Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Kultura

Zrinka Paladino prošli tjedan dala je otkaz, a na jesen počinje pisati za Telegram. Intervjuirali smo je

Piše: Mladen Pleše     Snima: Vjekoslav Skledar

Zrinka Paladino prošlog je ponedjeljka podnijela zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa sa Zavodom za zaštitu spomenika gdje je kao zamjenica pročelnika radila posljednjih sedam godina. Tako je završila afera koju je krajem prošle godine pokrenula kad se javno suprotstavila postavljanju kontroverzne terase na Cvjetnom trgu. Sada najavljuje nove planove, među kojima je i - Telegram. Paladino, naime, od rujna postaje Telegramova kolumnistica; pisat će o gradskim temama i 'podsjećati Zagrepčane na vrijednosti koje imaju'

U ponedjeljak 24. srpnja arhitektica, konzervatorica, povjesničarka i teoretičarka arhitekture, doktorica humanističkih znanosti Zrinka Paladino, podnijela je zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode gdje je kao zamjenica pročelnika radila od 2010. Tako je završila afera koju je Zrinka Paladino krajem prošle godine izazvala kad se javno suprotstavila postavljanju golemih tendi i ostakljene terase kod kafića Tomislava Horvatinčića na Preradovićevom trgu. Iako je dobila potporu građana, a gradonačelnik Milan Bandić morao je zbog općeg nezadovoljstva narediti prekid radova, Paladino je unatoč tome što je bila u pravu, postala persona non grata u gradskim institucijama.

Zrinka Paladino (45) diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2011. godine obranila je doktorski rad Lavoslav Horvat: Arhitektonsko djelo 1922. – 1977. Sredinom 2013. objavila je knjigu Lavoslav Horvat: Kontekstualni ambijentalizam i moderna, za koju je 2014. godine dobila nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata Neven Šegvić za najbolji publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture. Izniman profesionalni uspjeh Zrinka Paladino postigla je objavom velike monografije Nikola Filipović Majstor arhitekture, a nedavno je izazvala veliku pozornost te dobila priznanja stručne javnosti za knjigu ZAGREB – Antivodič. Po općoj ocjeni tim je vrhunskim djelom pokazala koliko se kritički i argumentirano zalaže za Zagreb, pa je profesorica Željka Čorak zapisala da “ova odlična knjiga ima funkciju mementa i udžbenika”.

Paladino je autorica većeg broja znanstvenih i stručnih radova, sudjelovala je na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima s područja povijesti hrvatske arhitekture i zaštite hrvatske graditeljske baštine.
No, ništa od toga nije joj bilo dovoljno da sačuva svoje radno mjesto. Nakon što je u svibnju Milan Bandić ponovno izabran za gradonačelnika, situacija je za Zrinku Paladino postala profesionalno i ljudski neizdrživa. Kako bi se spasila od daljnjeg ignoriranja i šikaniranja, odlučila je sama dati otkaz.

TELEGRAM: Je li vam danas žao što ste pokrenuli aferu oko izgradnje ostakljenih terasa na Cvjetnom trgu pokraj centra u vlasništvu Tomislava Horvatinčića?

PALADINO: Ne, ni danas mi nije žao jer smatram da mi je to bila dužnost, a uz dužnost ne smijemo vezivati žaljenje jer se te dvije kategorije međusobno isključuju. Žao mi je jedino zbog neugodnosti kojima mi je uslijed nekih ružnih komentara bila izložena obitelj. Djeci je neke stvari, pogotovo ako se kose s načinom na koji ih se odgaja, teško objasniti.

TELEGRAM: Jeste li očekivali da ćete na kraju zbog toga, unatoč snažnoj potpori javnosti, morati napustiti posao?

PALADINO: Na neki način da. Premda ni sama nisam bila svjesna kakvu će buru izazvati moj istup i kako će me naposljetku samo mreže, poput Facebooka, primjerice, zaštititi. No samo na neko vrijeme. Posao napuštam svojevoljno jer u trenutnoj slagalici gradske uprave meni nije mjesto i jer znam da ništa neće poći nabolje. Mislim da će biti baš obrnuto.

Paladino je u njezinu domu snimio Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar - Vjekoslav Skledar

TELEGRAM: Mnogi su otvaranje afere terasa na Cvjetnom trgu smatrali tek početkom velike čistke kad je u pitanju zaštita kulturnih dobara. I vi ste optimistički najavljivali kako očekujete da će institucije odraditi posao u vezi vaših primjedbi. Međutim, ništa se nije dogodilo. Jesu li institucije, u koje ste polagali toliko nade, odradile svoj posao kako treba?

