Nekad je nužno odabrati stranu

Kako su se ekstremisti počeli osjećati toliko slobodno da posve otvoreno prijete novinarima

Markovina piše o posljednjem slučaju prijetnje HRT-ovoj novinarki Maji Sever

FOTO: HRT Screenshot

Čovjek koji je HRT-ovoj novinarki na Facebooku prijetio smrću, nedavno je na isti način prijetio i Telegramovom kolumnistu. To, pojednostavljeno govoreći, znači da se osjeća potpuno slobodno prijetiti ljudima koji su javno izloženi i to očito radi serijski, nalazeći u tome neko nastrano zadovoljstvo, a sve bez ikakvog straha da bi zbog toga mogao odgovarati

Hrvatska demokracija je dosta čudna biljčica. Dok je s jedne strane ključna, ako ne i jedina činjenica koja predstavlja napredak u odnosu na stvarnost iz socijalističkog razdoblja, ta da doista postoje sloboda govora i parlamentarna demokracija, ovdašnjim nacionalistima ona smeta više od ičega. Njihovo poimanje demokracije svodi se na apsolutnu tiraniju, u boljem slučaju većine, a u gorem agresivne manjine koja dijeli njihove vrijednosti, unutar koje se svako drugačije mišljenje doživljava kao neprijateljska i izdajnička djelatnost koja zahtijeva represivne mjere.

Nekad se one očituju kroz zahtjeve za zakonskim sankcioniranjem nepoželjnog mišljenja, a nekad i sve češće kroz otvorene prijetnje nasiljem i smrću. Takav diskurs do te mjere se infiltrirao u javnost, da ga koriste i saborski zastupnik Glasnović, kao i jedan od donedavno bitnih ljudi u HDZ-u, Hrvoje Marušić ili nedavno grupa kninskih članova te stranke. Tako smo od ukidanja verbalnog delikta, došli do toga da je on ukinut samo u sudskoj praksi, ali se preselio na društvene mreže i ulice, zbog čega se svaki frustrirani pojedinac, nacionalist, šovinist, rasist ili fašist, osjeća pozvan da prijeti javnim ličnostima čije ih djelovanje nervira.

Čovjek koji je prijetio Maji Sever, prijetio je i meni

Time dolazimo do temeljne razlike između ovdašnje demokracije i neke iz uređenih zemalja. U pristojnim zemljama se ili posve ignorira što piše i zastupa netko čiji te stavovi i vrijednosti nerviraju, ili se s njima povede argumentirana polemika oko sadržaja. Ovdje se pak otvoreno prijeti ili etiketira, a najčešće istovremeno jedno i drugo. Kako sam i osobno suočen s čitavim morem takvih poruka i prijetnji, nisam ih nijednom prijavio, jednako kao što sam ih davno prestao uopće registrirati, no slučaj prijetnji uglednoj novinarki HRT-a, Maji Sever mi je ipak dao za misliti.

Ponajviše iz razloga što je isti čovjek koji je njoj poslao prijetnju smrću, a čiji je facebook profil, zajedno s prijetnjom javno objavila, prijavivši ga ujedno policiji, jedan od onih koji je relativno nedavno na isti način prijetio meni. To, pojednostavljeno govoreći, znači da se osjeća potpuno slobodno prijetiti ljudima koji su javno izloženi i to očito radi serijski, nalazeći u tome neko nastrano zadovoljstvo, a sve bez ikakvog straha da bi zbog toga mogao odgovarati.

Ignoriranje ekstremizma rezultira njegovim porastom

Način na koji on i slični prijete neistomišljenicima, izbor poruka, elementarna nepismenost i neskrivena agresija, otkrivaju nekakvu dubinsku frustraciju činjenicom da svijet i društvo ne izgledaju onako kakvima ih oni idealno zamišljaju. Sve to skupa ujedno upućuje na ljude duboko nezadovoljne vlastitom egzistencijom, koji su očito uvjereni da će im nasilje i prijetnje prema drugima pružiti barem nekakvo životno zadovoljstvo. Iz navedenih razloga takve stvari dosad nisam prijavljivao, no reakcija Maje Sever ukazala mi je da nisam bio u pravu.

Ignoriranje i povlačenje pred nasiljem i ekstremizmom, gotovo uvijek rezultiraju njihovim porastom, što je dovelo do toga da sve veći broj ljudi na taj način liječi frustracije i generira mržnju u društvu i javnom diskursu. To stanje je naravno dugoročno neodrživo, želimo li živjeti u pristojnom društvu u kojem se novinari i javne ličnosti neće autocenzurirati zbog straha od ovakvih reakcija. Jedini put da se takvo, relativno pristojno društvo uspostavi, je u tome da policija na jednaki način reagira prema ovakvima, kao što je reagirala na slične poruke koju su dobijali premijer i vodeći ljudi u državi.