Holiga: Kako je Simeoneova pobuna protiv sudbine završila neuspjehom
Pravda je izgovor luzera, barem ako pitate Diega Simeonea
“Pravda? Ne vjerujem u pravdu kad je nogomet u pitanju”, rekao je Diego Simeone nakon još jednog poraza od Real Madrida u finalu Lige prvaka. Argentinski strateg, naravno, zna izbaciti duboke i značajne izjave u ključnim trenucima, inače ne bi bio toliko uspješan trener. Ono što je zacijelo želio reći – ono što uvijek govori – bilo je to da u nogometu uspjeh ne ovisi o kozmičkim silama i apstraktnim konceptima, nego da je ono što se dogodi na terenu i što ostane zapisano na semaforu jedino mjerilo. Nema sudbine; čovjek je kovač vlastite sreće.
Još uvijek su – el pupas
Taj je pristup upalio u Atleticu možda dijelom i zbog toga što je momčad prethodno bila poznata po luzerskom mentalitetu i po tome što je znala zakazati kad je bilo najpotrebnije. Simeone je to promijenio i usadio igračima fajterski duh, vjeru da ovise samo o sebi, o svome radu, žrtvovanju i borbi. I premda ih je to povremeno dovodilo na rub one o cilju koji opravdava sredstva, jedino su se tako mogli oduprijeti Real Madridu, Barceloni i ostalim europskim velikanima.
Got to love Diego Simeone! What a remarkable coach! pic.twitter.com/s4BAM5jzOp
— 101 Great Goals (@101greatgoals) May 29, 2016
No, nakon sinoćnjeg finala jasno je da Simeone nije do kraja uspio u svojoj pobuni protiv sudbine.
Još uvijek su “el pupas”, pehisti – tako ih je nazvao legendarni predsjednik Vicente Calderon nakon finala Kupa prvaka 1974., kad su u 120. minuti primili izjednačujući gol protiv Bayerna: Georg Schwarzenbeck iz očaja je opalio iz daljine i lopta se na opće iznenađenje i šok zakoprcala u mreži; dva dana kasnije u ponovljenoj utakmici, jer tada još nije bilo uvedeno raspucavanje penala, Bavarci su ih nabili 4-0. Četiri desetljeća kasnije, naslova ih je stajao gol primljen u 93. minuti. Sada im je trofej još jednom pobjegao, ovaj put poslije penala.
Pričao centimetrima
U dvije minute stala su dva izgubljena finala; treće im je izmaknulo za centimetre. Možda je tek centimetar-dva bio dovoljan da suci vide zaleđe kod Ramosova gola; da je Griezmann kod izvođenja jedanaesterca udario loptu mrvicu poviše, završila bi u mreži; Juanfranov penal u raspucavanju također je bio tek za koji centimetar neprecizan.
Simeoneu je priča o centimetrima jako poznata, ali iz posve drugog konteksta.
Govor Ala Pacina iz filma Any Given Sunday Olivera Stonea jedna je od inspiracija za njegovu trenersku i životnu filozofiju, rekao je u jednom intervjuu. Taj je govor na poluvremenu pustio svojim igračima u Estudiantesu, a za vjerovati je da je isto priuštio i igračima Atletica u nekom trenutku svoje madridske vladavine. U njemu se radi o američkom nogometu i inčima, ali poanta je ista.
“Ne mogu to učiniti umjesto vas”, kaže svojim igračima u svlačionici Pacinov lik, trener Tony D’Amato. “Prestar sam, pogriješio sam u svakom izboru u kojem sredovječni muškarac može pogriješiti. Spiskao sam sav svoj novac, otjerao sam sve koji su me ikad voljeli i u posljednje vrijeme ne mogu podnijeti čak ni lice koje vidim u ogledalu. Kako starite, ostajete bez nekih stvari. To je dio života. Ali to shvatite tek nakon što ih počnete gubiti. I saznate da je život igra inča. A to je i nogomet.”
‘Boriti se i umrijeti za inč’
Pa kaže: “Jer u obje igre – životu i nogometu – prostor za pogrešku je tako mali. Pola koraka prekasno ili prerano i nećete uspjeti… Pola sekunde presporo ili prebrzo… Inči koje trebamo su posvuda oko nas: oni su u svakom prekidu, u svakoj minuti, svakoj sekundi. U ovoj momčadi borimo se za taj inč. U ovoj momčadi trgamo sebe i sve oko sebe na komadiće za taj inč. Grebemo noktima za taj inč. Zato jer znamo da, kad zbrojimo te inče, oni će činiti jebenu razliku između pobjede i poraza. Između življenja i umiranja”, grmi Pacino dok se igrači oko njega luđački nabrijavaju.
3 – Atletico Madrid are the club that have played the most European Cup/CL finals (3) without winning any of these. Taboo. #UCLfinal
— OptaPaolo (@OptaPaolo) May 28, 2016
“Reći ću vam ovo: u svakoj će borbi taj inč osvojiti tip koji je spreman umrijeti za njega. I znam, ako mi je ostalo još života, to je zato što sam još uvijek voljan boriti se i umrijeti za taj inč. Zato što – to je život!”