PALADINO: Institucije su kao i nemali broj puta prije moje situacije pokrenule postupanja, izuzele osjetljive predmete, izvršile određena saslušanja i izvide, no bez vidljivih rezultata. Ovdje valja istaknuti i činjenicu, koja se vezuje uz sve upitno vođene predmete, da je pogrešno ispitivati jesu li ozloglašenim projektima izvođenima u gradu izdavane dozvole ili ne. Naravno da su sve dozvole izdane jer za to i postoje nadležna gradska tijela. No upravo u tom grmu i leži zec.

Mediji najčešće ističu kako nadležne institucije istražuju postojanje dozvola i legalnost izvođenih zahvata, no problem je u tome što treba istraživati kako, zašto i pod kakvim su okolnostima te dozvole izdavane, a ne jesu li izdavane. Odnosno, zašto je, primjerice, pročelnik Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode mnogo toga, apsolutno protivno struci i javnom mnijenju, brzinski i bez nužne stručne procjene i usuglašavanja, odobrio. To je osnovni problem ovoga grada. Naoko stručni ljudi na pozicijama, koji „u ime struke“, a zapravo svojevoljno ili pod pritiscima odobravaju projekte kojima se šteti gradu i njegovim stanovnicima.

TELEGRAM: Kako ste proživljavali vrijeme u kojem ste bili izloženi javnom mobingu, vrijeđanjima, podmetanjima, uvredama…?

PALADINO: Pažljivo. Krajnje pažljivo sam hodala po jajima i čekala ishode novih izbora. Rezultati su, da su se građani, kako je trenutak i iziskivao, odazvali u većem broju, mogli biti i drugačiji no što jesu. Od istupa u javnost u vezi Cvjetnog trga i sudjelovanja u televizijskoj emisiji Nedjeljom u 2 izložila sam se nemilim vremenima u kojima su izranjale izrežirane neistine po nekim portalima. Pojavljivale su se i stranke s kojima nikada nisam imala poslovnih ili osobnih kontakata, a koje su tvrdile da sam im posredno ili neposredno načinila veliku štetu svojim djelovanjem u Zavodu.

Nakon što se pokazalo da ne stoje prijave podnošene po sastancima u Poglavarstvu i u prisustvu mog pročelnika, gospodina Silvija Novaka, stvari su bile jasnije. Ne nužno i lakše jer sam postala svjesna da sam krajnje nezaštićena i da u Zavodu postoje ljudi koji će za napredovanje ili neku drugu vrstu koristi učiniti sve potrebno ili naloženo. To su teške situacije u kojima ne vrijede brojni savjeti tipa “ne nerviraj se” ili “ne obaziri se”: jednostavno je nemoguće ne obazirati se ili se ne uzrujavati u situacijama kada vas se teško blati. Tek sada, nakon svega i nakon nekoliko tjedana bolovanja koji su iza mene, vidim da me sve to skupa poprilično uzdrmalo.

TELEGRAM: Jeste li frustrirani što vaša pobuna na kraju nije donijela praktički nikakve rezultate?

PALADINO: Naravno da je pomalo frustrirajuće, ali kada se trudite postupati ispravno i pošteno onda frustracije blijede. Danas mogu samo sa žaljenjem gledati na te naoko neovisne stručnjake koji biraju sigurnost plaće uz cijenu apsolutne podređenosti teroru samovolje.

TELEGRAM: Javnost je bila na vašoj strani, ali potporu vam nisu pružili čak ni vaše kolege iz Zavoda koji znaju da je sve na što ste upozoravali istina?

PALADINO: Nije istina da me u Zavodu nisu podržali. Određeni broj ljudi tamo, koje smatram i njegovim najboljim dijelom, a imam sreću da me s njima veže i iskreno prijateljstvo, čvrsto stoje uz mene i zahvalni su što sam pokušala nešto učiniti i za njihovo dobro. Otprilike jednak broj njih isto to zna, ali iz uobičajenih nam hrvatskih razloga, premda se u cijelosti slaže sa mnom, ne daje javnu podršku. Tek će neznatan broj njih biti dostojni nasljednici trenutnog pročelnika i s njima niti da želim ne mogu imati istovjetne životne i moralne stavove.

