi i Sjedinjenim državama, koje su, umjesto engleskog kriketa, razvile svoju verziju, bejzbol. Patterson i Kaufman nude sociološki okvir za objašnjenje tog fenomena, a isti se može upotrijebiti i za objašnjenje Harvardove odluke iz 1871. i kapitulacije ostalih fakulteta 1876. godine.

“Američka i kanadska elita imala je ozbiljnu socijalnu anksioznost po pitanju svog statusa”, pišu u svom tekstu za The New York Times. Za razliku od britanske elite, koja je djelovala u posve drugačijem kontekstu monarhije i koja je status stoljećima gradila i cementirala aristokratskim titulama, američka viša klasa bila je, prema britanskoj, čisti nouveau riche, svježi bogataši bez čvrstog uporišta u izmišljotinama kraljevine. Kriket je stoga doživio izniman uspjeh u Pakistanu i Indiji, rigidno strukturiranim društvima, u kojima su siromašne porodice gotovo bez iznimke ostajale siromašne u svim generacijama.

Britanski lordovi mogli su gubiti

Jednostavno rečeno: britanski lordovi mogli su se u bilokojem trenutku skinuti u gaće i baciti u blato, hrvati se s radnicima igrajući kriket ili nogomet, i još uvijek su bili lordovi. Američki bogataši nisu imali titule. U američkom društvu, fleksibilnijem i socijalno mobilnijem no što je u tom trenutku bilo britansko, pišu Peatterson i Kaufman, pripadnici više klase sutradan su mogli bankrotirati i vratiti se nekoliko društvenih stepenica unazad. Britanski lordovi, s druge strane, mogli su gubiti posjede ili zube u nogometnih utakmicama, ali njihov status u zajednici dugoročno ne bi bio ugrožen.

Engleski nogomet bio je radnička, ulična igra, a engleski bogataši mogli su se u njega uključivati i financirati njegov razvoj bez snobovske anksioznosti o gubitku osobnog prestiža. S druge strane, Harvardu se nije dopadalo što se po njegovom kampusu igra nešto što Englezi smatraju, bazično, igrom nižih klasa, a kada je utjecajno sveučilište 1871. godine odlučilo napustiti tradicionalni nogomet i stvoriti svoju verziju, slično su počeli rezonirali i američki bogataši čija djeca su do tad naganjala lopte po školskim dvorištima. Lopte su uskoro nosili u rukama.

Američki fakulteti 1876. godine definitivno su napustili nogomet i time je završena faza njegova razvoja u kojoj su ga ondašnje elite percipirale kao nešto prestižno, ugledno, važno. U razgovorima koje sam vodio s Jasonom Kaufmanom 2005. i 2006. godine, i na kojima djelomično temeljim ovaj tekst, Kaufman se složio da je sudbina kriketa i nogometa u tom pogledu identična.

Bogataši i snobovi izmišljaju vlastiti sport

Nakon što su ga napustili bogataši, nogomet u Americi svoje mjesto pronalazi u siromašnim, imigrantskim kvartovima, među prvim i drugim doseljeničkim generacijama Talijana, Iraca, Nijemaca i Škota. Krajem 19. stoljeća, s velikim valom imigracije, nogomet postaje sport radničke klase i siromašnih, ali, i to je ključna razlika prema Engleskoj, više ne uživa potporu viših klasa, intelektualaca ni novobogataških malograđana. Naprosto si, smatraju Kaufman i Patterson, u toj fazi razvoja američkog društva, viši slojevi nisu htjeli dopustiti ozbiljnije asociranje s radničkim sportom. Pa su izmisili svoj, a nogomet je, bez potpore kapitala, medija i akademije, čvrsto preselio na marginu.

Jasno, europski nogomet nastavio je postojati, a nakon dubinskih promjena u američkom društvu 1950-ih i 60-ih, počeo je silaziti s marginalnih kulturoloških pozicija. Danas je drugi najpopularniji sport u američkim školama, klinci ga masovnoj treniraju, utakmice na fakultetima ponovno su solidno posjećene, ali nikad nije vratio popularnost iz sredine 19. stoljeća. Ubili je malograđani.