E, sad – jesu li Atleticovi igrači odigrali tako? Jesu li trgali sebe i sve oko sebe, grebali noktima i umirali na terenu? Nisu. Znamo to jer smo ih više puta ranije vidjeli kako to rade. Priča o “inčima” – za nijansu biti brži, žešći, luđi od suparnika – temelj je pristupa na kojemu je Simeone izgradio uspjeh.
Nisu bili brži, žešći i jači
Nije, naravno, sve ovisilo ni o njima. Počeli su žestoko, pa i prljavo, ali Realov rani gol potpuno je okrenuo tijek i prirodu igre. Zidaneovi momci prepustili su inicijativu Simeoneovima, što možda nije bilo ‘kraljevski’ od njih, ali je bilo efikasno – pogotovo u prvom poluvremenu, kada Atletico nije znao što bi s posjedom. Predajući im loptu, suparnik je zapravo sputao njihovu agresiju, a istovremeno su se otvarali ogromni prostori u sredini terena koje je momčad poput Reala – sjetimo se, do prije koju godinu u Mourinhovo doba ovo je bila jedna od najboljih kontraških, run & gun ekipa u povijesti nogometa – mogla iskoristiti.
No matter which team you support, you just gotta feel sad for Atlético!! pic.twitter.com/UAwsGICBgD
— Funny Football (@Funny_Futball) May 29, 2016
Nakon nesumnjivo obilne porcije Simeoneve jezikove juhe na poluvremenu, njegovi su zaigrali znatno bolje, brže i agresivnije, ali završna statistika otkriva da u 120 minuta nisu bili bolji od Reala u duelima, što je bila jedna bitka koju su morali dobiti za konačnu pobjedu. Nisu čak napravili ni više prekršaja. Nisu bili brži, žešći i jači, što su morali biti.
Lutrija koja to nije
Real Madrid je preživio glupost konjine Pepea, preživio je profesionalni Ramosov faul koji je mogao rezultirati isključenjem, preživio je ne baš logične i definitivno prerano potrošene Zidaneove zamjene. Preživio je sjajne Oblakove obrane, Ronaldovu najgoru predstavu ove sezone, zaleđe, penal. Na trenutke se činilo da ga u životu drže samo Casemiro, Luka Modrić i Gareth Bale, ali uza sve to je bio za nijansu bolji od suparnika. Ne može se reći da se Atletico nije borio, ali Real se borio i trgao više.
Simeone casts doubt on Atletico future https://t.co/UrNldnBU92 pic.twitter.com/2YB3kFSUT8
— MARCA in English (@MARCAinENGLISH) May 29, 2016
Na kraju, presudilo je ono što će mnogi – pa i Cristiano, koji je pucao i zabio za pobjedu iz svog prepoznatljivo raskrečenog stava – rutinski nazvati lutrijom, iako ona to nije.
Lutrija je igra na sreću – nešto u čemu vanjski faktori poput vještine, snage, psihološke stabilnosti, vježbe, pripreme i znanja nemaju nikakvog utjecaja. Bez obzira koliko puta vježbali bacanje novčića, bez obzira bili tada u depresiji ili u euforiji, bez obzira radili to pred desecima tisuća bučnih navijača ili sami u sobi, po snježnoj mećavi ili na prekrasan sunčani dan, bez obzira što ste večerali ili kad ste se i s kime posljednji put seksali – uvijek će biti 50 posto šanse da novčić padne na stranu koju ste odabrali. Ni manje ni više. Ako i deset puta zaredom padne ‘pismo’, jedanaesti će put šansa za to opet biti pola-pola. Ako ne vjerujete, pitajte Google.
‘Pobjednik je uvijek u pravu’
Kod penala svi spomenuti faktori imaju utjecaja, a već je nekoliko vrlo opsežnih istraživanja pokazalo da momčad koja prva puca u seriji pobjeđuje u 60 posto slučajeva: možda vam se to na prvi pogled i ne čini toliko mnogo, ali razmislite bolje. “Ako ni poslije produžetaka nema pobjednika, svaka strana dobiva po pet mrtvih šansi za postizanje pogodaka. Sve je na tome tko ima kvalitetnije i spremnije igrače”, rekao je jednom Arsene Wenger. “Ne znam što je nepravedno u tome”.
I Simeone odbacuje pravdu kao faktor u nogometu, a – ako smo prateći ga sve ove godine naučili išta o njemu – i u životu. Po njemu, to je izgovor luzera.
“Pobjednik je uvijek u pravu. Nismo bili dovoljno dobri da dobijemo na penale”, rekao je nakon utakmice. “Pravda? Ne vjerujem u pravdu. Postoji samo pobjeda, a mi smo izgubili. Pobijedio je bolji. Bolji uvijek pobjeđuje.”