Telegramov komentar: Moramo se pomiriti s činjenicom da je hrvatska košarka drugorazredni proizvod

Košarkaška reprezentacija već desetljećima pati od kompleksa

ZADNJA IZMJENA: Sep 13, 2015
Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Katastrofalna utakmica hrvatske košarkaške reprezentacije s Češkom bacila je u depresiju cijelu zemlju. Igračima i selektoru Perasoviću bilo je jezivo neugodno, jer su su se osramotili otprilike jednako kao Marin Čilić u polufinalu US Opena, kada je Novaku Đokoviću uzeo svega tri gema, počinivši usput statistički zamalo nemjerljiv broj neprisiljenih pogrešaka.

Navijači su se osjećali razočaranima i poniženima zato što je ova postava nacionalnog košarkaškog tima u pripremnom razdoblju i u prvim, zagrebačkim utakmicama Europskog prvenstva, uistinu obećavala najveći rezultatski iskorak unatrag dvadesetak godina. Naposljetku, oglašivači su se morali osjećati barem malo prevarenima, jer su u Perasovićev tim uložili ozbiljan novac: Konzum, kao glavni sponzor, sada može baciti u smeće sve svoje reklame kojima je bombardirao TV-postaje (i koje uopće nisu izgledale loše).

Teške zablude

Premda je hrvatska košarkaška reprezentacija mogla pobijediti Češku, pa možda čak i Srbiju u kasnijem četvrtfinalu, dugoročno se kladiti na njene uspjehe predstavljalo je tešku zabludu. Hrvatska košarkaška reprezentacija već desetljećima pati od zaudarajućeg kompleksa drugorazrednosti, koji se prije ili kasnije mora manifestirati u konkretnim rezultatima, od kojih je ovaj recentni debakl, zbog kojeg nećemo sudjelovati na Olimpijskim igrama u Brazilu, tek najdrastičniji iskaz ridikuloznog stanja u našem svojedobno najprestižnijem sportu.

Premda je hrvatska košarkaška reprezentacija mogla pobijediti Češku, pa možda čak i Srbiju u kasnijem četvrtfinalu, dugoročno se kladiti na njene uspjehe predstavljalo je tešku zabludu

Evo zašto je hrvatska košarka strukturalno drugorazredna. Prvo, našom je košarkom predugo vladala mala grupa ljudi povezanih s Dankom Radićem, dojučerašnjim predsjednikom HKS-a, koji je ovaj sport doveo u tragikomično stanje.

Drugo, Hrvatska košarkaška liga već je davno prestala biti tvornicom talentiranih i važnih igrača; osim toga, ona je potpuno nekompetitivna, pa stoga i nezanimljiva za barem malo širu publiku.

Treće, Hrvatska ne raspolaže nikakvim ozbiljnim, međunarodno priznatim trenerima. I bivši izbornik Jasmin Repeša, i izbornik u ostavci Velimir Perasović jesu, doduše, bilježili solidne međunarodne rezultate, ali niti jedan od njih nikada nije osvojio čak ni Euroligu, a kamoli da se približio radu u NBA (gdje se, u Atlanti, na mjestu pomoćnika trenutno pokušava afirmirati Neven Spahija).

Četvrto, hrvatski košarkaški novinari godinama nas uvjeravaju kako naši igrači postižu sjajne rezultate u europskim natjecanjima pa se tako najčešće spominje primjer Ante Tomića, kojeg je, eto, Euroliga bila proglasila najboljim svojim centrom. Tu se, međutim, radi o golemoj statističkoj zabludi: čovjek koji je visok 217 centimetara, a koji skoro nikada nije kadar zakucati, ne može biti najbolji centar ni puno minornije lige od ionako mediokritetske europske; Tomić je barem svjestan svojih fizičkih i igračkih ograničenja pa se nije usudio otići u NBA.

Žongliranje u dugovima

Svemu ovome valja dodati činjenicu da vodeći hrvatski klubovi već pet ili šest godina ne postižu apsolutno nikakve rezultate u europskim natjecanjima. Naposljetku, osim Cedevite, niti jedan hrvatski košarkaški klub nema zatvorenu financijsku konstrukciju: svi žongliraju u dugovima.

Ovim strukturnim razlozima, koji nas pozicioniraju blizu dna europske košarke, sada valja dodati niz operativnih pogrešaka u ovogodišnjoj kampanji za Europsko prvenstvo. Prije svega, apsolutno je nemoguće sastaviti uspješnu košarkašku ekipu bez playmakera. To je naprosto postulat koji se nikada ne dovodi u pitanje.

