Institut za razvoj i međunarodne odnose iz Zagreba objavio je Analitičko izvješće o napretku provedbe Sporazuma o partnerstvu između Republike Hrvatske i Europske komisije. Najjednostavnije rečeno, radi se o pregledu onoga u čemu je Hrvatska napredovala i onoga u čemu je nazadovala nakon što je 2013. postala članica EU. Ovo izvješće pokazuje da su velika obećanja i velika očekivanja od tog članstva bila neopravdana. Nazadovanje, koje je na mnogim područjima počelo davno prije stupanja Hrvatske u članstvo EU, nastavlja se i dalje.
Ta se konstatacija ponajprije odnosi na demografske trendove koji, prema riječima autora izvješća, ukazuju na potpuni demografski slom zbog kojeg bi se ponajprije mogao raspasti sustav mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, a zatim i gospodarstvo u cjelini jer će nedostajati radne snage za puku ekonomsku reprodukciju. Premda je poglavlje o demografiji posljednje u toj knjizi, jasno je da ono predstavlja alfu i omegu svih postojećih problema i mogućih rješenja za probleme u kojima se Hrvatska nalazi.
Autori spominju samo emigrante iz Hrvatske
Revitalizacija po modelu domicilne populacije, dakle s oslanjanjem samo na postojeće stanovništvo, neće biti moguća nakon isteka idućih 5 do 7 godina, ako se postojeći trendovi izumiranja stanovništva nastave. Kako zasad nema pokazatelja koji bi upućivali na promjenu tih trendova, “Hrvatsku u narednom razdoblju čeka imigracijska revitalizacija kroz plansku i selektivnu imigracijsku varijantu kakvu provode razvijene zapadnoeuropske države”, kažu autori.
No, zanimljivo je da u popisu predloženih rješenja nema onih kojima pribjegavaju razvijene europske zemlje. Ako je planska i selektivna imigracijska varijanta rješavanja demografskih problema neizbježna, logično bi bilo očekivati da autori predlože neka od tih mogućih planskih rješenja koja se odnose i na ljude koji nisu etnički Hrvati, ali bi željeli baš u Hrvatskoj zasnovati pretpostavke za svoj život i život svojih potomaka.
Kao moguće imigrante u Hrvatsku koji će omogućiti biološku i ekonomsku reprodukciju autori poglavlja o demografskim problemima vide samo emigrante iz Hrvatske. Druge moguće imigrante oni ne navode niti predlažu rješenja koja bi Hrvatsku učinila općenito poželjnom za život neovisno o porijeklu ljudi i o tome gdje sada žive, jesu li ili nisu etnički Hrvati. Ako bi se u Hrvatskoj živjelo bolje nego drugdje, ako bi zarade bile dobre i uvjeti života privlačni te ako bi bilo osnove za predviđanja da će djeca živjeti bolje od roditelja, onda bi bilo manje onih koji odlazak u inozemstvo vide kao izlaz iz bijede, a ne samo kao mogućnost izbora kakvu imaju svi građani Europske unije.
Predlaže se da se demografijom bavi i sam premijer
Poboljšanjem ekonomskih, društvenih i političkih prilika u Hrvatskoj smanjila bi se motivacija potencijalnih budućih roditelja da djecu rađaju i uzdižu izvan Hrvatske, a bilo bi i više onih – Hrvata i Nehrvata – koji bi baš u Hrvatskoj željeli živjeti. Tek u općenito povoljnom društvenom kontekstu mogla bi se ostvariti treća predložena mjera koja hrvatsku dijasporu vidi kao “moguću revitalizacijsku osnovu strategija demografskog razvoja Hrvatske”. Ako život u Hrvatskoj i dalje bude podrazumijevao administrativne barijere i druge teškoće kakvih u drugim zemljama nema, onda će vjerojatno biti jednako malo Hrvata kao i Nehrvata koji će baš ovdje htjeli živjeti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prve dvije predložene mjere su, zapravo, samo deklarativno isticanje važnosti demografske problematike. U prvoj inzistira se na tome da demografska revitalizacija treba biti ključna problematika i “temelj gospodarskog i ukupnog razvoja Hrvatske”. Druga mjera, polazeći od već istaknute važnosti demografske problematike, predlaže “postavljanje najveće institucijske razine unutar Vlade za njezino rješavanje”. To, zapravo, znači da nije dovoljno postojanje ministrice i ministarstva za demografska pitanja, nego da bi se time trebao baviti netko od potpredsjedni-ca/ka Vlade ako ne i sam premijer. Mislim da je pitanje institucionalnog ustroja ipak od sekundarne važnosti u usporedbi sa sposobnošću određivanja strateških ciljeva i izbora načina njihove provedbe.
