Nekad je nužno odabrati stranu

Komentar: Balkanci nemaju sreće sa sportom. Uvijek iskoči neki novi

Čuj, odbojka. Nismo ni znali da imamo odbojkašku reprezentaciju...

Slovenia's players celebrate after winning their European Volleyball Championships semi-final match against Italy in Sofia on October 17, 2015. AFP PHOTO / NIKOLAY DOYCHINOV
FOTO: AFP

Slovenci sa sportom baš nemaju sreće. Poznate su vam, čini mi se, te vrste muka jer ste i vi u Hrvatskoj, barem u vrijeme kad je nogometnu reprezentaciju vodio gospon Barić, a vaše se ponosne hrvatske guzice morale smrzavati po švicarskim i austrijskim Alpama, razmišljali o tome zašto se navijači suparničkih momčadi ne žele svake nedjelje pobiti s vama. Ali za razliku od vas, mi smo se svakih nekoliko godina prisiljeni navikavati na neki novi, nama potpuno nepoznat sport.

Vama dobro poznati narod skijaša, koji je svijetu dao Bojana Križaja, Juru Franka, Roka Petroviča i Borisa Strela, pred kraj dvadesetog vijeka bio je, ni kriv ni dužan, prisiljen početi pratiti nogomet. Dva su ga puta zaredom, kao staru babu, predriblali Srećko Katanec, Zlatko Zahović, nevrijeme u Kijevu i jedan ćoravi sudac, odvevši slovensku nogometnu reprezentaciju najprije na europsko, a potom i na svjetsko prvenstvo, pa je cijela država na vrat na nos morala učiti zašto nije baš svaki pad našeg napadača u šesnaestercu kazneni udarac i zašto nogometaši umiru od boli i kada usporeni snimak pokaže da ih nitko nije udario.

Ljudi koji nešto znaju o nogometu

Teška su to vremena bila za Sloveniju. Dovodila je tada, bog zna otkuda, TV Slovenija u svoj studio ljude, koji su nešto malo o nogometu i znali, da objasne očajnim slovenskim navijačima kako je i samo sudjelovanje na velikom natjecanju za njihovu malu zemlju veliki uspjeh i da nije sramota izgubiti od Paragvaja ili Južnoafričke Republike, ali džabe. Nama je to izgledalo kao da je Jure Košir zaostao za Meksikancem koji se s brojem 123 spustio po stazi olimpijskog slaloma i kao malo dijete veselio što je dospio do cilja prije zatvaranja igara. I kad se Slovenija nije uvrstila na Europsko prvenstvo u Portugalu 2004. godine, za nas je to bila nacionalna tragedija.

Srećom, baš tada se našim košarkašima, nakon otprilike dvanaest neuspjelih pokušaja, uspjelo probiti u završnicu europskog prvenstva. Pa da, povikaše Slovenci, mi smo oduvijek bili košarkaški narod. Sjetili se mi Iva Daneua, Petra Vilfana i Jure Zdovca, sjetili se Olimpije, njenog trećeg mjesta u Europi i osvojenog Europskog kupa, i preselismo se na tribine košarkaških dvorana. Tako se 2005. godine cijela Slovenija raskomotila na južnoj tribini beogradskog Pionira i gledala poraz od Njemačke i danas, svugdje osim u Sloveniji, zaboravljenog Pascala Rollera.

Zamolio ga da se ne miče

Ali to je tek malo lošiji početak velike priče. Sljedeće godine u Španjolskoj gledali smo kako Grci u posljednje tri minute dolaze od minus osamnaest na plus jedan, da bi u Poljskoj 2009. u polufinalu mi već pobijedili Srbiju, vodili sa tri razlike pet sekundi prije kraja, kad je Goran Jagodnik zamolio Teodosića da se ne miče s trojke dok se on ne vrati, i otišao da vidi što se događa pod košem. Kad se jadni Jagoda vratio, Srbija je bila u finalu, a Slovenija je shvatila da joj valja tražiti novi nacionalni sport.