Stoga o njima i njihovoj sreći probuđenoj mojim odlaskom, uopće ne razmišljam. Sve što sam učinila bilo je u najboljoj vjeri i s nadom da bi ovom gradu moglo biti mnogo bolje nego što je već godinama. Moji osobni interesi nikada nisu bili u koliziji s mojim stručnim djelovanjem: moj osobni interes u cijelosti je preklopljen s mojim radom jedino s ciljem da Zagreb bude zdraviji. To što sam trenutno onemogućena zaštitu grada provoditi u praksi ne znači da u neko dogledno vrijeme to neću biti u mogućnosti i to s možda puno većom slobodom.

TELEGRAM: Biste li, s ovim sadašnjim iskustvom, ponovno odlučili ući u sukob s neodgovornim i nestručnim ponašanjem?

PALADINO: Bih. Bez takve borbe ne možemo naprijed i dok toga ne postanemo svjesni ostat ćemo tu gdje jesmo. Zakoni se moraju poštovati, to je temelj svega. Čudno mi je ponekad što su moji istupi doživljeni posebno hrabrima i neobičnima kada bi oni trebali biti uobičajena praksa u jednom uređenom demokratskom društvu. To što nije tako puno govori o našem nesretnom društvu.

TELEGRAM: Vaš suprug Josip Paladino, cijenjeni neurokirurug, ugledan je i poznat u javnosti. Je li to za vas bila mana ili prednost u ovom slučaju?

PALADINO: Moj suprug je, nezgodno mi je kao njegovoj ženi govoriti tako, no moram jer to zaslužuje, posebna i rijetko dobra i stručna osoba koju bi druga društva čuvala kao kap vode na dlanu. Kod nas, nažalost, svako isticanje ili izdizanje iz prosjeka biva na neki način sankcionirano, pa ispada da ni on ni ja ne predstavljamo prosjek ove države, premda smo sasvim obični i pristupačni ljudi koji pokušavaju i svoju djecu odgajati na takav način.

Zanimljivo mi je kako je njegova istaknuta pozicija u pogledu mojih napredovanja nerijetko bila ne olakšicom, već svojevrsnim teretom jer su svaki moj stručni pomak pratili komentari kako mi zapravo sve odrađuje on. On je erudit nevjerojatno širokog znanja i zanimanja, ali o arhitekturi zna otprilike koliko i ja o njegovoj specijalizaciji pa mi je to sve skupa bilo zanimljivo slušati. On mi je, navodno, napisao i doktorat i prvu knjigu. No, kako ja puno radim i uporno guram naprijed s drugom su i trećom knjigom takvi komentari blijedjeli, a sada su gotovo i nestali. Vjerojatno sam proteklim radom i javnim istupima uspjela dokazati da mi glava ne služi samo kao stalak za frizuru.

TELEGRAM: Jednom ste rezignirano izjavili da je sve trulo u poslu kojim se bavite. Je li se što promijenilo nakon što ste javno upozorili na nepravilnosti i zloporabe?

PALADINO: Nije sve trulo, ali puno toga, nažalost, ipak jest.
Čini mi se da su se po mojim postupanjima ipak neke stvari malo pomakle s mjesta, no ostala sam usamljena u istupima pa će se promjene teško ili gotovo nikako dogoditi. Dok god su sitni interesi pojedinaca, poput osobnih napredovanja, dobivanja ponekog projekta ili izvedbe ili sudjelovanje u ponekoj komisiji ili povjerenstvu, razlozi pritajivanja i šutnje, neće nam biti bolje.

Što je sve posebno žalosno pratiti i kod nekih istaknutih imena naše arhitektonske scene. Kako god, mojim se istupima počela pridavati velika pažnja jer je izgleda svima dosta ovakve nevaljale prakse. Stoga su građani vjerojatno jedva dočekali da netko javno progovori. Treba govoriti, komentirati, kritizirati ili hvaliti, jer smo važnost toga gotovo u potpunosti zaboravili, a i šutnjom samo otvaramo prostor “plaćenicima” da svoje mišljenje nameću kao opće i kao neupitno.

TELEGRAM: Kad ste govorili o političkim pritiscima, na što ste točno mislili? Zar je moguće da se politika miješa čak i u strogo stručan, konzervatorski posao?

PALADINO: Pa što je utjecanje na tijek rješavanja važnih konzervatorskih pitanja u gradu, poput uređenja trgova, primjerice, ili rješavanja važnih strateških pitanja, kao što su zone poput Gredelja ili Paromlina za Zagreb, ako to nije politički pritisak? Ako struka ne donosi samostalno odluke, i važne i one manje važne, već za svaki predmet mora dobiti uputu sa samog vrha koje god uprave, konzervatorska struka postaje samo paravanom. Postaje opasnom sama sebi i bolje bi bilo da je ni nema.