Ostalih šest predloženih mjera vrlo su konkretne. Predlaže se da zaposlene majke tijekom rodiljnog dopusta imaju primanja u visini plaće (nije navedeno iz kojeg izvora) i da im bude zajamčen povratak na radno mjesto. Nezaposlenim majkama država bi tijekom rodiljnog dopusta trebala isplaćivati prosječnu plaću. Predlaže se i uvođenje majke odgajateljice ili oca odgajatelja za treće rođeno dijete u obitelji što, vjerojatno, znači da bi toj osobi država isplaćivala plaću. Obavezni dio rodiljnog dopusta treba produžiti na godinu dana, predlaži autori. Porezni sustav treba graditi s obzirom na broj djece, odnosno treba uvesti porezne olakšice za svako dijete. Komunalna i slična davanja bi se, predlažu autori, trebala određivati prema broju djece.
Prenaglašava se izravna uloga države u privatnom životu
Tih šest predloženih mjera svode se na to da bi se povećali rashodi državnog proračuna namijenjeni unapređenju demografskih prilika, a dio njih – osobito posljednje dvije – predviđaju da oni koji nemaju djecu i koji po toj osnovi ne opterećuju državni proračun u njega moraju uplaćivati više, a oni koji iz proračuna primaju više u njega trebaju uplaćivati manje. Premda se takva rješenja čine prihvatljivima ako pođemo od pretpostavke da je rješavanje populacijskih pitanja ključni državni prioritet, ona kao da polaze od pretpostavke da će se ljudi odlučivati za rađanje djece zato što će im država to platiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Time se prenaglašava izravna uloga države u privatnom životu i zanemaruje drugi mogući pristup koji se svodi na to da bi država trebala funkcionirati tako da svatko može zaraditi dovoljno za rješavanje osnovnih egzistencijalnih pitanja, za slobodno planiranje budućnosti i za osiguravanje pristojnog života svojoj obitelji. Nekima bi možda motiv za ostanak u Hrvatskoj ili za povratak u Hrvatsku mogao biti to što će njemu ili njoj država plaćati rodiljnu naknadu i dječji doplatak, ali vjerujem da bi za veći broj ljudi ključni motiv bila mogućnost pristojne zarade dostatne za bezbrižan život, dostupnost dječjih vrtića i škola te odgovarajuće funkcioniranje pravosuđa, državne uprave i svih sustava o kojima ovisi kvaliteta života.
Ako u turističkoj zemlji, kakva je Hrvatska, želite iznajmljivati kuću i ako morate mjesec dana čekati da ured za katastar izda potvrdu o kućnom broju i daljnja dva mjeseca da predstavnici turističkog ureda pregledaju vaš objekt i utvrde da li zadovoljava kriterije, onda je to za poduzetne ljude u najmanju ruku jednako destimulirajući aspekt hrvatske stvarnosti kao i nepostojanje mjera aktivne demografske politike.
Teško da će se ovime moći promijeniti trendovi izumiranja
Predložene mjere demografske politike podrazumijevaju znatno povećanje proračunskih izdavanja u okolnostima u kojima je proračun ionako preopterećen. U poglavlju Socijalna uključenost, siromaštvo i zdravstvena skrb navodi se da više od Hrvatske za socijalnu zaštitu izdvaja samo Slovenija od svih novih članica EU. Predložene mjere značile bi daljnje povećavanje tih izdvajanja. No nije izvjesno da bi dale očekivani rezultat ako bi drugi sustavi za čije funkcioniranje je odgovorna država i dalje bili neučinkoviti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako postotak osoba izloženih riziku siromaštva u Hrvatskoj ostane 23% veći od prosjeka EU ili stopa teške materijalne deprivacije i dalje bude 42% veća od prosjeka EU, teško da će samo predložene mjere demografske politike moći promijeniti trendove izumiranja. Dapače, u nepromijenjenim ekonomskim okolnostima i u uvjetima pravne nesigurnosti te bi mjere mogle rezultirati povećanjem spomenutih negativnih pokazatelja jer bi za umanjivanje posljedica krajnjeg siromaštva u proračunu bilo manje novca nego sad. Ako očekivano trajanje života u Hrvatskoj i dalje bude kraće od europskog prosjeka i ako smrtnost dojenčadi ostane veća od prosjeka EU, onda će to u većoj mjeri djelovati kao motivacija da se Hrvatsku napusti negoli da se dođe ovdje zasnivati obitelj.
