Analiza Mihovila Topića: Čačić je potratio još jednu priliku, najviše zabrinjava nedefiniranost prioriteta

Perišić se još jednom pokazuje kao glavni pokretač reprezentacije

23.03.2016., stadion Gradski vrt, Osijek - Prijateljska nogometna utakmica, Hrvatska - Izrael. Ivan Perisic.
Photo: Davor Javorovic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Na početku mandata Ante Čačić je pred sobom imao dvije utakmice kvalifikacija u kojima je morao ostvariti rezultatski uspjeh. Nakon što je to apsolvirao, dobio je tri prijateljske utakmice da provjeri učinkovitost taktičkih ideja prije odlaska na Euro, tri prijateljske utakmice u kojima je glavni cilj definirati identitet ekipe. Iza sebe ima četiri pobjede, što je start kakav nije imao nijedan izbornik dosad.

Međutim, puno važniji je podatak kako je pred nogometnom reprezentacijom i izbornikom ostala samo jedna utakmica prije okupljanja za Europsko prvenstvo, a ni nakon pobjede nad Izraelom, ne izgleda kao da je riješio ikakvu dvojbu. Kronična nedefiniranost prioriteta u igri se nastavila i tu leži najveći razlog za zabrinutost.

Prelazak u igru s tri stopera

Čačić se na početku utakmice odlučio za formaciju 3-5-2 što je bila rijetkost u reprezentaciji zadnjih 10-ak godina. U teoriji, takva formacija pomaže maskirati dva ključna problema koja reprezentacija vuče već duže vrijeme−pozicija zadnjeg veznog i lijevog beka. U ovakvom rasporedu osiguranje veznog reda je treći stoper, dok na bočnoj poziciji može biti upotrijebljen igrač koji je dosta ofenzivniji.

Ono što razlikuje teoriju i izvedbu je praksa, a tu nastaju prvi problemi pri implementaciji ovog rješenja. Pozicije su možda i najprecjenjeniji konstrukt koji nogomet pruža, puno bitnije su uloge koje igrači dobiju i uigrani mehanizmi kojima momčad modelira igru.

Umjesto da u završne pripreme za Francusku uđe s jasnim idejama i selektiranom ekipom, Čačić je potratio još jednu priliku da isproba igrače van uobičajenog kontingenta reprezentativaca

Uzmimo za primjer bočne igrače, čiji su zadaci najviše izmijenjeni u odnosu na formacije s četvoricom u zadnjoj liniji. Perišić u ovoj situaciji ima puno više defenzivnih obaveza nego što je navikao, dok se od Srne očekuje sasvim drugačije postavljanje prema krilnim igračima nego kad je u liniji sa stoperima. Najteže se je riješiti navika stoga je logično da dolazi do pogrešaka u reakcijama.

Naravno i ostatak ekipe ima promjene u zahtjevima koje sistem stavlja pred njih. Problem nastaje jer igrači nemaju osjećaj za nove uloge i mehanizme, zbog toga što rijetko igraju u ovom sistemu u svojim klubovima, te su stavljeni između navike i novih zadataka. Praktički, osim Vrsaljka, Badelja i Kalinića, nitko nije navikao na zahtjeve koji su stavljeni pred njih stoga izostaje automatizam u obavljanju zadaća. Igrači razmišljaju o tome jesu li dobro pozicionirani, na što moraju paziti i kako se prilagoditi, stoga se u igru uvlači nesigurnost i nepovezanost. Ukratko, nedostatak automatizma i tečnosti u obavljanju zadataka je ono što se kolokvijalno naziva neuigranost.

Neuigranost koja stvara probleme

Neuigranost se manifestirala prvom poluvremenu utakmice gdje je bilo prilično puno problema u obrambenoj fazi. Stoperi koji imaju naviku striktno čuvati igrače nisu dovoljno dobro zonski preuzimali, što je temeljna postavka pri igri s tri natrag. Srna je imao velikih problema s postavljanjem, dok Lovren nema osjećaj izlaska s pozicije da osigura leđa bočnom igraču, stoga je posebno s te desne strane obrane bio propuh.

Problem je bio i u previše prostora između vezne i zadnje linije, gdje će bolje ekipe od Izraela puno lakše napraviti prednost i kazniti tako nonšalantan pristup. U većini slučajeva problem je bio u pomalo anemičnom Badelju, kojem je zadatak (barem u nekoj teoriji) spuštanje i zonsko pokrivanje prostora ispred stopera.

