Piše A. Holiga: Zašto angažman Antonia Contea možda i nije najpametnija Abramovičeva odluka

Poseban trener

Kao bivši kapetan kluba u kojem je za igračke karijere proveo 13 godina te u 1990-ima osvojio pet talijanskih naslova, Ligu prvaka, Kup UEFA i još nekoliko manjih ‘kanti’, Conte je sa sobom donio pobjednički stav, restauriravši nekadašnju slavu Stare dame i vrativši je na vrh s kojeg do danas nije sišla.

Umijeće motivacije igralo je veliku ulogu: trener je izgradio reputaciju strogog, ali pravednog vođe koji svlačionicu drži pod strogom kontrolom, zahtijeva bezuvjetnu odanost od svojih igrača i inicira mentalitet opsadnog stanja kad smatra da je takvo nešto potrebno. Čeličenje: govorio je o žrtvovanju, znoju, jedenju trave i `sranju` – ne čak ni pišanju! – krvi.

Znao se odnositi prema igračima na način koji graniči s psihičkim zlostavljanjem, urlao je na njih i vrijeđao ih, a gađanje bočicama vode bilo je gotovo uobičajena rutina. Puno češće smrknut nego nasmiješen, on im je bio narednik, a ne prijatelj ili dobroćudni patrijarh poput Carla Ancelottija ili Claudija Ranierija – ali je bio neusporedivo uspješniji i igrači su mu vjerovali. Vremenom su ga naučili i voljeti, ili barem cijeniti.

Antonio Conte brings a formidable Serie A record to @ChelseaFC… pic.twitter.com/33mDkxDiJj

— Premier League (@premierleague) April 5, 2016

Perfekcionizam, neutaživa želja za pobjeđivanjem i, nadasve, bijes kao pogonsko gorivo ono je što ga definira. Kako piše Andrea Pirlo u svojoj autobiografiji ‘Penso, quidi gioco’ (Mislim, dakle igram), Conte je čovjek kojeg opsjeda neka `unutarnja patnja, bez početka ili kraja (…) Kad govori, njegove vas riječi napadaju. One provaljuju kroz vrata vašeg uma, često prilično nasilno, i gnijezde se duboko u vama.`

Ali daleko od toga da je Conte tek trener-motivator. On je i briljantan taktičar, posebno vješt i nadaren u analiziranju suparničkih slabosti, a poznat i po tome da izrazito puno radi na taktičkoj pripremi momčadi – na beskonačnom pozicijskom i situacijskom drilu koji za cilj ima usaditi navike i instinkte svojim igračima. Većina trenera ne posvećuje više od petnaestak minuta video-analizi suparnika, jer smatra da igrači nakon toga gube koncentraciju, ali njegove seanse često znaju trajati po sat, sat i pol vremena. Ponekad ima i dva čisto taktička treninga u istom danu.

.@ChelseaFC is delighted to announce the appointment of Antonio Conte… https://t.co/prZqPkLaNE pic.twitter.com/hUu7iHVVRm

— Chelsea FC (at 🏡) (@ChelseaFC) April 4, 2016

Po svojim referencama i reputaciji Conte svakako spada u svjetski trenerski vrh i kao takav je nesumnjivo veliki Chelseajev dobitak. Od njega će se očekivati da na sličan način podigne posrnulog diva. Međutim, postoji i čitav niz potencijalnih problema koji na njegov angažman u londonskom klubu stavljaju ogromni upitnik – je li on pravi čovjek za Plavce u ovom trenutku?

Najočitiji je onaj da je trener takvog psihološkog profila jako dobro poznat ekipi sa Stamford Bridgea. Sve to – unutarnji bijes, glad za pobjedom koja ne bira sredstva kod motivacije, superdetaljna analiza suparnika, zahtijevanje bezuvjetne odanosti i stvaranje mentaliteta opsadnog stanja – ono je što karakterizira i Josea Mourinha.

Vidjeli smo u kakvoj je nemoći i raspadu završila vladavina The Special Onea; klub je učinio dobro postavivši daleko dobroćudnijeg i mekšeg Guusa Hiddinka, koji je u dobroj mjeri zaliječio otvorene rane u svlačionici. No, samo nekoliko mjeseci nakon tog fijaska dolazi čovjek kojeg ponekad zovu i „talijanskim Mourinhom“… I poslije njega je Juveu trebao sasvim drugačiji karakter, Max Allegri, koji je prethodno izraubane i psihički iznurene zvijezde uspio podići toliko da su dospjele do finala Lige prvaka – razlika između Contea i Mourinha bila je ta što je prvi na vrijeme otišao.

