Nekad je nužno odabrati stranu

Holiga: U šoldima je sve, a Hajduk tu nema šanse. Protiv Maccabija igraju dva organa, u glavi i među nogama

Hajdukov proračun sedam je puta manji od Dinamovog

21.07.2016., stadion Poljud, Split - UEFA Europska liga, 2. pretkolo, Hajduk - CSMS lasi, uzvratna utakmica. Marijan Pusnik. Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Premier liga ponekad doista izgleda kao opaka hiperkapitalistička distopija. Vjerojatno nigdje drugdje nećete zateći scenu kakva se odigrala proteklog vikenda na jednom od engleskih stadiona, gdje su gostujući navijači skandirali menadžeru svog kluba: „Spend some fuckin’ money!“. Potroši nešto jebenog novca.

Naravno, daleko od toga da je bilo prvi put. Isto skandiranje može se već godinama čuti na utakmicama Arsenala – jer o njemu i o Arseneu Wengeru je riječ – osobito u doba prijelaznih rokova. Treba imati na umu kontekst: on je takav da Arsenalovi navijači plaćaju najskuplje domaće ulaznice u zemlji i za svoj novac očekuju ne samo vrhunski komfor kakav Emirates pruža, nego i vrhunsku momčad – onakvu koja će konačno biti konkurentna za najveće stvari, odnosno za naslov prvaka.

Wenger je već 20 godina na Arsenalovoj klupi i usprkos zadnjih godina učestalim pozivima na smjenu uspio je zadržati posao. Njegov najveći grijeh je to što odbija trošiti koliko i glavni konkurenti; premda će hladnije analize skrenuti fokus na dojam da je Alzašanin pomalo izgubio korak sa suvremenim trendovima u pripremi momčadi i taktičkom vođenju utakmica, glas naroda je sasvim jasan: u anketi na internetskoj stranici Daily Mirrora, na pitanje treba li Arsene Wenger počistiti klupski račun kako bi doveo pojačanja, 88 posto posjetitelja je odgovorilo potvrdno.

Hiperkapitalistička Premier liga

Kao u nekom suludom reality showu, publika agresivno vrši pritisak na natjecatelja da spiska sav novac koji mu je na raspolaganju. Ako se to ne dogodi, nije samo razočarana, nego i bijesna: traži se njegova glava. U Premier ligi rasipništvo je uzdignuto na status najpoželjnije osobine, a mahnita potrošnja kao da je postala cilj sam po sebi. Ona se nameće kao rješenje svih problema – jer ako igrač ne igra dobro, nije više pitanje kako ga ‘podići’, nego koga dovesti kao zamjenu. Nitko Wengeru ne skandira: „Bolje treniraj momčad“.

U tom manijakalnom fokusu na novac pomalo se negira tradicionalna ideja izgradnje momčadi kroz zajedničko srastanje i, uopće, treniranja kao takvog. U pojednostavljenoj konzumerističkoj viziji koju dobrim dijelom potiču engleski masovni mediji i društvene mreže, uloga menadžera svodi se slaganje momčadi kupovinom i prodajom igrača te odabir taktike za pojedine utakmice.

Navijači od menadžera žele da budu čudotvorci, a ne radnici – to je i jedan od razloga zašto su ove sezone odreda najveći karizmatici na klupama najbogatijih engleskih klubova. Ali neće s njima imati strpljenja kao nekoć United s Alexom Fergusonom, kojemu je trebalo sedam godina da osvoji prvi naslov, ili Arsenal zadnjih godina s Wengerom, koji još uvijek uspijeva živjeti na staroj slavi i statusu ikone.

Mala veza između novca i plasmana

Zanimljivo je, međutim, da ne postoji dramatično izražena korelacija između visine potrošnje na transfere i natjecateljskog uspjeha. U knjizi Soccernomics Simon Kuper i Stefan Szymanski objavili su rezultate istraživanja na uzorku 40 engleskih klubova tijekom 20 godina i došli do zapanjujućeg zaključka.

Uzevši s jedne strane razliku između novca potrošenog na transfere i onog uprihođenog od prodaje igrača, a s druge ostvarene plasmane tih klubova u ligama, ispostavilo se da je uzročno-posljedična veza bila svega 16 posto. Drugim riječima, to što će netko potrošiti više na dovođenje igrača nego što će uprihoditi od prodaje istih ne garantira mu ništa na natjecateljskoj planu.

Tržište plaća je prilično učinkovito

No, zato je drugi zaključak istog istraživanja bio još spektakularniji. Ustanovljeno je da visina proračuna za plaće igračima i trenerima objašnjava oko 70 posto natjecateljskog uspjeha momčadi u jednoj sezoni, a čak 90 posto tijekom duljeg vremenskog razdoblja.

Što će reći da je kvaliteta igrača izrazito neučinkovito regulirana tržištem transfera i klubovi vrlo često bacaju novac na pogrešne igrače, ali je zato tržište plaća igračima i trenerima prilično učinkovito. Što je bolji igrač ili trener, to više-manje i bolje zarađuje.

Nogomet je, dakle, igra u kojoj pobjeđuje novac: ne uvijek odmah i ne baš uvijek u natjecanjima na ispadanje kao što je Liga prvaka, ali ekonomska zakonitost je neumoljiva: uloži više i naslov će doći. Čuda su iznimno rijetka i samo anomalije u duljem vremenskom periodu.

Zašto Pušnik govori o proračunu?

I kasnija su istraživanja potvrdila rezultate Kupera i Szymanskog. U The Numbers Game, Chris Anderson i David Sally malo drugačijom metodologijom zaključuju da na ostale faktore koji utječu na rezultat – kao što su utjecaj trenera, forma igrača, ozljede, sreća – ne otpada više od 19 posto. Oni koji plaćaju više mogu privući i(li) zadržati bolje igrače, što za posljedicu ima uspjeh i na sportskom planu.

