Komentar Aleksandra Holige: Kako se kolju ljudi u Premier ligi (i priča o petorici Mesija u borbi za prevlast)
Na kraju će ih većina ipak biti proglašena neuspjehom
Jednoga dana, za više godina ili više desetljeća nakon što nogomet kakav danas poznajemo ode u smjeru koji sada ne možemo ni naslutiti, povijesni će se narativ u magično-realističnim tonovima vraćati na ovu sezonu. Sezonu obračuna trenerskih titana: vrhunac ere supermenadžera.
Njih petorica nakupili su 21 naslov prvaka u zemljama ‘Petice’ i četiri Lige prvaka, a sveukupno 75 trofeja kao treneri; silna individualna priznanja i nagrade, finala i polufinala teško je i prebrojiti. Svaki od njih predstavnik je jedne od europskih nogometnih velesila – ali nijedan nije Englez – i svaki je imao snažni utjecaj na suvremenu nogometnu filozofiju svoje nacije. Oni su, naravno, Pep Guardiola, Antonio Conte, Jose Mourinho, Jürgen Klopp i Arsene Wenger. I pred njima je sezona u kojoj će se natjecati zajedno, u istoj ligi, kao menadžeri Manchester Cityja, Chelseaja, Manchester Uniteda, Liverpoola i Arsenala.
Trofeji sami po sebi nisu dovoljni
Srebrnina jest najvažniji razlog njihova statusa, ali pogrešno bi bilo misliti da je i jedini. Iako ih ovo društvo ima 15 po osobi, trofeji sami po sebi nisu dovoljni. Jupp Heynckes ili Rafa Benitez ni na vrhuncu slave, ovjenčani trofejima, nisu bili smatrani egzaltiranim genijima poput ove petorice. Svaki od njih – neki više, neki s godinama nešto manje – sa sobom nosi i karizmu iscjelitelja, čarobnjaka ili Mesije.
Za svoju pastvu, oni su vođe; oni su seks; oni su put, istina i život. Nikad nitko nije napravio transparent s natpisom “In Sam Allardyce We Trust” niti je itko proglasio Roberta Di Mattea čudotvorcem i filozofom nakon što je u samo dva i pol mjeseca gubitničku momčad Chelseaja pretvorio u osvajača FA Cupa i Lige prvaka. Štoviše, to mu postignuće nije pomoglo ni da zadrži posao.
Roba koja se može kupiti i prodati
Prirodni je poriv ljudi kao društvenih bića da se okupljaju oko određenih ideja i ciljeva, a nogomet po mnogočemu može biti poput religije: opijum za narod. Po nekim, dosta smjelim teorijama, u sekularnim i u neku ruku post-ideološkim društvima poput britanskog on sve više i preuzima njene društvene funkcije.
Naime, kad se ostrašćeno domoljublje ili nedostatak istog, kao i osobni odnos prema vjeri više ne zamjenjuju za lojalnost naciji, onda strastveno sektašenje i “mi protiv njih” stavovi ostaju u granicama sfera kao što je nogomet – najprije u svojoj primitivnoj fazi kao u zlatno doba huliganstva, a onda u anestetiziranoj varijanti današnje hiperkapitalističke Premier lige koja i to, kao i sve drugo, pretvara u robu koja se može kupiti i prodati. Jednom kad se pastva navikne na to da nema više svetih ratova u kojima valja braniti vjeru, onda joj preostaje tražiti gurue, vođe kulta, iscjelitelje, čarobnjake i Mesije koji će pojačati njenu vjeru do maksimuma.
Jedino uistinu kompetitivno nacionalno prvenstvo
Premier liga je na početku ove sezone okupila petoricu Velikih. Od najelitnije skupine nogometnih stratega nedostaju samo još Diego Simeone i Carlo Ancelotti; ajde, i Luis Enrique. Zinedinea Zidanea, usprkos osvojenoj Ligi prvaka, nikako još ne možemo tu ubrajati. Ali u Engleskoj je i Leicesterov Claudio Ranieri, koji je u jednoj od najluđih priča suvremenog nogometa ljetos uzeo ‘kantu’; tu je i Tottenhamov Mauricio Pochettino, jedan od najboljih trenera mlađe generacije. Kao i Slaven Bilić, koji je napravio izuzetne stvari s West Hamom, karizme ima na bacanje i samo mu neki trofej nedostaje. Tu su i Ronald Koeman (Everton), Claude Puel (Southampton), mladi lav Eddie Howe (Bournemouth)…
Privukao ih je zov funti, ali i istinskog natjecanja: Premier liga je jedino uistinu kompetitivno nacionalno prvenstvo, u kojemu je sada pet ili šest velikih klubova, a branitelj naslova nije nijedan od njih. Dio razloga za takvu koncentraciju stručne kvalitete je i u tome što Englezi, uza sav svoj novac, još uvijek ne uspijevaju privući apsolutno najbolje igrače. Oni su koncentrirani u Real Madridu, Barceloni i Bayernu. No liga s trenerskim umjesto igračkih superzvijezda nije samo utješna nagrada.
