Zašto je za HRT Duga mračna noć antologijska, a Gruntovčani i Tko pjeva zlo ne misli, recimo, nisu?
Kako je Antun Vrdoljak dobio povlaštene ugovore za reprize o kojima ovih dana pišu svi mediji? Prema Pravilniku HRT-a, ravnatelj može odobriti bolje uvjete za iznimna, antologijska djela. To načelno ne zvuči sporno, no nakon razgovora s autorima najvažnijih serija i filmova, odnosno njihovim nasljednicima, utvrdili smo da se ti kriteriji ne primjenjuju dosljedno. Za Telegram, između ostalih, govore Ivo Štivičić, udovice Joakima Marušića i Kreše Golika te Branko Ivanda. Svi tvrde kako im je HRT odbio dodijeliti povlašteni status, a nasljednici prava na Naše malo misto vrijednost te serije morali su dokazivati na sudu. Pritom, autori nekih od najpoznatijih novih serija morali su potpisati ugovore kojima se odriču bilo kakvih naknada za reprize
Nekoliko tjedana prije nego je smijenjen, Nadzorni odbor HRT-a podnio je izvješće o poslovanju za 2016. godinu koje su, nakon Jutarnjeg lista, prenijeli gotovo svi mediji. Dokument, inicijalno proglašen tajnim, između ostalog problematizira neobičan ugovor koji je, na rok od 25 godina, s HRT-om sklopio Antun Vrdoljak. Za repriziranje po 13 epizoda njegove dvije serije, Duge mračne noći te Prosjaka i sinova, HRT je gospodinu Vrdoljaku tako lani isplatio 240.000 kuna. Što, načelno, ne bi trebao biti problem. Kako je za Telegram detaljizirao Hrvoje Kačer, profesor autorskog prava s Pravnog fakulteta u Splitu, “pitanje tantijema zapravo je pitanje imovinskih autorskih prava”.
Zakon o autorskom i srodnim pravima predviđa isplatu tantijema za života autora i još 70 godina nakon njegove smrti, kada ih primaju nasljednici. HRT-ov sustav isplate ipak djeluje dubiozno. Prema aktualnom Pravilniku iz 2006., internom aktu koji je Telegram dobio na uvid, prepolovljene su maksimalne naknade za repriziranje. No gospodin Vrdoljak nastavio ih je primati po staroj tarifi – isplaćuju mu 50 posto autorskog honorara za prvu reprizu i 25 posto za sve ostale. Stare tarife zadržao je tako što je ispregovarao bolje uvjete, vjerojatno se pozivajući na članak 18. Pravilnika, prema kojemu Glavni ravnatelj ima diskrecijsko pravo odobriti veći iznos naknade autorima djela iznimne vrijednosti.
‘Kada se hoću naljutiti, onda pomislim na tantijeme’
To konkretno znači dvije stvari. Prvo, da Glavni ravnatelj sam procjenjuje vrijednost određenog djela i, drugo, da je za HRT, recimo, Duga mračna noć antologijsko djelo, a Gruntovčani, Tko pjeva zlo ne misli ili Velo misto nisu. Telegram je za potrebe ovog teksta razgovarao s autorima nekih od najgledanijih hrvatskih filmova i serija koji su iznimno nezadovoljni HRT-ovim sustavom.
Među njima je, recimo, Ivo Štivičić. Autor brojnih legendarnih djela kaže da, kada se želi naljutiti, pomisli na honorare koje dobiva od HRT-a. Tantijemi za scenarije njegovih Kuda idu divlje svinje, Tamburaša ili Putovanja u Vučjak, do sada su, tvrdi, bili toliko mizerni da ih nije uspio ni zapamtiti. Iznosi koji je primao, nastavlja, kod njega su izazvali neugodne osjećaje koje naziva “energijom poništavanja”. “Ako je Vrdoljak nešto dobio, to se dogodilo zato što je on promućurna osoba, koja razmišlja o sebi i zna se izboriti za sebe”, zaključuje Štivičić.
Pravno je tu pritom sve OK, tvrde stručnjaci s kojima smo razgovarali. “U filmskom djelu nema kolektivne zaštite, stoga ne vidim ništa sporno. Drugo je pitanje je li se netko izborio za nešto zato što je odličan pregovarač ili mu se pogodovalo iz nekih drugih razloga”, kaže odvjetnik Zoran Vujasin, koji se godinama bavi ovom problematikom. S druge strane, odluke dosadašnjih ravnatelja o statusu antologijskih djela često ipak djeluju neobično.
