Aleksandar Holiga: Što HNS ne želi da znate o domaćoj nogometnoj ligi
Telegramov reporter je istražio UEFA-inu analizu financijskih rezultata
Kako nogometna industrija generira sve više i više novca, tako je i objavljivanje godišnjeg izvješća Deloitte Football Money Leaguea – obično potkraj siječnja za prethodnu ligašku sezonu – sve važniji moment u cijeloj priči.
Kad su nogometni klubovi u pitanju, obično se govori o tri vrste prihoda: oni od utakmica, televizijski i komercijalni. Prvi osim prodaje ulaznica uključuju i sve ostalo što se tijekom utakmice proda – od jela i pića do korporativnih “hospitality” aranžmana. Danas na tu vrstu prihoda otpada tek 19 posto od ukupnih prihoda najbogatijih 20 klubova.
Televizijski prihodi uključuju one od domaćih i međunarodnih prava za prijenose domaće lige, kupove i europska natjecanja. Na njih otpada 40 posto prihoda najbogatijih klubova. Čak 41 posto prihoda za Deloitteovih top 20 su oni komercijalni, u koje spadaju sponzorski i partnerski ugovori, prodaja dresova i drugih klupskih suvenira te novac iz drugih komercijalnih operacija.
Hrvatski klubovi u pravilu žive iznad svojih realnih mogućnosti, zadužuju se i opasno kockaju s vlastitom budućnošću, pa i samim opstankom
Zanimljivo, Deloitte u svoj pregled ne uključuje prihode od transfera. Razlog za to je što se prodaja igrača ne može smatrati redovnim izvorom prihoda, jer jako ovisi o okolnostima i izrazito oscilira od godine do godine, a i transferi su knjigovodstveno vrlo složeni, pa se promatraju odvojeno. Uostalom, aktivnost na tržištu igrača gleda se kao ulaganje u momčad, a ne kao mogućnost zarade.
Iznad mogućnosti
“Za razliku od drugih izvora”, kaže vodeći svjetski nogometni ekonomist Stefan Szymanski iz agencije Soccernomics, koja savjetuje klubove i nogometne saveze, “prodaja igrača teško može biti stabilan, dugoročni izvor prihoda. Većina klubova nema kapacitet za razviti igrače i prodati ih bez pada u kvaliteti momčadi. Ako istodobno ne dovedete adekvatne zamjene, to je poput trošenja ušteđevine – može donijeti privremeno olakšanje financijskih teškoća, ali je u najboljem slučaju vatrogasna mjera”.
Namjera ovog uvoda bila je objasniti od čega zapravo žive uspješni i bogati klubovi. Slično je i s mnogim manjima koji dolaze iz uređenih liga, posluju transparentno i uredno objavljuju svima dostupna godišnja financijska izvješća.
Struktura prihoda hrvatskih klubova posve je drukčija. Oni u pravilu žive iznad svojih realnih mogućnosti, zadužuju se i opasno kockaju s vlastitom budućnošću, pa i samim opstankom.
Javno dostupna detaljna financijska izvješća u nas su izuzetak, a ne pravilo. HNS ne pokazuje zanimanje za analizu tih podataka niti potiče klubove na transparentno poslovanje. Štoviše, ovog je tjedna podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti izmjena i dopuna Zakona o sportu, kojima se – između ostaloga – propisuje upravo javno objavljivanje takvih izvješća. Savezu ne odgovara da sve bude poznato i dostupno, jer onda bi na površinu isplivali mnogi neugodni detalji i vidjelo bi se kakvo je realno stanje hrvatskog nogometa, barem iz financijskog aspekta.
Zabrinjavajuća i sramotna slika
Zato UEFA-ina usporedna analiza financijskih rezultata klubova diljem Europe za 2014., nedavno objavljena i dostupna na internetskim stranicama europske nogometne organizacije, pruža odličan “sneak peek” u ono što HNS želi držati podalje od očiju javnosti.
Slika je vrlo zabrinjavajuća, pa i sramotna.
Dok su na kontinentalnoj razini trendovi izrazito pozitivni i jasno idu u smjeru održivog razvoja, Hrvatska je jedina zemlja u Europi u čijoj ligi niti jedan jedini klub nije poslovao s operativnom dobiti. Drugim riječima, nitko u HNL-u nije uspio od redovnih prihoda namaknuti više nego što je potrošio. Ni blizu. Od 53 najviše nacionalne lige pod UEFA-inom kapom, samo u Hrvatskoj.
