Aleksandar Holiga: Kako je David (zapravo) pobijedio Golijata i kakve to veze ima s Hajdukom?
Hajduk je u zamahu, a njegova snaga je identitet i masovnost
Blagdansko je doba i Marinu Brbiću na umu su biblijski motivi. “Povijest je puna primjera u kojima David pobjeđuje Golijata”, kaže Telegramu Hajdukov predsjednik. “Nismo bez šanse u nastavku prvenstva, nastavljamo borbu na oba natjecateljska fronta”.
Unatoč više nego trostruko većem proračunu i nesumnjivo kvalitetnoj momčadi, Golijat o kojemu Brbić govori zapravo nije Dinamo. Sve i da Zagrepčani osvoje 20 naslova zaredom, nijedan Hajdukov navijač nikad ih neće smatrati većim klubom; uostalom, u sva tri ovosezonska susreta Splićani su bili u najmanju ruku ravnopravan, pa i bolji suparnik – iako nijednom nisu pobijedili.
Sustav posložen za služenje jednom klubu i čovjeku
Ono prema čemu se Hajduk osjeća malim i inferiornim je – recimo to tako – cijeli sustav. Onaj u kojem je normalno da se Lokomotiva natječe u istom rangu sa svojim velikim bratom, da ligaški disciplinski sudac posuđuje novac od Dinama i da predsjednik saveza plaća jamčevinu za Dinamova šefa.
Sustav koji je posložen tako da služi jednom klubu i jednom čovjeku: primjera je bezbroj, pa čak i ako vam Hajdukove uobičajene jadikovke oko suđenja i drugih natjecateljskih nepravilnosti samo idu na živce i ne smatrate ih uvijek opravdanima, teško ćete osporiti da je aktualna konstelacija snaga u hrvatskom nogometu izrazito nepovoljna za klub. Izvan terena čak i znatno više nego na njemu.
Isprva je i David navukao oklop
Postoji, međutim, dodatni razlog zašto je spomenuta starozavjetna prispodoba primjenjiva na Hajdukov slučaj.
David, najmlađi sin Jišaja iz Betlehema, bio je tek pastir koji će kasnije postati kralj Izraela i ujediniti 12 plemena; njegov suparnik filistejski ratnik visok gotovo tri metra, a samo je njegov mjedeni oklop težio 60 kilograma po današnjim mjerama. Isprva je i David na sebe navukao oklop i naoružao se mačem, ali onda je shvatio da tako opremljen ne može ni hodati, pa stoga u konvencionalnom boju s Golijatom ne bi imao šanse.
Neravnopravni suparnici
Umjesto toga, dograbio je svoju praćku i kamen, zaletio se prema divu i pogodio ga ravno u čelo, nakon čega mu je njegovim vlastitim mačem odrubio glavu.
U sportskom se žargonu imena Davida i Golijata rutinski koriste u opisu sraza neravnopravnih suparnika, ali se vrlo često gubi prava pouka priče. Ona nije u tome da je, eto, jednom neki tamo pra-autsajder, barem prema Bibliji, pobijedio puno jačeg i većeg od sebe, pa da stoga favorit uvijek mora biti na oprezu.
Nekonvencionalna strategija donosi više uspjeha
Poanta je – kako je David pobijedio? Nije to bilo slučajno ili sretno nego upravo zbog toga što je odbio igrati po Golijatovim pravilima: odbacio je oklop i mač i poslužio se oružjem kojim je najbolje znao rukovati, premda je ono djelovalo smiješno i nemoćno prema divovskom ratniku.
David vrlo često pobjeđuje. U knjizi “How the Weak Win Wars: A Theory of Asymmetric Conflict”, politolog Ivan Arreguin-Toft analizirao je ratove u posljednja dva tisućljeća i došao do zaključka da po tehnologiji i ljudstvu znatno slabija strana dobiva ratove u 28,5 posto slučajeva. Međutim, kad autsajder odbije igrati po pravilima favorita i posluži se nekonvencionalnom strategijom, taj postotak raste na čak 63,6 posto.
