Analiza: Izostanak ikakvog kretanja i manjak tempa uzrokuju da Barcelona trenutno nije gledljiva
Ekipa bez ideje u kojoj je glavni oslonac isključivo napadački trozubac
Nakon subotnjeg El Clasica svi simpatizeri Barcelone objašnjenje poraza i pasivne igre mogli su tražiti opravdanja lošije igre u umoru, reprezentativnom mamurluku, priličnoj bodovnoj prednosti, pa i u važnosti utakmice koja je pred njima. Usprkos tome što je Luis Enrique upisao i sedmu pobjedu nad Diegom Simeoneom, nakon ogleda u Ligi prvaka jasno je kako Barcelona ima probleme u igri koji nadilaze okvire izoliranog slučaja.
Na stranu savršenih 7-0 Luisa Enriquea, Atletico je momčad koja je vjerojatno najzahtjevniji protivnik Barceloni. Čvrsti, karakterni, organizirani u defenzivi i spremni za nekoliko sistema obrane, koncentrirani su i jednostavno ne praštaju greške. Ako u računicu ukalkuliramo i maksimalnu agresivnost sasvim je jasno zašto u Kataloniji nisu bili oduševljeni kad su izvukli Colchonerose za protivnike u četvrtfinalu Lige prvaka.
Inspiriran početak gostiju
Već drugu utakmicu zaredom Barcelona izgleda kao inferioran protivnik Atletima na startu utakmice. Je li tu možda riječ o fanatičnom otvaranju Simeonovih Indijanaca na suštu agresivu ili dobroj taktičkoj pripremi, za Enriquea ne bi trebalo biti bitno. Uostalom, Katalonci su izgradili svoj uspjeh igrajući svoju igru i kontrolirajući protivnika, tako da bi trebali imati pripremljen odgovor koji ovaj put nisu ponudili.
Iznimno nepotreban i, možemo slobodno reći, glup potez Torresa je Barcelonu vratio u igru. S igračem manje nije bilo više niti mogućnosti za povremene izlaske u presing već su Colchonerosi bili osuđeni na duboku zonu pred svojim vratima i konstantan pritisak
Atletico Madrid je, bez ikakve sumnje, najbolja obrambena ekipa današnjice. Iako dojam elitne defenzivne momčadi naviše ostavljaju igrajući u plitkoj zoni, njihova snaga nije samo u tome. Dapače, zonski presing je jednako ubojit, posebno protiv momčadi koje ovise o ispravnoj frekvenciji svog ritma igre. A Atletico je na početku utakmice taj ritam kod Barcelone potpuno neutralizirao.
U pokušaju izlaska loptom iz zadnje linije lopta ide do Dani Alvesa. Činjenica da može s loptom samo na jednu stranu (jer nema igrača desno od sebe, što je uostalom i logično) okidač je za presing momčadi s Calderona. Dani Alves ima 4 realne opcije za kontrolirani pas, međutim gosti izlaze s čak 6 igrača i sve njegove opcije su blokirane.
Iznimno je bitno primijetiti ulogu Gabija, koji ne izlazi agresivno prema Iniesti, već ostaje pružiti podršku trojici koja napadaju igrače koji mogu prenijeti loptu u iduću fazu napada. Njegova procjena je ispravna, jer pas Dani Alvesa prema Iniesti bi morao ići po zraku a on je dovoljno blizu da reagira na takav pokušaj, dok je istovremeno savršeno pozicioniran kako bi čuvao leđa suigračima. Upravo su njegovo pozicioniranje i prepoznavanje protivnikovih limitiranih opcija za prijenos lopte ključni elementi za uspješan presing, sve ostalo bi bilo bezumno natjeravanje sjena Barceloninih igrača. Inteligentnim reakcijama uspijevaju ispuniti cilj zacrtan u svlačionici − omesti Barcelonin ritam.
Pasivnost koju četvrtfinale ne prašta
Koliko je Barcelona van koncentracije potrebne na ovoj razini pokazuje slika netom prije prvog gola na utakmici.
