Moja fascinacija Socratesom, podcijenjenim nogometašom s vjerojatno najneobičnijom pričom

Nedjelja kad Corinthias osvoji naslov

Sve priče o velikanima obično kreću od rođenja, ali velike su zbog smrti. Možda je ovu priču najbolje početi upravo Socratesovom smrću, događajem koji je sam najavio. Događajem koji ga nije nimalo plašio, kojeg je možda potajno iščekivao jer sigurno nije pripadao ovom svijetu.

Nakon što je 1983. godine proglašen najboljim južnoameričkim nogometašem, izjavio je kako bi volio umrijeti u nedjelju, kada Corinthians osvoji trofej. Tužan dan je zaista bila nedjelja, ali naslov nije dočekao. Umro je nekoliko sati prije odlučujuće utakmice, utakmice koju je Corinthians pobijedio i kojom je osvojio naslov.

Nekako mislim kako je bolje da je umro tih par sati prije jer sigurno ne bi bio sretan načinom na koji je trofej došao u vitrine voljenog kluba. Remi bez golova, utakmica s više crvenih kartona nego prilika, bez vica, bez imalo šarma i brazilskog ritma sambe. Bez ičega što je krasilo Socratesa kao nogometaša. Nogomet je za njega bila forma umjetnosti, rezultat je bio bitan, ali ipak – sekundaran. Presudna je bila zabava, ljepota koju samo nogomet može pružiti. Primarna je bila radost igre, moderni balet, istinska samba koja se plesala bez gledanja prema semaforu. Njegova igra bila je Joga Bonito, ništa više i ništa manje.

Čovjek koji video igrice čini nerealnima

Rođen na obali Amazone vjerojatno nikad nije zapravo imao toliku želju postati profesionalnim igračem. Međutim bio je vraški talentiran, toliko da ni manjak ikakve volje za treningom nije mogao ubiti iskru velikog nogometaša. Od sudbine se ne može pobjeći, a njega je vodila prema svjetlima reflektora, na najviše pozornice.

Sa svojih 1,93 i nategnutih 70-ak kilograma, raščupane duge kovrčave kose i čvrste crne brade morao je postati glavna figura. Magrao (Mršavko) igrao je tako lagano. Danas nije problem pronaći stare snimke njegovih nastupa. Izazivam vas, pronađite Socratesa kako uklizuje, pronađite ga umornog i zajapurenog. Teško, jer Doktor se nije znojio, Doktor nije trčao, on je bio toliko lagan da je lebdio terenom, klizio je travom toliko glatko da je izgledalo nestvarno.

Bio je “desetka” koja je režirala igru, držala loptu u nogama tako da je bio meta većine drvosječa, pa ipak nikad nije bio ozbiljnije ozlijeđen. Nije čak nosio ni kostobrane, jednostavno mu nisu trebali jer je uvijek bio korak ispred svih. Sve je radio s takvom lakoćom, nevjerojatnim izostankom svakog napora koji je gledatelje tjerao da se zapitaju koliko je stvaran taj dugi čupavi lik ispred njih.

Da su 1982. postojale video igrice, Socrates bi ih učinio nerealnima. Bio je kapetan Brazila na Mundijalu u Španjolskoj, po mnogima najbolje brazilske reprezentacije svih vremena; uz Socratesa igrali su Zico, Eder, Falcao, Serginho, Junior a s klupe ih je vodio Tele Santana. Lijevo Zico, desno Falcao, u sredini Socrates. Između njih lopta i kemija, nikad prije ni nikad kasnije viđena kemija. Driblinzi, deseci njih. Proigravanja petom, lopte u dubinu bez gledanja i radost igre koja se nije mogla iskazati brojčanim prikazom na semaforu.

Ponekad te 1982. kao da nisu željeli postići gol, značilo bi to da u tim trenucima dok se čeka izvođenje s centra samo gube vrijeme koje mogu provesti igrajući se nogometa. Jer tada Selecao nije igrao nogomet, oni su se nogometa igrali.

Kako bi ijedna igrica mogla simulirati ono što je napravio Sovjetima: dva driblinga, lažnjak na jednu pa na drugu stranu i gol u rašlje. Čisto, jednostavno i umjetnički prelijepo. Samo dva dana nakon te minijature na rasporedu je bila i najtužnija utakmica u povijesti svjetskih prvenstava. Poraz koji je bajku koju su Brazilci pisali na čelu s Doktorom pretvorio u „La tragediu del Sarria“.

