Holiga: Publika se masovno vraća na Maksimir. No, budimo realni, dolazi 'na Juventus', a ne zbog Dinama
Danas je prva tekma Lige prvaka između GNK Dinamo i FC Juventus
Nogometna groznica – onoliko koliko ‘groznica’ uopće može biti pravi izraz kada je riječ o Zagrebu i Dinamu – ponovno trese Maksimir. Još u subotu su pred ‘Ticket pointom’ kod stadiona, gdje se prodaju ulaznice za prvu ovosezonsku domaću utakmicu Lige prvaka, stvoreni redovi; zbog navale na online kupnju pao je i server, a po društvenim mrežama i u stvarnom zagrebačkom životu često ovih dana možete čuti: “Ideš na Juventus?”.
Prvu utakmicu skupine, onu u Lyonu, Dinamo je prije dva tjedna rutinski izgubio 3-0. Prije i poslije toga, dogodio mu se šokantni domaći poraz od Osijeka te pravo poniženje u Rijeci, nakon čega je uz gorke tonove iz kluba izletjela njegova legenda, Cico Kranjčar. U petak je momčad na jedvite jade, u sumornoj imitaciji nogometa, pobijedila Lokomotivu. Dinamo trenutno nema ni trenera, tu funkciju kao vršitelj dužnosti obavlja Željko Sopić. Baš ništa ne sugerira da bi protiv Juventusa mogao imati ikakve realne šanse i za očekivati je još jedan rutinski poraz.
Jedan detalj puno govori o karakteru ove pomame
Sve to, čini se, nije imalo utjecaja na interes publike, koja je pohrlila kupiti svoj, kako se ono kaže, “dragocjeni papirić”. Očekuje se dobrano preko 20.000 ljudi, odnosno brojka posjećenosti otprilike u rangu one otprije pet godina, kad je u Maksimir došao Real Madrid s Cristianom Ronaldom i Joseom Mourinhom (27.738). Svemu bi poseban štih trebali dati Bad Blue Boys, čija je brojnija frakcija još ranije baš za ovu utakmicu najavila svoj veliki povratak na sjevernu tribinu. Nakon odlične prodaje otvorene su i gornje razine zapadne i sjeverne tribine, što se zadnjih godina vrlo rijetko viđa.
Jedan detalj, međutim, dosta govori o karakteru ove pomame i profilu publike koja će se naći na Maksimiru. U subotu je, naime, Dinamo slavodobitno objavio da je rasprodana i prva tribina – i to ona najskuplja, zapadna. “Zapad dolje” kapaciteta je 6.369 sjedećih mjesta i pojedinačna ulaznica za ovu tribinu koštala je 300 kuna. Kasnije je obznanjeno da je rasprodana i najveća i najružnija istočna tribina (9.514), po cijeni od 250 kuna za ulaznicu. Na “Sjever dolje”, gdje će se naći BBB i svi ostali koji traže najjeftinije ulaznice (200 kuna), stane 4.950 ljudi – on ni u ponedjeljak, kad su otvorene i gornje razine Zapada (5.101) i Sjevera (4.510), još nije bio rasprodan.
Publika koja će razveseliti odgovorne u Dinamu
Jasno je, dakle, da – nazovimo je tako – “gospodska” publika pokazuje masovniji interes za ovu utakmicu nego ultrasi, čiji je povratak glavna priča u medijima. I nije riječ o tome da se ljudi povlače na druge tribine iz “straha” od kontakta s Boysima – takav redoslijed interesa, gdje se najskuplja mjesta najbrže prodaju, bio je uobičajen i za njihova odsustva.
Takvo što može samo razveseliti odgovorne u Dinamu. Ako je više onih dovoljno dobrostojećih, kojima nije problem platiti i 50 posto veću cijenu da bi imali bolji pogled i veći ‘komfor’ (koliko se u komforu u Maksimiru uopće može pričati), onda je za očekivati da će publika više i potrošiti na ‘gastronomsku ponudu’ u kućicama kod stadiona ili na suvenire u klupskom dućanu. Ta je publika u prosjeku i sa sigurnosnog aspekta znatno manje problematična od onih s drugih tribina. Onda se i plan o modernijem, komfornijem stadionu (dakako, i sa skupljim ulaznicama) čini smislenim – jer interesa, očito, ima.
No, postoji jedan problem s ‘gospodarskom publikom’
Samo je jedan problem s „gospodskom“ Dinamovom publikom, a taj je da ona zapravo ne postoji.
Da, ukazat će se s vremena na vrijeme na velikim europskim utakmicama utorkom ili srijedom, ali će isto tako nestati već za vikend, bez obzira na suparnika. Posjećenost Dinamovih utakmica u domaćem prvenstvu mjeri se u jedva četveroznamenkastim brojkama – i to po službenim podacima, a zadnjih je godina bilo više nego očito da je Dinamo sklon njihovom, blago rečeno, preuveličavanju. Ako se stvari na tom planu počinju popravljati, bit će to prije svega zasluga upravo BBB-a.
Utakmica s Juventusom je, međutim – event, i kao takva će imati i event-publiku: dobrim dijelom istu onu koja će se zateći i na finalu Davis Cupa, Snježnoj kraljici ili nekom velikom koncertu u Areni. Nagađam, ali čini mi se da dobar dio njih nije pogledao nijednu ovosezonsku Dinamovu utakmicu u HNL-u niti na televiziji – ali Liga prvaka i Juventus su magnet, oni čine Dinamo dijelom kontinentalne elite. Nisu, na kraju krajeva, ni Boysi nasumično odabrali tu utakmicu za svoj povratak.