TELEGRAM: Odgovara li zapravo nekome da ima toliko nesređenosti, nedovoljno preciznih zakona i nedostajućih pravilnika o postupanjima?

PALADINO: Naravno da odgovara. Gdje god postoje nedovoljno definirani zakoni i pravilnici, postoje rupe za iznimke, svojevoljnost pa i legalizirani kriminal. I upravo to nam se događa. U našoj zemlji najgore prolaze oni koji pokušavaju sve ispoštovati. I ne samo da ispadaju smiješni, nego ih se počinje i žaliti jer se nisu dobro snašli. To snalaženje nas pokapa, no i ti snalažljivi, nažalost, nisu svjesni da će nas živo blato u kojem se trenutno nalazimo, upravo zbog neizmjernog broja različitih snalaženja, sve progutati. I djecu nas nesnalažljivih i djecu tih spretnijih. Sve ima svoj kraj.

TELEGRAM: Kako je moguće da s pročelnikom Zavoda Silvijem Novakom niste razgovarali pet godina?

PALADINO: Moguće je jer se po mom razgovoru pred pet godina u kojem sam naglasila da ne želim sudjelovati ili biti svjedokom ikakvih nedoličnih, nemoralnih ili nezakonitih postupanja, pročelnik izjasnio kako od tog trenutka više neću znati ništa što se događa u Zavodu. No, uz sav njegov trud da me spriječi ja sam najvažnije ipak doznavala te sam ga više puta prijavljivala zbog njegovog upitnog vođenja Zavoda. Na moje se prijave u Gradu, naravno, nije reagiralo.

Zbog svega toga pročelnik mi je prvo uskratio pozdrav, a potom je počeo zamjerati ostalim kolegama koji su sa mnom bili u normalnim odnosima. U posljednje vrijeme prozivao je i ljude koje su bili posjetiteljima mojih promocija knjiga te je i njima počeo uskraćivati pozdrave. Tako da je sve moguće, pa čak i ne razgovarati sa svojim šefom, kojem biste kao zamjenik trebali biti desnom rukom. On je radio svoj posao, ako bi se njegovo djelovanje uopće moglo definirati tom riječju, a ja sam mu svojim prisustvom samo malo unosila nervozu u uhodanom biznisu ispunjavanja naloga. Od ovog ljeta, eto, može nastaviti raditi slobodno i bez nervoze koju sam mu prouzročivala, premda sam bila onemogućena u djelovanju.

TELEGRAM: Je li moguće da je probleme dva ključna gradska središta, Britanskog trga i Trga žrtava fašizma, rješavala arhitektica koja je čak i vama bila nepoznata?

PALADINO: Arhitektica Loredana Stunić dobivala je poslove u gradu za koje je prema mom mišljenju trebalo raspisivati natječaje te realizirati projekte onih uistinu najboljih, a ne arhitekata koje je gradonačelnik osobno odabrao. Da je kolegica pravičnom utrkom na nekom važnom natječaju izborila koju izvedbu, sigurno bismo je svi u struci bolje poznavali. Njeno isticanje kako ne postoji dobra komunikacija između projektanata i konzervatora mi je poprilično zanimljivo jer je, primjerice, njezin projekt za Trg žrtava fašizma, od strane nadležnih kolega u Zavodu bio ocijenjen negativno. No, kako je morao biti realiziran, nakon nekog vremena kada se stišala bura oko mojih istupa, pročelnik ga je ocijenio pozitivno.

Zanima me u kojem bi to segmentu takvog rješavanja osjetljivih predmeta bilo prostora za komunikaciju projektanta i konzervatora. Nema mnogo arhitekata u Zagrebu sreću da dobije i jedan, a kamoli više tako važnih projekata kao što su uređenje Britanca ili Trga žrtava fašizma. To su neke od najvažnijih točaka našega grada koje bi trebalo rješavati s dužnom pažnjom, a ne prema osobnim vizijama gradonačelnika. I samo i isključivo putem natječaja, na kojima ocjenjivački sud ili pozvane autore neće birati osobno gradonačelnik. Osim toga šansu napokon trebaju dobiti i mlađi arhitekti, koji, kada im se dopusti, ostvaruju i sjajne stvari. No, takve su situacije slučajnih “propuštanja” u našoj uobičajenoj društvenoj namještaljci, nažalost, jako rijetke.

Otkaz u Zavodu je dala u ponedjeljak, 24. srpnja - Vjekoslav Skledar

 

TELEGRAM: Zbog čega ste se sukobili s gradskom upravom oko Britanskog trga?