Do kraja mandata barem jedan naslov
Zaslužuje li Hajduk status Davida u aktualnom sukobu koji se u medijskim i navijačkim krugovima katkad kolokvijalno i netaktično naziva ratom protiv HNS-a?
U listopadu je novoizabrani Nadzorni odbor Brbiću izglasao novi mandat na čelu kluba. Njegovo ponovno ustoličenje poklopilo se s Hajdukovim usponom na vrh prvenstvene ljestvice, gdje nije dugo trajao. Nedavno je predsjednik javnosti predstavio svoj plan i program rada u predstojećem trogodišnjem razdoblju – najprije izravno na Ćakuli s navijačima, a zatim je Hajduk na svojoj internetskoj stranici objavio najvažnije izvatke.
Primarni zadatak u prvom mandatu bio je spašavanje kluba, kaže se na početku dokumenta. Sada smo ušli u drugu fazu – fazu rasta i izgradnje, u kojoj već postoje konkretni rezultatski ciljevi, a oni su kontinuirana borba za nacionalne trofeje i sudjelovanje u europskim natjecanjima. Do kraja svog drugog mandata Brbić se nada barem jednom naslovu prvaka i plasmanu u skupinu Europske lige.
Financijsko stabilan i transparentan klub
“Želim iza sebe ostaviti uređen, moderno organiziran, financijski trajno stabilan i transparentan klub”, kaže on. “Bogatiji, jači klub s prepoznatljivo atraktivnim stilom igre koja će se bazirati na igračima iz vlastite škole i biti na ponos svojem još masovnijem članstvu i svim navijačima. Međutim, uza sve to, Hajduk dugoročno ne može biti uspješan ako ne osvaja trofeje.”
Brbićev plan i program rada bavi se mnogim infrastrukturnim, logističkim i korporativnim detaljima. No, neobično za domaće prilike – odnosno, bilo bi neobično kad bi slični dokumenti drugih klubova bili dostupni javnosti ili uopće postojali – sveprisutan je naglasak na identitetu, klupskim vrijednostima i ulozi u zajednici, koji se proteže od postulata organizacijske strukture, preko odgojne uloge u igračkom i navijačkom podmlatku, do samog stila igre.
‘Važan je stil, a ne sustav igre’
“Moderan, brz i atraktivan nogomet u svim uzrasnim kategorijama”; “Stil igre mora biti prepoznatljiv, što znači napadački, kreativan i ofenzivan; (…) važan je stil, a ne sustav igre”. Upitan za to, Brbić kaže: “Hajduk doista jest više od kluba. Važno je da klupska kultura, ali i igra koju prikazuje, bude u skladu s vrijednostima na kojima je Hajduk utemeljen i dobio ime.”
Po Golijatovim Filistejcima je, pak, ime dobio pojam filistarstva u modernom društvenom kontekstu. Odnosi se na ljude s antiintelektualističkim i materijalističkim poimanjem svijeta – ili, kako je to rekao Johann Wolfgang von Goethe: “Filistar ne samo da ignorira sve uvjete života koji nisu njegovi vlastiti, nego i zahtijeva od ostatka čovječanstva da svoj modus postojanja uskladi s njegovim vlastitim.”
Više od 15.000 članova
Domaći nogometno-medijski filistri oni su koji će reći da je Hajdukov model plemenit i romantičan, ali da nema puno veze sa stvarnim svijetom i tržišnim okolnostima. Oni koji tvrde da Hajduk bez injekcije kapitala neće moći opet biti uistinu konkurentan.
“Imamo više od 15 tisuća članova, preko 10.000 gledatelja na domaćim utakmicama, 68 sponzora i klupskih partnera. Ostvarujemo 52 milijuna kuna neto operativnih prihoda godišnje bez prodaje igrača i očekujemo da ćemo do kraja 2016. poslovati u plusu bez da ikoga prodamo”, govori Brbić i retorički pita: “Nije li to kapital koji drugi klubovi nemaju i o kojem mogu samo sanjati? Neka i ostali učine svoje financijske izvještaje javno dostupnima, pa ćemo vidjeti od čega žive…”
2015. završena s 11 milijuna kuna u plusu
Kad ogolite, primjerice, Dinamove brojke, vidjet ćete da Mamićev klub u istim gabaritima ostvaruje manje od 10 milijuna kuna godišnje – sve ostalo su prodaje igrača, UEFA-ine nagrade te potpore Grada Zagreba, koje iznose 20 i više milijuna godišnje, dok Hajduk sve ove godine od Splita nije primao ništa (po novom će dobivati milijun kuna za omladinsku školu).