23.03.2016., stadion Gradski vrt, Osijek - Prijateljska nogometna utakmica, Hrvatska - Izrael. Dejan Lovren, Domagoj Antolic, Tomer Hemed. Photo: Davor Javorovic/PIXSELL
Hrvatska reprezentacija imala je i određene pozitivne tendencije u igri i to uglavnom u napadačkoj fazi. Perišić se još jednom pokazuje kao glavni pokretač reprezentacije i preko njega dolazilo najviše opasnosti po gol Izraela. Nova povučenija pozicija mu odgovara jer ga stavlja u situaciju da može primiti loptu odmah po oduzimanju i tako omogućiti kretanje u kontranapad.

Upravo je brza transformacija preko lijeve strane napada stvar kojom Čačić može biti jako zadovoljan. Kombinacija Perišića i Brozovića s Kalinićem naprijed bila je odlična, kretnje su im bile usklađene, ulazili su među linije i dosta lako stvarali višak u tranzicijskom napadu. Iako, ruku na srce, defenzivna postavka Izraela nije bila sjajna, nedostajalo je kompaktnosti i pravog pritiska na igrače među linijama.

Problemi veznog reda

Ono čime Čačić ne može biti do kraja zadovoljan je koliko je vezni red kontrolirao posjed lopte. Modrić i Badelj nisu ponudili dovoljno dinamike, igrali su prilično statično i često su sami sebe dovodili u loše situacije.
Igrajući s dva napadača i dva igrača uz aut liniju, tri veznjaka često znaju biti inferiorna protivniku. Čak iako su brojčano nadjačani, od naših veznjaka se očekuje da to kompenziraju kvalitetom, mobilnošću i kreativnošću.

Dok je Brozović dao svoj obol kretanjem i otvaranjem opcija za dodavanje, Badelj i Modrić su se prečesto odlučivali za duge lopte i dijagonale. Pirlo je u Juventusovu dresu pokazao kako dijagonala za promjenu strane može biti iznimno moćna poluga za stvaranje viška u formaciji 3-5-2, međutim za to je potrebno stvoriti preduvjete koji nisu bili viđeni u Gradskom vrtu.

Stoperi koji imaju naviku striktno čuvati igrače nisu dovoljno dobro zonski preuzimali, što je temeljna postavka pri igri s tri natrag. Srna je imao velikih problema s postavljanjem, dok Lovren nema osjećaj izlaska s pozicije da osigura leđa bočnom igraču, stoga je posebno s te desne strane obrane bio propuh

Umjesto da dijagonala bude korištena da se dovede suprotno krilo u situaciju 1 na 1, jer je protivnička ekipa navučena na jednu stranu, Badelj i Modrić su se odlučivali ispucavati ih onda kad nisu imali druga rješenja jer su bili pod pritiskom protivnika. Tako je teško bilo staviti Izrael pod kontinuirani pritisak i stvarati šanse smislenim pritiskom.

U drugom poluvremenu vidjeli smo nekoliko kadrovskih i čak 3 formacijske promjene. Iz svlačionice je Čačić momčad poslao u 4-4-2 sustavu koji je imao velikih problema s Izraelom, koji je otprilike u isto vrijeme promijenio formaciju u 3 natrag. Izgledalo je to vrlo loše i Izrael je bilo mnogo opasniji, možemo čak reći i dominantan. Nije bilo obrambene kompaktnosti, ali više od svega bilo je tragično gledati kako veznjaci nemaju nikakvih rješenja s loptom u nogama. Ubrzo ulazi Kovačić pa prelazimo na 4-2-3-1 s Kovačićem na desetki a kasnije i na 4-3-3. Viđen je napredak u odnosu na 4-4-2, ali teško je izvlačiti ikakve zaključke s obzirom kako je tada utakmica već dobrano pala u tempu.

Kadrovske dubioze

Iako je Čačić ponudio objašnjenje kako određene igrače nije zvao kako bi se još bolje snašli u klubovima, takav čin dobročinstva nema nikakvog smisla. Ovo je zadnje okupljanje prije Eura i brojna su pitanja još uvijek otvorena, a očito je kako svi zajedno s Čačićem nećemo dobiti odgovore na njih.