Kolekcija uglavnom već poznatih podataka
Ako stopa zaposlenosti u Hrvatskoj ostane značajno niža od one u EU i ako stopa nezaposlenosti mladih i dalje bude znatno veća nego u EU, onda je realno pretpostaviti da će nerješavanje tih problema imati negativne demografske posljedice znatno veće od mogućih pozitivnih posljedica predloženih mjera demografske revitalizacije. Materijalu koji je napravio IRMO može se prigovoriti da predstavlja kolekciju uglavnom već poznatih podataka o poteškoćama s kojima se susreće Hrvatska u različitim sektorima. Da je u tom materijalu ponuđena integrirana vizija prevladavanja uočenih poteškoća zasnovana na interdisciplinarnom pristupu, onda bismo mogli reći da je ispunio svoju svrhu. No i ovako nedovršen, taj materijal daje pregled problema za čije rješavanje je ponajprije zadužena Vlada RH.
Možda bismo mogli povjerovati da je ova Vlada svjesna ozbiljnosti problema s kojima se suočava i da je sposobna riješiti ih kad jedini argument kojim premijer odgovara na primjedbe i prijedloge opozicije ne bi bilo samo bahato pozivanje na činjenicu da on kontrolira saborsku većinu. Ta većina ovisi o nekoliko skupo plaćenih i moralno upitnih transakcija kojima se osigurava da ishod rasprave nikad ne ovisi o snazi argumenta nego uvijek samo o broju podignutih ruku. Ta politika koja je sama sebi svrha i koja se iskazuje samo kao autoerotsko uživanje njezinih glavni aktera u moći kojom raspolažu nipošto ne pobuđuje nadu da će problemi koji muče ovu državu i ovo društvo biti riješeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Demografska obnova nema smisla ako nastavimo s obmanama o etnički čistoj Hrvatskoj
Što možemo naučiti iz upravo objavljenog izvješća o napretku Hrvatske
Kao moguće imigrante u Hrvatsku koji će omogućiti biološku i ekonomsku reprodukciju autori Izvješća vide samo emigrante iz Hrvatske. Druge moguće imigrante oni ne navode niti predlažu rješenja koja bi Hrvatsku učinila općenito poželjnom za život neovisno o porijeklu ljudi i o tome gdje sada žive, jesu li ili Hrvati ili Nehrvati.
Institut za razvoj i međunarodne odnose iz Zagreba objavio je Analitičko izvješće o napretku provedbe Sporazuma o partnerstvu između Republike Hrvatske i Europske komisije. Najjednostavnije rečeno, radi se o pregledu onoga u čemu je Hrvatska napredovala i onoga u čemu je nazadovala nakon što je 2013. postala članica EU. Ovo izvješće pokazuje da su velika obećanja i velika očekivanja od tog članstva bila neopravdana. Nazadovanje, koje je na mnogim područjima počelo davno prije stupanja Hrvatske u članstvo EU, nastavlja se i dalje.
Ta se konstatacija ponajprije odnosi na demografske trendove koji, prema riječima autora izvješća, ukazuju na potpuni demografski slom zbog kojeg bi se ponajprije mogao raspasti sustav mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, a zatim i gospodarstvo u cjelini jer će nedostajati radne snage za puku ekonomsku reprodukciju. Premda je poglavlje o demografiji posljednje u toj knjizi, jasno je da ono predstavlja alfu i omegu svih postojećih problema i mogućih rješenja za probleme u kojima se Hrvatska nalazi.
Autori spominju samo emigrante iz Hrvatske
Revitalizacija po modelu domicilne populacije, dakle s oslanjanjem samo na postojeće stanovništvo, neće biti moguća nakon isteka idućih 5 do 7 godina, ako se postojeći trendovi izumiranja stanovništva nastave. Kako zasad nema pokazatelja koji bi upućivali na promjenu tih trendova, “Hrvatsku u narednom razdoblju čeka imigracijska revitalizacija kroz plansku i selektivnu imigracijsku varijantu kakvu provode razvijene zapadnoeuropske države”, kažu autori.
