Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto je odlazak predsjednice u Rusiju samo nadomjestak za neugodan dijalog koji bi trebali voditi Putin i Plenković

Božo Kovačević analizira što možemo očekivati od susreta Grabar Kitarović s ruskim šefovima

S obzirom na to da predsjednica nije izravno odgovorna ni za provedbu vanjske politike ni za rješavanje unutrašnjih ekonomskih problema Hrvatske, vjerojatno ne možemo puno očekivati od susreta s predsjednikom Putinom i premijerom Medvedevom. Ipak, možemo barem pretpostaviti da posjet Rusiji neće biti debakl, kao onaj Mađarskoj

Uoči današnjeg predsjedničina slijetanja u Rusiju možemo, s većom vjerojatnošću da nećemo pogriješiti, pretpostaviti da neće biti iznenađenja kakvo je priredila kad se ukazala u Mađarskoj u trenutku kad je Vlada te zemlje odlučila blokirati hrvatski pristup OECD-u. Predsjednica je ondje razgovarala s predsjednikom i premijerom i zaključila da motivi Mađarske nisu politički nego samo ekonomski.

Nije smatrala spornim da svojom blokadom i ucjenjivačkom politikom Mađarska od Hrvatske pokušava naplatiti potraživanja koja se mjere milijardama. Implicitnu mađarsku poziciju da Hrvatska nije pravna država – što se manifestiralo odbijanjem Budimpešte da Hrvatskoj izruči čelnika MOL-a Hernadija zbog sudskog postupka koji se u Zagrebu vodi protiv njega – predsjednica nije smatrala preprekom za srdačno druženje s mađarskim čelnicima.

Banski dvori i Pantovčak su se sad ipak konzultirali

Isto tako nije smatrala potrebnim osuditi sramotnu činjenicu da je Mađarska postavila bodljikavu žicu na granici s Hrvatskom. Rezultat potpuno nepripremljenog putovanja u Budimpeštu, čija je jedina svrha bila da predsjednica dobije počasni doktorat na Sveučilištu Corvinus, bila je blamaža Republike Hrvatske koja se pokazala kao država čiji čelni ljudi nisu u stanju svoje osobne ambicije i sujete podrediti nacionalnim interesima.

Ovaj put, čini se, Banski dvori i Pantovčak usuglasili su sadržaj i okvire razgovora koje će predsjednica voditi u Sočiju s predsjednikom Putinom i u Moskvi s premijerom Medvedevim. Poslije amaterskog prepucavanja u medijima o tome moraju li s predsjednicom putovati svi ministri koje ona želi u delegaciji ili samo oni kojima to premijer dopusti, postalo je jasno da je premijerova riječ u tom pogledu bila posljednja. Time je premijer još jedanput nakon odluke da on govori na zasjedanju Glavne skupštine UN-a pokazao da je provedba vanjske politike u njegovoj nadležnosti.

Ruska strana, naravno, zna da ustavnopravni položaj predsjednika Republike Hrvatske nije identičan položaju i ovlastima predsjednika Ruske Federacije. Temeljem iskustva s predsjednikom Mesićem, koji se u mandatu Račanove i Sanaderove vlade uzaludno trudio oko unapređenja gospodarske suradnje s Ruskom Federacijom, ruska strana je shvatila da su interesi i stajališta hrvatskog premijera puno važniji od eventualnih dobrih namjera hrvatskog predsjednika.

Razgovor između Putina i Plenkovića ne bi bio ugodan

Stoga je jasno da je predsjedničina posjeta Rusiji, unatoč najvišem protokolarnom tretmanu koji će joj ondje biti pružen, ipak samo nadomjestak za prave i sadržajne razgovore koje bi trebali voditi ruski predsjednik i hrvatski premijer. Pokušaji premijera Plenkovića da hrvatsko iskustvo mirne integracije istočne Slavonije i zapadnog Srijema promovira kao moguće rješenje za sukob u Ukrajini pokazuje se kao ambicija bez pokrića jer je nužna pretpostavka za provedbu tog modela prethodna suglasnost suprotstavljenih strana, a te suglasnosti u ovom slučaju nema.

Uz to, Rusija kao stalna članica Vijeća sigurnosti o čijem je glasu ovisilo donošenje mnogih rezolucija važnih za Hrvatsku u vrijeme kad se ovdje vodio rat ne može prihvatiti Hrvatsku kao samozvanog posrednika u sukobu za koji ona već pokušava pronaći rješenje u okviru Normandijskog formata, odnosno u pregovorima Rusije, Njemačke, Francuske i Ukrajine. Kako bi bilo nerealno pretpostaviti da premijer Plenković, kao iskusan diplomat, nije svjestan tih okolnosti, njegovo se zauzimanje ne može shvatiti drukčije nego kao namjerno zaoštravanje odnosa s Rusijom.

Da li je to zaoštravanje po bilo čemu dobro za Hrvatsku, zasad nije jasno. No, sasvim je jasno da eventualni razgovor Putin-Plenković na tu temu ne bi bio ugodan. S obzirom na to da je uprava Sberbanka uvjerena da su tu banku obmanuli ne samo Todorić nego i Vlada RH koja je donošenjem Lex Agrokora i podržavanjem načina njegove provedbe omogućila da se smanje izgledi za naplatu njezinih potraživanja, razumno je pretpostaviti da bi predsjednik Putin imao mnogo toga neugodnog reći premijeru Plenkoviću.

