Jedna od dvije Hrvatske zaledit će ti srce: Zašto su kurikulum i domaći nogomet zapravo dio iste priče
Pad kurikuluma i otmica reprezentacije posljedica su istih procesa
Jedna pjesma ne izlazi mi iz glave otkako sam prošlog ljeta postao otac. Antonio Machado, španjolski pjesnik s početka dvadesetog stoljeća, u njoj se obraća “malom Španjolcu koji dolazi na svijet” i poručuje mu: “Jedna od dvije Španjolske zaledit će ti srce”.
Nije da u slobodno vrijeme čitam opskurnu poeziju (iako je ova i relativno poznata u svojoj zemlji i kulturi iz koje je izašla) – na nju sam naletio u odličnoj knjizi Fear and Loathing in La Liga Sida Lowea, Guardianova nogometnog dopisnika iz Španjolske, inače povjesničara po struci. On ju je upotrijebio u kontekstu rivalstva Real Madrida i Barcelone, jaza koji se kroz prošlost – a dobrim dijelom i sadašnjost – proteže po mnogim šavovima suvremenog španjolskog društva. Jedna je Španjolska reakcionarna, zasnovana na tradicionalnim konzervativnim, katoličkim i apsolutističkim vrijednostima; druga progresivna, sekularna i moderna.
Neizbježan gubitak nevinosti i životne radosti
Ono što je jezivo u Machadovoj pjesmi, nastaloj u razdoblju između definitivnog propadanja moći stare, imperijalne Španjolske te političkih, ali prije svega svjetonazorskih trvenja koji će rezultirati krvavim građanskim ratom, upravo je izostanak nade. Pjesnik je (namjerno) neodređen i dvosmislen – njegov “mali Španjolac” može značiti i običnog čovjeka u osvit modernizacije zemlje s neizvjesnim ishodom, kao i dijete koje je doslovno tek došlo na svijet.
Zakrivši se plaštom domoljublja i kockica, zapravo se vode partikularnim i privatnim interesima te na ponižavajući način odnose prema onima koji se ne uklapaju u tu priču
Pomisao da će onaj kojemu se obraća u bilo kojoj od te dvije interpretacije odrasti (ili “odrasti”) u društvu u kojemu će morati odabrati stranu i očvrsnuti prema onoj drugoj duboko je uznemirujuća. U prvoj verziji ona je pretkazanje bratoubilačkog pokolja na ideološkim osnovama; u drugoj, ona znači strašnu predestinaciju, neizbježni gubitak nevinosti i dijela životne radosti s kojima se svi rađamo.
Mnogo je toga što možemo naučiti od djece – toliko sam ubrzo postao svjestan, i svakog dana sve svjesniji, provodeći vrijeme sa sinom. Svemu pristupaju topla srca, s divljenjem i znatiželjom; gledajući njihovim očima, svijet se čini čaroban i beskrajan i nije im ni na kraj pameti da u njemu postoje ljudi koji će jednog dana od njih tražiti da se odrede, odaberu stranu i zalede svoje srce prema onoj drugoj. Štoviše – da će oni htjeti odabrati stranu za njih i usmjeriti led prema onoj suprotstavljenoj.
Žrtve političkih pritisaka
Druga stvar koja je strašna s Machadovom pjesmom, napisanoj prije cijelog stoljeća, ta je da u njoj prepoznajemo suvremenu Hrvatsku. Danas, možda i više nego ikad, postoje dvije Hrvatske.
Podjela se proteže preko gotovo svih šavova i sfera društva: od politike i ekonomije do kulture i sporta. Jučer smo je ponovno bolno postali svjesni nakon što je stručni tim zadužen za izradu reforme obrazovnog kurikuluma podnio ostavku. Obrazovanje – dakle, nešto što je apsolutno ključno za budućnost svake nacije i trebalo bi biti iznad svih podjela – palo je kao žrtva političkih pritisaka.
U svom oproštajnom govoru voditelj projekta Boris Jokić je, među ostalim, rekao i ovo: “Društvo mora odrasti na način da može podnijeti da struka i stručnost rade određene procese bez uplitanja politike”.
Suprostavljene vizije odrastanja
No, to je samo jedna od dviju suprotstavljenih vizija odrastanja – društva ili pojedinca, svejedno. Druga Hrvatska misli nešto sasvim drukčije: da je taj proces potrebno usmjeriti prema određenim “pravim” – nominalno tradicionalnim i katoličkim – vrijednostima. Drugim riječima, da funkcija odrastanja i obrazovanja nije podići ljude koji misle slobodno, nezavisno i kritički, nego ih potaknuti da odaberu stranu. Njihovu stranu.
To je, u biti, i sama suština podjele na dvije Hrvatske – kako u cjelokupnom društvu, tako i, primjerice, u nogometu, njegovoj sferi o kojoj sam ovdje pozvan pisati. Domovina ne puca na osi ustaše-partizani koju namjerno potencira politika da bi skrila stvarne probleme, a niti na onoj sjever-jug, o kojoj govore nogometni djelatnici i mediji.
