Hajduk nema izbora, jednostavno mora prodavati igrače za sulude cifre koje graniče s podcjenjivanjem

Jer svatko tko razumije tržište shvaća da je ono takvo da su te radnice zamjenjiva roba. Jednostavno, tržište diktira situaciju u kojoj poslodavac nema potrebu nuditi više kad mu je jasno da će i za taj minimum naći dovoljno radne snage.

Cijenu diktira tržište

Jednako, da bi se ocijenilo kako nogometni klub rukovodi transferima, prvo treba razumjeti tržište. Hrvatska je zatvoreno tržište što se tiče igrača u najboljim godinama. Igrač od 27 godina niti će doći u Hrvatsku niti će napraviti veliki transfer prema vani.

Dinamo je donekle iznimka, ali puno je više primjera kako su igrači u kasnim dvadesetima bili samo kockice u mozaiku momčadi ili podbačaji, nego ključni igrači i nositelji uspjeha, što je obično rezervirano za one koji počinju svoju karijeru i gledaju prema transferu u inozemstvo. Recimo, Tomasov iz Rijeke, kao jedan od najboljih igrača lige, može samo prema Saudijskoj Arabiji i novom klubu Zorana Mamića, za zapadno tržište je prestar je ne posjeduje potencijal koji se može razvijati.

Naravno, kao i vlasnik supermarketa, kupac zna gdje dolazi. Zna kakvo je tržište, što može očekivati po pitanju potencijala ali i po pitanju onih koji stavljaju talent na tržište. Na primjeru Pjace i Roga, Dinamo ima upper hand prema kupcu. Snažnu pregovaračku poziciju garantira činjenica da klub nije u opasnim dugovima a zainteresiranih kupaca ima; tako da ,usprkos ultimatumu o ispunjavanju financijskog fair playa, klub nije u poziciji da mora skakati na prvu ponudu.

Hajduk kao blagajnica

Imaju luksuz cjenkanja i nadmudrivanja, uz sve one luksuze koje im omogućuje hrvatska nogometna močvara. A to nije sitan luksuz. Jednako kao nisu sitni luksuzi koje im omogućuje hrvatska nogometna močvara.
S druge strane, na primjeru Rijeke koja rasprodaje svoje ključne igrače da zatvori budžet, vidimo kako je kad klub nema upper hand nad kupcem. A kroz primjer Milića i Maganjića, vidimo kako izgleda slaba pozicija kluba na tržištu. Ako priču prenesemo na zamišljeno tržište rada na burzi u HZZ-u, Dinamo je u dobroj situaciji, posjeduje dobre resurse i malu ovisnost, dakle Dinamo je talentirani mladi programer (s nekim autodestruktivnim problemima s ovisnošću) koji je stan dobio u nasljedstvo od bogatih roditelja i može birati poslodavca.

Hajduk je na sasvim suprotnom spektru tržišta – poštena blagajnica s kreditom i dvoje djece na faksu, koja jednostavno ne može sebi priuštiti izbor. I to potencijalni kupci koriste. Jer navodna cifra od milijun i pol eura za Milića i Maganjića je potpuno suluda prodaja, koja graniči s podcjenjivanjem. I kluba i samih igrača. I sve da je cifra i nešto veća, poanta ostaje ista.

Ekonomski razlozi cijene

Naravno, postoje ekonomski i tržišni razlozi zašto je cijena kolika jest. Za početak, Milić je prestar. Ulazi u razred u kojem je Tomasov, razred u kojem postoji klasa i kvaliteta, ali u kojem klubovi sa Zapada rijetko traže svoja pojačanja. Kod Maganjića je otegotna okolnost činjenica da ima još samo godinu dana ugovora i može se dogoditi da ode besplatno po isteku ugovorne obaveze. Sve to utječe na prilično diskontnu cijenu.

