Nekad je nužno odabrati stranu

Piše A. Holiga: Srce, ponos, vatra – i ustaše. Hrvatska ide na Euro!

Hrvatska je vani sad već poznata po rasizmu i fašizmu

15.08.2006., Grosseto, Italija - Hrvatska nogometna reprezentacija - mladi, prijateljska utakmica, Italija - Hrvatska. Navijaci napravili kukasti kriz.
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

I tako, dok nacija tobože nestrpljivo iščekuje finalni popis izbornika Čačića, a lojalni se novinari natječu u širenju nekog, doduše, neodređenog optimizma, ponešto ostaje izgubljeno. Izgubljeno u prijevodu s agitprop jezika establišmenta na onaj kojim se služi običan nogometni puk – sadašnji, ali i oni već neko vrijeme bivši navijači hrvatske reprezentacije.

Hrvatska repka je omiljena, podjela nema, a zajedništvo koje stvara Čačić odavno nije viđeno, pišu komentari i intervjui s igračima kojima smo svakodnevno bombardirani. Hrvatska je jaka i neustrašiva, srce, vatra, ponos, svašta nešto ide nam u prilog, a TV reklame nogometne tematike stvaraju privid devedesetih, dana ponosa i slave… Dana kada se doista činilo da to tako i jest – ili barem donekle.

U takvoj izvještačenoj euforiji čak i vijest o još dvije kvalifikacijske utakmice pred praznim tribinama i dosad najvišom novčanom globom prolazi gotovo ispod radara – ne baš neprimijećeno, ali tek kao vijest za jedan dan. Kao „kamenčić u cipeli“ nogometne domoljubne koalicije, manja neugoda u njenom pohodu na Elizejske poljane, Slavoluk pobjede i Park prinčeva.

Nogometna politika nikad nije izašla iz devedesetih

I dok se državna politika vrlo nespretno pokušava vratiti u 1990-e, ona nogometna nikad iz njih nije ni izašla i još uvijek misli da se plaštom na „kockice“ može prekriti svako samostalno i slobodno razmišljanje. Međutim, realnost je drugačija.

U Hrvatskoj, često se volimo pretvarati da je sve u redu, da ne postoji ogromni slon u prostoriji i da nema „nikih problema“, kao što je to znao reći pokojni Vlatko Marković. U Hrvatskoj, volimo potencirati i prešutno odobravati jedan tip ponašanja koji izaziva podjele i kontroverze, a onda se, kakti, čudom čuditi kad do njih uistinu dođe. U Hrvatskoj je normalno skrivati se iza formalističkog legalizma i presumpcije nevinosti dok je god to moguće, čak i onda kada je posve jasno da postoji sukob interesa i da je ono što se čini moralno ne samo upitno, nego i krivo. Normalno je i to da se sinekure popunjavaju podobnim marginalcima koje se onda želi prikazati kao stručne.

Drastičan pad međunarodnog ugleda

Svi obrasci ponašanja koje gledamo u politici još su puno duže i kontinuirano prisutni u nogometu. A drastični pad međunarodnog ugleda zemlje o kojemu svjedoče napisi i peticije u najznačajnijim europskim i američkim medijima nešto je što se hrvatskom nogometu već dogodilo. U proteklih godinu dana svi su strani mediji koji drže do sebe napisali ponešto o Vladaru hrvatskog nogometa, ponegdje ga časteći nadimcima kao što su „karcinom“ ili „Don“. Uoči Eura, više se ni ne ustručavaju postavljati pitanja o rasizmu, fašizmu, korupciji i licemjerju kako među navijačima, tako i u savezu.

Hrvatska je postala poznata po tome, a ne više samo po sjajnim nogometašima. Možda je ta percepcija malo pomaknuta, ali sasvim sigurno nije pomaknuta više od one koja nam se želi nametnuti u samoj domovini. Za gotovo sve s kojima sam „vani“ u posljednje vrijeme pričao, najveći skandal predstavlja imenovanje Joea Šimunića za Čačićeva pomoćnika. Mi sad možemo reći da postoje i znatno veće nebuloze i realno veći problemi, ali HNS-ovo licemjerje u čuđenju što je Vatrene stigla još jedna kazna ukazuje na to da bi istina mogla biti negdje na pola puta.

