Zašto ne znamo iskoristiti vrijednu vojnu baštinu iz Austro-Ugarske?

Tako o svojim regrutskim danima u zagrebačkoj Rudolfovoj kasarni piše Kamilo Emerički. Krležina idiosinkrazija spram apsurda kakanijskog militarizma kulminira u ciklusu Hrvatski bog Mars, a kasarna je dominantna metafora. Iako omražene, opterećene ideološkim hipotekama i negativnom memorijom, austrougarske su se kasarne i nakon rasapa Monarhije zbog puko praktičnih razloga dugo održale u funkciji, neke i do danas.

Primjerene prenamjene

Najprije su preimenovane, potom su doživjele različite adaptacije i dogradnje zbog tehničkih i tehnoloških zahtjeva, najviše motorizacije vojske – ukratko, zbog potreba, posve različitih od onih iz doba kad su građene. Neminovno su s vremenom zastarjele, izgubile izvornu funkciju, neke su srušene, druge dobile nove namjene. To su uglavnom postaje procesa koji se odvijao na bivšem području Austrougarske. Primjeri primjerene prenamjene očuvanih vojarni upućuju da stare vojarne mogu biti izazov i dati još nešto gradu, slično kao industrijska baština. Nije upitno pripadaju li kulturnoj baštini i ima li smisla očuvati ih zbog njihovih katkad izrazitih arhitektonskih kvaliteta. Glavno je pitanje mogu li primiti nove funkcije.

Nažalost, u Zagrebu nije tako, kao ni u drugim hrvatskim gradovima koji kao da ne znaju što početi s tim korpusom baštinom. S jedne se strane oteže s odlukama, s druge nerijetko iskazuje težnja komercijalizaciji, i to u pravilu zemljišta i lokacije, što prije ili kasnije znači rušenje – osude na nestanak nečega, što bi moglo imati budućnost.

U Zagrebu je očuvano pet kompleksa: Garnizonska ili Vojna bolnica (Vlaška ulica 87, 1833. i 1859.), Domobranska vojarna, danas „kralja Tomislava“ (Ilica 242, 1898/99.) i Vozarska (Selska cesta 2/Ilica 107, 1903.) koje su izvan izvorne funkcije, a u očekivanju nove/konačne namjene dijelom se koriste, a dijelom su prazna. Bivša Topnička vojarna (Ilica 256, 1905/06.) zadržala je vojnu funkciju i u njoj je smješteno vojno učilište „Petar Zrinski“. Od Pješačke vojarne (Ilica 123/Ulica Republike Austrije, 1889.) očuvane su reprezentativna glavna/upravna zgrada i tri skromnije stambene vojarne na uličnoj fronti. Zaštićene su kao spomenici kulture neposredno prije rušenja kompleksa 1978., potom su adaptirane za novu namjenu. Slobodna površina na mjestu sklopa, s drvoredima duž bivših internih komunikacija, otada je javni i socijalizirani prostor.

Nosi ime Trg Franje Tuđmana i očekuje uređenje prema projektu arhitekta Nenada Fabijanića. Jedini je pozitivni primjer adaptacija natkrite jašione, jedinog očuvanog objekta bivše Konjaničke vojarne „nadvojvode Franje Ferdinanda“ (Prilaz baruna Filipovića 23, 1911.) za uredsko-izložbenu svrhu.

Kompleks bivše vojne bolnice

Neupitnu arhitektonsku vrijednost kao svjedočanstvo klasicizma i ranog historicizma i djelo poznatih graditelja Antona Stiedla i Franje Kleina, posjeduje kompleks bivše vojne bolnice u Vlaškoj ulici. Nakon što ga je 1988. vojska napustila, u dijelu ulične zgrade privremeno je bio smješten Hrvatski vojni muzej. Idejni projekt adaptacije za muzej izradili su 1997. arhitekti Hrvoje Hrabak i Mladen Obad Ščitaroci. Nije prihvaćen, a 2002. projekt adaptacije za potrebe Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo te Ministarstvo znanosti i tehnologije izradio je pokojni arhitekt Tomislav Odak.

Projekt je gotovo dospio do realizacije, ali je izvedba zaustavljena nakon promjene vlade. Zaključkom o zamjeni nekretnina između Grada Zagreba i RH prelazi u gradski posjed. Od 2007. planira se preseljenje četiriju srednjih škola u sklop, ali studija naručena da ispita mogućnosti sklopa nije zadovoljila kriterije, pa je investitor, Grad Zagreb 2011. najavio rušenje svih objekata osim ulične zgrade i novogradnju na njihovu mjestu – do čega nije došlo. U međuvremenu u dvorišne su se objekte naselili beskućnici (i navodno narkomani), ali je Grad 2011. dao dio prostorija Muzeju ulične umjetnosti na (barem !) dvije godine. U ljeto 2014. Muzej je u sklopu festivala na licu mjesta organizirao javnu tribinu na kojoj se plediralo za javnu namjenu, a mjeravna osoba (predstavnik DUDI-ja) obrazložio je stanje imovinskim nedorečenostima, međusobnom prebacivanju odgovornosti, birokratskim začkoljicama – a sve uz velike riječi o budućnosti.