I teško je zadržati igrače ako kupac poznaje tržište i kontrolira koliko nudi. I Hajduku, i Dinamu, i Rijeci, a pogotovo manjim klubovima. Jednostavno, novac koji se može dobiti vani je obično višestruko veći nego u okvirima HNL-a i samim time velik mamac za igrače. Kada govorimo o povećanjima plaće od 300, 400 ili 600% teško da bi se bilo tko od nas samih odlučio na ostajanje u matičnoj firmi. Licemjerno je isto tražiti od nogometaša. U svemu, zaboravljamo najjednostavnije – za nogometaše je riječ o poslu, o načinu da osiguraju egzistenciju.

Međutim, ljudi koji vode klubove, posebno sada govorimo o Hajduku i Rijeci, ne odaju dojam da shvaćaju kako upravljati klubom znači ujedno balansirati financijskim saldom i istovremeno raditi na razvoju natjecateljskog potencijala momčadi. Nije nužno da taj natjecateljski potencijal bude ostvaren momentalno, ali da postoji realna, detaljna, planirana i ostvariva strategija koja će za cilj imati ostvarenje sportskih ciljeva je apsolutni minimum.

Aneks ugovora razlog za brigu

Prodaja Milića, kao igrača na globalno izrazito deficitarnoj poziciji, koji čak ima 6 nastupa za reprezentaciju, mogla je biti i bolje izvedena, jer bekovi su tražena roba. Čak i oni koji imaju problema s formom. Međutim, ta prodaja nije problematična. Usprkos svim kritikama na Milićevu igru, boljeg igrača Hajduk nema niti će ga skoro naći na tržištu, tako da rupa na lijevom beku ostaje do daljnjega. I puno je dublja nego što je bila.

Ipak, što zbog limita, a što zbog godina, ne radi se o igraču na kojem se mogu graditi šampionski temelji i sam rastanak nije toliko bolan. Barem ne dugoročno. Ni za klub, ni za navijače, ni za samog igrača. Ono što je javnosti predstavljeno kao dodatak ugovoru, mali usputni aneks, predstavlja puno veći razlog za zabrinutost.

Problem nejasne vizije

Maganjićev transfer je problem koji Hajduk sebi jednostavno ne smije dopuštati, jer upućuje na manjak dugoročne strategije i detaljnog plana razvoja. Prvi indikator manjka vizije je što tako talentiran igrač nije vezan dugogodišnjim ugovorom. Apsolutno je nedopustivo da najtalentiraniji igrači u omladinskom pogonu nisu maženi i paženi, a onda i vezani višegodišnjim ugovorima.

Stoji činjenica da je teško ispratiti financijske ponude koje će dobit vani i visoke apetite igrača, obitelji i menadžera, ali još više stoji i činjenica kako je Maganjić najtalentiraniji igrač u generaciji ’99. i kako bi kao takav trebao biti projekt Hajduka. Ili bi trebao biti otprije otpisan kao neperspektivan.
Odlazak Maganjića je katastrofa jer dovodi u pitanje postojanje strategije. Ili barem jasnoću strategije.

Ako se nema novaca za pojačanja (a nema), valjda bi logično bilo razvijati igrače iz vlastitog pogona. U tom slučaju gubljenje top talenata prije nego zaigraju za prvu momčad i to za sitniš nije indikator progresa. Očekivati da će Akademija svake godine izbaciti tri ili četiri klasna igrača je maksimalno nerealna utopija, i u tom svijetlu Maganjić bi trebao imati kontinuitet kao što je iz generacije ’97. imao Vlašić, pa i Balić. Na njima se gradila strategija, oni su dobili prostor za razvoj i rast i na njima će klub, na kraju krajeva, i profitirati. U većem ili manjem obujmu.

Proces koji traje

Hajduk je u procesu. Procesu koji traje i trajat će. To je realnost s kojom se navijači teško mire. U američkoj sportskoj javnosti takav proces se zove rebuilding, a teško je išta izgraditi preko noći. Na brzinu izgrađeni montažni objekti podložni su urušavanju, a kako u Dalmaciji puše jaka bura, Hajduku je potreban čvrsti okvir, na dubokim temeljima.

