Komentar Aleksandra Holige: Kontra mraku, kontra sili; Hajduk je već došao do 10.000 članova i ne staje
Ovi ljudi nisu slučajni. Oni - i poslije svih neuspjeha - vjeruju u Hajduk
U poslijepodnevnim satima petka, 22. siječnja, Hajduk je premašio brojku od 10.000 aktivnih članova za 2016. godinu.
Prije tjedan dana pisali smo o tome kako je dosegnuto 6000, zaključujući da se cijela stvar širi poput šumskog požara, pretvara u masovni pokret i autentični društveni fenomen. Ta prošlotjedna brojka ostvarena je mjesec dana ranije nego prethodne godine.
Učlanjuje se oko 1000 ljudi dnevno
Sadašnjih 10.000 odgovara stanju koje je 2015. (15.380 članova na kraju godine) ostvareno tek krajem svibnja – dakle, više od četiri mjeseca kasnije nego sada – a 2014. (12.663 člana do kraja godine) je za to trebalo čekati kraj kolovoza. Trenutačno se u Hajduk učlanjuje oko 1000 ljudi dnevno – ili barem toliko pristupnica klupski odjel za članstvo uspijeva obraditi, jer priča se da je članova već sada koju tisuću više.
[#budiClan] Imamo više od 10.000 članova! https://t.co/n8KuAk2agj#Hajduk #AjmoBijeliAle pic.twitter.com/8APf1fkwuR
— HNK Hajduk Split (@hajduk) January 23, 2016
Ej. Tisuću ljudi dnevno.
Sve to u zemlji u kojoj malo tko još u bilo što vjeruje, gdje je varanje i obmana javnosti postalo standard praktično u svim društvenim sferama od medija do politike, gdje je podozrivost uzdignuta na razinu značajke nacionalnog karaktera. Od 291 jezika na kojima je pisana službena Wikipedija, samo njih 18 imaju članak o cinizmu. Među njima je i hrvatski – iako, doduše, bez razrade njegova suvremenog značenja. Na pitanje: „Želite li se učlaniti u XY?“, tipičan hrvatski odgovor bio bi „Marš u pi**u materinu“.
Pokret koji se ignorira
Sve to u zemlji u kojoj ne postoji apsurdnija i korumpiranija sfera društvenog života od nogometa. U zemlji čiji glavni mediji gotovo potpuno ignoriraju ovaj pokret; umjesto toga pišu o tome da je na Poljudu “kao na autobusnoj stanici” i da se rasprodaju glavni igrači ili da sportski direktor “ne voli našu dicu”.
Sve to usred siječnja – najdužeg mjeseca u godini kad se još zbraja božićni odljev s bankovnog računa, a mnogima plaća još nije sjela. Usred mjeseca u kojem niti nema domaćeg nogometa, a ni nešto puno nekog drugog. Ima još cijela godina, još više od 11 mjeseci, da se učlane ako to baš, eto, žele; ionako se mnogi učlanjuju tek na ljeto, kada time žele ostvariti popust na europske ‘ludio’ utakmice na Poljudu, ili sezonske ulaznice, ili ih samo uhvati poznata južnjačka kolovoška euforija.
Čini vam se da to baš i nije toliko puno? E, pa onda biste trebali znati da bi Hajduk po prošlogodišnjim brojkama u Njemačkoj – zemlji u kojoj klubovi pripadaju svojim članovima i u kojoj članstvo nosi sa sobom najkonkretnije benefite – bio Bundesligaš. A ove godine cilja na gornju polovicu te ljestvice, pa možda i dosezanje brojki iz 1980-ih, kad je imao po 30 ili 40 tisuća članova.
Nije pametno ignorirati
10.000 u tri tjedna govori nešto – nešto što nije pametno ignorirati ako vam je stalo do dobrobiti hrvatskog nogometa, pa i društva općenito. Jer, u tome će se barem svi složiti, nije ovdje riječ samo o nogometu.
I ne radi se o potpisivanju neke peticije što ništa ne košta, nečemu što može rezultirati masovnom podrškom samo ako imate dovoljno dobru promociju na Facebooku te dovoljno kartonskih štandova po gradovima i aktivista koji znaju kako privući slučajne prolaznike.
Jer ovi ljudi nisu slučajni. To su oni koji – i poslije svih neuspjeha zadnjih godina – vjeruju u Hajduk, u njegov model i ono što se širenjem članstva želi postići. Barem toliko vjeruju da uplate 100 kuna kako bi ga podržali, identificirali se kao hajdukovci i – jednog dana – postali njegovi suvlasnici.
Vjeruju – u neki tamo hrvatski nogometni klub, od svih stvari. Ej.