Koke se nalazi na iznimno širokom prostoru, po sredini terena, u jako opasnoj zoni, posve neometan. Kako je lopta bila na desnom krilu Busquets je otišao pružiti zaštitu suigračima, Messi je potpuno nezainteresiran za događanja oko njega, Suarez je također pasivan, dok Rakitić radi potpuno pogrešnu odluku i kreće pokriti Felipe Luisa iza Messijevih leđa umjesto da preuzme Kokea u mnogo opasnijoj zoni.
S desnog krila Atletico dolazi do Kokea preko Gabija poštivajući staro pravilo kako povratni pas otvara mogućnost pasa prema naprijed. Busquets je daleko za pokriti igrača, Rakitić je krivo procijenio prioritet, a činjenica da Pique izlazi skratiti prostor Kokeu samo otvara mogućnost da se Torres potpuno oslobodi i krene utrčavati iza leđa obrane. Koke je predobar igrač da mu se ostavi toliko vremena i mjesta, Torres koristi idealnu asistenciju, a Barcelona je platila svoju nonšalanciju.
Karton koji mijenja priču
Koliko je Barcelona krenula anemično, toliko je Atletico bio frenetičan. Posebno hiperaktivan bio je Torres koji potpuno nepotrebno, nakon nekoliko povezanih prekršaja, starta na igrača koji je već odigrao loptu. Iznimno nepotreban i, možemo slobodno reći, glup potez koji je Barcelonu vratio u igru. S igračem manje nije bilo više niti mogućnosti za povremene izlaske u presing već su Colchonerosi bili osuđeni na duboku zonu pred svojim vratima i konstantan pritisak.
Držeći kompaktnost u tri linije (4-3-2) u svega desetak metara napravili su pravi mali bedem i zaista posljednju crtu obrane. Jasno, ovakvu obranu je jako teško probiti, posebno kad njome s klupe zapovijeda Cholo Simeone.
Ipak, ovakva igra donosi brojne opasnosti. Za početak, agresivnost mora biti smanjena jer svaki kontakt i duel mogu biti kobni, s obzirom da je lopta uvijek blizu kaznenog prostora ili zone iz koje su slobodni udarci jako slični kao i kazneni. Nadalje, ovakva igra zahtjeva puno komunikacije među igračima zbog pomaganja i preuzimanja.
Čuva se manja površina prostora, ali ipak je potrebno konstantno paziti da između dvojice suigrača ne može proći ni igrač ni lopta. Ono najgore, osuđen si upijati pritisak protivnika i gotovo si odustao od ikakvih ideja da pokušaš odigrati neki duži, organizirani napad. Teško je pod konstantnim pritiskom izdržati duži period vremena, posebno s igračem manje i posebno protiv Barcelone.
Lomljenje tvrdog oraha
Iako su se dosta mučili i nisu imali jasan plan kako probiti ovu zbunkeriranu zonu, Barcelona se pouzdala u ono što nedvojbeno posjeduje−individualnu klasu.
Naravno, da se klasa materijalizira neki uvjeti su morali biti zadovoljeni. Ili je barem bilo potrebno doći do situacija u kojima se mogu maksimizirati šanse za bljesak individualnog genija nekih od najboljih igrača svijeta.
Za početak, oba beka su visoko, u poziciji krila. Alba i Neymar rotiraju mjesta tjerajući obranu Atletica na prilagodbu. Suarez testira zadnju liniju okupirajući pažnju stopera. Trokut veznjaka možda smeta utoliko što radi gužvu u ionako prenapučenom prostoru, ali tako obavljaju dvojaku ulogu. Za početak, ograničavaju mogućnost obrane da reagira na povratnu loptu koja može osovinom Mascherano−Messi doći do Alvesa ispred kojeg je ogromna površina slobodnog prostora.