To, naravno, znači da su naši klubovi posve ovisni o prihodu od transfera: oni dosežu 75 posto vrijednosti svih drugih prihoda, što je jeziva brojka, jer u gotovo svim drugim zemljama je ona ispod 40 posto, dok je jedina u kojoj je taj postotak viši od našeg – možda već pogađate – Srbija. Nadalje, u samo četiri zemlje su plaće igračima i ostalim zaposlenicima u prosjeku više od redovnih prihoda klubova: Moldaviji, Gruziji, Srbiji i Hrvatskoj. Inače, UEFA i financijske institucije poput Deloittea preporučuju odnos između plaća i prihoda od maksimalno 60-70 posto – sve više od toga smatra se rizičnim.
Svi naši klubovi pokušavaju, uglavnom neuspješno, preživjeti od prodaje igrača – i to ne gotovih, nego “sirovine” kojoj je potrebna dorada da bi mogli preuzeti važne uloge u europskim momčadima
Uza sve to, klubovi 1. HNL su u 2014. u prosjeku imali 50 posto više rashode od redovnih prihoda – na svake dvije uprihođene kune potrošili su tri, čime se također nalaze na dnu UEFA-ine ljestvice. Nijedan od njih nije bio ni blizu da operativnim prihodima pokrije troškove, ali dva su prihodima od transfera uspjela nekako pokriti izdatke i ostvariti pozitivni poslovni rezultat. Dva. Od 10.
Među njima nije GNK Dinamo, paradni konj hrvatskog klupskog nogometa. On je, kao što je poznato iz šturog izvještaja s godišnje skupštine kluba, u 2014. poslovao s gubitkom od 90 milijuna kuna, odnosno suludih 175 posto svojih prihoda.
Tri izvora prihoda
Klupski proračun, koji se vrti oko 30 milijuna eura na godišnjoj razini, na staklenim je nogama. Naime, tri najznačajnija izvora njegovih prihoda su prodaja igrača, UEFA-ine premije i donacije Grada Zagreba: proteklih godina oni zajedno čine oko 90 posto novca koji se tijekom godine slije na račun. Prihodi od ulaznica i sponzora ne donose više od 5 posto; novac od TV prava u 1. HNL dovoljan je tek da pokrije godišnje plaće dvojice ili trojice najskupljih igrača.
Premda se UEFA-ine nagrade računaju među “redovne” prihode, nikako se ne mogu smatrati stabilnim izvorom. Najbolje se to vidi upravo na Dinamovu primjeru, koji se iz godine u godinu dovodi u situaciju da pola njegova godišnjeg proračuna (sam plasman u Ligu prvaka donosi 14,7 milijuna eura) visi na niti u jednoj utakmici, kada suparnik može promašiti dva penala, ali može i zabiti dva gola iz jedine dvije kontre – i jedno i drugo se dogodilo.
Očigledno je da Dinamov “core business” nije sam nogomet – čiji su kupci gledatelji, televizije i sponzori – nego prodaja, čiji su kupci drugi klubovi.
Potkraj 2015. Dinamo je na redovnoj skupštini najavio plan rashoda od 30 milijuna eura. Po dosadašnjoj strukturi prihoda, lako je izračunati da je u to ukalkuliran prihod od transfera od otprilike 10 milijuna eura, ali i obvezan plasman u Ligu prvaka, što graniči s ludošću jer samo jedna loša utakmica može taj proračun posve srušiti. Izostankom plasmana u Ligu prvaka (kao u 2013. i 2014.) klub bi izgubio i do polovice planiranih prihoda, što bi oslabilo njegovu financijsku stabilnost, kao i pregovaračku poziciju kod prodaje, koja bi onda morala dosegnuti više od 20 milijuna da se sve uspije pokriti.
Svi naši klubovi pokušavaju, uglavnom neuspješno, preživjeti od prodaje igrača – i to ne gotovih, nego “sirovine” kojoj je potrebna dorada da bi mogli preuzeti važne uloge u europskim momčadima. Koliko je poslovni plan zasnovan na zaradi od transfera uopće održiv?
Prodaja kao glavni posao
“Izvan tržišta najbogatijih pet liga postoje klubovi poput Ajaxa i Porta koji dobar dio svog poslovanja temelje na tome”, kaže Stefan Szymanski. “Moraju postojati neki preduvjeti da bi im se to isplatilo – ti klubovi moraju u svojoj ligi imati relativni monopol ili barem duopol na regrutaciju talenata i biti dovoljno dominantni kod kuće da imaju praktično osigurano mjesto u europskim natjecanjima, poglavito u Ligi prvaka, kako bi popunili proračun i ojačali pregovaračku poziciju. Sve ostalo vodi u dug i značajno slabljenje momčadi ili, u najboljem slučaju, puko preživljavanje.”