Zadnjih se godina i u nas sve češće govori o novcu i proračunima kao ključnim faktorima natjecateljskog uspjeha u hrvatskom nogometu, a najglasniji su bili Hajdukovi treneri – ponajviše aktualni, Marijan Pušnik. No, pritom se gotovo nikad ne spominju egzaktne brojke. Pa evo ih. Po podacima koje su u više ili manje detaljnim financijskim izvješćima objavili sami klubovi, Dinamo je prošle godine na plaće igračima i trenerima potrošio 142 milijuna kuna; Rijeka 63 milijuna (što je dvostruko više nego dvije godine ranije), a Hajduk manje od 20 milijuna.

Razlika je frapantna, pogotovo iz perspektive Hajdukova navijača. Za usporedbu, u Engleskoj Crystal Palace ima triput manji proračun za plaće od klubova koji konkuriraju za naslov: njegov je lani bio 68 milijuna funti (15. u ligi), dok su se Chelsea, Arsenal i dva mančesterska kluba vrtjeli oko 200 milijuna. To je otprilike odnos Hajduka i Rijeke. Ipak, Leicester City je imao još nešto manji proračun od Palaceova, pa je ipak osvojio naslov… Vidite li sada koliko je čudo bilo?

Realnost u kojoj Hajduk nema šanse

A ako biste u Engleskoj potražili klub čiji je proračun za plaće sedam puta manji od onog čime raspolaže najbogatiji (kao što Hajduk igrače i trenere plaća sedam puta manje nego Dinamo), morali biste zagrabiti duboko, duboko u Championship. To je realnost. U kojoj Hajduk nema šanse.

Dobra je vijest za njega ta što je takav domaći poredak na staklenim nogama.

Kompletno Dinamovo poslovanje i jezivo nerealan proračun temelji se gotovo isključivo na visokim izlaznim transferima i UEFA-inim nagradama, što su dvije usko povezane stvari. Ni klub ni UEFA nisu objavili egzaktnu cifru poslovnog minusa u koji je prvak ušao u protekle tri godine po pravilima Financijskog fair playa, zbog čega je uvjetno kažnjen i bit će najvjerojatnije izbačen iz Europe ako do idućeg ljeta ne uspije doći na nulu.

On će to uspjeti nakon prodaje Brekala, Pjace i Roga (pod uvjetom da ilegalni ‘rikverc’ ne pojede sve), ali će – ako se ne uspije plasirati u Ligu prvaka – vjerojatno morati prodati još nekoga za ozbiljan novac. Time, jasno, oslabljuje momčad – a ako ni nagodinu ne uspije dosegnuti grupnu fazu, onda će biti u vrlo ozbiljnim problemima jer će ostati bez pustih UEFA-inih milijuna, a time će pasti i cijena njegovim igračima.

Hajduk zarađaje više od stabilnih prihoda

S druge strane, Hajduk uprihođuje višestruko više i od Dinama i od Rijeke od takozvanih ‘stabilnih’ prihoda, kao što su prodaja ulaznica, suvenira i sponzori. On se zapravo nalazi nekih 7-10 milijuna eura od potpunog oporavka – čini se blizu, ali je zapravo još uvijek prilično daleko, jer u situaciji u kojoj se nalazi iznimno mu je teško namaknuti takva sredstva od prodaje igrača i(li) UEFA-inih premija. Financijska stabilnost kluba, visina zarade od prodaje i sportski uspjeh tvore zatvoreni krug.

Loša je vijest za Hajduk ta što je u uvjetima financijske nestabilnosti prisiljen prodavati igrače praktično u bescjenje; i ne samo to, nego je tek započeo s reformom svoje katastrofalno zapuštene omladinske škole i u tome godinama zaostaje za Dinamom (druga je priča sad financiranje jedne i druge akademije). Hajduk ne može računati na to da će mu narednih godina iz ‘inkubatora’ prispjeti mnoštvo prvotimaca i zato se mora pojačavati sa strane.

Dvostruko manji proračun za Dinamo

A to je tek problem i ne zato što ne može platiti visoke odštete. Na ovoj razini to i ne čini neku preveliku razliku. No, tržište igrača svakog je ljeta krcato onima kojima je istekao ugovor i koji imaju kvalitetu, ali – opterećen dugovima i kreditom – Hajduk im ne može ponuditi adekvatnu plaću. Onoga trenutka kad Hajduk bude mogao dići svoj platni budžet barem na sadašnju Rijekinu razinu, tada će ozdraviti i biti opet konkurentan. Jer Dinamo će se morati svesti u realne okvire (što znači dvostruko manji proračun) ili nastaviti plesati po rubu propasti, a Rijeka je dosegnula plafon s obzirom na svoj potencijal i zapravo ga jedino može probiti plasmanom u Ligu prvaka – što je nerealno, pogotovo uzevši u obzir najavljene promjene u UEFA-inu kvalifikacijskom sustavu.

I zato je Marijan Pušnik u pravu kad kaže da Hajduk nije konkurentan i da se bori za treće mjesto u ligi. Ali kad je jedna utakmica u pitanju, ona protiv suparnika otprilike jakog i bogatog kao Dinamo, onda te priče o šoldima padaju u vodu. Jer ona Hajduku – a riječ je o njemu i Maccabiju je riječ – neće donijeti ozdravljenje niti ga smjesta transportirati u ljepšu budućnost, ali može napraviti velik korak prema tome. Psihološki ogroman korak.

U njoj više od šoldi igraju ona dva organa – jedan u glavi, a drugi među nogama. I u njoj će se najbolje vidjeti kakav je netko trener.