Holiga: Kako je Simeoneova pobuna protiv sudbine završila neuspjehom

Pravda je izgovor luzera, barem ako pitate Diega Simeonea

Atletico Madrid's Argentinian coach Diego Simeone celebrates after Real Madrid won the UEFA Champions League final football match between Real Madrid and Atletico Madrid at San Siro Stadium in Milan, on May 28, 2016. / AFP PHOTO / PIERRE-PHILIPPE MARCOU
FOTO: AFP

“Pravda? Ne vjerujem u pravdu kad je nogomet u pitanju”, rekao je Diego Simeone nakon još jednog poraza od Real Madrida u finalu Lige prvaka. Argentinski strateg, naravno, zna izbaciti duboke i značajne izjave u ključnim trenucima, inače ne bi bio toliko uspješan trener. Ono što je zacijelo želio reći – ono što uvijek govori – bilo je to da u nogometu uspjeh ne ovisi o kozmičkim silama i apstraktnim konceptima, nego da je ono što se dogodi na terenu i što ostane zapisano na semaforu jedino mjerilo. Nema sudbine; čovjek je kovač vlastite sreće.

Još uvijek su – el pupas

Taj je pristup upalio u Atleticu možda dijelom i zbog toga što je momčad prethodno bila poznata po luzerskom mentalitetu i po tome što je znala zakazati kad je bilo najpotrebnije. Simeone je to promijenio i usadio igračima fajterski duh, vjeru da ovise samo o sebi, o svome radu, žrtvovanju i borbi. I premda ih je to povremeno dovodilo na rub one o cilju koji opravdava sredstva, jedino su se tako mogli oduprijeti Real Madridu, Barceloni i ostalim europskim velikanima.

No, nakon sinoćnjeg finala jasno je da Simeone nije do kraja uspio u svojoj pobuni protiv sudbine.

Još uvijek su “el pupas”, pehisti – tako ih je nazvao legendarni predsjednik Vicente Calderon nakon finala Kupa prvaka 1974., kad su u 120. minuti primili izjednačujući gol protiv Bayerna: Georg Schwarzenbeck iz očaja je opalio iz daljine i lopta se na opće iznenađenje i šok zakoprcala u mreži; dva dana kasnije u ponovljenoj utakmici, jer tada još nije bilo uvedeno raspucavanje penala, Bavarci su ih nabili 4-0. Četiri desetljeća kasnije, naslova ih je stajao gol primljen u 93. minuti. Sada im je trofej još jednom pobjegao, ovaj put poslije penala.

Pričao centimetrima

U dvije minute stala su dva izgubljena finala; treće im je izmaknulo za centimetre. Možda je tek centimetar-dva bio dovoljan da suci vide zaleđe kod Ramosova gola; da je Griezmann kod izvođenja jedanaesterca udario loptu mrvicu poviše, završila bi u mreži; Juanfranov penal u raspucavanju također je bio tek za koji centimetar neprecizan.

Simeoneu je priča o centimetrima jako poznata, ali iz posve drugog konteksta.

Govor Ala Pacina iz filma Any Given Sunday Olivera Stonea jedna je od inspiracija za njegovu trenersku i životnu filozofiju, rekao je u jednom intervjuu. Taj je govor na poluvremenu pustio svojim igračima u Estudiantesu, a za vjerovati je da je isto priuštio i igračima Atletica u nekom trenutku svoje madridske vladavine. U njemu se radi o američkom nogometu i inčima, ali poanta je ista.

“Ne mogu to učiniti umjesto vas”, kaže svojim igračima u svlačionici Pacinov lik, trener Tony D’Amato. “Prestar sam, pogriješio sam u svakom izboru u kojem sredovječni muškarac može pogriješiti. Spiskao sam sav svoj novac, otjerao sam sve koji su me ikad voljeli i u posljednje vrijeme ne mogu podnijeti čak ni lice koje vidim u ogledalu. Kako starite, ostajete bez nekih stvari. To je dio života. Ali to shvatite tek nakon što ih počnete gubiti. I saznate da je život igra inča. A to je i nogomet.”

‘Boriti se i umrijeti za inč’

Pa kaže: “Jer u obje igre – životu i nogometu – prostor za pogrešku je tako mali. Pola koraka prekasno ili prerano i nećete uspjeti… Pola sekunde presporo ili prebrzo… Inči koje trebamo su posvuda oko nas: oni su u svakom prekidu, u svakoj minuti, svakoj sekundi. U ovoj momčadi borimo se za taj inč. U ovoj momčadi trgamo sebe i sve oko sebe na komadiće za taj inč. Grebemo noktima za taj inč. Zato jer znamo da, kad zbrojimo te inče, oni će činiti jebenu razliku između pobjede i poraza. Između življenja i umiranja”, grmi Pacino dok se igrači oko njega luđački nabrijavaju.

