Holiga: Američki geek je Arsenalovo tajno oružje u borbi za naslov prvaka
Na uzorku brazilske Serie A analizirao je 100.000 dodavanja
U nogometu, kao i u životu, uzalud je tražiti tajne formule i prečice do uspjeha. Vrlo je malo apsolutnih istina i ako je do pravih odgovora teško, ponekad i nemoguće doći, važno je barem znati postaviti prava pitanja.
Jedan Amerikanac promatrao je statistike nogometnih utakmica i pokušavao proniknuti u dublji smisao iza tih podataka. Došao je do zaključaka koji se na prvu loptu čine posve očitima – toliko očitima da malo kome pada na pamet propitivati zašto je tako i što to, zapravo, znači. Ali njemu je palo.
Igra dodavanja
Zamislite da nikad niste čuli za nogomet niti pogledali barem nekoliko sekundi neke utakmice. Ako u ovom trenutku neki izvanzemaljci proučavaju igru koja je toliko opčinila Zemljane, kako njima to izgleda?
Vjerojatno primjećuju da je nogomet, više od ičega drugog, igra dodavanja: u ogromnoj većini slučajeva, igrač koji ima loptu pokušat će je dodati suigraču. Kratko, dugo, nogom, glavom, naprijed, natrag, paralelno, okomito ili dijagonalno – dodavanje čini preko 80 posto individualnih akcija na terenu. Sve ostalo – šutevi, driblinzi, obrane – događa se neusporedivo rjeđe.
https://www.youtube.com/watch?v=wS-oCp2pVmA
Ako je tako, onda točnost dodavanja – statistička kategorija uzdignuta na pijedestal u eri tiki-take – mora imati posebnu važnost. No, što ona točno znači i što nam govori o igri momčadi?
Detaljna analiza
Pitanje koje si je postavio ovaj Amerikanac bilo je: koliko je postotak točnosti dodavanja rezultat igračeve vještine, odnosno tehnike, a koliko situacije? Osjećaj mu je govorio da je ovo drugo puno važnije: ne radi se toliko o tome koliko se precizno dodaje nego gdje se u tom trenutku nalazi igrač koji upućuje i onaj koji prima loptu.
Nije to nikakvo otkrivanje tople vode. Novinari i fanovi često su skloni zaboraviti na to kad veličaju postotak točnih dodavanja pojedinog igrača, ali toliko bi vam moralo biti jasno ako ste ikad igrali nogomet; isto će vam reći i svaki priučeni trener.
Međutim, junak naše priče nije stao samo na intuiciji iskustvima iz djetinjstva, kad je gurao (i dodavao) loptu za školsku ekipu. Na uzorku brazilske Serie A analizirao je 100.000 dodavanja, kodirajući svako od njih prema težini: jesu li bila kratka ili duga, pred vlastitim ili suparničkim kaznenim prostorom, iz prve ili ne, po zemlji ili zrakom, uz pritisak suparničkih igrača ili u prazan prostor, i tako dalje i tako dalje.
Zanimljiv rezultat
Došao je do vrlo zanimljivog rezultata: kad sve te faktore uzmete u obzir, razlika u točnosti dodavanja među igračima i momčadima je posve beznačajna. Drugim riječima, na visokoj razini profesionalnog nogometa nema bitne razlike u tehnici dodavanja: težina pasova i njihova točnost su u gotovo izravnoj korelaciji.
Razmislimo što to implicira: ako ne postoji značajna razlika u preciznosti dodavanja od jednog igrača prema drugome, onda je dodavanje u potpunosti kolektivna, a ne individualna akcija: ona ovisi o pozicioniranju igrača koji dodaje i onoga koji prima loptu, kao i svih ostalih koji svojim kretnjama na terenu omogućuju toj dvojici da nađu prostor kroz koji lopta može nesmetano proći.
To ne znači da ne postoje bolji i lošiji dodavači lopte – samo da njihova vještina nije uvjetovana tehnikom s loptom, nego kretanjem bez nje. Što posve jasno govori o tome na što trener mora fokusirati svoj rad s momčadi.
Xavijevo pravilo
Kako je to prije skoro pet godina Guardianovom Sidu Loweu rekao maestro Xavi, u jednom od najboljih intervjua s nekim aktivnim igračem ikada: „Brzo razmišljati, tragati za prostorom. To je ono što ja radim: tražim prostor. Cijeli dan. Uvijek tražim. Cijeli dan, cijeli dan. Ovdje? Ne. Ondje? Ne. Prostor, prostor, prostor. Tražim prostor i dodajem.“
Naš junak, koji je jednu naizgled jednostavnu istinu uspio znanstveno dokazati, zove se Jaeson Rosenfeld. Njegovo ime baš i ne odzvanja nogometnim svijetom; mali je, gotovo zanemarivi broj ‘običnih’ fanova koji su za njega čuli, a još znatno manji onih koji znaju objasniti čime se točno bavi.
No, u svojoj niši ovaj je samozatajni Amerikanac nesumnjivo svjetska klasa – ‘guru’ je sasvim primjeren termin. Rosenfeld je, naime, „stats geek“.
Ili, recimo to korektnije, jedan od vodećih analitičara nogometnih brojki; pripadnik nove vrste stručnjaka čiji rad izaziva uvriježena vjerovanja i okoštale predrasude kojima nogomet obiluje možda i više nego ijedan drugi sport; glasnik promjena koje, iako praćene povelikom dozom skepse među tradicionalistima, polako, ali sigurno prodiru u mainstream.
Samo za Arsenal
Nakon ovog i sličnih istraživanja fokusiranih na važne detalje nogometne igre iz analitičke perspektive, njegovu je kompaniju, StatDNA, prije tri godine kupio Arsenal za iznos od preko dva milijuna funti. Iako su vlasnici učinili sve što je bilo u njihovoj moći da se taj ‘transfer’ zadrži u tajnosti koliko god je to bilo moguće, on je ipak – iako tek puno kasnije – ‘procurio’. Rosenfeld i njegovi kolege ekskluzivno za Arsenal rade na analizi igre i rješavanju konkretnih problema.
StatDNA recruting software developer/data analyst w/passion for soccer analytics. Location: Chicago, Seattle or Boston https://t.co/UZWuPaAg
— Jaeson Rosenfeld (@StatDNA) February 5, 2013
Međutim, nogomet je izrazito konzervativno okruženje i u njemu postoji stalni pritisak zbog kratkoročnih rezultata, a pravim analitičarima treba vremena da bi došli do nekih zaključaka. U Premier ligi, koja je bila prva po usvajanju ovih novih trendova (koji su, primjerice, u Americi već odavno prisutni), Liverpool i Manchester City bili su pioniri po primjeni nogometne analitike u svom radu.
No, ispostavilo se da nisu imali dovoljno strpljenja ili da nisu dovoljno dobro znali interpretirati ogromnu količinu podataka koja se može skupiti tijekom jedne utakmice: ono što je nama običnim gledateljima dostupno putem stranica poput WhoScored ili Squawka samo je vrh ledenog brijega