PALADINO: U Zavodu su projekte za uređenje Britanca krili kao zmija noge i nitko do njih nije mogao doći, premda su iziskivali žestoku stručnu raspravu i ocjenu izvodljivosti. Sve je išlo naopako, radovi su se izvodili bez potrebne prateće dokumentacije, koja je po obustavama radova naknadno izrađivana i naravno ovjeravana pa danas izgleda da je sve odrađeno čisto. O tome sam već na početku govorila, važno je ispitivati kako su izdavane dozvole, a ne jesu li su izdavane. U našem gradu dozvole se izdaju za sve. O tome ne treba dvojiti.

TELEGRAM: Upozoravali ste i na nepravilnosti oko najavljene gradnje nebodera u Maksimiru.

PALADINO: Progovorila sam o teškom kršenju procedure u vezi izdavanja posebnih uvjeta i odobrenja za gradnju tih pregolemih zgrada u jednom od najvrjednijih zagrebačkih prostora. I ta je dokumentacija bila izuzeta za ispitivanje, no zgradurine se grade. Nije u pitanju dozvoljivost zamjenske izgradnje, u pitanju je prikladnost njezine veličine i oblikovnosti u prostoru omeđenom jednosmjernim ulicama i Bukovačkom cestom, koja je i ovako prometno zakrčena. Isti investitor gradi arhitektonski promišljeniji projekt u Bužanovoj ulici, gdje se niži volumeni od ovih pored maksimirskog parka visinski ne nameću toliko u prostoru.

Nije svaka arhitektonska oblikovnost prikladna svim situacijama. Nešto što može proći na Vrbanima ili na Kuniščaku uz Pivovaru, ne treba biti dozvoljeno i uz najvrjedniji spomenik parkovne arhitekture koji grad ima, kao što je park Maksimir. No i u neposrednoj blizini, na dnu Kišpatićeve ulice, recentnije je izgrađena pregolema gradnja, za koju su se također mijenjale odrednice GUP-a i u vezi namjene i katnosti, tako da je načimanje tog vrijednog maksimirskog prostora već uvelike uzelo maha i izgledno je da se neće zaustaviti. Šteta je za sve, osim za investitore, projektante i poneku interesnu skupinu, naravno, pregolema i nepopravljiva.

Sve se moglo riješiti promišljenijim i uklopljenijim, ukratko, boljim projektima. Tu krivim projektante obaju spomenutih projekata u Maksimiru jer je riječ o našim poznatim i nagrađivanim arhitektima, koji su ostvarili i neke sjajne stvari kroz svoje djelovanje. Njihova bi dužnost trebala biti da se u najvrjednijim dijelovima grada više potrude i da za investitore ostvare najkvalitetnije, a ne najisplativije projekte. Njihova arhitektonska imena trebala bi im osiguravati neovisnost i snagu, jednako kao što bi i njihov osjećaja za vrijedan prostor i ambijent trebao biti izraženiji od osjećaja većine drugih arhitekata.

Nametanje golemih strogih formi u one još rijetko očuvane ozelenjene prostore grada, ne može rezultirati kvalitetom. Ako to njima, već etabliranima u društvu, ne uspijeva ili im je pak svejedno, onda ne znam što možemo očekivati od onih koji nisu u prilici izravnih dobivanja takvih zadataka. Možda bismo dobili i bolje. Tko zna? Zato sam odbijala projekt u Maksimiru, a ne zato što sam protiv izgradnje u tom dijelu. Grad treba graditi i poboljšavati, bez toga ne možemo dalje, no treba se truditi to odraditi na najbolji način.

TELEGRAM: Nije li u pitanju eklatantan primjer sukoba interesa to što su vlasnici slastičarnice u Masarykovoj ulici članovi obitelji Gezima Redžepija koji je na čelu povjerenstva koje odlučuje o dodjeli terasa na javnim prostorima.

PALADINO: Ne poznajem gospodina Redžepija osobno, no on je, kao liječnik po zanimanju, zamjenik pročelnice Gradskog ureda za zdravstvo pa mi je neobična njegova uloga u Povjerenstvu za davanje u zakup i na korištenje javnih površina i dijelova neizgrađenog građevinskog zemljišta. Njegovo zanimanje s tom problematikom ima veze otprilike kao što bi i moje arhitektonsko imalo u Povjerenstvu za transplantaciju organa.