Ne samo da odobravate, vi nagrađujete takvo ponašanje

Gledajte, postavili ste lika koji je pred cijelim stadionom urlao ustaški pozdrav – što pokazuje da ne samo odobravate, nego i nagrađujete takav vid ponašanja – i onda se čudite što ste drastično kažnjeni? Prethodno ste se javnim priopćenjima obrušavali na „domaće izdajnike“ koji su navodno cinkali ponašanje publike na pojedinim utakmicama, čime ste pokazali da vam nije stalo do toga hoće li takvih incidenata biti, nego hoće li netko vani saznati za njih – i onda se čudite?

Dopustili ste da se utakmica igra na travnjaku na kojemu je bila ucrtana jebena svastika – i onda se čudite? Govorili ste o “prekrasnoj atmosferi” (da ne spominjemo prisustvovanje ‘gluhog’ državnog vrha) prilikom tih nacionalističkih i šovinističkih bakanalija – pa se čudite?

Predsjednik vašeg saveza (a to je nešto o čemu se kod nas niti ne priča) založio se pred UEFA-inim Izvršnim odborom, zajedno sa svojim mađarskim – da, mađarskim – kolegom da se ukine program monitoringa rasističkih i diskriminatornih poruka na stadionima jer, kao, savezi su tu ionako nemoćni pred navijačkom masom. I onda se čudite.

Vani od nas već očekuju rasističke ispade

Kazna, samo jedna od mnogih u nizu, uslijedila je i zbog toga što HNS nije učinio realno ništa na suzbijanju takvog ponašanja. I ne samo to, nego se – zajedno s politikom – pravio da je sve u redu i da nema „nikih problema“. Kazna je prije svega poruka savezu, a tek onda onim idiotima koji su se zbog njegova licemjerja sve ove godine osjećali dobrodošlima na utakmicama hrvatske reprezentacije. J’accuse.

Nedavno sam za jedan engleski magazin trebao napisati najavu hrvatskog nastupa na Euru. Jedna od kategorija bila je i „Most likely to…“ – trebalo je, dakle, navesti nešto za što je očekivati da će u tome Hrvatska biti ispred svih drugih. Urednik mi je predložio „rasističke incidente među publikom i visinu UEFA-inih kazni“. Bio mi je to jedan od najtužnijih trenutaka u novinarskoj karijeri, ali ne zato što je on tako rekao, nego zato što sam i sam na to pomislio iste sekunde kad sam vidio pitanje.
To je Hrvatska danas. Srce, ponos, vatra, ovo-ono.

Tri vrste ljudi idu u Francusku

I tako, danas znamo da put Francuske u svojstvu navijača idu tri vrste ljudi. Oni koji samo žele navijati za svoju reprezentaciju (ili se barem dobro zabaviti), bez obzira na sve. To su ljudi sa stvarno jakim želucem ili oni društveno disfunkcionalni.

Drugi su oni hardcore nacionalisti, koji će urlati „ZDS!“ premda znaju da tako štete momčadi u koju se kunu.

Treći – a o njima se najmanje priča, iako su bili aktivni sudionici dosadašnjih incidenata – su oni koji će to činiti ne usprkos, nego baš zato da naštete momčadi. Oni su radikali koji se nadaju da će tako – sramoteći savez, ali prije svega svoju zemlju – potaknuti promjene. I jako su u krivu.
Ali koga je sada briga za sve to? Idemo na Euro, mi Hrvati, neka pati koga smeta; nova vatra, staro mjesto, ista nada… Aaajmoooo.
Aux Champs-Élysées!

https://www.youtube.com/watch?v=Lc0cTGg1-Js