Domagoj Vida nije lijevi bek, ne može to odigrati na dovoljno visokoj razini i nema smisla da ga se forsira na poziciji. Bolno je očito to bilo u drugom poluvremenu kad je loptu na protivničkoj polovici dodirnuo točno dva puta. Naravno, nemamo jasnog kandidata za ovu poziciju. Najbolji hrvatski lijevi bek je Strinić, koji ne igra u klubu. Čačićev prvi izbor Pivarić je otpao zbog ozljede, a ostali kandidati ne kotiraju predobro. Međutim, što je Čačića sprječavalo da pozove i Strinića i Leovca i Pranjića i ako treba i Bornu Barišića?

Puno razumnije bi bilo da je napravio otvorenu audiciju, testirao 3, 4 ili 6 kandidata i onda donio zaključak, ako već nema dobro rješenje, tko je najmanje loša opcija. Jer ovako nema ništa, eksperiment s Vidom nije uspio, a mogućnosti za daljnja testiranja nema.

U napadu se dogodila jedna neočekivana situacija. Kalinićevim igračkim razvojem, ono što je donedavno bilo nezamislivo danas izgleda vrlo ostvarivo. Tandem Kalinić−Mandžukić izgleda dovoljno kompatibilno da zapravo funkcionira u praksi. Mandžukić je idealan za opteretiti stopere i sudjelovati u samim završnicama akcija, dok je Kalinić ove sezone pokazao kako je postao prilično mobilan napadač i kao takav jako iskoristiv u kreaciji. Sporni dio u svemu je nepozivanje Kramarića, jer on je još mobilniji napadač od Kalinića, te je neodgovorno ostaviti ga u klubu u ovoj fazi priprema za Euro.

Formacija 3-5-2 pokazala je i dobre i loše strane, ali formacija sama po sebi nije rješenje svih problema. Potrebno je pronaći identitet, riješiti nedefinirane prioritete, stvoriti potrebne mehanizme i steći automatizam u igri

Slična stvar kao s Kramarićem je vidljiva i u slučaju Jedvaj. Mladi stoper je po svojim karakteristikama idealan stoper za igru s tri natrag, međutim nije niti pozvan da testiramo teorem u praksi. Gordon Schildenfeld je iskoristiv stoper za duboku obranu i igru u svojih 16 metara, što je i pokazao u drugom poluvremenu. Međutim takav terryjevski stil igre ne odgovara ostatku momčadi. Lovrenov forte je u igri na čovjeka, postavljanje i preuzimanje mu je daleko najslabiji segment igre što je bilo vidljivo u prvom poluvremenu, dok je drugo odigrao vrlo solidno.

Dakle, imati Jedvaja na desnoj strani bi bilo idealno, jer riječ je o modernom obrambenom igraču, koji tehničke kvalitete kombinira s potrebnom dozom agresivnosti i navikom preuzimanja koja dolazi povremenim igranjem na beku− vidljivo i u Vidinom slučaju.

Hrvatska reprezentacija ima problem i u veznoj liniji. Izostankom Rakitića upao je Badelj, ali u ovakvoj strukturi potreban je bolji protok lopte, brže odigravanje i mobilniji igrači skloni probijati linije protivnika i priključivati se završnicama napada. Tu Badelj ne može dati svoj maksimum jer većina njegovih vrlina se poklapa s onim što pruža Modrić, a onda je razumno pružiti priliku igračima poput Pašalića koji mogu donijeti potrebnu dinamiku. Ili neće, ali onda ćemo biti sigurni jer smo isprobali nešto novo i došli do nove spoznaje, a ne stoti put reciklirali istu ideju.

Vremena za rješavanje dvojbi je sve manje

Ni nakon Izraela nismo ništa pametniji u razrješavanju dvojbi ni u kadrovskom ni u taktičkom smislu. Kao da to nije dovoljno zabrinjavajuće, vrijeme ističe i nema više poligona za testiranje ni ideja ni igrača. Umjesto da u završne pripreme za Francusku uđe s jasnim idejama i selektiranom ekipom, Čačić je potratio još jednu priliku da isproba igrače van uobičajenog kontingenta reprezentativaca. Formacija 3-5-2 pokazala je i dobre i loše strane, ali formacija sama po sebi nije rješenje svih problema. Potrebno je pronaći identitet, riješiti nedefinirane prioritete, stvoriti potrebne mehanizme i steći automatizam u igri. To je proces koji traži vrijeme, a ono neumitno curi.

23.03.2016., stadion Gradski vrt, Osijek - Prijateljska nogometna utakmica, Hrvatska - Izrael. Dejan Lovren, Domagoj Antolic, Tomer Hemed. Photo: Davor Javorovic/PIXSELL
PIXSELL