Ove godine, o 150-oj obljetnici rođenja Nikole Tesle, akademski kipar Pero Jelisić, koji ondje ima privremeni atelijer i odavno je opsjednut Teslom, upriličio je 10. lipnja navečer izložbu i decentnu svečanost, koja je okupila umjetničku i intelektualnu elitu.

Drukčiji je slučaj bivša Domobranska vojarna („kralja Tomislava“), sagrađena sagrađena 1899. u suradnji urbanista Milana Lenucija i arhitekta Janka Holjca. Sklop je skladno dimenzioniran, pregledan i ima najviše zelenih površina, arhitekturom predstavlja neoromantizam, dominantni stil za vojarne sve do 20. stoljeća. Zagrebačka nadbiskupija dobila ga je 2006. u procesu povrata nacionalizirane imovine, kao kompenzaciju za tzv. Mali Vatikan u Martićevoj ulici i najavila adaptaciju za Katoličko sveučilište, osnovano iste godine i smješteno u jednu zgradu.

Svi ostali objekti iznajmljeni su raznoraznim učilištima za doškolovanje, edukaciju odraslih te konzultantskim tvrtkama, a svi bi oni, kako je najavljeno, s Katoličkim sveučilištem dobili zajedničku Aulu magnu prema uzoru na nova i novija europska sveučilišta. No 2012. Nadbiskupija je u koncesiju na 99 godina dala 65.000 od 250.000 m² ukupne površine sklopa tvrki Ilica Centar, s ciljem financiranja razvoja svojeg sveučilišta.

Trnjanski Tweensi

Sa Stipić Grupom tvrtka je najavila gradnju trgovačko-poslovnog centra, projekt je povjeren arhitektonskom studiju ProArch Davora Matekovića. 3D-prikazi goleme zgrade koja se u tom ambijentu doima nametljivo i provokativno izazvali su kritiku i zgražanje nad time kako Nadbiskupija upravlja nekretninom koja nije tabula rasa nego intaktan arhitektonski kompleks – ne bez vrijednosti, iako nije zaštićen kao kulturno dobro (?). Šopingcentar nije realiziran, a Nadbiskupija se okrenula drugom svojem posjedu na Strojarskoj cesti s očito boljom financijskom kombinacijom. Naime, tvrtka VMD Promet naumila je ondje gradili poslovno-stambeni kompleks prema projektu arhitekta Davora Matekovića, nagrađenom prvom nagradom na javnom natječaju, otkupila od Nadbiskupije potrebno zemljište, dok je sama zamijenila drugi dio zemljišta za stanove – i to, s ciljem uređenja Katoličkog sveučlišta u Ilici, ukratko zarade. Potkraj 2014. u Strojarskoj, tik uz devastirani i razvaljeni „Gredelj“, osovila su se dva spektakularna crno-svjetleća nebodera, trnjanski Tweensi. Čini se: koza (kasarna) cijela, svi (vukovi) siti. A u Ilici status quo.

Bivša Vozarska vojarna, poznata kao sjedište UNPOFOR-a u doba Domovinskog rata, a nadasve po Zidu boli, primjer je koliko apsurda, toliko i nemoći. I za nju je utvrđena namjena: tu su mjesto trebale naći zgrade različitih sudova, odnosno novi sudbeni centar ili grad. Ideju je 2004. objavila tadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt, pripisujući joj značaj „nositelja hrvatskog investicijskom booma“. Sljedeće, 2005. godine programska studija povjerena je teamu Nives Mlinar, Gordana Domić, Boris Koružnjak i Silvio Bašić u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta, koji su nakon temeljitog istraživanja vrlo strogih zahjeva i europskih iskustava predložili novogradnju na mjestu sklopa.

Sudbeni grad i Trg pravde

No to je palo na rigidnim smjernicama Gradskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, koji se pozivao na dozlaboga mutnu kategoriju „ambijentalne vrijednosti“, zahtijevao parcijalnu zaštitu, iako upravo taj kompleks ima najmanju vrijednost, a sastoji se poglavito od skladišta za vojnu opremu i kola. No cjelina ipak nije zaštićena integralno. Nekoliko zgrada otad je adaptirano za potrebe sudova, a sve je drugo u katastrofalno zapuštenom stanju. No ideja o „sudskom gradu“ s „Trgom Pravde“ ponovno je oživjela, pa je 2007. raspisan urbanističko-arhitektonski natječaj, na kojem je nagradu dobio team Dabor Bušnja, Zrinka Mrkonjić i Vedrana Škopac.