“Reći ću vam ovo: u svakoj će borbi taj inč osvojiti tip koji je spreman umrijeti za njega. I znam, ako mi je ostalo još života, to je zato što sam još uvijek voljan boriti se i umrijeti za taj inč. Zato što – to je život!”

E, sad – jesu li Atleticovi igrači odigrali tako? Jesu li trgali sebe i sve oko sebe, grebali noktima i umirali na terenu? Nisu. Znamo to jer smo ih više puta ranije vidjeli kako to rade. Priča o “inčima” – za nijansu biti brži, žešći, luđi od suparnika – temelj je pristupa na kojemu je Simeone izgradio uspjeh.

Nisu bili brži, žešći i jači

Nije, naravno, sve ovisilo ni o njima. Počeli su žestoko, pa i prljavo, ali Realov rani gol potpuno je okrenuo tijek i prirodu igre. Zidaneovi momci prepustili su inicijativu Simeoneovima, što možda nije bilo ‘kraljevski’ od njih, ali je bilo efikasno – pogotovo u prvom poluvremenu, kada Atletico nije znao što bi s posjedom. Predajući im loptu, suparnik je zapravo sputao njihovu agresiju, a istovremeno su se otvarali ogromni prostori u sredini terena koje je momčad poput Reala – sjetimo se, do prije koju godinu u Mourinhovo doba ovo je bila jedna od najboljih kontraških, run & gun ekipa u povijesti nogometa – mogla iskoristiti.

Nakon nesumnjivo obilne porcije Simeoneve jezikove juhe na poluvremenu, njegovi su zaigrali znatno bolje, brže i agresivnije, ali završna statistika otkriva da u 120 minuta nisu bili bolji od Reala u duelima, što je bila jedna bitka koju su morali dobiti za konačnu pobjedu. Nisu čak napravili ni više prekršaja. Nisu bili brži, žešći i jači, što su morali biti.

Lutrija koja to nije

Real Madrid je preživio glupost konjine Pepea, preživio je profesionalni Ramosov faul koji je mogao rezultirati isključenjem, preživio je ne baš logične i definitivno prerano potrošene Zidaneove zamjene. Preživio je sjajne Oblakove obrane, Ronaldovu najgoru predstavu ove sezone, zaleđe, penal. Na trenutke se činilo da ga u životu drže samo Casemiro, Luka Modrić i Gareth Bale, ali uza sve to je bio za nijansu bolji od suparnika. Ne može se reći da se Atletico nije borio, ali Real se borio i trgao više.

Na kraju, presudilo je ono što će mnogi – pa i Cristiano, koji je pucao i zabio za pobjedu iz svog prepoznatljivo raskrečenog stava – rutinski nazvati lutrijom, iako ona to nije.

Lutrija je igra na sreću – nešto u čemu vanjski faktori poput vještine, snage, psihološke stabilnosti, vježbe, pripreme i znanja nemaju nikakvog utjecaja. Bez obzira koliko puta vježbali bacanje novčića, bez obzira bili tada u depresiji ili u euforiji, bez obzira radili to pred desecima tisuća bučnih navijača ili sami u sobi, po snježnoj mećavi ili na prekrasan sunčani dan, bez obzira što ste večerali ili kad ste se i s kime posljednji put seksali – uvijek će biti 50 posto šanse da novčić padne na stranu koju ste odabrali. Ni manje ni više. Ako i deset puta zaredom padne ‘pismo’, jedanaesti će put šansa za to opet biti pola-pola. Ako ne vjerujete, pitajte Google.

‘Pobjednik je uvijek u pravu’

Kod penala svi spomenuti faktori imaju utjecaja, a već je nekoliko vrlo opsežnih istraživanja pokazalo da momčad koja prva puca u seriji pobjeđuje u 60 posto slučajeva: možda vam se to na prvi pogled i ne čini toliko mnogo, ali razmislite bolje. “Ako ni poslije produžetaka nema pobjednika, svaka strana dobiva po pet mrtvih šansi za postizanje pogodaka. Sve je na tome tko ima kvalitetnije i spremnije igrače”, rekao je jednom Arsene Wenger. “Ne znam što je nepravedno u tome”.

I Simeone odbacuje pravdu kao faktor u nogometu, a – ako smo prateći ga sve ove godine naučili išta o njemu – i u životu. Po njemu, to je izgovor luzera.

“Pobjednik je uvijek u pravu. Nismo bili dovoljno dobri da dobijemo na penale”, rekao je nakon utakmice. “Pravda? Ne vjerujem u pravdu. Postoji samo pobjeda, a mi smo izgubili. Pobijedio je bolji. Bolji uvijek pobjeđuje.”