No, zanimljivo je da u popisu predloženih rješenja nema onih kojima pribjegavaju razvijene europske zemlje. Ako je planska i selektivna imigracijska varijanta rješavanja demografskih problema neizbježna, logično bi bilo očekivati da autori predlože neka od tih mogućih planskih rješenja koja se odnose i na ljude koji nisu etnički Hrvati, ali bi željeli baš u Hrvatskoj zasnovati pretpostavke za svoj život i život svojih potomaka.
Kao moguće imigrante u Hrvatsku koji će omogućiti biološku i ekonomsku reprodukciju autori poglavlja o demografskim problemima vide samo emigrante iz Hrvatske. Druge moguće imigrante oni ne navode niti predlažu rješenja koja bi Hrvatsku učinila općenito poželjnom za život neovisno o porijeklu ljudi i o tome gdje sada žive, jesu li ili nisu etnički Hrvati. Ako bi se u Hrvatskoj živjelo bolje nego drugdje, ako bi zarade bile dobre i uvjeti života privlačni te ako bi bilo osnove za predviđanja da će djeca živjeti bolje od roditelja, onda bi bilo manje onih koji odlazak u inozemstvo vide kao izlaz iz bijede, a ne samo kao mogućnost izbora kakvu imaju svi građani Europske unije.
Predlaže se da se demografijom bavi i sam premijer
Poboljšanjem ekonomskih, društvenih i političkih prilika u Hrvatskoj smanjila bi se motivacija potencijalnih budućih roditelja da djecu rađaju i uzdižu izvan Hrvatske, a bilo bi i više onih – Hrvata i Nehrvata – koji bi baš u Hrvatskoj željeli živjeti. Tek u općenito povoljnom društvenom kontekstu mogla bi se ostvariti treća predložena mjera koja hrvatsku dijasporu vidi kao “moguću revitalizacijsku osnovu strategija demografskog razvoja Hrvatske”. Ako život u Hrvatskoj i dalje bude podrazumijevao administrativne barijere i druge teškoće kakvih u drugim zemljama nema, onda će vjerojatno biti jednako malo Hrvata kao i Nehrvata koji će baš ovdje htjeli živjeti.
Prve dvije predložene mjere su, zapravo, samo deklarativno isticanje važnosti demografske problematike. U prvoj inzistira se na tome da demografska revitalizacija treba biti ključna problematika i “temelj gospodarskog i ukupnog razvoja Hrvatske”. Druga mjera, polazeći od već istaknute važnosti demografske problematike, predlaže “postavljanje najveće institucijske razine unutar Vlade za njezino rješavanje”. To, zapravo, znači da nije dovoljno postojanje ministrice i ministarstva za demografska pitanja, nego da bi se time trebao baviti netko od potpredsjedni-ca/ka Vlade ako ne i sam premijer. Mislim da je pitanje institucionalnog ustroja ipak od sekundarne važnosti u usporedbi sa sposobnošću određivanja strateških ciljeva i izbora načina njihove provedbe.
Ostalih šest predloženih mjera vrlo su konkretne. Predlaže se da zaposlene majke tijekom rodiljnog dopusta imaju primanja u visini plaće (nije navedeno iz kojeg izvora) i da im bude zajamčen povratak na radno mjesto. Nezaposlenim majkama država bi tijekom rodiljnog dopusta trebala isplaćivati prosječnu plaću. Predlaže se i uvođenje majke odgajateljice ili oca odgajatelja za treće rođeno dijete u obitelji što, vjerojatno, znači da bi toj osobi država isplaćivala plaću. Obavezni dio rodiljnog dopusta treba produžiti na godinu dana, predlaži autori. Porezni sustav treba graditi s obzirom na broj djece, odnosno treba uvesti porezne olakšice za svako dijete. Komunalna i slična davanja bi se, predlažu autori, trebala određivati prema broju djece.
Prenaglašava se izravna uloga države u privatnom životu
Tih šest predloženih mjera svode se na to da bi se povećali rashodi državnog proračuna namijenjeni unapređenju demografskih prilika, a dio njih – osobito posljednje dvije – predviđaju da oni koji nemaju djecu i koji po toj osnovi ne opterećuju državni proračun u njega moraju uplaćivati više, a oni koji iz proračuna primaju više u njega trebaju uplaćivati manje. Premda se takva rješenja čine prihvatljivima ako pođemo od pretpostavke da je rješavanje populacijskih pitanja ključni državni prioritet, ona kao da polaze od pretpostavke da će se ljudi odlučivati za rađanje djece zato što će im država to platiti.