Jer sva ona publika danas ustvari neće doći zbog samog Dinama. Ona će doći „na Juventus“.
Romansirana predodžba o Dinamu
Nema ničega lošeg u tome što će netko doći prije svega kako bi bio dio tog glamura, vidio uživo zvijezde jednog od najboljih europskih klubova ili pak poveo svoju djecu na stadion, imajući u glavu romansiranu predodžbu o tome što Dinamo jest – odnosno, što bi trebao biti. Problem je u tome što se „Juventusi“ događaju rijetko, a zanemarivom broju očeva past će na pamet učiniti isto u utakmici protiv neke Cibalije ili Intera iz Zaprešića – ma, čak i protiv Hajduka.
Jedan od najznačajnijih društvenih procesa vezanih uz europski nogomet zadnjih dva desetljeća bila je njegova gentrifikacija. Tribine stadiona, nakon što su čitavo stoljeće bile okupljališta i poprišta rituala (prvenstveno) radničke klase iz zajednica koje su njeni klubovi predstavljali – jer svaki tradicionalni nogometni klub izrastao je iz neke lokalne zajednice i predstavljao je – postajale su sve ekskluzivnija mjesta, dio industrije zabave i turističke ponude.
Sastav se najviše promijenio u Engleskoj
Taj je proces bio najizraženiji u Engleskoj, gdje je sumorne scene huliganstva na tragično dotrajalim stadionima zamijenio spektakl Premier lige s novim ili temeljito obnovljenim modernim zdanjima, daleko ‘kulturnijom’ publikom i momčadima nabildanim novcem od astronomskih iznosa za TV prava i ulaganjima bjelosvjetskih kapitalista. Iako su mnogi analitičari skloni pojednostavljivanju i jednostranom gledanju na gibanja u klasnoj strukturi Velike Britanije u odnosu na nogomet, naprosto je činjenica da se sastav publike na tamošnjim stadionima drastično promijenio.
Možda najbolji primjer je Chelsea, gdje je desetljećima ordinirala huliganska banda zloglasnih Headhuntersa, da bi se u Abramovičevoj eri i s dramatičnim gentrifikacijom gravitirajućih kvartova pretvorio u jedan od najglamuroznijih klubova u zemlji. Isto je tako činjenica da je ogromno poboljšanje u onome što Englezi zovu “matchday experience”, s pratećim višestrukim poskupljenjem ulaznica, učinilo daleko više na suzbijanju huliganizma nego ijedna vlada od Margaret Thatcher naovamo.
Gentrifikacija tribina: san klupskih čelnika u Hrvatskoj
Englezima je to pošlo za rukom između ostalog i zato jer u Velikoj Britaniji postoji strahovito razvijena nogometna kultura, koja uključuje podršku lokalnim nogometnim klubovima. I u petoj engleskoj ligi postoje klubovi s većim prosjekom gledatelja nego što ima Dinamo. U škotskoj ligi, koja je po kvaliteti čak inferiorna HNL-u, a Celtic uživa sličan dominantni status kao i Dinamo u Hrvatskoj, vodeći klub ima prosjek od preko 56.000 gledatelja: više od 50.000 mu dođe na svaku lokalnu Cibaliju ili Zaprešić. Jer dolaze zbog njega, a ne zbog suparnika ili glamura Lige prvaka.
Gentrifikacija tribina san je svakog klupskog čelnika u Hrvatskoj – ili barem čelnika onih klubova koji još uvijek imaju nešto publike. Svi oni sanjaju o “boljim” navijačima, “obiteljskoj publici” koja će poslušno puniti tribine iz tjedna u tjedan, degustirati gastronomsku ponudu, kupovati precijenjene brendirane dresove i suvenire.
Samo da je Dinamo pošteniji prema svojim navijačima
Nevolja je što te publike nema – odnosno, ima je zapravo još jedino u Zagrebu, ali ondje za najveći broj utakmica uopće nije zainteresirana. Ako ondje ima te famozne gentrifikacije, onda je ona nadasve sporadična i ovisna o sudjelovanju u Ligi prvaka. Možda bi bilo malo drugačije da je i Dinamo malo pošteniji prema svojim navijačima: da igra bolje i atraktivnije, a ne da mu se igra već godinama svodi na iskorištavanje razlike u individualnoj kvaliteti između njegovih i suparničkih igrača; pa ako ni to ne pomaže, onda sudačku pomoć. Da nije toliko usmjeren na razvoj talenata poput uzgoja pilića za prodaju, što rezultira nedostatkom momčadskog duha i kulture igre; da nije tako hermetički zatvoren prema vlastitim navijačima, kao da je privatno vlasništvo a ne udruga građana koja bi trebala jednako pripadati svakom članu koliko i predsjedniku ili savjetniku.
Možda bi, a možda i ne bi. Pitanje je hoćemo li ikad saznati. U međuvremenu, ide se na Juventus – a idu i Bad Blue Boys. Uz dužno poštovanje njihovoj borbi koja “još traje”, postoji realna mogućnost da će u ovom slučaju poslužiti tek kao smokvin list kako bi se Dinamo pred Europom prikazao boljim nego što jest i nego što ga često ondje predstavljaju – a to je kao mafijaški klub otuđen od vlastite zajednice i navijača. Bit će zanimljivo vidjeti jesu li BBB na oltaru Champions League glamura žrtvovali i svoju slobodu govora.