Nemaju Slovenci sa sportom sreće pa odbojkaška reprezentacija nije prošla Poljsku u četvrtfinalu, nego i Italiju u polufinalu i tek su je u finalu zaustavili Francuzi. I tako nam valja sad do sljedećeg svjetskog prvenstva guglati pravila odbojke

Donekle logičan izbor bio bi rukomet. Svojedobno rukometaši Celja bili su prvaci Europe, a reprezentacija 2004. srebrna na domaćem Euru. Godine 2013. na svjetskom je prvenstvu Slovenija osvojila četvrto mjesto i najavila svoj novi pohod na vrh. Ali znate vi i bolje od mene kako je to s rukometom. Možete vi taj sport pratiti deset, dvadeset, trideset godina, ali još uvijek nećete imati blage veze o čemu je tu zapravo riječ. Jer nitko to ne zna. Kad sudac zasvira, to u rukometu može označiti i prekršaj u napadu, i prekršaj u obrani, i korake, i predugačak napad, i kraj nastave, i dolazak vlaka iz Karlovca na četvrti kolosijek.

U rukometu je sve moguće

Jer sve je u rukometu moguće, i sve je stvar sudačke presude, i previše to liči na život da bi to normalan čovjek mogao podnijeti. Ali srećom po Sloveniju, dogodila se tada renesansa hokeja na ledu. Skromni mladić iz sela Hrušica kraj Jesenica, po imenu Anže, otišao je u veliki Los Angeles i tamo postao svjetska hokejaška zvijezda. I državi sa dva hokejaška kluba, od kojih je jedan bankrotirao, najednom se desila odlična reprezentacija. I svi su opet bili sretni. Jer hokej na ledu je možda naizgled grub sport, ali ga uglavnom igraju fine i uljudne zemlje poput Finske, Švedske i Kanade.

Dobro, ima tu i Slovaka, i Čeha, i Rusa, ali nema Balkanaca. Što je najvažnije. Jer kakav bi to bio slovenski nacionalni sport kojim bi se bavili Bosanci. Izgledalo je da se Slovencima konačno sve posložilo. Naš sportski identitet je konačno dobio smisao, zaredali smo povijesne uspjehe, igrali na Olimpijskom hokejaškom turniru i polako počeli sanjati dan kada ćemo osvojiti svoju prvu hokejašku medalju.

A onda se prije neki dan na naslovnoj stranici novina pojavila vijest da je slovenska odbojkaška reprezentacija u repasažu dobila favoriziranu Nizozemsku i probila se u četvrtfinale europskog prvenstva u Bugarskoj.

Država bleji u male ekrane

Čuj, odbojka. Nismo ni znali da imamo odbojkašku reprezentaciju, a ovi među osam u Europi. I šta ćeš, što se mora nije teško, a kod nas moramo podupirati svoje sportaše. I opet je cijela država blejala u male ekrane ne znajući što se tu događa. Lopta je zujala po zraku, naši i poljski mladići su skakutali svatko na svojoj strani mreže, malo se grlili jedni, malo drugi, pa kad su se grlili naši, grlili smo se i mi, a kad su se grlili Poljaci, mi smo slali suce u materinu, a sve se vrijeme krišom nadali da će nas aktualni svjetski prvaci dobiti jer tko će sutra opet tri sata gledati nešto tako čudno.

Ali, kao što rekoh, nemaju Slovenci sa sportom sreće pa odbojkaška reprezentacija nije prošla samo Poljsku u četvrtfinalu, nego i Italiju u polufinalu i tek su je u finalu zaustavili Francuzi.

I tako nam valja sad do sljedećeg svjetskog prvenstva, na kojem, naravno, napadamo zlato, guglati pravila odbojke. Jer valja nam se sad pretvarati da mi s tim sportom već oduvijek živimo i umiremo i da nam ništa u životu ne bi značilo više od osvojene titule svjetskog prvaka u odbojci. A sve zbog onog prokletog skijaškog saveza koji, evo, već dobrih dvadeset godina nije u stanju stvoriti jednog jedinog skijaša sposobnog pobijediti na slalomu u Kranjskoj Gori.


Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 24. listopada 2015.