Dok Messi vreba ispred kaznenog prostora teško je ostaviti ga 1 na 1 i trčati prema Alvesu, tako da je Atletico opet u poziciji da bira manje zlo. Ili u ovoj situaciji oružje od kojeg želi poginuti, jer tu dolazi druga uloga veznog trokuta−svi postaju mete za Alvesov centaršut, pružajući mu dodatan izbor opcija, kao i opterećujući obranu. Kazneni prostor napadaju i Neymar i Alba, do kojeg na kraju i dolazi lopta. Njegov šut nije dobar, ali uz ovoliko Barceloninih igrača unutar kaznenog prostora dobra je vjerojatnost da se lopta odbije na nogu suigraču. Upravo to se dogodilo i Suarez je poravnao rezultat a na sličan način je i doveo Barcelonu u vodstvo.
Problemi u raju?
Nakon odličnog otvaranja sezone Barcelona u veljači sada već tradicionalno uspori. Dosad je to bilo u okvirima taktičke periodizacije, tempiranje forme za završnicu sezone. A završnica je upravo stigla, a društvo koje vodi Luis Enrique ne izgleda pretjerano dobro.
Zapravo gotovo svi problemi mogu se obuhvatiti jednom slikom.
Tone strelica koje smo nacrtali trebale bi dočarati koliko je ovdje igrača jednostavno van okvira u kojima moraju operirati kako bi Barcelonin sistem funkcionirao. U slučaju da je lopta kod stopera kao ovdje, sasvim je neprihvatljivo da se nitko ne nudi primiti loptu. Ipak, to je ono što se događa i zaista fascinira statičnost svih igrača na slici.
Prednja trojka je ukopana, Neymar iako je u prilici testirati zadnju liniju, uđi iza leđa stoperima i barem otvoriti prostor za dolazak beka to ne radi. Alves se u 12. minuti odmara s rukama na koljenima. Ni Messi ni Suarez ne pokušavaju ući u najopasniju zonu igre−prostor između obrane i napada kojeg u ovom slučaju ima dovoljno. Rakitić se ne pokušava izvući nego ostaje u sendviču, dok u samom centru Iniesta je još i pasivniji. Zapravo, Pique i nema neke opcije za odigrati miran i smislen pas, nego se odlučuje na dugu loptu.
Statičnost, izostanak ikakvog kretanja, manjak tempa uzrokuju da Barcelona bude negledljiva, ekipa bez ideje i sistema u kojoj je glavni oslonac isključivo napadački trozubac, koji je i sam sve pasivniji i pasivniji. Da bi igrač bio individualno opasan treba biti doveden u situaciju odakle može ugroziti protivnika. Za to je potreban timski trud, rad čitave ekipe. A nakon El Clasica, i ovaj dvoboj pokazuje kako u Barceloninom sistemu nešto zapinje i kako je krajnje vrijeme da se trgnu, jer ovo je dio sezone u kojem se kuju odličja, a oni izgledaju prilično lošije nego na početku sezone.
Nakon odličnog otvaranja sezone Barcelona u veljači sada već tradicionalno uspori. Dosad je to bilo u okvirima taktičke periodizacije, tempiranje forme za završnicu sezone. A završnica je upravo stigla, a društvo koje vodi Luis Enrique ne izgleda pretjerano dobro
S druge strane, Torres je pogurao svoju ekipu u probleme koji zbilja nisu bili potrebni s obzirom koliko su gosti dotad bili bolji. Ali Atletico nije otpisan. Cholo Simeone je dobio ono po što je došao, zabili su gol u gostima i sad je 1:0 doma dobar rezultat koji vodi dalje, a malo ekipa je specijaliziranije za minimalne pobjede od Atletica. Početak ove i zadnje prvenstvene utakmice nudi optimizam Madriđanima jer oba puta Atletico je vodio i oba puta je presudio crveni karton, neoprezno, naivno i/ili glupo. Treći put možda budu dovoljno pametni i koncentrirani pa ne utope sami sebe. Kvalitetu su pokazali, karakter svi znamo da imaju, tako da nije pametno kladiti se protiv njih. A i teško je očekivati da netko dobije Simeonea baš osam puta u nizu.