Brazilu je trebao samo bod za polufinale, ali oni nisu znali igrati ikako osim na pobjedu. Paolo Rossi postigao je 3 gola i s konačnih 3:2 pogurao Azzure dalje, ali sumnjam da itko s te utakmice pamti išta osim Doktorova gola za 1:1. Loptu je primio na svojoj polovici onako nježno vanjskom, dok su svi talijanski igrači bili čvrsto ukopani unutar svojih 30 metara. Povukao je loptu, odigrao sa Zicom, koji mu je vraća natrag, a Socrates postiže gol utrčavajući tamo gdje nikad nikome ne bi palo na pamet. Sprema loptu iza Zoffovih leđa iz pozicije koja je bila takva da samo možete zaključiti kako bi svaka video igra u kojoj je predviđena takva opcija bila karakterizirana kao nerealna.

I zasigurno bi partija bila prekinuta radi razbijenog joysticka. Eto, točno takav igrač je bio Socrates: nerealno dobar i nepredvidljiv. Njegova igra je bila Joga Bonito, ono što će dosta vremena kasnije u natruhama na europske travnjake donijeti Ronaldinho, a najbolje ga je opisao Zico kad je rekao: „Nemate pojma koliko je jednostavno igrati sa Socratesom.“ Pele, egomanijak koji teško priznaje veličinu drugima, ustvrdio je kako je Socrates bolji od drugih sve da trči unatrag. Magrao, Doktor je bio zaista genijalac, igrač za pamćenje.

Čovjek koji nije rođen za nogomet

Ipak, nikad ga nije određivalo to što je bio nogometaš. Kad bi mogao se dokopati ovog teksta posvećanog njemu, sigurno bi se naljutio čitajući, jer sam prvo pisao o njemu kao nogometašu, ne stavivši to negdje na margine, kao usputnu crticu i simpatičnu anegdotu. U svojoj glavi bio je sve osim nogometaša, nogometaš je postao samo jer nije mogao pobjeći od vlastitog talenta. Pokušao je ubiti talent, studirao je medicinu i preskakao treninge. Istodobno je bio rođen da bude nogometaš i da ne bude samo nogometaš. Bio je rođen za velike stvari.

Igrajući za lokalni Botafogo de Ribeirao Preto sa 20 godina potpisao je ugovor koji je u drugom članku imao zapisano kako može preskakati treninge i utakmice radi predavanja i ispita. Odustao je od Mundijala 1978. u Argentini jer je pripremao doktorat na katedri za pedijatriju. Završio je Medicinski fakultet u roku, a paralelno je postigao 101 gol u 269 utakmica za Botofago SP, da bi po završetku fakulteta, s 24 godine, počeo ozbiljnu nogometnu karijeru igrajući za Corinthians.

Međutim kako nije osjećao da je rođen da bi bio nogometaš, jednako tako nije osjećao da je stvoren da bude liječnik. Za sebe je govorio kako je dijete revolucije, jer je imao samo 10 godina kad je u Brazilu zavladala vojna hunta. Knjiga koju je njegov otac zapalio te 1964. kao simbol smrti slobode je ono što je odredilo njegovu sudbinu, odlučio je da je rođen da bude političar, revolucionar koji će se boriti za slobodu.

Democracia Corinthiana

Vojni režim je bio čvrst i nije baš bilo izgledno da itko ima šansu protiv njega. Režim je imao vanjsku potporu SAD-a u sve moguće unutarnje poluge kontrole i prisile, ali Socrates je, jednako kao i kod nogometa, priznavao samo jednu ideju – onu ispravnu. Sloboda, lepršavost i manjak ikakvog straha, tako je igrao i tako je živio. Borio se da tako svi imaju pravo živjeti.

U Socratesovoj glavi rodila se ideja “Democracia Corinthiana” koja je zaživjela uz podršku predsjednika kluba Waldemara Piresa i Adilsona Monteira Alvesa, sociologa koji je igrom slučaja postao sportski direktor kluba. U klub je uvedena demokracija u istinskom smislu te riječi. Rugali su se režimu kojeg su se svi bojali, koji je mučio i ubijao neistomišljenike. Nogometni klub je postao centar otpora, simbol demokracije i zadnji bastion slobode, mjesto na kojem se o svemu odlučivalo zajednički, pri čemu je u glasovanju jednako vrijedio glas čistačice, oružara, masera i Socratesa.

Borba nije bila laka. Ljudi su se bojali, a imali su i zašto, jer mnogi su nestali preko noći bez da su se vratili svojim obiteljima. Režimski mediji nazivali su ih anarhistima, sponzori su otkazivali ugovore, a pritisak vojske, pa i prijetnje mučenjima i smrću postale su svakodnevica. Ipak, lavina je pokrenuta i ništa više nije moglo zaustaviti pokret. Zazivali su slobodne izbore, imali su parole čak isprintane i na dresove. Socrates je istovremeno bio nogometaš i ikona slobode. Prvi među jednakima, borac koji je beskompromisno tražio samo jedno – slobodu koja će dovesti do pravednog društva.