Hajduk je kalendarsku 2015. godinu i bez velikih transfera završio s 11 milijuna kuna u plusu – da se, primjerice, kojim slučajem uspio plasirati u skupinu Europa lige, samo od toga bi inkasirao dodatnih 16 milijuna. Ne računajući dodatni prihod od TV-prava, ni mogućnost da u njoj osvoji ijedan bod, a ni drastično povećane prihode od ulaznica, pa i sponzora, već bi i time ostvario financijski cilj neovisnosti o transferima i vrlo vjerojatno bi sav preostali (naslijeđeni) dug mogao biti vraćen. Ali momčad nije bila spremna…
Jedini samoodrživi klub
Kad se govori o cilju održivosti kluba i bez prihoda od transfera, to ne znači da Hajduk neće prodavati. Oni najbolji i dalje će odlaziti za većom plaćom i većim profesionalnim izazovima, ali klub će ih moći zadržati godinu ili dvije dulje, postići bolju pregovaračku cijenu te dobivena sredstva uložiti u infrastrukturu, dovođenje pojačanja, poboljšanje plaća postojećem kadru…
Filistri pričaju o svježem kapitalu i jednom gazdi, računajući valjda da bi netko nemilice ulagao u hrvatski nogometni klub ne očekujući povrat i ne imajući u vidu da aktualna FIFA-ina pravila Financijskog fair playa to dobrim dijelom onemogućuju. Kao da ne postoji bezbroj europskih primjera da je ulaganje moguće (i isplativo) i bez većinskog vlasništva, kao da Bayern, Real Madrid i Barcelona nisu samo neki od klubova koji nemaju Gazdu. S druge strane, Hajduk je jedini domaći klub koji kuću gradi od temelja i stvara pretpostavke za samoodrživost.
Hajduk nastavlja po svojim pravilima
U međuvremenu, udruga Naš Hajduk – koju čine svi članovi kluba i koja upravlja gradskim, većinskim paketom dionica – pokrenula je inicijativu za otkup većinskog udjela. U dogovoru s klubom, za početak će se u novoj godini članarine tretirati kao pozajmice Hajduku, koje će se kasnije dokapitalizacijom pretvoriti u vlasništvo. Uskoro će krenuti i specijalni model donacija, kojim se planira u jednom mahu prikupiti oko 30 milijuna kuna, zatim i internacionalna crowdfunding kampanja… “Jema puno lipih stvari, ma ne smin kazat”, da citiramo Velo misto.
Prvog dana 2016. godine Hajduk upisao više od 450 članova! https://t.co/Gv3qZ9Py6j #AjmoBijeliAle #Hajduk pic.twitter.com/YFebffG6AA
— HNK Hajduk Split (@hajduk) January 2, 2016
Hajduk je u zamahu. Njegova snaga je identitet, masovnost i otvorenost prema novim, drukčijim idejama. Predsjednik Brbić podržava ideju članske dokapitalizacije, a u njegovu planu i programu jedan od strateških ciljeva je transparentnost i ravnopravnost u hrvatskom nogometu. Tijekom njegova novog mandata birat će se i službeni moto kluba – nema nikakve sumnje da će “Kontra mraku, kontra sili” biti glavni favorit.
Lišen upliva politike i interesnih skupina koje su privatizirale hrvatski nogomet, Hajduk nastavlja po svome i odbija igrati po Golijatovim pravilima, u iščekivanju rezultatske katarze koja će naplatiti sva lutanja i okajati ranije grijehe. “Možda ću zvučati suviše pretenciozno”, zaključuje Brbić, “ali ako se ovo što pokušavamo napraviti pokaže uspješnim, bit će to nešto vrlo značajno ne samo za nogomet nego i za društvo u cjelini.”
Tekst je objavljen 31. prosinca 2015. u tiskanom izdanju Telegrama