Međutim, spomenuti klubovi imaju vrlo jake financijske temelje u redovnim prihodima. Ajax u prosjeku privlači više od 50.000 gledatelja, Porto više od 36.000, a ulaznice su višestruko skuplje nego u Hrvatskoj; imaju i izdašne sponzorske ugovore, a o vrijednosti televizijskih prava u Nizozemskoj i Portugalu naspram Hrvatske suvišno je i raspravljati. Također su i njihove skautske službe, kao i uvjeti za razvoj mladih talenata, među najboljima u Europi. Zbog toga njima prodaja igrača predstavlja relativno stabilan izvor prihoda bez drastičnog oslabljivanja momčadi.
Dinamo je, naravno, zacementirao svoju domaću dominaciju osvajanjem deset naslova zaredom. Klub troši gotovo koliko i svi drugi članovi 1. HNL zajedno, ali on takve temelje jednostavno nema. Očigledno je da njegov “core business” nije sam nogomet – čiji su kupci gledatelji, televizije i sponzori – nego prodaja, čiji su kupci drugi klubovi. Najgore je što samo uski krug ljudi oko obitelji Mamić zna koje je stvarno stanje Dinamovih financija, ali i to koliko će novca od transfera doista završiti u klubu, a koliko na raznim off shore računima.
Transferi za preživljavanje
Najveća pogreška ostatka lige je što se povodi za tim primjerom i gleda gotovo isključivo na prodaju kao sredstvo osiguranja egzistencije. Umjesto da se barem pokušavaju svesti u realne okvire i postaviti na zdrave noge, uzdaju se u to da će se pojaviti neki Deus ex machina i izbaviti ih iz financijskog beznađa. Nekoć su to bile lokalne vlasti, odnosno porezni obveznici, a danas se – osim o transferima – priča o tajkunima koji bi svoj privatni kapital valjda trebali ulijevati u te rupe bez dna. Takvim razmišljanjem i rezultatima koje ostvaruje, HNL srlja u propast.
Ono što često ostaje neshvaćeno je da će svaki “Gazda” prije svega također gledati na to kako da klub učini održivim, odnosno podigne razinu njegovih redovnih prihoda. Možda će uložiti u njega i vratiti dugove, ali nitko neće kupiti klub – pogotovo ne hrvatski – kako bi na njega bacao novac. Održivost je, uostalom, ono što se pokušava postići u Rijeci, koja jedina u Hrvatskoj ima ozbiljnog investitora: postaviti klub na čvrste temelje i uprihoditi više od redovnih izvora, a proračun uvelike ovisi o rezultatu u Europi i na tržištu transfera. Volpi i Mišković neće i ne mogu ulagati puno više nego što mogu zaraditi. To im, uostalom, uvelike otežava i financijski fair play, koji ide za tim da klubovi posluju u plusu i – uz sve svoje nedostatke – zaslužan je za kontinuirani porast profitabilnosti nogometnih klubova diljem Europe.
Više puta proklamirani cilj Hajdukova vodstva da se klub u bliskoj budućnosti pokriva iz redovnih prihoda, a čemu se prošle godine znatno približio, često je predmet podsmijeha u domaćim nogometnim i medijskim krugovima. Međutim, to je i jedini smisleni cilj za hrvatske klubove – Hajduk ide dužim i težim putem, ali to što radi u konačnici nije bitno drukčije od onoga što bi napravio “Jedan Gazda”: napraviti klub koji će generirati profit, a ne gubitke, poslovati kao i drugi uspješni europski klubovi te u skladu sa svojim realnim mogućnostima. “Svježi kapital” o kojemu sanjaju drugi domaći klubovi u Hajduk zapravo stiže omasovljavanjem članstva i brojnim sponzorskim ugovorima, što stvara još daleko zdravije temelje. Prodaja će u budućnosti biti samo bonus, od kojeg će se moći “podebljati” ugovori postojećem kadru, dovesti pojačanja, uložiti u infrastrukturu…
Sve to nisu nikakve tajne uspjeha, nego samo zdrav razum. Zašto onda HNS-u odgovara da javnost drži u mraku?
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 30. siječnja 2016. godine