Time se prenaglašava izravna uloga države u privatnom životu i zanemaruje drugi mogući pristup koji se svodi na to da bi država trebala funkcionirati tako da svatko može zaraditi dovoljno za rješavanje osnovnih egzistencijalnih pitanja, za slobodno planiranje budućnosti i za osiguravanje pristojnog života svojoj obitelji. Nekima bi možda motiv za ostanak u Hrvatskoj ili za povratak u Hrvatsku mogao biti to što će njemu ili njoj država plaćati rodiljnu naknadu i dječji doplatak, ali vjerujem da bi za veći broj ljudi ključni motiv bila mogućnost pristojne zarade dostatne za bezbrižan život, dostupnost dječjih vrtića i škola te odgovarajuće funkcioniranje pravosuđa, državne uprave i svih sustava o kojima ovisi kvaliteta života.
Ako u turističkoj zemlji, kakva je Hrvatska, želite iznajmljivati kuću i ako morate mjesec dana čekati da ured za katastar izda potvrdu o kućnom broju i daljnja dva mjeseca da predstavnici turističkog ureda pregledaju vaš objekt i utvrde da li zadovoljava kriterije, onda je to za poduzetne ljude u najmanju ruku jednako destimulirajući aspekt hrvatske stvarnosti kao i nepostojanje mjera aktivne demografske politike.
Teško da će se ovime moći promijeniti trendovi izumiranja
Predložene mjere demografske politike podrazumijevaju znatno povećanje proračunskih izdavanja u okolnostima u kojima je proračun ionako preopterećen. U poglavlju Socijalna uključenost, siromaštvo i zdravstvena skrb navodi se da više od Hrvatske za socijalnu zaštitu izdvaja samo Slovenija od svih novih članica EU. Predložene mjere značile bi daljnje povećavanje tih izdvajanja. No nije izvjesno da bi dale očekivani rezultat ako bi drugi sustavi za čije funkcioniranje je odgovorna država i dalje bili neučinkoviti.
Ako postotak osoba izloženih riziku siromaštva u Hrvatskoj ostane 23% veći od prosjeka EU ili stopa teške materijalne deprivacije i dalje bude 42% veća od prosjeka EU, teško da će samo predložene mjere demografske politike moći promijeniti trendove izumiranja. Dapače, u nepromijenjenim ekonomskim okolnostima i u uvjetima pravne nesigurnosti te bi mjere mogle rezultirati povećanjem spomenutih negativnih pokazatelja jer bi za umanjivanje posljedica krajnjeg siromaštva u proračunu bilo manje novca nego sad. Ako očekivano trajanje života u Hrvatskoj i dalje bude kraće od europskog prosjeka i ako smrtnost dojenčadi ostane veća od prosjeka EU, onda će to u većoj mjeri djelovati kao motivacija da se Hrvatsku napusti negoli da se dođe ovdje zasnivati obitelj.
Kolekcija uglavnom već poznatih podataka
Ako stopa zaposlenosti u Hrvatskoj ostane značajno niža od one u EU i ako stopa nezaposlenosti mladih i dalje bude znatno veća nego u EU, onda je realno pretpostaviti da će nerješavanje tih problema imati negativne demografske posljedice znatno veće od mogućih pozitivnih posljedica predloženih mjera demografske revitalizacije. Materijalu koji je napravio IRMO može se prigovoriti da predstavlja kolekciju uglavnom već poznatih podataka o poteškoćama s kojima se susreće Hrvatska u različitim sektorima. Da je u tom materijalu ponuđena integrirana vizija prevladavanja uočenih poteškoća zasnovana na interdisciplinarnom pristupu, onda bismo mogli reći da je ispunio svoju svrhu. No i ovako nedovršen, taj materijal daje pregled problema za čije rješavanje je ponajprije zadužena Vlada RH.
Možda bismo mogli povjerovati da je ova Vlada svjesna ozbiljnosti problema s kojima se suočava i da je sposobna riješiti ih kad jedini argument kojim premijer odgovara na primjedbe i prijedloge opozicije ne bi bilo samo bahato pozivanje na činjenicu da on kontrolira saborsku većinu. Ta većina ovisi o nekoliko skupo plaćenih i moralno upitnih transakcija kojima se osigurava da ishod rasprave nikad ne ovisi o snazi argumenta nego uvijek samo o broju podignutih ruku. Ta politika koja je sama sebi svrha i koja se iskazuje samo kao autoerotsko uživanje njezinih glavni aktera u moći kojom raspolažu nipošto ne pobuđuje nadu da će problemi koji muče ovu državu i ovo društvo biti riješeni.