Aleksandar Holiga: Dobro je! Dinamovci, srećom, ipak nisu poginuli u Londonu

Sama utakmica bila je tipični antiklimaks Dinamovih europskih nada

ZADNJA IZMJENA: Nov 25, 2015
Foto: AFP

Svi igrači i osoblje GNK Dinama napustili su sinoć travnjak Emiratesa živi, zdravi i u jednom komadu. Telegramu je potvrđeno da je susret prošao bez ljudskih žrtava u modrim redovima, čime su se medijske najave o tome da igrači idu u London “poginuti za Ademija i Zdravka” ipak, nasreću, pokazale neutemeljenima.

Nije to bilo prvi put da se sudbonosne utakmice – a za Dinamo je takva, već tradicionalno, gotovo svaka europska – najavljuju u fatalističko-morbidnim tonovima. Ponekad se čini da u nas više ljudi gine na nogometnom terenu nego što ih je palo u ratu. Intrigantno je, međutim, to što se sugerira da bi Mamićeva multikulturalna legija stranaca zajedno s cvijetom hrvatske mladosti bila spremna kolektivno položiti živote ne za neki sveti cilj, ne čak ni za još-malo-pa-polustoljetnu opsesiju europskim proljećem, nego na oltar Velikog Gazde, remetinečkog uznika i hrvatskog mučenika koji dugi niz godina temeljito pljačka klub – ali to, ako je suditi po reakcijama iz Dinama – čini u njegovom najboljem interesu.

Obećavajuće uvodno prtljanje

Sreća pa su Otočani poslovično arogantni i autistični, osobito kad je riječ o nebitnim avanturistima sovjetskih imena s europskog divljeg istoka, pa nemaju potrebe provjeravati takve najave. Inače su mogli pomisliti da ih čeka okršaj s fanatičnim bombašima-samoubojicama koji neće prezati od toga da sjeverni London učine poprištem novog terorističkog napada.

“It’s been all Kiev so far”, izvalio je Michael Owen – nekoć “engleski Mihael Mikić“, a danas sukomentator BT Sporta, nakon početnih desetak minuta u kojima je Dinamo nešto obećavajuće prtljao po Arsenalovom kaznenom prostoru.

Englezi kao Englezi. Kijev, Zagreb, Kazahstan – ne igra to njima neku ulogu. Uoči prvog, zagrebačkog ogleda ispucali su sve priče o Dinamovom izvršnom predsjedniku i to im je bilo kudikamo zanimljivije nego bilo kakva taktička i kadrovska rješenja iz suparničkog tabora. Ni ovaj put ih nije zanimalo zašto od početka nije igrao Soudani, kao što praktično nisu ni registrirali iznenađenje Zorana Mamića koji je u vrh napada postavio Marka Roga.

Prava “Liga prvaka” za Dinamo tek počinje

Modrog su stratega poslije utakmice pitali tek za mišljenje o Arsenalovim šansama protiv Olympiakosa. Guardianov David Hytner je u analizi utakmice kroz pet točaka jednom spomenuo Dinamo i nijednog modrog igrača poimence, pitajući se kako je momčad uspjela izgubiti u Zagrebu od ovih tipova, koji su na Emiratesu bili “jedva nešto više od hrane za kokoši, pruživši gotovo ništa”. U sličnom tekstu, Timesov Gary Jacob naveo je tek Eduarda, u kontekstu Özilova gola.

Sama utakmica bila je tipični antiklimaks Dinamovih europskih nada. Ovosezonska je razlika, ipak, u tome što se ekipa nijednom u Ligi prvaka nije osramotila niti u potpunosti raspala – u redu, to još stigne doma protiv Bayerna, iako će Guardiolinim trupama put u Zagreb biti tek obvezatna gnjavaža. No, niti su osvjetlali obraz onima koji još uvijek zdušno podržavaju GNK – klub koji je nekoć bio Dinamo – i njegovim medijskim apologetima koji se ističu onakvim neumjesnim najavama, a niti su bili dovoljno loši da bi se oni drugi sadistički naslađivali njihovim failovima.

U strogo nogometnom smislu, to predstavlja napredak u odnosu na prethodne sezone. Samo što je bit ovog kluba odavno izmještena iz nogometno-navijačke u kriminalnu sferu i sada se glavna bitka vodi oko toga kako je onamo vratiti. Prava “Liga prvaka” za Dinamo tek počinje.

Aleksandar Holiga
Urednik Telesporta
224 članka Više o autoru