Komentar: Kad je Dinamo u pitanju, situacija uvijek može biti još gora
U posljednjih 17 godina u Dinamu se ništa previše nije promijenilo
Sedamnaest je godina prošlo otkad su nogometaši Olympiacosa posljednji put gostovali u Maksimiru. Mnogim je navijačima taj dvoboj ostao u živom sjećanju, ne toliko po igri ili rezultatu, koliko po velikoj hladnoći – termometar je te prosinačke večeri pokazivao više od deset stupnjeva Celzijevih stupnjeva ispod ništice.
Prošlog smo tjedna ponovno mogli gledati Olympiacos u Zagrebu. Nije bilo ni približno hladno kao 1998., a ni klub protiv kojeg su Grci igrali više se ne zove Croatia nego Dinamo. Ostalo se, međutim, i nije previše promijenilo u posljednjih 17 godina. Maksimirski stadion je i dalje u stanju permanentne obnove i nikako da dočekamo njegovo davno obećano supermoderno izdanje pokraj kojeg će Santiago Bernabeu izgledati kao seosko igralište.
Svi u klubu i oko njega i dalje sanjaju o proljeću u Europi, a redovito se bude na dobrom starom brdovitom Balkanu. A navijači? Oni su i dalje nezadovoljni čovjekom koji vodi najdraži im klub iako to više nije isti čovjek koji je prošli put dočekao Olympiacos.
Samo čemer i jad
Prije 17 je godina persona non grata za navijače bio Zlatko Canjuga, a glavna se borba vodila oko povratka imena Dinamo. ‘Sveto ime’ danas ponovno stanuje u Maksimiru, omraženi Canjuga je abdicirao, ali većina pristalica Plavih opet osjeća samo čemer i jad. Njihov Dinamo opet nije njihov, danas je u rukama čovjeka koji je od ponosa grada napravio svoj obiteljski projekt, čovjeka koji je klub u gradskom vlasništvu malo po malo pretvorio u privatni, a cijeli hrvatski nogomet u svoju igračku.
Borba protiv načina na koji se vodi klub značajno se promijenila od prošlog gostovanja Olympiacosa. Tih godina, koliko god nisu mogli smisliti klupske čelnike i tadašnje ime kluba, navijači nisu zaobilazili stadion. Za ulaznice se nerijetko čekalo u redovima, a atmosfera na europskim utakmicama je bila nezaboravna.
I to ne samo na onoj famoznoj protiv Partizana nego i protiv Newcastlea, Atletico Madrida, Celtica, Ajaxa… Danas se stadion ne napuni ni protiv velikog Arsenala i pritom je samo kod dijela navijača riječ o organiziranom bojkotu. Ostali su jednostavno postali ravnodušni, sve što se događa u Dinamu i hrvatskom nogometu ubilo im je volju za odlaskom na utakmice i na stadion ih se ne može natjerati ni puškom.
“Canjuga, vrati se”
U vrijeme prošlog gostovanja Olympiacosa, u Draškovićevoj ulici u Zagrebu je stajao grafit s porukom ‘Da je sloboda i demokracija, bio bi Dinamo, a ne Croatia’. Danas u istoj ulici kao vrhunac cinizma u oči bode novi grafit: ‘Canjuga, vrati se’. Nitko, naravno, ne žali za nekadašnjim predsjednikom i ne priželjkuje njegov povratak, ali poanta je i više nego jasna – kad je Dinamo u pitanju, situacija uvijek može biti gora. Tko zna što nas čeka za novih 17 godina. Valjda u Draškovićevoj neće svijetliti grafit ‘Mamiću, vrati se’.
(Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 24. listopada)