Talijan u inozemstvu

Conte, osim toga, nikad nije igrao ni radio izvan Italije. U Engleskoj će se susresti s čestim problemom talijanskih trenera na Otoku: ondje se naprosto daleko manje radi na taktici, a uz zgnusnuti raspored odigravanja utakmica za to nema ni toliko vremena. On sa sobom vodi prilično brojno pomoćno osoblje – naviknuo je raditi s petoricom svojih Talijana, uključujući i brata Gianlucu – što je u kontrastu s dosadašnjim Chelseajevim menadžerima, koji su dovodili tek dvojicu-trojicu pomoćnika.

Postoji opasnost da tako brojni kontingent bude (ne)prihvaćen kao strano tijelo, a problemi u komunikaciji će se sasvim sigurno događati: Conte navodno već godinu dana intenzivno uči engleski jezik, ali prije toga je njime jedva vladao i na najosnovnijoj razini. Za trenera koji toliko puno polaže na motivaciju, govore i objašnjavanje to bi moglo predstavljati i nepremostiv hendikep.

I ne samo u svlačionici, nego i pred sudom javnom mnijenja – a engleska je publika, više od ijedne druge nogometne velesile, pod snažnim utjecajem društvenih mreža i tabloida, koji će ga vjerojatno u startu ismijavati zbog niza razloga koji spadaju u sferu taštine. Njegov je ten takav kao da spava u kućnom solariju, bujna kosa rezultat je presađivanja, a čini se da se da se podvrgnuo i pokojem tretmanu Botoxa i(li) face-liftinga. Dođi na volej, Antonio…

Taktički problem

Još jedna stvar koju bi mu mogli uzeti za minus je njegovo favoriziranje sustava 3-5-2. Iako je više premierligaša (Manchester United, Liverpool, Tottenham, Southampton, West Ham…) ove sezone znalo povremeno posegnuti za istom formacijom, još od ‘pretpovijesnih’ dana engleskog nogometa titulu nije osvojila momčad koja ne igra s četvoricom u obrani. Međutim, barem tu bi kritika mogla slomiti zube. Conte je zapravo puno taktički prilagodljiviji nego što mu imputiraju: tijekom karijere je koristio i 4-4-2 i 4-3-3, ali i 4-2-4, neuobičajeno napadačku formaciju s dvojicom napadača i dva ‘prava’ krila, s kojom je imao puno uspjeha kao trener Barija i Siene, koje je uvodio u Serie A.

U Juventusu je od toga odustao, prije svega kako bi sustav prilagodio svom registi Pirlu. Ali nakon što je lani u listopadu protiv Azerbajdžana isto oprobao i s Azzurima, izjavio je: „Znate da je to stil nogometa koji osobno volim. Koristio sam ga u Bariju i u Sieni, osvajao s njim naslove u Serie B. Želio sam ga primijeniti i u Juventusu, ali profil igrača nije odgovarao takvoj taktičkoj postavci“. Uzevši u obzir profil Chelseajevih igrača, takvo nešto se čini kao vrlo realna mogućnost.

Ali onda je tu i problem s podijeljenim fokusom. Conte je trenutno talijanski izbornik i prisiljen je istovremeno se baviti pripremom reprezentacije za Euro, kao i svime onime što uloga menadžera engleskog tipa u klubu poput Chelseaja uključuje: prije nego što preuzme dužnost, mora skenirati i tu momčad, donijeti odluke koga bi se riješio, a koga pokušao dovesti… A ako Italija ode daleko na turniru, ostat će mu malo vremena da se izravno upozna s igračima i počne ih pripremati za novu sezonu.

Komplicirana situacija

Angažman Antonia Contea daleko je složeniji za procjenu nego što se na prvi pogled čini. On otvara puno više neizvjesnih pitanja nego što ih rješava i vrlo je vjerojatno ponajprije bio rezultat svojevrsne ‘utrke u naoružanju’ koja se vodi u Premier ligi.

City dovodi Pepa Guardiolu, United vjerojatno Josea Mourinha. Liverpool već ima Jürgena Kloppa, a Tottenham Mauricia Pochettina, kao jednu od najvećih zvijezda mlađe generacije (iako je zapravo samo godinu dana mlađi od Pepa). Roman Abramovič morao je odgovoriti nekim od imena iz same svjetske elite – nekoga iz top 10 aktualnih trenera, po mogućnosti što više na toj ljestvici: dugo se spominjao Diego Simeone i on je bio jedina stvarna alternativa, ali njega nije mogao dobiti. Conte je zapravo bio jedina preostala opcija, bez obzira na njegov trenerski stil.

A to baš i nije pretjerano racionalni razlog. Još je manje garancija uspjeha.