Na jednom skupu, pred 2 (dva!!) milijuna ljudi za govornicom rekao je kako ima ugovor od talijanske Fiorentine koji neće potpisati ako se održe izbori. Čovjek je vezao svoju karijeru, svoju budućnost i svoj život samo uz demokratske promjene u domovini. Kad izbori nisu održani, otisnuo se preko Atlantika u Firencu. Koliko je nadrastao okvire nogometa najbolje ocrtava odgovor koji je ponudio talijanskim novinarima koji su tražili da usporedi Sandra Mazzolu i Giannija Riveru, na što je Doktor odgovorio kako je on tu došao proučavati djela Gramscia, talijanskog filozofa i političkog teoretičara.

Ipak, Socrates je mogao voljeti samo Brazil, onaj nesputani i kreativni, onaj iz Španjolske ’82. U Italiji se nije zadržao dugo, vrativši se u Brazil nakon samo godinu dana, te 1985. kada su održani slobodni izbori za koje se toliko zalagao. Možda je proučio dovoljno Gramscia, dovoljno da se vrati uživati u pobjedi koju je izborio. Jer, budite tu bez ikakve dvojbe, Socrates je bio jedan od najzaslužnijih ljudi za uvođenje demokracije, slobode govora i dokidanje torture vojne hunte.

Kad život postane pretežak

Bio je velikan u svemu što je radio. Odličan nogometaš, uzoran student medicine, vrhunski političar i revolucionar, a nakon nogometnog umirovljenja pisac i kolumnist. Kako je veliko živio, tako se veliko i uništavao. Pušio je od svoje 13. godine, a pio od 15. i nije imao mjeru. Još kao igrač redovito je bio mijenjan sredinom drugog poluvremena, valjda nema 20 njegovih utakmica koje je odigrao svih 90 minuta.

Jednostavno, tako je živio, životom boema, filozofa i pjesnika još za vrijeme profesionalne karijere. Nakon umirovljenja popustile su apsolutno sve sigurnosne kočnice. Pio je od jutra do sutra, a kad bi ga pitali zašto si to radi, njegov odgovor je bio: „Pijem da bi živio“. Valjda je tako s ljudima koji su preveliki za ovaj svijet, guraju sami sebe u provaliju autodestruktivnosti. Očito je u svojoj glavi imao viziju nekog savršenijeg društva, društva tako nerealnog da ga nitko nije mogao vidjeti osim Doktora. Baš kao onaj prvi gol Talijanima na stadionu Espanyola.

U ovom stvarnom svijetu, u kojem nije mogao nakon driblinga proigrati Zica na krilu, mogao je samo piti da otupi na okrutnu i nepravednu stvarnost. Morao se prilagoditi životu u svijetu koji nikad nije mogao biti toliko savršen kakvim ga je zamišljao, a Socrates nikad nije bio od prilagodbi; igrao je negledajući na semafor. Njegov ga je perfekcionizam došao glave, jer je nemogućnost prihvaćanja ičeg manjeg od savršenog kompenzirao litrama alkohola. Pio je da preživi i od pića je umro.

Prvi na listi za transplantaciju

Čak i u smrti je ostao velik i nije odstupio od ideala po kojima je živio. Kako to obično biva, kao uglednik i osoba od samo 57 godina imao je prednost pri listi za transplantaciju jetre. Odbio je bilo kakvu privilegiju, ježilo ga je da je vredniji od nekoga samo zato jer je nekad bio bio najbolji nogometaš na svijetu. Kako se samo varao! Bio je on puno više od nogometaša, više od običnog liječnika, na kraju krajeva bio je i više od intelektualca koji je zadužio čitav Brazil. Ako je itko bio vrijedan jetre preko reda, bio je to on.

Međutim Socrates je nije htio, možda i namjerno da napokon pobjegne tamo gdje će stvari biti savršene kao njegov gol protiv SSSR-a. Bio je ikona, a za takve ljude možda i nije život na ovom svijetu. Koliko bi mu bilo lakše i ugodnije živjeti da su ga zanimale samo žene i auti, da je bio obični nogometaš. Ovako je bio najneobičniji nogometaš ikad, borac za sve osim za samog sebe, tragični junak koji je svojim životom zasigurno postao čovjek za prvu stranicu spomenara.