Temelji su tu. Sustav je dobar i koncept ovakvog „narodnog“ Hajduka je i prokušan i ostvariv i jedini pravi za naš mentalitet. Dite puka nije samo PR fraza. Hajduk je sastavni dio života većine Dalmatinaca. Ako je išta pravo u Hajduku, to je model upravljanja klubom, jer Hajduk nikad neće biti ičiji osim narodni. Krivi mogu biti samo ljudi koje biramo, direktno ili indirektno. Ljudi i njihova strategija.

Hajduk u ovom trenutku i fazi rebuildinga ne bi trebao pucati isključivo na rezultat, tako da je za Hajduk je puno važniji igrač Maganjić, nego Futacs. Sigurno je da je Mađar sad bolji igrač od mladog i neprovjerenog juniora, ali nije dovoljno dobar da se s njim puca na naslov. Pa sve da i jest dovoljno dobar, ostatak ekipe ne bi moga pratiti ambiciju. Čak ni onda HNS i sudačka organizacija ne bi stali mirno dok se ambicija ne obustavi, što nikako nije alibi ili žalopojka.

Igrači koji donose vrijednost

Samo faktor koji treba uračunati u strategiju kad se novci daju Mađaru a ne Maganjiću. Dakle, ključni ljudi u Hajduku u izgradnji momčadi i formiranju kadra ne trebaju tražiti opciju za danas nego za dugoročni razvoj kluba, sekundarno i za zaradu koju mogu ostvariti od top talenta. Barem bi trebali tražiti nešto takvo.

Branco je dao izjavu, povezanu s Maganjićevim odlaskom, kako su Hajduku potrebni igrači koji žele igrati za Hajduk. Sportski direktor bi patetiku mora ostaviti nekom drugom, recimo navijačima i novinarima, jer već je i Pušnika svima dosta. Da, Kos i Branco su tek na početku svog mandata i zaslužuju još dovoljno kredita. Posao se ne može evaluirati nakon dva mjeseca ili tri poteza. I nema potrebe za uskraćivanjem podrške ili smjenama.

Međutim, neki potezi su indikativni, a neke izjave nepotrebne. Posebno ovakve populističke. Njegovo je da radi i da nas suočava s realnošću, a ne da hvata alibi u tome da nam nije potreban onaj tko ne želi igrati za nas. Valjda besplatno i šansi za minutažu. Uostalom, Milić je jedan od tih koji žele igrati u Hajduku. Kao jedan od ključnih ljudi kluba, Branco bi trebao kudikamo više planirati i umjesto igrača koji bi za džabe igrali u Hajduku, treba tražiti igrače koji će donijeti vrijednost više. A istovremeno biti uklopljeni u dugoročnu strategiju.

Jedinstven društveni eksperiment

Naravno, to je jako težak posao. Ali svejedno mora biti obavljen. Jer ako su Memolla i Magnato jedino što želi igrati za Hajduk, a ne takve igrače se ne uspijeva stvoriti dopunskom selekcijom iz omladinske škole ili Dugopolja i Solina, onda k vragu, možda je vrijeme za izgradnju kakvog kompleksa hotela na Poljudu. Šteta je da više gubimo živce.

Potrebno je razlučiti razinu kritike i uvrede. Kritika je apsolutno potrebna, ona je konstruktivna, ona je pozitivna i ona je korektivna. Uostalom, dužnost nam je ljude koje smo izabrali kontrolirati. I onda, u toj kontroli utemeljena kritika mora biti izrečena uvijek kad je potrebna. Lokalni novinarski bardovi obično to prenesu na razinu uvrede, tako da se postepeno gubi razlika. Za tako nešto suptilno poput razlike između kritike i uvrede proć će još mnogo vremena, dok potpuno shvatimo sve blagodati demokracije, s pravima i obavezama.

S te strane Hajduk je zbilja jedinstven društveni eksperiment i sociološki fenomen. Dite puka koje isti puk odgaja uči nekim tekovinama koje je Locke postavljao prije više stotina godina. Možda ipak nije vrijeme za onaj kompleks hotela, jer u pitanju su procesi koji su važniji od nogometa.