Naravno da činjenica što je slastičarnica Zagreb u vlasništvu njegove obitelji baca neugodno svjetlo na pitanje postavljanja njezine terase, no tim bi se pitanjima trebali baviti oni koji su za to nadležni. Po meni upitna je oblikovnost te crne konstrukcije koja je postavljanjem ne samo prouzročila uklanjanje jednog stabla, koje su, à propos, trebali ponovno posaditi, već se ista golemom crnom tendom gotovo naslonila na rame Meštrovićevom spomeniku Nikoli Tesli, koji se, nesretnik, na toj neprikladnoj skučenoj poziciji našao ni kriv ni dužan. Tesla, mislim.

TELEGRAM: Zašto se za najam prostora u središtu grada naplaćuju goleme najamnine, dok se za terase plaća mjesečno samo tisuću, dvije kuna?

PALADINO: Pa vjerojatno treba i dodatno pomoći nekim ugostiteljima Zagreba, premda se čini da neki od njih jedini uistinu dobro zarađuju. Pitanje je najmova, podnajmova i sličnih veselja u Zagrebu tema za sebe i toj bi bolesti trebalo utvrditi točnu dijagnozu. Gospodin Redžepi bi kao liječnik u tom dijagnosticiranju mogao biti uspješniji. Ja manje.

TELEGRAM: Kakvo je uopće vaše mišljenje o terasama ispred kafića u središtu grada?

PALADINO: Nemam ništa protiv terasa kafića u prostorima koji ih podnose, no Zagreb je njima pojeo gotovo sve pješačke površine i ulice u centru, čak i u situacijama gdje je apsolutno jasno da nema mogućnosti za njihovo postavljanje. Pa sjeverni nam je dio Gundulićeve ulice izgubio jednu prometnu traku, kako bi kavopije sjedile neposredno uz jureće automobile i njihove ispušne plinove. Situacija je jasna: oni koji imaju prostor pred svojim lokalima, terase mogu postavljati, oni koji nemaju ne mogu računati na javne površine kao svoje i terase ne mogu imati. Vrlo jednostavno. I pravila trebaju vrijediti za sve prema istim principima jer ako nije tako onda pravila zapravo ni ne postoje.

TELEGRAM: Središte Zagreba je zasigurno najzapuštenije u usporedbi s ostalim europskim metropolama. Previše je oronulih i zapuštenih pročelja, neuređenih dućana i prostora. Čak i gradovi koji su nekada izgledali jadno u usporedbi s glavnim gradom Hrvatske, poput, primjerice, Bratislave, a da o Pragu ili Budimpešti i ne govorimo, danas izgledaju neusporedivo uređenije i ljepše. Zar je moguće da se ne gaji ni minimum kulture stanovanja u gradu, da nikome ne smeta živjeti i kretati se u tako ružnom okružju?

PALADINO: Izgleda da većini puno toga uopće ne smeta, a nama kojima smeta preostaje jedino plakati u tišini ili pak naglas, kao što činim ja. No rezultat je isti. Život u centru košta svugdje pa će tako s vremenom morati početi koštati i kod nas. Svi su dužni sudjelovati u održavanju i čuvanju svojih dobara, posebno kada pročelja njihovih zgrada grade sliku užeg centra grada. S lokalima je ista priča.

Lokali su nagrdili ovaj grad i na njima je najvidljivije stihijsko upravljanje ili neupravljanje gradom. Svatko mijenja, obljepljuje, reklamira i osvjetljava kako mu se svidi. Za to naravno ishodi i dozvole, pa dok je god tako ima pravo tako i postupati. Mi kojima je stalo možemo samo nemoćno pratiti kako se postepeno gube mnoge vrijednosti centra kakav je nekad bio. Za uređenost ili neuređenost gradova ipak su najodgovornije gradske uprave koje proračunska sredstva troše na bitne ili nebitne stvari, a u Zagrebu je izgled grada očito ocijenjen nebitnim.

TELEGRAM: Kako zaštiti interijere, primjerice, neke secesijske ili historicističke kuće, kad ne možete čak ni pročelja?

PALADINO: Nikako, dok se nužnim pravilnicima o postupanjima ne usklade djelovanja nadležnih tijela, kojima izgleda treba napismeno pojasniti da kulturna dobra, što predstavlja i zaštićena cjelina centra našega grada, ne čine samo pročelja već i prateći interijeri kao njihovi neodvojivi dijelovi, bez kojih dobra ne bi bila dobra. No to je zadatak čelnika Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, koji jedini može i mora davati čvrste smjernice o postupanjima svim konzervatorskim tijelima u Hrvatskoj. Jer nije Zagreb usamljen u zaštitarskoj tuzi.