Podjela je mnogo dublja od tih proizvoljnih i u oba slučaja posve zlonamjernih konstrukcija. S jedne strane, ona se svodi na ono što je Jokić u svom govoru apostrofirao kao nešto što bi Hrvatska trebala biti: “demokratična zemlja otvorena prema svima, zemlja svih svojih građana”; s druge, ona je zemlja onih koji misle i djeluju “ispravno” i tome se moraju učiti od malih nogu.
Partikularni i privatni interesi
Predstojeće Europsko nogometno prvenstvo bit će prvo od državne neovisnosti u koje Hrvatska ulazi s golemim brojem onih koji ne podržavaju reprezentaciju i deklarativno ne navijaju za nju. Zašto? Sigurno ne zato što su partizani, a Vatreni ustaše ili obrnuto, ali ne ni zato što na jugu ne mogu podnijeti dominaciju sjevera – zaboga, pa da je tako, bili bismo na rubu građanskog rata, ne samo onog verbalnog.
Ne, razlog je taj što smatraju da repka i savez koji je vodi ne predstavljaju na pravi način “zemlju svih svojih građana”, nego samo jednu njenu stranu. Zakrivši se plaštom domoljublja i kockica, zapravo se vode partikularnim i privatnim interesima te na ponižavajući način odnose prema onima koji se ne uklapaju u tu priču.
Mi danas znamo da Hrvatska može bolje: da je Čačić otprilike toliko pozvan voditi reprezentaciju koliko i Šustar ministarstvo; da je Šimunić otprilike toliko relevantan koliko i Ladislav Ilčić, a ipak obojica imaju važan utjecaj na svoje sfere
A opozicija je zapravo mnogo raznolikija nego što se nastoji prikazati. U njoj su, između ostalih, slobodno misleći pojedinci – hajdukovci, dinamovci i oni ostali – koji smatraju da čovjek optužen za multimilijunsku pronevjeru novca i uništavanje identiteta jednog nacionalnog kluba, a očito vezan uz jednu političku i ideološku opciju / stranu, ne smije imati presudnu riječ u svemu što se tiče hrvatskog nogometa. U njoj su i oni koji ne mogu prihvatiti da je patriotizam monopol nacionalista, ali i oni koji čisto zdravorazumski rezoniraju da marginalci kao što su Ante Čačić, Joe Šimunić i Ante Miše nisu najbolje što nogometna Hrvatska može ponuditi kao vodstvo svojim igračima svjetske klase.
Ministar Šustar odabrao je stranu
Oni neće navijati za Vatrene. Jedna od dvije Hrvatske zaledila im je srce.
U svim dosadašnjim nastupima, čelnici hrvatskog nogometa i igrači ponašali su se kao da to nije njihov, nego problem onih koji misle drukčije. Ali ako značajan dio Hrvata ne podržava reprezentaciju, to jest njihov problem i problem cjelokupnog nogometa i društva – ne ulazeći u opravdanost njihovih razloga, hrvatska reprezentacija trebala bi predstavljati zemlju svih svojih građana, a ne samo jednu njenu stranu; opće, a ne partikularne i privatne interese.
Ministar Predrag Šustar zadužen je za znanost, obrazovanje i sport – tri sfere društva koje bi morale biti iznad podjela i dnevno-političkih prepucavanja. Međutim, jednako kao što je sabotirao reformu kurikuluma, tako je svojim nedjelovanjem onemogućio i provedbu aktualnog Zakona o sportu, koji traži više transparentnosti i demokratičnosti, a manje upliva politike u upravljanu tim nacionalnim resursom, vrlo slično kao i s obrazovanjem. On je, također, odabrao stranu.
Za one koji žele znati više
Mi danas znamo da Hrvatska može bolje: da je Čačić otprilike toliko pozvan voditi reprezentaciju koliko i Šustar ministarstvo; da je Šimunić otprilike toliko relevantan koliko i Ladislav Ilčić, a ipak obojica imaju važan utjecaj na svoje sfere.
Možda će jednog dana sva četvorica, kao i dobri frendovi Tomislav Karamarko i Zdravko Mamić, mome sinu biti samo fusnote u tekstu tipa “Za one koji žele znati više”, a ja ću mu dosađivati pričama o novinarskim poltronima i aparatčicima koji su održavali takav sustav – ali je li to rizik koji vrijedi preuzeti?
Jednom kad postaneš roditelj, sve se mijenja. Koliko god ciničan i očvrsnut bio, počinješ se pitati je li to ono isto što želiš i svome djetetu – želiš li mu da upozna i onu drugu stranu koja će mu zalediti srce? Ili će za njega biti bolje da odrasta kao Nijemac, Englez ili nešto treće?