Brižno čuvana iluzija menadžera, koja se dobro prodaje
Nigdje drugdje ne postoji takav kult trenera kao u Britaniji. I jedino tamo ga se ne zove trenerom. Jednom kad prijeđu La Manche, svi ti kontinentalci odjednom od trenera postaju “menadžeri” – kao da su iznenada samim time postali važniji, moćniji, jači. Odjednom je svatko, barem nominalno, Zoran Mamić: nogometni “menadžer engleskog tipa” koji, u teoriji, ujedinjuje funkcije trenera i sportskog direktora.
Danas je to u ogromnoj mjeri samo brižno čuvana iluzija koja se dobro prodaje, jer gotovo svi engleski klubovi imaju sportskog direktora – ako ne po tituli, onda po opisu posla. Drastično se promijenio i način obavljanja transfera, u njega su danas uključeni cijeli klupski odjeli i timovi vanjskih suradnika. Nominalno, ipak, trenerova/menadžerova je zadnja i on je odgovoran i za taj segment – za razliku od kontinentalnog sustava, gdje tržištem transfera u potpunosti i neskriveno drmaju predsjednici (ili, u nekim marginalnim slučajevima, savjetnici), čak i bez konzultacija s trenerima.
Stvaranje tampon zone
Korijeni takvog sustava sežu više od stotinu godina u prošlost. Dok je ostatak Europe tek otkrivao nogomet, njegovi su treneri u počecima najčešće bili britanski pustolovi, koje je onamo dovela kolonijalna strast za istraživanjem svijeta ili nekakav lokalni industrijalac – mahom još aktivni igrači, oni su prije svega bili učitelji, o čemu najbolje svjedoči to što je i danas svugdje na španjolskom i talijanskom govornom području sinonim za trenera ‘Mister’.
No, u Britaniji je već do početka 20. stoljeća nogomet dostigao nevjerojatnu masovnu popularnost: od osnutka lige 1888. do Prvog svjetskog rata posjećenost svih stadiona je na godišnjoj bazi skočila od početnih pola milijuna do devet milijuna ljudi. To je, naravno, bilo i vrijeme velikih društvenih previranja, a ona su se nerijetko prelijevala i na stadione. Nemiri, tučnjave, ulijetanja na teren bili su vrlo česta pojava. Lokalni poduzetnici više srednje klase, koji su u to vrijeme držali klubove, shvatili su da su stvorili čudovište i da im nije nimalo ugodno biti glavni i odgovorni za eventualne neuspjehe kluba – stoga su trebali tampon-zonu.
Žrtveno janje koje bi, kad bi bilo potrebe, dobilo otkaz
I našli su ga u funkciji pod imenom “secretary” – najčešće odabran iz redova niže činovničke kaste, on je zapravo bio žrtveno janje. Nadređen ‘traineru’ – a u to vrijeme trening se uglavnom svodio na trčkaranje i dodavanje loptom, uz nečije povike sa strane – secretary je zapravo bio nešto poput voditelja kluba, iako u ono doba nije imao puno stvarnih nadležnosti niti kompetencija. Kad bi stvari pošle po zlu, bijes gledatelja sručio bi se na njega umjesto na Gazdu.
Iz te, a ne iz trenerske funkcije nastao je suvremeni menadžer engleskog tipa. Od čovjeka koji najčešće nije znao mnogo o nogometu niti ga je prethodno igrao i čija je zapravo glavna funkcija bila da dobije otkaz kad se za to pokaže potreba. “Trener” je u Engleskoj i dan-danas “coach” – svaki premierligaški klub ima ih na desetke, specijaliziranih za razna područja – a u najboljem slučaju “assistant manager”.
Tek poslije Prvog svjetskog rata koji je srušio neke klasne barijere počeli su se javljati prvi pravi “manageri” među onima koji su prethodno bili “secretary” – oni koji su se izborili za to da oni (a ne, kao dotad, Gazda – secretary je eventualno birao trainera) biraju sastav.
Na kraju će biti proglašeni neuspjehom, možda i prijevarom
Do tada je nogomet u Engleskoj već imao dugu tradiciju, a njih se počelo birati iz redova bivših igrača, javila se svijest o potrebi taktičke organizacije igre i fizičke pripreme za utakmice. Epohalna ličnost iz toga doba bio je Herbert Chapman, Arsenalov menadžer iz 1920-ih koji je osmislio WM, prvu pravu taktičku formaciju iz koje potječu sve današnje.
O apsurdnom usponu i evoluciji nogometnih menadžera iz tih nimalo glamuroznih početaka u pop-filozofe i karizmatike našeg doba najljepše govori knjiga The Manager: The Absurd Acent Of the Most Important Man In Football. U njoj je Barney Ronay u neku ruku predvidio i celebrity death match koji se sprema ove sezone na engleskim travnjacima.
Od njih petorice najpametnijih, najkarizmatičnijih, najseksipilnijih i najstručnijih, koji imaju 15 trofeja po čovjeku, najmanje će jedan – a po svoj prilici i dvojica-trojica, četvorica – biti proglašeni neuspjehom, možda i prijevarom. Njihova sudbina neće biti ništa glamuroznija od one njihovih davnih prethodnika, secretaryja. Klanje ljudi, što bi rekao Vuco.