A. Holiga: Što je nama naša borba dala - film Treći kritički progovara o sportskoj kulturi u Hrvata

Sportaši su naši najbolji ambasadori, govorilo se tada; njihovi uspjesi su uspjesi i naše zemlje, našeg društva, i zato sport predstavlja strateški izuzetno važan kanal u promociji Hrvatske.

Sportske institucije ogrezle u korupciji

Takvo se shvaćanje uloge sporta više-manje održalo i do danas. Hrvati su osvojili još pokoju europsku ili svjetsku medalju i učinili nas ponosnima; dočekivalo ih se na trgovima i u predsjedničkim uredima, veselilo se i tugovalo zbog njihovih pobjeda i poraza. Kad bi došlo novo veliko prvenstvo, zaboravljali bi se problemi i “svi bismo opet bili u kockicama”, kako je to jednom rekao HNS-ov predsjednik Davor Šuker.

Svaka pivovara koja drži do sebe imala bi reklamne spotove navijačke tematike; kampanji bi se pridružili svi, od naftnih kompanija do proizvođača “navijačkog kiselog kupusa” i mljevenog mesa po akcijskoj cijeni u Konzumu, a Hrvati bi hrlili ostvariti “Ekstra Mandžo” popust za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti. Neki je postsarkastični um smislio i sintagmu “kockasti kutak” za mjesto s kojeg se izravno izvještava o državotvorno-klaunovskim navijačkim bakanalijama. Sve samo za taj, davno minuli osjećaj euforije, veličine i bitnosti.

U međuvremenu, sportske institucije u domovini ogrezle su u korupciji i klijentelizmu, slizane s lokalnim politikama i interesnim lobijima, a infrastruktura nezaustavljivo propadala. Kad je bilo novca, ulagao se u megalomanske projekte poput gradnje rukometnih dvorana i organizacije Snježne kraljice na Sljemenu; sad kad ga nema, i dalje postoji konstantni pritisak od institucionalne vrhuške da se grade stadioni i trening-kampovi u središtu grada, apelira se na državu da podrži takve projekte zbog strateške važnosti i u ime državotvornih “kockica”, a istodobno smo sve dalje od rješavanja stvarnih problema sporta i sportaša.

Forsira se državno ulaganje u profesionalni sport

O nasljeđu koje nam je ostavila bronca na SP-u u Francuskoj govori Treći, novi dokumentarni film Arsena Oremovića (U braku sa Švicarcem), koji će premijeru imati u utorak na ZagrebDoxu.

“Od ’98. naovamo, stanje u sportu najvjerniji je prikaz kako funkcioniraju stvari u hrvatskom društvu”, kaže redatelj. “Sport nije moje primarno područje interesa, ali jedna od stvari koje su me potaknule da se pozabavim ovom temom bila je nadahnuta izjava pokojnog Vlatka Markovića, koji je rekao kako je bolje da gradimo stadione nego bolnice, jer ako izgradimo stadione bolnice nam neće ni trebati. Profesionalnom sportu pridaje se nerealno velika važnost u društvu i forsira se državno ulaganje u njega. Istodobno, većina stvarnih problema za građane ove zemlje ostaje neriješena, uključujući stvarnu ulogu sporta u zajednici.”

Treći je film koji ne daje odgovore, ali postavlja prava pitanja. Vodi nas kroz poznate scene hrvatske sportske mitomanije – trijumfa nad Nizozemskom u utakmici za treće mjesto i dočeka na Trgu Francuske Republike (na dijelu koji je sada Park dr. Franje Tuđmana), primanja slavom ovjenčanih sportaša kod premijera Sanadera i grandioznih projekcija Spaladium Arene.

Prikazuje famozna moralna posrnuća poput “Nećeš, razbojniče” skupštine HNS-a, Šimunićeva ustaševanja i poljudske svastike; prosvjede Bad Blue Boysa protiv Mamića, Futsal Dinamo i masovni skup na splitskoj Rivi; momci iz Našeg Hajduka pričaju o svojem hrvanju s institucijama tijekom borbe da svoj klub istrgnu iz ralja politike i vrate zajednici, a novinari Indexa objašnjavaju motive iza inicijative za bojkotom hrvatske reprezentacije.

Priča i o uspjehu bez pomoći sustava

Pratimo i rekreativce koji preskaču ogradu zamišljenog HNS-ova kampa na Sveticama kako bi ondje i dalje vježbali i trčali, a neki i vodili ljubav na napuštenom teniskom terenu unutar “balona”. Posjećujemo “grad duhova” Spaladium Arene, gdje na mjestu planiranog nebodera, najviše građevine u Splitu, iz betonskih zidova strši samo ruzinava armatura. U Vukovaru, gimnastičarke postižu velike uspjehe unatoč tome što treniraju u – blago rečeno – derutnoj dvorani, gdje se propuh uzrokovan dotrajalom građevinskom stolarijom i četvrt stoljeća starim rupama od gelera sanira naguravanjem komada spužve prije svakog treninga.

Priča je to dijelom i o tome kako su hrvatski sportaši uspjeli ne zbog sustava, nego unatoč njemu i kako glamurozna slika svjetskih zvijezda i brendova skriva grozomornu stvarnost iza sporta u Hrvata. Jedan od zaključaka u filmu nudi Jurica Pavičić, književnik, filmski kritičar i kolumnist.

“Najstrašnije je to što mi pričamo o nekoj sportskoj velesili i uspjesima ekipa u kolektivnim sportovima. A ovdje se nalazimo u kvartu Spinut blizu Poljuda – kad sam ja ovdje odrastao, tu su bili deseci loše održavanih, kvrgavih betonskih igrališta s metalnim brankama, ali mi smo na njima po cijeli dan igrali nogomet. Tri četvrtine tih igrališta danas ima umjetnu travu i ograđeno je visokom žicom, a iza njih su privatne škole nogometa u kojima se sat igranja naplaćuje sto kuna. To je priča o hrvatskom sportu – to da smo od društva u kojem je postojala sportska infrastruktura koja je služila da bi djeca tukla neku loptu postali društvo koje je navodno sportska velesila i u kojem je sport navodno važan. Ali ako dijete nema novca, preostaje mu samo udarati loptu ispred kvartovske trgovine.”

Volimo sebi tepati da smo nacija izuzetno nadarena za sport, ali umjesto grassroots talenta na dobrobit zajednice uzgajamo ambicije i umišljenu veličinu. O tome ponešto govori i inicijativa Zlatka Mateše, predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, da se domena sporta premjesti u Ministarstvo turizma. Jer, naravno, hrvatski sport je brend i atrakcija, pa bi najkorisnije bilo da njegove najznačajnije predstavnike (poput, recimo, Davora Šukera – čije ime zna svako dijete u Indoneziji ili Ugandi) otpravimo na svjetsku turneju dizanja palčeva i dijeljenja dresova Vatrenih u svrhu promocije Hrvatske.
Oh, wait…