Aleksandar Holiga: Zašto je Kranjčarov povratak u Dinamo od početka bio osuđen na propast

Još početkom kolovoza pokušavao sam objasniti zašto je Cico „podgrijana ajnpren juha“ i predviđao da će ga povratak staroj ideji doći glave. Na kraju se to dogodilo odmah u prvoj utakmici u koju je startao sa svojom omiljenom formacijom. I na kraju je otišao sam, ali nije bilo ni najmanje sumnje da bi svejedno već iste večeri i službeno bio bivši.

Trener koji je klubu donio milijune

No, nije Cici presudila taktika koju je postavio protiv Rijeke. Nije propao ni zbog tih 17 sekundi, a ni zbog iduće četiri lopte u mreži.

Presuda je bila donesena i kuvertirana još ranije, samo ju je trebalo potpisati – jer za riješiti se trenera koji je, kad je to malo tko očekivao, donio klubu milijune plasmanom u Ligu prvaka, još uoči dugo očekivanog povratka navijača na tribine, ipak treba naći koliko-toliko racionalan razlog.

Nije ovaj put bilo postupnog i pažljivog sapunanja daske. Kao da za to nije bilo dovoljno vremena: žamor koji redovito dolazi iz onog maglovitog i slabo razgraničenog područja između klupskih čelnika i kućnih novinara eksplicitno je poručivao da je Cico „dead man walking“ i otkaz je eventualno tek mogao nakratko odgoditi dobrim rezultatom na Rujevici.

Povratak odrađen s figom u džepu

U samo dvije utakmice, onoj protiv Osijeka – koja je bila nalik mnogima u kojima se Dinamo prethodno nezasluženo provukao, ali taj put nije – i onoj protiv Lyona, gdje ga je stigao savršeno realan i očekivan poraz, Kranjčar je od pukovnika postao pokojnik. Od taktičkog genija koji je ponizio Hajduk na Poljudu i bacio na koljena Salzburg izumom Šife-centarfora, od magneta čija će karizma vratiti otuđene navijače, postao je još jedna krpa kojom će se obrisati pod.

Utakmica u Rijeci, dojam je, izgubljena je i prije nego što je lopta krenula s centra. Dojam je da su u modrom taboru postojali ljudi koji su takav ishod i priželjkivali. Ako ćemo biti sasvim iskreni – od početka je pomalo izgledalo kao da su u Dinamu Cicin povratak odradili s perfidnim predumišljajem, odnosno s figom u džepu.

Za očekivati je bilo da će ova sezona biti teža od prethodnih, jer klub je trebao namaknuti ogromni novac kako bi ispunio uvjete Financijskog fair playa i riješio se uvjetne UEFA-ine kazne. U protivnom, prijetila mu je čak i suspenzija iz kontinentalnih natjecanja.

Izjava na koju se nitko u medijima nije osvrnuo

“Prije nekoliko mjeseci klub je bio u dosta teškoj situaciji kad se radi o financijama”, rekao je sportski direktor Marijan Vlak u izjavi na koju se valjda nitko u medijima nije osvrnuo, pored svih onih priča o pustim milijunima od transfera i plasmana u Ligu prvaka. Svi potežu priču o tome kako Dinamo ovog ljeta nije potrošio novac na dovođenje pravih pojačanja, ali ne pitaju se koliko je novca uopće bilo za potrošiti.

Jer, gledajte, Dinamo je čak i Perića i Fiolića iz Lokomotive doveo na posudbu (još jedna stvar koju valjda nitko ne spominje), isto kao i Brazilca Jonasa iz Flamenga. Također, u pouzdanost iznosa domaćih transfera imamo pravo sumnjati – jer prošlog ljeta je tako u navodno rekordnom HNL transferu za pet milijuna eura doveden Marko Rog iz RNK Splita, a isti taj Split igrači masovno napuštaju jer im se plaće mjesecima ne isplaćuju. U takvim okolnostima i navodnih 2,1 milijuna sada za Majstorovića i Rrahmanija – koji su odmah proslijeđeni Lokomotivi – zvuči pomalo sumnjivo, kao i milijun i pol plus Andrijašević za Leškovića, igrača kojemu je nagodinu istjecao ugovor s Rijekom.

Ako Dinamo doista tako dobro financijski stoji, onda je potpuno neobjašnjivo zašto ovog ljeta nije dao ni kune za nekog igrača koji bi bio pojačanje; zašto nije, u najmanju ruku, doveo nekog centarfora, jer postojeća dvojica ne zabijaju valjda ni na treninzima.

Naivčina koja naprosto toliko jako voli Dinamo

Stvar je zapravo u tome da je nešto takvo bilo planirano i ukalkulirano, a klubu je trebao netko da u danom trenutku posluži kao žrtva. I našli su ga u Kranjčaru, naivčini koja naprosto toliko jako voli Dinamo i toliko je dugo sanjala povratak da nije mogla ili htjela realno sagledati stvari. Cico je bio idealan, kao klupska legenda usto i smokvin list uz koji su se „promjene“ u upravljačkoj strukturi činile manje kozmetičkima, a rasprodaja manje dramatičnom.

U klubu su znali da to neće biti dugoročno rješenje. Znali su da možda može nakratko podići momčad, ali i to da se kao trener davnih dana prestao razvijati i ulagati u sebe. Jako su dobro znali i za njegovu sklonost druženjima i izvannastavnim aktivnostima, nešto prema čemu su uvijek mogli posegnuti ako ga u bilo kojem trenutku požele maknuti, a nedostaje im argumenata.

Naravno da pozadina priče o razlazu nije sasvim nogometna, a količina otrovnih detalja ovih će dana već po potrebi biti dozirana kroz tipkovnice medijskih dželata. Što je vrlo nepošteno prema Cici, jer – još jednom – znali su i ranije kakav je, nije to bila nikakva tajna niti nešto što se odjednom promijenilo.

Današnji GNK nepogrešivo devalvira sve vrijednosti

Od početka su ga držali u šaci, ali on je, vođen istinskom ljubavlju i dobrodušnim optimizmom, vjerovao da će im izmaknuti. Ali današnji GNK klub je koji nepogrešivo devalvira sve istinske vrijednosti, to je neumoljivi ubojica snova. Cico je odradio svoj posao i nije zapravo bio kriv nizašto – osim za to što nije baš jako dobar trener. U klubu već dobro znaju što i kako dalje, znali su to i prije nego što su odlučili da će u međuvremenu potrošiti još jednu legendu.

Kasnije će to drugim riječima reći i na presici, ali kad je te večeri na izlasku s terena pustio suzu, nije to bilo zbog rezultatskog debakla. Bilo je zato jer je shvatio da u ovaj klub više ne pripada. Da to nije njegov Dinamo.