Aleksandar Holiga: Kako se, kao Hajdukov navijač, osjećam poslije najtežeg poraza u zadnjih 30 godina
Telegramov komentator o jučerašnjem porazu od Dinama na Poljudu
Ajmo ovako: možemo mi sad razglabati o tome što je taktički, psihološki ili, ne znam, astrološki presudilo derbi, hiniti nepristrasnost, uputiti konstruktivnu ili manje konstruktivnu kritiku, iskrene čestitke ili one s figom u džepu. No, nakon po domaćine katastrofalnog rezultata na Poljudu nekako se najzanimljivijim čini osobnija, sasvim iskrena i otvorena, no-bullshit perspektiva.
Kako se, dakle, osjeća Hajdukov navijač nakon najgoreg domaćeg poraza njegovog kluba – kluba kojemu intimno, emotivno pripada – od Dinama u zadnjih 30 godina? Nakon što su njegove uzdanice najljući rivali našamarali kao balavce i poigravali se s njima? Nakon što je tradicionalna bijela ljetna euforija srezana gotovo do korijena? Nakon brutalnih naslova u medijima, a znajući da na tom planu najgore tek slijedi?
Suočavanje s gubitkom
Na svoje iznenađenje, otkrio sam da mi o tome uopće nije teško pisati. Već i na samom stadionu vidjeli smo da ne razmišljaju svi isto – neki su zviždali Nikoli Vlašiću po izlasku s terena i(li) otišli s utakmice prije kraja, a neki su kod 0-4 gromoglasno pjevali „Večeras je naša fešta“. Svatko se drugačije suočava s gubitkom i tugom – naravno, svakoga tko navija za Hajduk ovaj poraz boli i naprosto laže ako tvrdi drugačije. Da, jako boli – ako je to ono glavno što želite znati.
Osobno mi nije bilo ni do pjevanja ni do zviždanja. Bio sam utučen i nesretan. Ali ako bih trebao birati koja od dvaju spomenutih reakcija bolje izražava ono što sam osjećao, bez ikakve sumnje bi to bila ona druga, sa Sjevera. Ne zato što je imati takve navijače svjetski fenomen – što bi znao cijeniti i HNS, da je u toj organizaciji imalo poštenja. Ne ni zato što mislim da se Hajduk, daleko bilo, zbog toga treba smatrati nekakvim „moralnim pobjednikom“ derbija.
Torcida je bila homogena
Niti zato što bi ovakav poraz mogao značiti katarzu i kvalitetnu opomenu pred odlučujući europski ogled i, uostalom, nastavak sezone. Pa, znate što, niti iz očaja, a niti zato jer momčadi treba dati podršku u takvom izrazito teškom trenutku. Torcida je ideološki i svjetonazorski mnogo heterogenija skupina nego što to mnogi zamišljaju. Sasvim reprezentativno za Split, grad koji je u permanentnom sukobu sa samim sobom valjda otkako postoji, ona u društvenom smislu okuplja i ono najbolje i ono najgore.
Usprkos tome ili možda baš zbog toga, zna biti nevjerojatno homogena kad su glavni interesi Hajduka u pitanju – jučer se još jednom pokazalo da bolje razumije Hajduk od derbi-navijača ili takozvanih stručnjaka. A svatko tko imalo razumije nogomet svjestan je da Dinamo ima neusporedivo više individualne kvalitete od Hajduka. No, kako je nogomet igra u kojoj slabiji pobjeđuje češće nego u ijednoj drugoj, postoji niz uvjeta – taktika, sreća, sudačke odluke, forma i insipiracija igrača – koji se barem donekle moraju poklopiti da bi Hajduk mogao dobiti derbi.
Klub se voli bezuvjetno
Sinoć mu se nije poklopilo ništa. Bio sam koji put na Sjeveru, zabilježio tu i tamo pokoje ‘gostovanje’, ali to više ne radim jer me od vike i navijanja više zanima nogomet kao takav. Ono kako sam ja doživio Torcidinu pjesmu kod 0-4 nije bilo ništa od navedenog, nego naprosto – proslava Hajduka. Svog kluba, kakav god bio: jer oni ne dolaze na utakmicu zato što misle da Hajduk napokon ima šanse pobijediti Dinamo, kao što ni ne navijaju za Hajduk zato što je dobar i uspješan. Nego zato što jest. Njihov.
U tom stavu i takvom ponašanju sažeta je sva bit navijačkog doživljaja nogometa. Klub se voli bezuvjetno, u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti. Njegova veličina mjeri se time koliko ga ljudi doživljava kao nešto bitno u svojim životima. Tuga, kao i radost, sastavni je dio tog odnosa. Ili, kako je na Facebooku iste večeri napisala jedna od fanovskih stranica, Hajdučki proizvodi: „Naša borba ne garantira da će Hajduk bit prvak svita, nego da će vas svaka pobjeda uveseljavati, a svaki poraz boljeti. I tako zauvik.“ I onda pitate – kako se osjećam?
Biblijska iskušenja
Osjećam se tužno, prijatelji, ali vjera u borbu, u ideju – klub očišćen od politike i ‘kontroverznih poduzetnika’, okajanih grijeha vlastite prljave prošlosti, narodni klub koji si vlastitim snagama krči put u bolje sutra i odbija biti dio vazalskog miljea – je nesalomljiva. Ne umišljamo si nikakvu moralnu nadmoć, vi imajte svoj put i svoje veselje, ali znajte da je potpuno promašeno kad nam na osnovu neuspjeha na terenu dovodite u pitanje cilj. Koliko god on suviše idealistički i pomalo sektaški izgledao u musavoj i ciničnoj domaćoj stvarnosti, riječ je o nečemu što bi u normalnoj zemlji bilo sasvim normalno.
I sva iskušenja – a dosegla su već gotovo biblijske razmjere na tom putu – neće nas pokolebati. Vidjeli ste to i nakon 0-4 na derbiju. Najtužnija stvar nakon utakmice bila je izjava mladog Ante Ćorića: „Publika je bila sjajna, stalno sam sebi u glavi govorio da ovo nas podržavaju, tako sam razmišljao da mi bude lakše.“ Svaka čast na sjajnoj pobjedi i svemu, neka tih trofeja i para, ali dan kada Hajdukov igrač bude rekao nešto slično ovome bit će dan kad će Hajduk moći staviti ključ u bravu. Jer tada kao takav više neće postojati.