Iako su bili prisiljeni zadržati neke stare objekte, na velikoj površini kompleksa dominiraju nove strukture, s kojima se provincijalni, zastarjeli i jadni paviljoni ni po čemu ne mogu nositi, I laiku je jasno da su izlišni i da će u slučaju realizacije biti uklonjeni. Projekt je predstavljan s velikom pompom i optimističnim očekivanjima, realizacija je trebala početi odmah. Ali ni od toga ništa, a ograđena pustoš iza sudova još doziva jad zbog skandaloznog uništenja Zida boli – najiskonskijeg i najimpresivnijeg memorijalnog spomenika Domovinskog rata, koji je mogao postati motivom preuređenja/prenamjene vojarne – možda i za nešto drugo.

Preko puta, na Ulici baruna Filipovića, upravo strši primjer kako treba planirati i djelovati, kad je riječ o spomeniku kulture: to je bivša Velika konjanička jašiona, jedina pošteđena na velikom arealu bivše Konjaničke vojarne, poslije Tekstilnog kombinata Zagreb. Sve je na njemu na brzinu porušeno da ustupi mjesto stambeno-poslovnom kompleksu, koji iz razloga nedostupnih javnosti nije sagrađen. No jašiona je privukla pozornost poduzetnika Tomislava Klička, koju ju je uočio kao savršeno mjesto za sjedište svoje tvrtke i kolekcije umjetnina. Izložbeni program te najveće privatne zbirke suvremene hrvatske umjetnosti, nastale od 1991. vodi neprofitna udruga Lauba. Pozivni natječaj za adaptaciju jašione raspisan je u siječnju 2007., u ožujku je odabran projekt Alenke Gačić-Pojatina i suradnica, Branke Petković i Ane Krstulović. Oblikovanje interijera i dio eksterijera potpisuje Morana Vlahović. Adaptacija jašione završena je 2010., a nova Kuća za ljude i umjetnosti otada je zaživjela – kako se navodi u prospektu – „kao hibrid uredskog poslovanja i mjesto izlaganja umjetnina“.

Kako potvrđuje taj primjer, jedinstven u Zagrebu, vojarne, odnosno to što je ostalo od njih – nude izazov. No sudeći po tome kako se njihovi vlasnici odnose prema njima, opravdano je govoriti o „neželjenoj baštini“. Kategoriju zahvaljujemo rodonačelniku moderne zaštite spomenika, Aloisu Rieglu. Po njemu je „neželjena baština“ ona, koja je izgubila svoje vlasnike i njihov interes. No, kaže nadalje Riegl, sva je baština prošlih vremena zapravo „neželjena“, jer odavno nema onih kojima je pripadala – najočitiji su primjer egipatske piramide – ali je razvojem moderne svijesti postala univerzalnom baštinom čovječanstva koja se čuva kao sjedočanstvo kulture i povijesti. No takva svijest ni odgovornost u Zagrebu ne postoje. Dok u svijetu na sličnim mjestima nastaju simboli novog urbaniteta, ovdje je na djelu parola: učinit ćemo sve, da ostane isto.

Spomenik i muzej

I na kraju pitanje. Dok se na sva usta govori o natječaju za spomenik Franji Tuđmanu u Zagrebu, već predugo čeka uređenje njegova trga prema navedenom projektu Nenada Fabijanića i ponovno propituje prometno rješenje – u vidu tunela koji bi povezao dva Prilaza (Gjure Deželića i baruna Filipovića, odnosno Ulicu grada Mainza), što ovom prilikom ne komentiram – ne bi li bilo upravo zbog spomenika umjesno razmotriti namjenu vojarni preostalih na uličnoj fronti? U njima se, naime, nalaze uredi (jednog ministarstva i srodnih intitucija): sterilan sadržaj, nimalo u skladu s onime što se na trgu-parku planira i želi. Nije li kićena zgrada bivšeg zapovjedništva upravo predodređena za vojni muzej, izbačen iz bivše vojne bolnice u Vlaškoj – ili čak muzej najnovije hrvatske povijesti, a manje bočne kasarne za njegove ekspoziture? U Zagrebu o tako čemu nema ništa – sve dok se bivša tvornica duhana u Klaićevoj ne adaptira za Hrvatski povijesni muzej – samo kada?

---

Objavljeno 8. kolovoza 2015. u tiskanom Telegramu