Nada Marušić, udovica Joakima Marušića, režisera TV serija Velo Misto i U registraturi, kaže kako je do 2006. godine bila zadovoljna iznosom naknade za reprize koje je primala od HRT-a. Zatim su je pozvali na Prisavlje i ponudili novi ugovor s dvostruko manjim tarifama. “Naravno da nisam bila zadovoljna, ali ipak sam pristala. Mislim da su me dobro smuljali”, kaže. Najmanja godišnja naknada koju je primila iznosila je oko 2500 kuna, a najveći iznos dobila je jedne godine tijekom koje je HRT reprizirao dvije Marušićeve serije. Tada je za 14 epizoda Velog mista i 9 epizoda U registraturi primila 70.000 kuna.
‘Moj suprug Golik za HRT nije bio antologijski autor’
Gospođa Leandra Golik, udovica režisera Kreše Golika, autora Gruntovčana te Dirigenata i mužikaša, nakon suprugove smrti 1997. godine postala je nasljednica njegovih autorskih prava. Tvrdi kako je autorsku naknadu za Golikove projekte “uvijek doslovno istjerivala”. Ona je, kako kaže, slabovidna pa rijetko gleda televiziju. Kada bi joj netko dojavio da je HTV reprizirao neko Golikovo djelo, gospođa Leandra zvala bi u računovodstvo HRT-a i raspitivala se kada može očekivati isplatu tantijema. “Djelatnica HRT-a odgovorila bi mi da će platiti kada televizija bude imala novca, obično kroz nekoliko mjeseci”, tvrdi. U međuvremenu je saznala da bi Golik zbog umjetničkog statusa, odnosno iznimne vrijednosti njegovih djela, morao imati pravo na isplatu veće naknade.
Stoga se i ona pokušala pozvati na spomenuti članak 18. aktualnog Pravilnika. Tamo, konkretno, stoji: “Naknade autorima i izvođačima mogu se ugovarati isključivo u iznosima koji su utvrđeni Cjenikom HRT-a. Iznimno iz prethodnog stavka glavni ravnatelj HRT-a na prijedlog ravnatelja podružnice može odobriti veći iznos naknade od propisanog Cjenikom te odobriti plaćanje repriza. Povećanje naknada i plaćanje repriza mora se temeljiti na iznimnoj vrijednosti, i/ili značenju predmetnog djela ili drugom poslovnom ili programskom interesu”. No gospođa Golik nije uspjela u pregovorima. “HRT je, dakle, odbio mog muža, inače autora filma Tko pjeva zlo ne misli, uvrstiti među antologijske režisere”, konstatira.
“Sin pokojnog Danijela Marušića, režisera kultne serije Naše malo misto, gospodin Marin Marušić nije mogao govoriti o slučaju, s obzirom na to da je zaposlenik HRT-a. No, njegova je obitelj, kako doznajemo iz drugih izvora, devet godina vodila spor s HRT-om. Na sudu su uspjeli dokazati da je Naše malo misto iznimno značajno djelo te da zaslužuje veću naknadu”
Redatelj Smogovaca, Milivoj Puhlovski, prve ugovore o autorskoj naknadi za repriziranje potpisao je 1982. godine, još prije početka snimanja. Prema tom ugovoru, za prvu reprizu Smogovaca trebao je ostvariti pravo na naknadu od 50 posto honorara, a za svaku sljedeću 25 posto. “Nisam pristao na dvostruko niže cijene iz novog Pravilnika pa su zato u posljednjih deset godina Smogovci emitirani samo jednom”, kaže nam Puhlovski.
Kontaktirali smo i sina pokojnog Danijela Marušića, režisera kultne serije Naše malo misto, gospodina Marina Marušića. Nije mogao govoriti o slučaju, s obzirom na to da je zaposlenik HRT-a. No, njegova je obitelj, kako doznajemo iz drugih izvora, devet godina vodila spor s HRT-om. Na sudu su uspjeli dokazati da je Naše malo misto iznimno značajno djelo te da zaslužuje veću naknadu.
Za nova djela reprize se uglavnom ni ne plaćaju
Na sudu s HRT-om završio je i Branko Ivanda, režiser brojnih filmova i TV drama, kao što su Konjanik, Slučaj maturanta Wagnera, Bombaški proces, Špijunska veza i tako dalje. “Neki grade kuće, neki otvaraju firme, a ja sam čitav svoj život uložio u filmove i TV drame”, kaže. Ivanda također nije pristao na smanjenje naknada prema novom Pravilniku i odbio je potpisati ugovor. Nakon što je Upravi HRT-a poslao brojna pisma i bezuspješno pokušao s njima razgovarati, prije tri godine pokrenuo je sudski postupak.