TELEGRAM: Više ste puta isticali da bi ono što je nagrađivano kao najbolja arhitektura nagradama Viktor Kovačić ili Vladimir Nazor trebalo automatski ulaziti u jednu vrstu, barem preventivne, zaštite. Zašto to još nije učinjeno?

PALADINO: Zato što vlada potpuna letargija u struci i izvan nje. Krovna strukovna organizacija, UHA – Udruženje hrvatskih arhitekata, ne funkcionira. Naoko se oformi u trenucima godišnjih izložbi ili dodjela godišnjih nagrada, no zapravo ne funkcionira jer nema zainteresiranih čak ni za njezino vodstvo. Nedavno oformljeno novo vodstvo ipak daje nadu da će se stvari mijenjati nabolje. Svi bismo gunđali, ali nikome se ne da zasukati rukave i svatko pokušava naći neki svoj mišji prolaz do moćnih izvora financiranja, poput onoga Grada Zagreba. I misli da ako je privremeno podmirio svoje osobne interese ne treba brinuti o općem dobru struke, grada ili zemlje.

Da, nagrađenu bi arhitekturu na neki način trebalo zaštititi, ne preventivno jer ta kategorija ima kratki vijek trajanja, već na način da se osigura nužno kontroliranje svih zahvata na takvim vrijednim ostvarenjima. Ponekad takve vrijednosti moramo štititi i od samih autora koji se u jednom trenutku dosjete da bi upravo oni sami, kao jedini meritorni prema potrebama investitora, mogli mijenjati vlastita ostvarenja.

Dokazali smo se u narušavanju pa jedino instant-zaštita može očuvati ono najbolje ostvareno od grubih postupanja ili rušenja s koje god strane nalozi dolazili. O tome bi također, i to na razini zemlje, pa i kroz izmjene Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, trebala voditi brigu Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture. Sve više gradova, zahvaljujući znanju i vizionarstvu svojih uprava, odobrava arhitektonska ostvarenja koja ubrzo, po svojoj originalnosti i hrabrosti, postaju zaštitni znakovi tih sredina. Poput opere u Sydneyu ili muzeja u Bilbau.

Tekstovima u Telegramu pokušat ću ukazivati na dobro i loše što gradi grad i podsjećati Zagrepčane na vrijednosti koje treba očuvati - Vjekoslav Skledar

TELEGRAM: Zašto smo u Zagrebu propustili napraviti nešto iznimno, po čemu bi grad postao prepoznatljiv? Muzej suvremene umjetnosti ili Muzička akademija po sivilu i neinventivnosti ne izdvajaju se iznad prosjeka.

PALADINO: To je kompleksno pitanje, kakva nam je, uostalom i situacija u zemlji. Stoga je logično da se takvo stanje odražava na sva područja, pa i na ono arhitektonsko. Primjeri koje ste vi naveli doveli su i mnogo jača i bogatija društva do financijskih problema. Sidnejska je opera toliko bila premašila planirani budžet da je naposljetku i arhitekt, Danac Jorn Utzon, radi društvene kritike i pritisaka napustio gradilište pri kraju izgradnje. Nismo mi, u situaciji u kojoj se nalazimo, ni u mogućnosti planirati takve projekte, kao što je primjerice i Gehryjev Guggenheim muzej u Bilbau, koji je taj grad uvrstio na svjetsku turističku kartu. No, to svejedno ne znači da ne bismo barem ono što uspijevamo realizirati, mogli napraviti puno bolje i kvalitetnije.

Spomenuta zgrada Muzičke akademije po mom je mišljenju predstavljala oblikovni passé i u vrijeme natječaja i mišljenja sam da je bilo i boljih radova. Stoga to ostvarenje ne bih isticala među suvremenim arhitektonskim zdanjima. Žao mi je zbog tako značajne lokacije, kakvih je u gradu malo. Mišljenja sam da se nije ni trebalo poigravati s idejama faksimilne rekonstrukcije ili modernizirane restitucije negdašnje Fabrisove zgrade “Željpoha” jer je i ona imala mana i nije bila tako značajno ostvarenje da bi se novu arhitekturu, koja je na tom mjestu uistinu mogla rezultirati visokom kvalitetom, njome oblikovno uvjetovalo.

Postoje moderne arhitektonske oblikovnosti koje uistinu prkose vremenu, poput primjerice pariškog Centra Georges Pompidou u Beaubourgu arhitekata Renza Piana, Richarda Rogersa i suradnika, koji i danas, točno je četrdeset godina od njegove izvedbe, ne zastarijevaju. Baš naprotiv, kao vino, sazrijevaju. To su prave priče. Riječ je, ponavljam o skupoj investiciji, no, ne zavaravajmo se, i naša je arhitektura skupa. Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti je sve samo ne jeftina gradnja. Naposljetku dolazimo i do teme kvalitete izvedbi: to je ono što nas baca na koljena i gdje se valja upitati zašto i nešto preskupo kod nas ne može biti izvedeno dovoljno kvalitetno.