Predsjednica nije izravno odgovorna za vanjsku politiku

Kako predsjednica nije izravno odgovorna ni za provedbu vanjske politike ni za rješavanje unutrašnjih ekonomskih problema Hrvatske, moguće je da joj i predsjednik Putin i premijer Medvedev samo izraze zabrinutost zbog takvih poteza hrvatske vlade i da je zamole da njihove poruke prenese premijeru. Ako bi predsjednik Putin smatrao da je predsjedničin angažman u okviru Inicijative triju mora presudno utjecao na stajališta Vlade i gospodarstvenika o odnosima s Rusijom, onda bi i njoj skrenuo pozornost na to da time, zapravo, djeluje zajedno s onima koji nastoje onemogućiti energetsku suradnju Rusije i EU.

Inicijativu triju mora Poljska nastoji iskoristiti kao instrument za ostvarivanje svojih namjera za onemogućavanje realizacije projekta Sjeverni tok II. Tim plinovodom bi, kad bude izgrađen, u Njemačku iz Rusije trebalo biti transportirano 110 milijardi m3 prirodnog plina godišnje. Iz distributivnog centra u Njemačkoj dobar dio Europe mogao bi se snabdijevati tim plinom koji je jeftiniji od američkog ukapljenog plina kojim bi Poljska željela opskrbljivati Europu iz svog distributivnog centra.

Svojim otvorenim angažmanom za izgradnju LNG terminala na Krku predsjednica se nedvojbeno predstavila kao zagovornica američkih interesa na području energetike. No, ruska strana zna da taj predsjedničin angažman, koji je široko publiciran u medijima, zapravo ne utječe ni na politiku Vlade ni na poteze relevantnih gospodarskih subjekata. Kako je poznato, PPD Zagreb je nedavno potpisao ugovor s Gazpromom o isporuci milijardu m3 plina godišnje tijekom slijedećih deset godina.

Rusija želi normalne odnose s Hrvatskom

Time je, zapravo, isključena mogućnost da se u tom razdoblju na hrvatsko tržište plasira američki ukapljeni plin iz plutajućeg LNG terminala na Krku. Ruskim analitičarima sigurno nije promaknula činjenica da u katalogu mogućih investicija ne području energetike ponuđenih stranim investitorima na stranicama Vladine Agencije za investicije i konkurentnost nema LNG terminala na Krku.

Visoka protokolarna razina koju Rusija upriličuje za hrvatsku predsjednicu ipak je znak visokog stupnja ruske zainteresiranosti za suradnju s Hrvatskom. Jedan od znakova dobre volje je i dogovor, postignut u okviru Međuvladine komisije za gospodarsku i znanstveno-tehničku suradnju gdje je potpredsjednica Vlade RH Martina Dalić jedna od supredsjedatelja, o tome da će hrvatski distributer transportirati ruski plin do rafinerije u Bosanskom Brodu koja je u vlasništvu ruske kompanije Zarubežnjeft.

Time bi trebao biti riješen problem prekomjernog onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu. Ignoriranjem stajališta svog saveznika u BiH predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, koji se protivio takvom aranžmanu, Rusija je samo potvrdila svoj interes za normalizaciju odnosa s Hrvatskom.

Potrebno je postići win-win situaciju za sve

Hrvatska ne bi trebala propustiti priliku da, neovisno o ozbiljnim razmimoilaženjima s ruskom stranom ponajprije o pitanjima budućnosti jugoistočne Europe, intenzivira odnose s Ruskom Federacijom. Kao što je ruska strana već iskazala dobru volju prihvativši predloženo rješenje za onečišćenje zraka iz rafinerije u Bosanskom Brodu, tako bi Hrvatska mogla, primjerice, napokon riješiti pitanje odgovarajućeg smještaja ruskog veleposlanstva u Zagrebu.

Međuvladinim sporazumom dvije su se države obvezale da će jedna drugoj osigurati odgovarajuće zgrade za diplomatsko predstavništvo. Rusija je to učinila, a Hrvatska već dvadesetak godina ne uspijeva izvršiti svoju obvezu. Interesi Ruske Federacije u regiji ne svode se samo na pokušaje onemogućavanja daljnjeg proširenja euroatlantskih integracija na BiH, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i Albaniju. Ruske kompanije posluju u svim bivšim jugoslavenskim republikama i zbog toga je Ruskoj Federaciji stalo do političke stabilnosti u regiji.

Ako bi predstavnici Hrvatske – ne samo riječima nego i djelima – uspjeli uvjeriti svoje ruske sugovornike da pripadnost neke zemlje EU i NATO-u ne znači nužno političku diskriminaciju ruskih kompanija i ruskih ekonomskih interesa koji se ostvaruju na regularan tržišni način, možda bi se pronašla politička win-win formula ne samo za hrvatsko-ruske odnose, nego i za odnose Rusije sa svim zemljama regije. A ako bi postojala jasno definirana strategija hrvatske vanjske politike, onda bi ishodi sastanaka predstavnika Hrvatske s predstavnicima drugih zemalja u manjoj mjeri ovisili o tome putuje li na sastanak predsjednica ili premijer.