Nakon toga, HRT ga je stavio na led pa se njegovi filmovi i drame više ne vrte. “Čestitam gospodinu Vrdoljaku. On je imao sreće, znanja i umijeća te je uspio ostvariti svoja prava. Mislim da može poslužiti kao primjer drugima”, završava gospodin Ivanda koji je, kaže, spreman smiriti tenzije i pristati na nagodbu.
Pravo na naknade ostvaruju, dakle, autori. Prema europskom pravu, to su redatelj, scenarist i glavni snimatelj. “U nekim slučajevima to mogu biti i autori glazbe, ali samo ako je glazba bitan element filma ili serije. Sa svakim autorom može se sklopiti konkretan ugovor koji regulira njegova prava”, pojasnio je za Telegram odvjetnik Pavle Fellner, član Hrvatskog društva za autorsko pravo.
Udovica snimatelja, režisera i profesora Nikole Tanhofera, gospođa Radojka, također tvrdi kako prima mizernu naknadu. U posljednjih 20 godina HTV je nekoliko puta emitirao H-8 te još par filmova u kojima je Tanhofer bio glavni snimatelj. “Sjeo mi je novac od kojega ne mogu adaptirati kuću, nego se eventualno počastiti sladoledom”, kratko je komentirala.
Autori novijih projekata još su u nezgodnijoj poziciji. Telegram je ovih dana bio u kontaktu s vlasnikom jedne producentske firme koja je proteklih desetak godina za HRT producirala nekoliko popularnih televizijskih projekata, no gospodin je pristao na medijski istup isključivo anonimno. Misli da bi si inače bitno smanjio šanse za nove suradnje s HRT-om. Na pregovorima za snimanje, kaže, nikada nije ni pokrenuo pitanje naknada za reprize. “Da jesam, moja bi firma vjerojatno istoga trenutka izgubila mogućnost suradnje s javnom televizijom”, tvrdi. U svim ugovorima koje je do sada potpisao, njegova producentska kuća odrekla se naknada za reprize.
Slična je situacija, doznajemo, i s vrlo popularnom serijom Bitange i princeze koju je režirao Goran Kulenović. Nastala je u vanjskoj produkciji i jedna je od najviše repriziranih posljednjih 15 godina. “Prilikom potpisivanja ugovora od nas se očekivalo da se odreknemo prava naknade na reprize”, ispričao nam je Kulenović. Na identične uvjete pristao je, kaže, i kada je počeo raditi Crno bijeli svijet.
‘Udovica Kreše Golika je, kako kaže, slabovidna, pa rijetko gleda televiziju. Kada bi joj netko dojavio da je HTV reprizirao neko Golikovo djelo, gospođa Leandra zvala bi u računovodstvo HRT-a i raspitivala se kada može očekivati isplatu tantijema. “Djelatnica HRT-a odgovorila bi mi da će platiti kada televizija bude imala novca, obično kroz nekoliko mjeseci”, tvrdi’
Kako su prošli autori dokumentarnih filmova
Slično govori i Nebojša Slijepčević, režiser brojnih epizoda vrlo gledanog dokumentarnog serijala Direkt. U produkciji Fade In-a, od 2003. do 2010. izbacili su više od 100 epizoda, od kojih su neke na HTV-u reprizirane više od deset puta. Na Direktu su radili poznati mladi režiseri; recimo Hrvoje Mabić, Miroslav Sikavica, Goran Dević, Danijel Kušan, Aldo Tardozzi, Robert Orhel i Ljubo Lasić.
Prilikom potpisivanja ugovora Slijepčević je HRT-u dozvolio da njegove epizode Direkta reprizira doslovno beskonačno i bez ikakve autorske naknade. “To je bio njihov standardni ugovor oko kojeg nije bilo pregovora. HRT već godinama autore dokumentarnih filmova tretira kao stranke koje mogu biti sretne što uopće rade za državnu televiziju”, komentira gospodin Slijepčević.
Predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja, Danilo Šerbedžija, kaže kako je većina autora, odnosno režisera, scenarista i glavnih snimatelja, do prije 11 godina potpisivala ugovor o naknadi za reprizu. Kasnije su dobro prolazili samo autori koji su u svojim ugovorima uspjeli dogovoriti solidne uvjete. On smatra da su individualni pregovori autora s HRT-om loša praksa i zalaže se za utvrđivanje transparentnih naknada za autore. “Ovih dana svi pričaju o gospodinu Vrdoljaku”, komentira Šerbedžija i dodaje kako smatra da nije problem u njemu, jer on prima ono što mu Zakon dopušta. “Nadam se da će primjerene ugovore jednom dobiti i svi ostali autori”.