A Hrvatska je otišla na Europsko prvenstvo bez playmakera: Roko Leni Ukić jednom je bio odličan igrač, ali on se već godinama muči s ozljedama i fizičkom iscrpljenošću. Računati na Ukića kao na prvog playmakera bilo kojeg pobjedničkog tima neizbježno je rezultatsko samoubojstvo. Situacija na poziciji playa još se više pogoršala naknadnim angažiranjem inače izvrsnog Amerikanca Dontayea Drapera, koji je u reprezentaciju došao potpuno nespreman pa i nije mogao ništa odigrati.

Pogreška s Tomasom

Selektor koji drži do svog rezultata i ugleda, i koji nije drugorazredan, kupio bi nekog od niza solidnih Amerikanaca, koji se svake godine pojavljuju na tržištu. Perasović se, umjesto toga, odlučio na krajnje prosječnog Olivera Lafayettea, koji se ozlijedio početkom priprema (pa su zato morali zvati Drapera) i koji je izabran da bi pomagao Ukiću, ali ne da bi preuzeo odgovornost prvog playa.

Većina onih koji su sudjelovali u nedjeljnom debaklu više uistinu nemaju što tražiti u nekom boljem i uspješnijem izdanju hrvatske košarkaške reprezentacije

Nadalje, Velimir Perasović na Europsko prvenstvo poveo je Marka Tomasa (zbog čega su mu aplaudirali svi hrvatski košarkaški novinari), što se pokazalo još jednom golemom zabludom: Tomas već tri ili četiri godine, zbog ozljeda, ne može igrati ozbiljnu košarku pa tako nije odigrao ni jednu minutu na Europskom prvenstvu. Tomas je još nespremniji od Ukića.

Velimir Perasović na Europsko prvenstvo poveo je tek deset igrača, umjesto dvanaest (jer se na Drapera i Tomasa nije moglo računati), pa je tako dramatično smanjio mogućnost rotacija. Na kraju, Perasović se potpuno izgubio u tom jadnom porazu protiv Češke; premda je Dario Šarić (koji je u toj utakmici odigrao katastrofalno u napadu) u obrani u prvom poluvremenu skupio šest skokova, jednu blokadu i jednu oduzetu loptu, Perasović je drugo poluvrijeme počeo bez Šarića, ali zato s Damjanom Rudešom, koji nikada u životu nije igrao ozbiljnu obranu: za samo dvije i pol minute Česi su sa sedamnaest otišli na dvadeset i pet razlike pa je utakmica bila gotova.

Razbijanje iluzija o velikim igračima i uspješnim trenerima

Hrvatski debakl na Europskom prvenstvu koje se djelomično igralo u Hrvatskoj samo je manifestacija dugoročne i potpune drugorazrednosti hrvatske košarke. Naša je košarka, nažalost, mediokritetska i kada je riječ o Košarkaškom savezu, kada je riječ o nacionalnoj ligi, i kada je riječ o trenerima, i kada je riječ o većini igrača.

Novu hrvatsku košarku valja izgraditi na klubovima koji se mogu financirati, na razbijanju iluzija o velikim igračima i uspješnim trenerima, i na sastavljanju momčadi koja uistinu može pobjeđivati neovisno o tome igraju li u njoj Amerikanci, Hrvati ili Eskimi (za jednu superuspješnu Španjolsku nastupa Crnogorac Nikola Mirotić, dok palanački hrvatski košarkaški milje prije pet godina nije htio prihvatiti Alana Andersona, najboljeg Amerikanca koji je ikada igrao u Hrvatskoj, i koji je kasnije napravio respektabilnu NBA karijeru).

Novu hrvatsku košarku treba, prije svega, izgraditi na potencijalno velikim svjetskim zvijezdama, koje se ne smiju kompromitirati sitnim interesima i lošim taktičkim procjenama neuspješnih ili prosječnih trenera. Za dvije godine, kada će Hrvatska ponovo igrati na jednom međunarodnom natjecanju, našu košarkašku reprezentaciju trebaju voditi Dario Šarić, Bojan Bogdanović i Mario Hezonja, jer su oni jedini nedvojbeno konkurentni hrvatski igrači na relevantnim međunarodnim tržištima. Njima treba dodati i Krunu Simona, čiji talent katkad impresionira.

Svi drugi koji su sudjelovali u nedjeljnom debaklu više uistinu nemaju što tražiti u nekom boljem i uspješnijem izdanju hrvatske košarkaške reprezentacije.