I pitanje neposrednog okoliša je tu. MSU je za razliku od Muzičke akademije, koju se na njezinoj poziciji teško može ugroziti, baš naprotiv na neki se način dogodilo suprotno, u puno većoj opasnosti. Naknadnim izgradnjama, već ostvarenima i onima koje su tek u planu, poput prodajnih centara ili bezličnih višestambenih zgrada, iskazuje se otužno naličje našeg gradskog planiranja. Tek tu smo nigdje i ne znam kako ćemo takve stvari naknadno ikad više popraviti. Ono što se u širem prostornom pogledu upropasti, nepopravljivo je, ali to vodstvo našeg grada ne razumije. Važna arhitektonska ostvarenja moraju pratiti i kvalitetne susjedne izgradnje i okolni prostori jer ako nije tako i sama postaju ekscesima u prostoru.

Raspisima međunarodnih natječaja sa stručnim, neovisnim i jakim ocjenjivačkim sudovima te poželjnim svjetskim imenima i unutar njih i među natjecateljima i Zagreb i Hrvatska bi imali šansu za poneko ostvarenje arhitekture svjetskih razmjera. Mi međutim takve situacije raznoraznim makinacijama „preveslavamo“ i pokušavamo dokazati, valjda sebi samima, da smo bolji i od najboljih. Nažalost, nismo, i to se i vidi. A sve što radimo košta puno i previše i stalno smo na gubitku. I novca i kvalitete. Iako, ponavljam, ne mislim da nemamo i sjajne mlađe naraštaje arhitekata koji ne zaostaju za svijetom, ali im ne dajemo dovoljno prostora za iskazivanje.

TELEGRAM: S obzirom da ćete u Telegramu pisati i o tome što bi trebalo učiniti da Zagreb bude ljepše i ugodnije mjesto za život, zanima nas što vam je u Zagrebu lijepo, a što vas ljuti?

PALADINO: Zagreb je lijep sam po sebi i po svojoj atmosferi koju uglavnom grade stari slojevi, po dimenziji primjerenoj za ugodan život i po, srećom, još uvijek obilnom zelenilu koje ga ispunjava. Ne ljuti me, već žalosti puno toga. Primarno to što bi sve s tako malo truda moglo biti u cijelosti drugačije i bolje, ali izgleda da radi nas samih ne može biti tako. Zagreb je još uvijek grad velikih mogućnosti, koje bi se ispravnim strateškim planiranjem mogle pretvoriti u veliki potencijal za kvalitetan razvoj njegove budućnosti.

Nisu fontane, premda su kao i žičare ponegdje i dobrodošle, tema za razgovor; temama našeg glavnog grada moraju postati njegove vitalne točke poput ukapanja željezničke pruge u centru ili oživljavanja zelenog prisavskog pojasa, kojima bi se grad popravilo, oživjelo i oplemenilo. Sve to valja osiguravati samo kvalitetnim javnim natječajima, slobodnim od svih prizemnih interesa koji su nas dosad već previše koštali. Prema onoj židovskoj “Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari”, Zagrepčanima se trebaju prestati prodavati jeftine ideje i projekti i krajnji je čas da se stotinu nesuvislih stvari u jednom desetljeću zamijeni jednom, ali vrijednom. Puno smo, nažalost, novca i šansi izgubili, a o vremenu, koje košta najviše, da i ne govorimo.

TELEGRAM: Kojim ćete se temama baviti u Telegramu?

PALADINO: Tekstovima u Telegramu pokušat ću ukazivati na dobro i loše što gradi naš grad te većim i manjim temama o Zagrebu podsjećati Zagrepčane na vrijednosti koje imaju i koje bi trebali očuvati. Ponekad će teme biti šire, no zamislila sam da ponekad čitatelje podsjetim i na poneko istaknuto ime naše arhitektonske povijesti ili da svrnem pažnju na neku gradnju, veću ili manju, koja je obilježila naš grad. Za suvremene intervencije, dobre ili loše, poput nekih koje sam spomenula i u ovom intervjuu, također će se naći mjesta. Tema je, srećom ili možda i nažalost, i više nego dovoljno, a moja je sloboda pisanja o Zagrebu sada neograničena. Veselim se tome.

, ,

Podijeli 1819 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani