Nekad je nužno odabrati stranu

Komentar Aleksandra Holige: Centaršut je mrtav, živjela krila!

Utakmice Premier lige s više nabacivanja završavaju s manje golova

Manchester City's English midfielder Raheem Sterling watches the ball during the English Premier League football match between Manchester City and Sunderland at The Etihad stadium in Manchester, north west England on December 26, 2015. Manchester City won the game 4-1. / AFP / OLI SCARFF
FOTO: AFP

Po jednoj teoriji, nogometna se taktika u Engleskoj razvijala ovisno o stanju travnjaka. Budući da na Otoku nije bilo zimske pauze i utakmice su se u pravilu odigravale bez obzira na vremenske uvjete, desetljećima su veliki dijelovi sredine terena, a pogotovo kazneni prostori, pola sezone bili blatne kaljuže.

Obrambeni igrači cijenili su se, između ostaloga, i po tome koliko su zaprljali dres, a često se jedino čvrsto tlo moglo naći uz aut-liniju.
Stoga su najkreativniji igrači gurani na krilo – oni su bili ti koji su individualnim potezom stvarali razliku, najčešće se driblingom ili trkom oslobađajući bekova i potom centrirajući u šesnaesterac, gdje je na njih obično vrebao kakav grmalj u ulozi centarfora, sposoban othrvati se pritisku stopera i nadskočiti ih.

Ramseyjev Wingless Wonders na SP-u 1966.

Dok se u nacijama iz južnih, toplijih podneblja razvijao kult veznih fantasista, u Britaniji je ideal majstora lopte ostao vanjski napadač (outside forward) po uzoru na Sir Stanleya Matthewsa – legendarnog krila čija je reprezentativna karijera trajala 23 godine (1934.-1957.).

Još je u 1960-ima redefenirana uloga krila; nakon što je izbornik Alf Ramsey uveo dotad neuobičajenu formaciju – nazvanu onomad Wingless Wonders – i osvojio SP 1966., ona su iz napadača transformirana u veznjake, a default sustav za idućih gotovo četrdeset godina postao je four-four-fuc*in’-two. U pravilu je jedan napadač i dalje bio grmalj, a drugi niži i brži. Klasični primjeri bili su Liverpoolovi John Toshack i Kevin Keegan ili Ian Rush i Kenny Dalglish.

Blackpool's forward Stanley Matthews (L) dribbles past Bolton's midfielder Barass during the English Cup final 03 May 1953 at Wembley stadium in London. Blackpool won 4-3. AFP PHOTO/INTERCONTINENTALE / AFP / INTERCONTINENTALE / STAFF
Stanley Matthews AFP

Danas su travnjaci Premier lige najbolji na svijetu, a čak je i fraza “Može li to napraviti jedne hladne, kišne večeri u Stokeu“ – donedavno smatrana ultimativnim testom prilagodbe stranaca na englesku nogometnu kulturu – postala arhaična floskula. Klub za koji je nekoć igrao Matthews danas uvozi iz Barcelone (Bojan Krkić, Ibrahim Afellay, Marc Muniesa), iako u napadu još uvijek koristi divove poput Joselua, Mamea Dioufa, Marka Arnautovića i sasvim atipičnog dvometraša Petera Croucha.

30 posto manje centaršuta nego prije 12 godina

No, s poboljšanjem uvjeta za igru i – što je ipak još važnije – globalizacijom tržišta igrača, tradicionalni je britanski stil gotovo iščezao. U nedavnoj analizi, Rory Smith otkriva podatke koje za The Times producirala Opta, vodeća svjetska kompanija za nogometnu statistiku.

U sezoni 2003./04. u prosječnoj utakmici Premier lige vidjeli smo 42 centaršuta; ove sezone to je palo na 29, što znači da je ovaj element nogometne igre postao čak 30 posto manje učestao u posljednjih 12 godina. Osim toga, 2003. je trećina nabacivanja nalazila metu – ove sezone točnost im je opala na svega petinu. Statistike dokazuju da utakmice s više nabacivanja završavaju s manje golova; jedno istraživanje otkrilo je da tek jedan od 91 centaršuta rezultira golom. “Smrt centaršuta“ – pretenciozan, ali u osnovi točan je bio naslov kojim je The Times popratio Smithov komentar.

Analitičari su upozorili na relativnu napadačku neučinkovitost Manchester Cityja ove sezone. Ojačan klasnim krilima koje je platio više od 100 milijuna funti, Raheemom Sterlingom i Kevinom De Bruyneom, momčad Manuela Pellegrinija može se pohvaliti tek 13-postotnom točnošću centaršuta, a ipak ih upućuje jako često. Samo Crystal Palace i Southampton centriraju češće.

Vjerojatno posljednje velike momčadi s klasičnim krilima bile su one u eri Sir Alexa Fergusona na Old Traffordu. Kanchelskis, Ronaldo, Giggs, Beckham. Međutim, zadnjih se godina nisu promijenili samo uvjeti i sustav – većina momčadi igra sa samo jednom isturenom špicom – nego i profil napadača. Ako vam se u kaznenom prostoru nalazi samo Sergio Agüero (173 cm), eventualno i David Silva (170), kakvog smisla ima uputiti im centaršut? Wilfried Bony (181) i Kelechi Iheanacho (185) vičniji su takvoj igri, ali u dosadašnjem 31 ligaškom nastupu zajedno su zabili tek šest golova – dvostruko manje od Agüera samog.

Evolucija nije zahvatila samo centarfore, nego i krila. Unazad nekoliko godina, postalo je normalno – pa čak i standardno – da se krila koriste na ‘krivoj’ strani. Ono što se kod nas ponekad kolokvijalno zove suprotna noga, u taktičkoj je teoriji najčešće označeno kao invertirano krilo. Danas krilni igrači ne samo u najvećim europskim klubovima, nego čak i u HNL-u, gotovo u pravilu igraju na ‘krivoj’ strani.

“Lakše mi je na lijevom, jer u sredinu ulazim s ‘boljom’ nogom, s obzirom na to da sam dešnjak“, rekao je prije koji dan u intervjuu za Sportske novosti Josip Brekalo, najveći hrvatski maloljetni talent. “Danas se igra nogomet u kojem krilni igrači postaju glavni na terenu“, dodao je.

Donedavno Hrvatska praktično uopće nije imala krila – možda je to dijelom bilo naslijeđe dugog perioda insistiranja na Ćirinih 3-5-2, čak i kada su gotovo svi drugi u svijetu od toga odustali. Kad je Slaven Bilić preuzeo reprezentaciju, njemu su na vanjskim napadačkim pozicijama igrali Niko Kranjčar, Ivan Rakitić, Mario Mandžukić, Darijo Srna, Eduardo… Nijedan od njih nije bio prirodno krilo. Nije to izvorno bio ni Ivan Perišić. No, danas su naši najveći talenti – Pjaca, Brekalo, Lovren, Vlašić – upravo oni za koje je u modernom nogometu rezervirana krilna pozicija.

Današnja krila obavljaju ulogu nekadašnjih polušpica

Proces invertiranja krila traje već godinama. U njemu su sudjelovali, ili još uvijek sudjeluju, najveći majstori poput Messija, Ronalda, Robbena, Riberyja… S obzirom na evoluciju centarfora, kod kojih je brzina i tehnika postala važnija od tjelesne konstitucije, današnji krilni igrači zapravo obavljaju ulogu nekadašnjih drugih napadača ili polušpica. Prije 10 ili 20 godina oni bi igrali drugu špicu u sustavu 4-4-2 ili pak desetku u 4-3-1-2; današnji prevladavajući sustavi 4-2-3-1 i moderni 4-3-3 računaju na njihov doprinos ulaskom u sredinu, a ne više trkom uz liniju i povratnim centaršutom negdje na točku penala, kao nekoć.

U eri post-Guardioline Barcelone i sve većeg utjecaja analitike na igru, na centaršut se gleda kao na kockanje s posjedom lopte, kako je to u svojoj analizi opisao Smith. Umjesto toga, ulazi se u sredinu, u Zonu 14 (kako su prostor između centra i suparničkog šesnaesterca svojedobno nazvali analitičari) u kojoj se – brojke tako pokazuju – događa najviše onog opasnog za suparnički gol.

Centaršut je mrtav, živjela krila.

Otvara to mnoga pitanja – od onoga kakvim bočnim braničima je najbolje kontrirati ovim krilima novog kova, do u nas već sada gotovo izumrle uloge desetke, tradicionalnog balkanskog šmekera…