Nekad je nužno odabrati stranu

Miro Par: Neobična priča o Timu Oreškoviću, Ćiri Blaževiću, čuvenom Eusebiju i jednom velikom naslovu

Ljubav prema nogometu Tim je razvio gledajući legendarni Toronto Croatia

Naš premijer, možda ste primijetili, i ne zna baš mnogo toga. Ne zna, na primjer, hrvatski jezik. Ne zna, nadalje, što se ovdje događalo posljednjih dvadesetak godina dok je odrastao i školovao se u Kanadi, a zatim radio u farmaceutskim kompanijama u SAD-u. Ne zna kako se ovdje lijepo privatiziralo, niti, tobože, preseljavalo, a najvažnije od svega – ne zna ni u što se upustio preuzimajući premijersku fotelju.

Međutim, unatoč svemu tome, a i još mnogočemu, zna tko je Ćiro Blažević. I to ne samo da zna za neupitnu činjenicu njegova postojanja, a koje će s obzirom na njegovu savršenu tjelesnu i mentalnu formu potrajati još najmanje nekoliko dekada, te će vrlo vjerojatno držati govore na sprovodu i nekima od onih koji ga već dugo po novinama otpisuju i navode kako je u sudačkoj nadoknadi – Tim Orešković ga, eto, jednostavno obožava.

‘Ćiro is the best’

Pio sam sa Ćirom kavu u Charliju kada nas je ugledao premijer Tim Orešković. Iznenada se odvojio od osiguranja, prišao nam uzbuđen poput nekog tinejdžera, ispričao se što nas prekida u razgovoru, te je stisnuo Ćirinu ruku koja je, da se podsjetimo, 1998. podigla nagradu za najboljeg trenera na svijetu.

“Vi ste moj idol…”, rekao mu je Tim, “pratim vas još odmalena!”

Ćiro je na to odreagirao vrlo skromno i šarmantno, govoreći da je s idolima ista stvar kao i s katedralama; što si im bliži, to su oni manji, ali naš premijer je na to samo odmahnuo glavom, te ponovio kako je Ćiro živa legenda.

“The best!”, poentirao je Tim.

Nepopularni nogomet u Kanadi

Ispričao se, ponono, što nam je zasmetao, kao da smo pričali o nečem ozbiljnom, te nestao u nepoznatom smjeru. Nakon toga Ćiri su prišli još i mnogi drugi; jedna gospođa koja je rekla da ni nakon pola stoljeća nije zaboravila jednu posebnu večer koju su proveli zajedno na plesnjaku u domu kulture Travnik, a na kojoj ju je on navodno pitao i za nešto više od plesa…

“Još uvijek se pitam…”, rekla je s malom dramaturškom stankom,”što bi bilo da sam pristala”.

Nakon nje, koja se zadržala malo dulje nego što je pristojno, prišlo mu je još nekoliko dječaka željnih fotografije s njim koju će kasnije “okačiti” na Facebook i skupiti dovoljno lajkova da budu glavni u razredu, te nekoliko žicaroša koji su od Ćire zahtijevali da im riješi sva goruća životna pitanja. A ja sam se još dugo vremena pitao kako to da je naš premijer u Kanadi – zemlji u kojoj je nogomet tek na desetom mjestu popularnosti, čak i iza hokeja na travi – tako zavolio Ćiru i taj prekrasan sport.

Ključna uloga Henryja Kissingera

Elem, pisao sam već nekoliko puta o slavnom razdoblju nogometa na sjevernoameričkom kontinentu – prvo o slavnim NY Cosmosima, pa zaboravljenoj epizodi Johana Cruyffa u toj moćnoj ligi, našim južnoslavenskim asovima koji su tamo uspjeli ući u Kuću slavnih, te ostalim velikim zvijezdama koje su, pomalo anonimno, šutale loptu na tom prekrasnom kontinentu, a uskoro ću i o Jayu Goppingenu, alias Jürgenu Klinsmannu, koji se tim pseudonimom pokušao skriti od medijske pozornosti.

Sve do sada nisam spomenuo ovaj najvjerojatniji razlog zbog kojega je naš premijer razvio simpatije prema nogometu i Ćiri: kanadsko-hrvatski nogometni klub Toronto Metros-Croatia.

Ta momčad je, naime, 1976. osvojila Sjevernoameričku nogometnu ligu unatoč jakoj konkurenciji NY Cosmosa, a za koju se i Henry Kissinger aktivirao dovodeći im najbolje igrače iz cijelog svijeta. Kao jedina kanadska ekipa u NASL-u te sezone, oni su predstavljali cijelu državu, ali i mnogobrojnu skupinu naših emigranata i njihove djece.

Tim je tada bio tek desetogodišnji dječak koji nije ni sanjao da će jednoga dana postati premijer države, barem ne Hrvatske, ali ono o čemu je sanjao – dok je sa svojim ocem Danetom pratio prijenose Toronto Croatije – to je naslov prvaka uz pomoć odličnog portugalskog golgetera Eusebija.

Tvrdoglavi trener Ivan Marković

Ta sezona je bila s mnogo padova i uspona. Pobijedili su u 8 od prvih 11 utakmica, a između Eusebija i trenera Ivana Markovića nastale su određene tenzije. Tvrdoglav, kako to samo naši ljudi znaju biti, Marković je u najvećem derbiju protiv već spomenutih Cosmosa Eusebija ostavio na klupi i, jebatga, izgubio 3:0.

Svi su igrali tu utakmicu, napravili su tri izmjene za vrijeme tih 90 minuta, ali Eusebio je cijelo vrijeme ostao sjediti na klupi. Dva puta ga je poslao na zagrijavanje, ali bez namjere da ga uvodi u igru.

Markoviću je nakon toga uslijedio izvanredni otkaz, a Domagoj Kapetanović – još jedan naše gore list – postao je novi trener i već prvi radni dan vraća Eusebija u igru, te ga postavlja za kapetana. Kao pomoć mu dovodi još i odličnog njemačkog tehničara i virtuoza Wolfganga Sühnholza, te u nekoliko ključnih utakmica uspijeva ostvariti pobjede i Toronto Croatia osigurava play-off.

Finale pred 30 tisuća ljudi u Seattleu

Golman Paulo Cimpieli, koji je dotad bio neupitna jedinica njihova kluba, nije znao produžuje li se njegov ugovor i na play-offove, te se bez pitanja vraća kući u Italiju svojoj mamici i špagetima bolonjez, a naš Željko Bilecki staje između vratnica i na najbolji mogući način iskorištava tu priliku koja mu se pružila. Do finala uspijevaju ostvariti sve pobjede i to s minimalnim brojem primljenih golova.

A u tom finalu, pred 30.000 ljudi na stadionu u Seattleu, Toronto Croatia ponizila je Minnesota Kickse s tri gola razlike i mali Tim je zagrlio svog oca i uzviknuo: “Volim Hrvatsku… Zbilja volim Toronto Hrvatsku!”

Ne znam je li Tim Orešković stvarno preko njih zavolio nogomet, pa onda počeo pratiti i onaj u domovini kada je Ćiro napravio povijesni pothvat s Dinamom 1982., a onda još jedan povijesni s Hrvatskom 1998. ili je, štajaznam, Ćiru prvi put vidio u reklamama za Pik Vrbovec, ali ako je pratio tu sezonu 1976. i nadahnutu igru Toronto Croatije, nije mogao a da se ne zaljubi u taj sport. Ostatak Kanade, naime, ali i SAD-a, učinio je upravo to.